Kritika Glazbenik i umjetnik, blueser i rocker, Adam Semijalac, znan i pod pseudonimom Bebè Na Volè, napokon je nakon nekoliko godina šutnje i odustajanja, bolesti i posljedičnog gubitka glasa, objavio novi album. Ode dite katalizator je teških životnih situacija s kojima se suočavamo – ratova, gubitka najmilijih, pritisaka okoline, patnje i teških životnih uvjeta (kako navodi sam Semijalac u opremi albuma) – tema aktualnih kako danas tako i nekoć, relevantnih kako na intimnoj, tako i na društvenoj razini. Ode dite album je koji, kao i Tanac za crnega vraga, stoji u glazbenoj koheziji i korelaciji s tradicijskom glazbom našega podneblja. Dangubica, bugarija i banjo jedini su Adamovi prijatelji koji mu se pridružuju u ispovjednom fusion izričaju na deset pjesama koliko ovaj album okuplja, a koji je naišao na veliko prepoznavanje od strane stručne javnosti, medija i publike.
Želim ti najprije čestitati na novom albumu Ode dite. Etno glazba, ako pod ovaj krovni pojam stavimo svu onu glazbu koja se bazira, inspirira ili ima bilo kakav odnos s tradicijskom glazbom, uvijek je bila dosta prisutna na domaćoj sceni, a čini mi se da je u zadnje vrijeme doživjela svojevrsni “bum” te se pozicionirala još i više kao trend, pogotovo s obzirom na neke recentne albume impro i jazz scene. Upravo u tom širem kontekstu, kad sam poslušala Ode dite, pomislila sam: “Evo napokon nešto iskreno, nešto što ima dobru izvornu korelaciju prema tom crpilištu iz kojeg se napaja.” Kad se kod tebe počela konkretizirati ta pasioniranost tradicijskom glazbom?
Krenulo je s albumom Tanac za crnega vraga, a samo se nastavilo na albumu Ode dite. Zanimalo me što mogu napraviti na instrumentima (dangubica, samica, bugarija, banjo, op. autorice) koje nikada do tada nisam svirao, a koji u sebi imaju ugrađen taj neki kod, tu genetiku i te zvukove. No, ubrzo sam shvatio da me ne zanima ni svirati samicu kao samicu. Dobio sam inicijalno sve temeljne i tehničke upute o akordima i načinu ugodbe, ali kada sam se njima služio, zvučao sam kao i sve što sam do tada čuo. Stoga sam odlučio da moram odbaciti upute. Nakon te odluke sve je krenulo vrlo brzo i spontano. Što god sam odsvirao, zvučalo je super. Za razliku od prošlih kreativnih procesa tijekom kojih bi “tuk’o mrtvog konja do zadnje kapi”, ovdje sam si rekao da ne smijem stavljati sebe ispred kreativnog procesa, ni komplicirati ni filozofirati.
Znači, krenuo si od potrebe da razviješ neki novi pristup instrumentima kao medijima kojima se želiš izraziti, krenuo si od nekog zadanog okvira, od ograničenja koje si želio probiti? Meni se to čini vrlo prirodnim i temeljnim za umjetničke procese.
I meni je to prirodno, prirodnije nego da sam šest mjeseci išao na instrukcije pravilnog sviranja bisernice. Ali to je ujedno ipak bila i neka intimna pobuna prema općem stavu i razumijevanju tradicijske glazbe. Danas je tradicijska glazba u njezinom suvremenom izričaju i izvedbi previše ispolirana, za mene previše izglancana. Stoga sam za sebe želio napraviti neki reclaim. Želio sam je posvojiti kroz sve ono što sam radio posljednjih dvadeset godina, a to je naprstak, slide i blues glazba, ali sam imao potrebu otkriti i gdje su u glazbi neki moji korijeni.
I, gdje su?
