Kritika Mimika Orchestra 20. studenog nastupa u zagrebačkom Kinu SC, gdje će premijerno predstaviti Medzoterminu, završni dio trilogije koju čine albumi Divinities of the Earth and the Waters (2018) i Altur Mur (2022). Trilogija se bavi mitom, zajednicom i promjenom, a novi materijal zatvara narativni luk koji ansambl razvija posljednjih nekoliko godina.
Pod vodstvom skladatelja i multiinstrumentalista Maka Murtića, Mimika Orchestra se od svojih londonskih početaka 2010. formirala u veliki kolektiv prepoznatljiv po spoju jazza, folklornih motiva i eksperimentalnih postupaka, često blizu scenskoj ili performativnoj formi. U Medzotermini Murtić nastavlja istraživati odnos glazbe i pripovijedanja, a povodom koncerta razgovarali smo s njim o konceptu trilogije i procesu njenog nastanka.
Sva tri albuma bave se mitom, bajkama, ceremonijom, procesijama. Otkud interes za ovim temama?
Počelo je u Londonu, u koji sam došao tražeći jazz, a našao Grke i Balkance. Otkrivao sam taj naš svijet koji je u Zagrebu, barem kad sam odrastao, bio zanemaren ili čak smatran nečim negativnim. Upoznajući Slavene, Europljane i Afrikance, otvorilo mi se pitanje što uopće znači ideja simbola u društvu i kako se ona kroz povijest prebacivala iz jednog smisla u drugi. Primjerice, kršćanstvo je preuzelo simbole iz poganskih rituala, pa vidiš korelacije: određeni festivali i procesije u sjevernoj hemisferi vezani su uz najkraći dan u godini, i tako dalje. Taj me interes povukao u istraživanje. Prijelomna točka za prvi album bila je smrt mog najboljeg prijatelja. Trebalo je organizirati sprovod, pa je iz toga proizašao rad o pogrebnoj ceremoniji.
Kako se ta ideja razvijala kroz trilogiju?
Pojavile su se tri teme: pogreb kao svojevrsna zabava i prepuštanje, zatim gozba i ljubav unutar malih skupina, i naposljetku pitanje što ostavljamo dalje, kako prenosimo kulturu i vrijednosti. U Altur Muru bio je to sanjivi Mediteran koji prolazi kroz turistifikaciju i pita se što je i gdje. U Medzotermini to se nastavlja kroz priču o resursima i održivosti, o tome što prenosimo novim generacijama i koliko se uopće možemo odmaknuti od naslijeđa. Taj album je postapokaliptičan, ali je zapravo više cikličan; s krajem koji nije ugodan, ali postavlja pitanje je li završetak nužan i može li iz njega proizaći novi početak.
U jednom intervjuu rekao si da je Medzotermina proizašla iz materijala i ideja Altura Mura.
U neku ruku da. Altur Mur pisao sam tijekom korone, a onda sam dvije i pol godine proveo na Krku, dosta izoliran. Taj mi je period promijenio način na koji doživljavam taj prostor i tu neku lagodnost. Ne lagodnost života, već lagodnost malog mjesta. U početku sam Medzoterminu pisao kao drugi dio Altura Mura, ali s vremenom sam shvatio da to nema smisla. Htio sam zatvoriti tu priču na drukčiji način. Altur Mur ima specifičnu sreću i veselje, a Medzotermina ima ipak malo drugačiju atmosferu pa sam jednostavno mislio da ih je bolje razdvojiti, dodati joj novu strukturu i napraviti novi storyboard.
Sam naslov Medzotermina govori o prostoru između krajnosti. Ako Altur Mur predstavlja trenutak stvaranja imaginarnog svijeta, a samim time reimaginiranje i preispitivanje autoriteta i tradicija koje ga čine, je li Medzotermina neki odjek ili kritika tog procesa?
Ne bih rekao da je to kritika. To je taj isti svijet, samo u drugom obliku. Altur Mur prikazuje prezentaciju kulture koja više nije realna. Tu bih uzeo primjer, ne samo reimaginacije kulture, nego konkretno prezentacije u smislu turistifikacije prostora. Tradicija gubi svoju funkciju jer se, primjerice, linđo pleše kao reklama Dubrovnika, a ne u originalnoj funkciji. I sad treba smisliti neki drugi simbol.
U našim spotovima ima simbola, kao što je recimo simbol janjeta: svete životinje koja pokušava dobiti neki drugi smisao, ali ostaje janje na kolcu koje treba biti pečeno u našem balkanskom svijetu. S druge strane, ono više ne služi za istinu, ne služi za ništa. To je taj simbol koji mi tražimo, a nema ga više. Medzotermina kroz zvuk istražuje tu granicu između stvarnog i simuliranog svijeta, preispitujući što ostaje od tradicije i što mi kao pojedinci i zajednica možemo prenijeti dalje.
Kao i na prethodnom albumu, jezik Medzotermine sklopljen je “Frankenstein metodom”: od proto‑indoeuropskog do raznih mediteranskih dijalekata, uključujući i veljotski, izumrli jezik s otoka Krka. Kako je izgledao proces istraživanja jezika prilikom stvaranja tekstova za novi album?
U principu nisam htio koristiti samo jedan jezik. Napisani tekst je spoj raznih dijalekata prisutnih u našem području, uz proto-indoeuropski jezik koji je zamišljen kao zvuk primalnih osjećaja. Poput određene vrste meda, mlijeka, zemlje. Pojavljuje se kao da zemlja sama govori tim ljudima, a oni odgovaraju ne znajući kako razumjeti tu osnovu. Ideja je staviti naglasak na zvuk koji i lišen značenja nosi svoju slikovitost. Zanimljivo mi je gledati sliku svijeta kroz migracije jezika, ljudi i glazbe. U tom slučaju, narativ zvuka je iznimno jasan i nije tako odvojen kao što jezikom pokušavamo biti. Glazba sama po sebi ima univerzalni set gramatike pa ne mora nužno sve iz prve biti razumljivo. Možda razumijevanje teksta i nije poanta, već da bude razumljiv osjećaj, zajedno s orkestracijom.
