Kritika Razgovarala: Dea Vidović
Kako to obično biva s većinom intervjua i ovaj je napravljen s nekim povodom. Naime, nedavno su se oko teme prostorne problematike okupile neke riječke organizacije, formiravši Savez udruga za kulturni centar Molekula putem kojeg bi se borili za dobivanje prostora za svoje programske aktivnosti i uredski rad. Ova inicijativa je samo još jedna potvrda zrelosti riječke scene, jer pokazuje tendencije ozbiljne organizacijske kulture i sposobnosti zagovaranja vlastitih interesa na lokalnoj razini. Kako bismo temeljito predstavili nezavisnu kulturu grada Rijeke, Davor Mišković nam je dao odgovore na pitanja o njenim karakteristikama, kontekstu unutar kojeg nastaje, riječkom sustavu financiranja, kvalitetama, ali i preprekama koje stoje na putu njenog razvoja.
U Rijeci se u nekoliko posljednjih godina razvija nezavisna kulturna scena. O kojim je organizacijama riječ te koje su temeljne karakteristike koje se mogu pripisati riječkoj sceni i u kojem intenzitetu ona djeluje?
Ako uzmemo razdoblje od proteklih pet godina onda možemo primjetiti razvoj nezavisne kulturne scene kojemu je pripomoglo nekoliko faktora – povoljnije okolnosti za razvoj nezavisne kulturne scene na nacionalnoj razini, pojava mreže Clubture i daljnji razvoj umjetničkih formi koje još nisu udomljene od strane institucija. Naravno, ključni faktor su ljudi koji su počeli intenzivnije djelovati. Radi se o organizacijama koje imaju širok spektar interesa – od umjetničke produkcije do aktivizma, a većina ih već djeluje na godišnjoj razini organizirajući brojne javne događaje i edukacijske programe, a sama produkcija sve je kvalitetnija.
O kakvim je programima riječ kada govorimo o nezavisnoj kulturnoj sceni u Rijeci?
Gledajući nezavisnu kulturnu scenu u cjelini čini mi se da prevladavaju programi vezani za vizualne i scenske umjetnosti. No, u novije vrijeme razvijaju se filmski i novomedijski programi, te izdavačka djelatnost. Glazbeni su programi, naravno, najpopularniji i privlače najviše publike.
Kakav je odaziv publike i gdje se realiziraju programi riječke nezavisne kulturne scene?
Odaziv publike ovisan je o tipu događaja, a čini mi se zadovoljavajući. Govoreći za programe Drugog mora to znači 20-tak ljudi na predavanju ili diskusiji, 100-tinjak na predstavi, filmu ili otvorenju izložbe te dnevna cirkulacija 10-tak osoba okupljenih oko realizacije različitih programa. Mislim da je, kada govorimo o nezavisnoj kulturnoj sceni, važna kvaliteta odnosa s publikom koji počiva na participacijskim aktivnostima pokušavajući dokinuti jaz između kulturnog proizvoda i njegova konzumenta.
Programi se realiziraju u različitim javnim – gradskim prostorima, dok se glazbeni programi odvijaju u privatnim klubovima.
Kakav je odnos Gradskog ureda za kulturu grada Rijeke prema nezavisnoj sceni. Postoji li Vijeće koje financira ovaj segment kulture?
Što se tiče odnosa Odjela za kulturu Grada Rijeke prema nezavisnoj kulturnoj sceni on je u prvom redu ograničen strukturnim odnosima i zakonskim propisima koji vladaju u kulturnom sektoru na nacionalnoj razini. Drugim riječima, to znači da Odjel za kulturu prije svega vodi brigu o gradskim ustanovama i to na način da im osigurava temeljne potrebe – prostor i ljude. Što se tiče financiranja programa, nezavisna kulturna scena financirana je u skladu s odlukama različitih kulturnih vijeća (Vijeće za scensku umjetnost, Vijeće za likovnu umjetnost, Vijeće za filmsku umjetnost, Vijeće za knjigu i nakladništvo), a prije dvije godine formirano je i vijeće za novomedijsku umjetnost koje ima djelokrug rada kao slično vijeće osnovano pri Ministarstvu kulture. Prilikom financiranja kulturnih programa ključni je problem u tome što nezavisnoj kutlurnoj sceni program uključuje i prostor i ljude, a ne samo organizaciju i produkciju. Na taj način ova se scena nalazi u limbu, imajući novac za organizaciju i produkciju, ali ne i za permanentno djelovanje, prostor i ljude. Ovaj je problem prisutan u financiranju kulture u cijeloj državi i on generira čitav niz problema za nezavisnu kulturnu scenu.
Kada je riječ o problemima nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj, Rijeka na žalost nije iznimka. Kao glavne probleme možemo prepoznati sustav financiranja i problem nedostatka prostora za realizaciju programa, ali i uredskih prostora za bazično funkcioniranje organizacija. Kakva je situacija u Rijeci po tom pitanju?