Dida i baba su iz zadarskog zaleđa, a tatini iz Slavonije. Posljednjih sedam-osam godina me počelo sve više intrigirati mogu li spajati zvukove i tradicijsku glazbu upravo iz ta dva različita podneblja, u kojima je zajednički samo taj stalni čemer i jad. Kako sam svako ljeto odlazio u Posedarje, snimao sam didu i baku, susjede koji su dolazili i njihove razgovore na terasi. I taj dijalekt i te poštapalice i te priče. I baku sam snimao kad je došla u Zagreb prije nego je otišla u dom, pa i kasnije u domu. Uvijek sam imao snimač i bilježio njihove priče – iz rata, o ustašama u selu, o tome kako je nosila jaja trideset kilometara do Zadra, kako je skoro bila ubijena pa ju je neki tip spasio, o didi koji nije volio pričati o ratu, ali je kao mladić, s petnaest-šesnaest godina prevalio bos i gol Velebit da ode u Bosnu i nekome mazne pušku – to su hardcore priče. Ali posljedica svega toga je i Tanac koji sam napravio tako da sam upalio mikrofon i looper te krenuo snimati, bez i jedne unaprijed zapisane riječi. Sve je izašlo u sat vremena, sav do tada akumulirani sadržaj. A i u pjesmi Drugovi moji s posljednjeg albuma, htio sam dobiti što siroviji zvuk pa sam je odlučio snimiti u jedan ili dva takea, maltene da zvuči kao neka demo snimka ili dokumentarna snimka autohtonih pjevača iz Gorjana ili Našica. Potkrala se čak i neka greška koju sam pustio i u završni miks.
Ali to nije demo ni dokumentarna snimka, a niti je tehnički sirova, već si se u izričaju približio iskrenosti i spontanosti koja se dobro čuje i osjeti, za razliku od grešaka koje spominješ. Te greške za nas slušatelje više nisu greške, one postaju dio glazbenog tkiva i izvođačkog karaktera.
Možda, ako ti tako kažeš, iako prije svega mislim da je sasvim u redu da kao što mi ponekad preskače srce zbog svih hormona koje uzimam, da je jednako tako u redu da ponekad i ja u glazbi preskočim takt.
Provodio si i neka istraživanja folklora i folklornog nasljeđa u sklopu projekta naziva Ode zemlja u led’nu, svak ti šuti istinu?
Da, odlazili smo Selma (Banich, op. au.) i ja u Institut za etnologiju i folkloristiku. Tamo smo preslušavali najstarije audio zapise. Nisam htio snimke KUD-ova, vođa zborova ili “uštimane” orkestre. Htio sam seoski hardcore. Preslušali smo tonu interesantnog materijala, a nakon nekog vremena počneš kroz sadržaj snimke, kroz sam zvučni zapis, razmišljati o atmosferi i kontekstu samog snimanja, zamišljati ambijente u kojima se to dešavalo, osluškivati jeku prostora. Gledali smo i dokumentarne video snimke sprovoda jer nas je zanimalo i naricanje.
Koji je bio vaš cilj, namjera s kojom ste ušli u projekt?
Želio sam pronaći nešto iskonsko. Vidjeti postoji li, barem u tragovima, nešto neiskvareno i hoću li slušajući takvu glazbu, osjetiti nešto novo i drugačije. Kao na snimkama Alana Lomaxa (američki etnomuzikolog, op. au.) na kojima chain gang, odnosno nekadašnji robovi, sada zatvorenici, sijeku balvan i pjevaju. E, to mene razvaljuje – a pitao sam se zašto nemam istu emotivnu reakciju na glazbu svojega podneblja. Za time sam tragao.
Tražio si zapravo emociju?
Emociju i melodiju. Ne u kontekstu Gorana Bregovića kako bi iz toga napravio neki proizvod i biznis, nego kako bih našao inspiraciju. Moje dosadašnje bavljenje blues glazbom omogućilo mi je da razvijem sasvim dobar katalizator kako bih sebe stavio u određeni inspirativni kontekst. Zapravo me zanima kako zvukove našeg podneblja asimilirati s onim što me odgojilo – a to je blues i rock glazba.