Na Medzotermini je primjetna doza odmaka od tradicije. Dok je upotreba miha u Paliski prisnija poveznica s Altur Murom, operni sopran Anabele Barić uvodi poprilično drugačiji karakter. U kojoj mjeri izbor izvođača oblikuje razvoj koncepta, aranžman i formu, a koliko unaprijed znaš koju “paletu” zapravo tražiš?
Imamo mih! (smijeh). Nije da ima manje tradicijskog nego je drugačije prezentirano – ne s tradicijskim instrumentom, nego sa sintesajzerom. Hrpa skladbi zapravo je bazirana na klapskom pjevanju, ali tko god sluša klape, to vjerojatno neće primijetiti. Velik utjecaj na sami melodijski i harmonijski dio jesu sefardski izvođači, grčka glazba i naša glazba. Sefardi su Židovi iz Španjolske koji su došli na Balkan nakon rekonkviste i njihove pjesme prisutne su i kod nas u jednoj ili drugoj verziji. Jako su interesantne jer govore o njihovim migracijama i o promjeni identiteta, promjeni mjesta, izbjeglištvu.
Što se tiče izbora izvođača, moj je pristup da pišem glazbu za ljude s kojima surađujem. Osim za specijalne goste na tradicijskim instrumentima poput Mata Muntza na gajdama. U načelu, način na koji pišem aranžmane vezan je za ekipu s kojom surađujem. Konkretno, kako bi njihove boje došle do izražaja i da ih ne mijenjam previše, pogotovo u solističkim situacijama. Mislim da je ipak lijep taj pristup, a na što su mi u bendu inicijalno negodovali, da svatko frazira drugačije. Zapravo nije tako, nego su oni počeli frazirati zajedno. To više nije ni klasično fraziranje ni jazz fraziranje nego fraziranje specifično za opuštene ansamble. Naravno, to je kasnije zapisano i kad počnem aranžirati, prvo slušam ljude i što oni rade. Mislim da se puno veća toplina dobije s tim.
S obzirom da si i kompozitor i tekstopisac, što ide prvo u kontekstu stvaranja? Koliko se međusobno isprepliću glazba i tekst?
Početna točka je zapravo crtanje. Uzimam bilježnicu i razrađujem storyboard iz kojeg proizlazi atmosfera, a onda i karakteri likova. Zatim ih glazbom opisujem pa upotpunjujem tekstom, ali nije nužno… Ponekad nastaju paralelno, ovisno od skladbe do skladbe.
Promocija albuma je poput kazališne predstave, uključuje pomno biranu scenografiju i kostimografiju. Vizualiziraš li taj dojam od početka?
Možemo reći da ideja Mimike i je u duhu glazbenog teatra. Kazališni prostor podrazumijeva uključivanje redatelja i uvježbavanje s dramaturgom, što je nešto čemu težimo, ali financijski i logistički još nije moguće. Za promociju smo odabrali Kino SC koje nam omogućava korištenje videozida, a za scenu i kostimografiju je zadužena dizajnerica Jiao Guo.
Medzoterminu ste snimali u Lisinskom nekoliko dana, od kojih zadnji i pred publikom. Što te je naučio taj pothvat?
Publika se priključila zadnji dan, ali mi smo zapravo snimili sav materijal pred publikom u maloj dvorani Lisinskog. Imali smo dva dana da sve namjestimo. Prvi dan postavljali smo na pozornicu de facto cijeli SoundBrick studio koji vodi Luka Čabo, a drugi dan krenuli smo snimati demo takeove da imamo nekakav backup i onda smo snimali pred publikom. U principu, ti prvi takeovi nisu ni korišteni jer su nam oni bili probni da se namjeste sve stvari i da se isproba materijal na toj lokaciji. Tek onda smo snimili sve skladbe pred publikom. Svaka skladba izvedena je dva puta i za jednu skladbu spontano smo se okrenuli publici. Naučio sam ih pljeskati taj jedan ritam. Ekipa je to prihvatila, super su krenuli pljeskati, a onda smo okrenuli mikrofone prema njima. Tako da je ispalo da je publika uključena u jednu skladbu.
To me naučilo da bih tako trebao snimati i inače jer mislim da je naša energija pred publikom stvarno drugačija i da je to tako kod većine bendova. Opet, ovo su kontrolirani uvjeti gdje je publici rečeno da budu tiho što se vidi u prvom videu gdje izgleda kao da publika umire od dosade. Mislim da je baš zato dobro da je odsvirano uživo. Tako bih inače snimao i vjerujem da je to bila odlična odluka. Isprva smo bili čak malo u strahu jer nema separacija – ako negdje nastane greška, ona ostaje tamo. Na kraju je sve ispalo super.
A glancanje?
Nije bilo glancanja, nismo ništa prepravljali. Dodali smo sintesajzere, napisao sam dodatne govorene tekstove i još smo vokale nasnimili, ali nismo ih prepravljali. Cijeli materijal je snimljen pred publikom i drago mi je da je publika imala to iskustvo, makar ne znam kako su oni to doživjeli. Vjerujem da publika zapravo nije čula tu punu sliku koju može čuti na albumu jer se zvučnici ne mogu pojačati punom snagom, inače bi to ulazilo u mikrofon. Baš me zanima kako će se osjećati sad kad čuju album.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.
ObjavljenoObjavljeno