Koji je tvoj rani glazbeni background, kad si krenuo ozbiljnije, odnosno shvatio da je glazba za tebe profesija?
To sam shvatio vrlo rano, već kao klinac. Otišao bih na neki koncert i oprao bi me adrenalin. Znao sam da želim iskusiti to isto stanje i sam na pozornici. Gitara je stalno bila po kući i po tulumima na koje su išli starci. Gurnuli su me i u muzičku školu, ali to nije išlo zbog dugih noktiju koje sam volio gristi i zbog klasične akustične gitare jer svoju s metalnim žicama nisam htio odbaciti. Pa sam išao na neke instrukcije, ali ni za to nisam imao previše discipline ni koncentracije. Familija mojim odabirom glazbe kao profesije nije bila previše oduševljena. Oni su svi inženjeri i doktori nekih nauka, a ja sam bio jedni unuk i glazba tada njima za mene nije bila opcija. Postojala je neka stigma i sram, a kod mene frustracija. Stoga sam često i mislio da su možda bili u pravu te da sam trebao izabrati neki “normalan” faks ili “normalan” posao. Institucionalno nikad nije bilo nikakve podrške. S osamnaest godina dobio sam parcijalnu stipendiju za Berklee College of Music. Obilazio sam brojne institucije u našoj sredini i tražio različite mogućnosti financijske pomoći, samo da odem na godinu dana s potencijalom da mi povećaju ili produže stipendiju. Ali nije bilo nikakvog sluha. Pa je došla hrpa bandova i onda kada se posljednji ranih 2000-ih raspao, ostao sam slomljena srca i odlučio nastaviti raditi sam.
Ostao si sam – ti kao kreativac, instrumenti kojima se služiš i tvoj glas, kojeg si nedavno i djelomično izgubio kao posljedicu operacije karcinoma štitnjače. Koliko je ovaj posljednji album bio i suočavanje ne samo s tehničkim okvirima instrumenata koje si odabrao, već i s novom ograničenošću tvojega glasa?
To nisu usporedive motivacije. Što se tiče istraživačkog procesa razvijanja novih pristupa instrumentima, to mi je jako inspirativno. Pogotovo kod instrumenata koje sam koristio na Ode dite. Ova bugarija – pa to je potpuno nesvirljivo.
Zašto je nesvirljivo?
Visoke su žice, tvrda je za svirat’. Napravljena je za velike snažne radničke ruke. Svi ti instrumenti građeni su sa žicom dosta visoko postavljenom od tijela i vrata kako bi mogla bolje rezonirati, odnosno kako bi zvuk mogao biti što glasniji, tako da tamburaškom orkestru ne treba baš nikakav razglas. To je i jedan od razloga zašto sam se odlučio koristiti naprstak, a drugi je upravo uz pomoć instrumenta potpomognuti glas, emanirati ga. U pjesmi Kajanje shvatio sam da instrument i ja možemo pričati. Koristim dron žicu i tu prvu žicu koja razgovara sa mnom i ja s njom. Stoga mogu slobodno koristiti mikrotonove pa ponekad tercu navučem na dur, a ponekad je molska, ponekad bude nešto između, ponekad je “falš”, ali u kombinaciji s glasom se uvijek desi nešto novo i to mi je bilo sjajno. Kad se to izvodi doma ili u studijskim uvjetima, sve se čuje, ali bilo bi ipak interesantno vidjeti koliko bi se toga izgubilo, a sigurno bi, na live izvedbi, na koncertu, uz žive ljude i žamor.
Izgubilo bi se, ali to je nešto što stvara teksturu i boju, ne treba se to čuti u strukturi, već daje na nekoj završnoj glazuri, zar ne?
Ne znam, to ćeš ti bolje znati. Ja se uvijek bojim tih analiza glazbe. To mi je kao kad netko napravi video spot za pjesmu koju ja slušam na slušalice i za koju se moj intimni video spot sastoji od elemenata moje svakodnevice – pa je pamtim po nebu i oblacima, po nekom autu koji je prošao dok sam je slušao ili po ljudima koje sam netom prije ili poslije vidio. Stoga zapravo ne volim kad mi netko nametne sliku, neku svoju viziju te glazbe, kroz video spot ili kroz analizu. Imam osjećaj da što manje pričamo o glazbi da je to za njezinu percepciju bolje. Ne moram ja ljudima dovršavati njihove misli, njihove riječi i mišljenja – svatko će imati neko svoje tumačenje.
A kakav si ti kao slušatelj? Koliko se razlikuješ kao slušatelj, a koliko kao autor, glazbenik, umjetnik?
Uf, to je dobro pitanje! Ja zapravo jako malo slušam, odnosno malo pamtim od onoga što slušam. Uvijek tražim glazbu koja bi me inspirirala, želim da me nešto potakne. Ali što sam stariji, a to je i očekivano, sve me manje toga iznenađuje i impresionira. No, uvijek se nekako vratim svojim glazbeničkim i slušateljskim počecima. I dan danas ću si pustiti Washingtona Phillipsa koji svira crkvene pjesme na citri te ću svaki put kad ga čujem u toj jednostavnosti pronaći nešto novo. Ali nije samo da slušam blues. Nažalost, većina današnjeg bluesa je ukalupljena u formule i standardne modele pa me takav pristup zapravo uopće ne zanima. Stoga da, gledam na glazbu ipak pomalo analitički, a to koliko sam kritičan u ulozi slušatelja, a koliko samokritičan u ulozi glazbenika je neki razlikovni element te moje dvije različite pozicije. Tijekom rada na Ode dite i u Tancu sam se zaista trudio biti što blaži prema sebi, jer me rad na Hate is a Wonderful Thing koštao glave i psihički i fizički.
Evidentno je da pri biranju glazbe koju želimo slušati postoji kriterij kritičnosti, međutim što tražiš od glazbe koja je prošla taj prvi kriterij? Što od glazbe koju slušaš očekuješ?
Da me rasturi, da osjetim nešto. Tražim neki prijenos energije. Slušam puno sjevernoafričke i pakistanske glazbe, kao što je i kavali glazba koju slušam još od kad sam bio tinejdžer. Ali ja ne znam o čemu ta glazba točno govori, osim da pjeva o bogu i o vjeri, ali ništa od tog teksta ne razumijem. Ipak kad oni puste te svoje glasove, meni teku suze.
Odnos teksta i glazbe je svakako zanimljiv. Iako vrlo često ne razumijemo sam tekst, a ponekad ga niti ne slušamo, mi itekako dobro razumijemo glazbu koja ga obavija, ali za mene je taj odnos neuhvatljiv. Vjerujem da postoji prijenos tekstovne semantike u tu glazbenu, poput odnosa odlijeva i kalupa, ali ne znam kako bi se teoretski tako nešto moglo dokazati.
Da, meni je glas u glazbi jako bitan. Zapravo imam problem s instrumentalnom glazbom. Kao klinac jesam slušao gitarske virtuoze i imao sam fazu intenzivnog slušanja samo instrumentalne glazbe, ali zapravo sam sve to odbacio i sada, iako možda ne razumijem sve što se pjeva, fonetski mogu to naučiti pjevušiti i takvo provlačenje glazbe kroz moje tijelo, kroz govorni organ, to mi nešto čini. Nešto važno. Isto tako volim i pisati tekstove. Mislim da se kroz njih mogu dobro izraziti. Stoga su i tekstovi i glas za mene naličje glazbe, a glas je pri tom jako evidentan, nezamjenjiv i prepoznatljiv kao otisak nekog izvođača.
Možeš li reći nešto više o svojim trenutnim glasovnim ograničenjima i kako je to utjecalo na nastanak albuma?
Tijekom operacije vađenja štitnjače oštećena su mi dva gornja laringealna živca čija je funkcija istezanje glasnica. Glasnice su kao neka jedra koja se napinju, opuštaju i šire, a da bi proizvodile visoke tonove moraju se istegnuti i sljubiti. Nakon operacije primijetio sam da imam ovaj govoreni glas, ali svi viši registri su nestali. Nakon tri godine i novih pregleda te pretraga, ipak se pokazalo da impulsa u živcima ima, stoga predlažu mi i neke zahvate s ubrizgavanjem masnog tkiva koje bi moglo suportirati glasnice te pomoći da povrate neke izgubljene funkcionalnosti. Tu su i logopedske vježbe koje su strašno naporne, kao izraziti fizički rad, ali za mozak koji mora pronaći nove načine da pokrene govorni aparat. A što se tiče ovog albuma i ograničenja, shvatio sam da trebam naći tonalitete koji su mi ok, da ne smijem od sebe očekivati nikakve bravuroze, da moram isporučiti dobre tekstove na najjednostavniji način i dati emociju koju trenutno jedino mogu dati.
Bez obzira na to što si i s tako ograničenim glasom iznio odličan album, svakako držim da bi kao društvo trebali biti više osjetljivi za zdravstvene ograničavajuće situacije, koje bismo trebali prepoznati i kao određeni tip invalidnosti, a ta tema prečesto ostaje ispod radara te se prerijetko i premalo o njoj govori. Budući da si već u par navrata govorio o svojim novim, oštećenim glasnicama, voljela bih da otvorimo i taj aspekt ove osjetljive teme. Osobno me ova tema zanima jer već nekoliko godina imam teški oblik tinitusa na oba uha, a od djetinjstva i povremene manifestacije hiperakuzije. To nisu iste stvari, ali za nekog tko se bavi glazbom, mogu biti usporedne.
Za mene je gubitak glasa značio svojevrsnu smrt. Jer za mene je korištenja glasa u glazbenom smislu, također bila i forma terapije. Na probama sam mogao urlati, vikati, dobro se oznojiti i ispjevati sve što me taj dan mučilo te sam nakon tog procesa bilo “k’o beba”. A posljednje tri godine otkad nemam glasa, nemam ni način da sve te svoje frustracije izrazim. Puno toga ostaje u meni zarobljeno. Ali i kada bi sada trebao nešto glasnije reći, kada bismo se nalazili na jakom vjetru ili kada bismo se morali nadglasavati, ja to ne bih mogao, imao bih hendikep. Pritom se i ja jako mučim s tinitusom, iako nosim već dvadeset godina čepiće za uši. Sve mi se pogoršalo s jednom upalom uha, a s tinitusom i svim ostalim zvučnim senzacijama koje dolaze s njim, kao što je hiperakuzija, se izrazito teško nositi. Utječe na jako puno toga. Na sve, na cijeli život. Ja sam se počeo izrazito bojati zvukova, hvatala me panika od svega, ali sam rekao sam sebi da ga ipak nekako moram prihvatiti. Počeo sam meditirati s njim, pokušao sam s njim ostati na samo.
Sigurna sam da jako puno muzičara imaju slične probleme, ali se o tome ne govori. Možda su njihovi auditivni ili laringo problemi uzrokovani nekim drugim razlozima koji nisu isti ni slični tvojima ili mojima, možda su čak i više uvjetovani specifičnostima muzičarskog posla, odnosno bukom ili nepravilnim, prekomjernim korištenjem glasa, ali se i dalje o tome uopće ne govori.
Postoji taj sram. Ja nisam nikome u branši htio ništa reći jer kad nešto miksaš ili snimaš, to da ne čujem dobro nije poželjna informacija. A pritom je moj sluh na svim slušnim mjerenjima i dalje odličan! No, ako na bilo koji drugi način imaš slušne smetnje, uvijek će kod drugih postojati bojazan da nećeš napraviti dobar posao, da više nisi funkcionalan. I to se onda skriva. To je ogroman sram i samoosuda. A meni je dopizdilo biti odličan, biti ekstra – odsvirati prave note i pjevati odlično. Ja sam na ovom albumu odlučio dati one tri note koje jedino mogu i jebe mi se – nemam što izgubiti.
ObjavljenoObjavljeno