Kada bismo išli od grada do grada u Hrvatskoj, nailazili bismo na različta rješenja ovih problema – naišli bismo na potpuno voluntaristički model financiranja, ali i na onaj koji se temelji na odlukama stručnih tijela, na sređene i besplatne prostore za udruge, ali i na gradove u kojima takvih prostora uopće nema, itd. Čini mi se da se gradska uprava u Rijeci uvijek priklanja rješenjima koji počivaju na pozitivnim propisima (pa i onda kada kulturna vijeća definira kao savjetodavna tijela, što ona i jesu po postojećem zakonu). Ova činjenica je pozitivna jer sređeni sustavi (bez obzira bili oni loši ili dobri) omogućuju akterima da razviju smislene strategije djelovanja. Dakle, da zaključim – prema postojećim propisima nezavisna kulturna scena u deprivilegiranom je položaju, ali tamo smo zato što je sustav takav, a ne zbog nečije malicioznosti. Zbog toga strategije djelovanja nezavisne kulturne scene u Rijeci počivaju na naglašavanju i korištenju onih elemenata postojećeg sustava koji nam idu u prilog.
U Rijeci bi se trebale izgraditi zgrade za Muzej moderne i suvremene umjetnosti i za Gradske knjižnice. Međutim, u planu je i izgradnja centra mladih Hartera. O čemu je riječ?
Istina, u Rijeci je u planu izgradnja kulturnog centra Hartera. No, čini mi se da trenutno nikome nije jasno koji će sadržaji biti prisutni u tom centru, kako će se upravljati tim budućim centrom te kako će biti financiran. Inicijativa "Kluba ljubitelja buke" ide u smjeru realizacije polivalentne dvorane u tom prostoru. Takav je prostor svakako potreban gradu i vjerojatno bi bio koristan i nezavisnoj kulturnoj sceni. No, ostaju otvorena pitanja vezana uz upravljanje i financiranje. Trenutno se u Harteri održava Hartera festival što je zapravo glazbena manifestacija nalik na open air festivale. Uspjeh ove manifestacije svakako usmjerava i buduću namjenu tog prostora. Pa ipak, cijeli proces oko definiranja namjene i svih ostalih pitanja vezanih uz Harteru teče vrlo sporo i u sjeni je drugih velikih investicija u kulturi.
Jesu li organizacije riječke nezavisne scene povezane u mrežu, koliko surađuju i ukoliko da, o kakvim suradnjama je riječ?
U Rijeci je nedavno osnovan Savez udruga Molekula kojega čini šest udruga – Drugo more, Filmaktiv, Infoshop Škatula, Katapult, Prostor plus i Trafik. Ove udruge i savez u cjelini surađuju i s drugim organizacijama kao što su Amandla, Fiskultura, Malik, Ri Teatar i druge. To zapravo znači da postoji formalna mreža koja ima za cilj stvaranje virtualnog i realnog kulturnog centra. Osim toga, organizacije surađuju i na realizaciji različitih projekta. Na taj način možemo govoriti o postojanju određene scene koja ima razvijenu programsku i projektnu, ali i policy suradnju. S druge strane, postoje i organizacije s kojima ne postoji suradnja i šteta je što ne postoji, ali i organizacije s kojima suradnja naprosto nije moguća, kao što je MMC.
Nekoliko organizacija je okupljeno oko inicijative za kulturni centar Molekula. Na koji način mislite utjecati na Grad Rijeku kako bi vam dodijelio adekvatan prostor za rad tj. kako bi osnovao Kulturni centar Molekula?
Kao što sam već ranije napomenuo u Rijeci je policy djelovanje usmjereno na pronalaženje mogućnosti u okviru postojećeg sustava. U cilju pronalaženja te mogućnosti pokrenuli smo zagovaračke incijative kao što je izdavanje knjižice Molekula i ostvarili čitav niz sastanaka s predstavnicima grada. Novost u ovim kontaktima je to što ne samo da postoji razumijevanje našeg problema, nego postoji i volja da se ovaj problem razrješi u okviru postojećeg sustava.
Cijelu hrvatsku nezavisnu kulturnu scenu karakterizira i činjenica da dobrim dijelom ulažu svoja privatna sredstva za organizacijsko funkcioniranje. Nekad se radi samo o volonterskom radu, a ponekad je riječ i o privatnim resursima (laptopi, mobiteli, video i foto kamere i sl.) koje članovi organizacija ulažu u rad. Slično je i u Rijeci?
Situacija koju ste opisali karakteristična je i za Rijeku. Ona vrijedi osobito za početnu fazu djelovanja organizacije kada zapravo i postoje samo privatni resursi. Ne treba zaboraviti ni to da su prvi programi većine organizacija realizirani isključivo privatnim sredstvima.
Kada govorimo o financiranju kakav je omjer sredstava koje Grad Rijeka uloži u nezavisnu kulturnu scenu, u odnosu na Ministarstvo kulture te domaće i strane fondacije?
Nemam uvid u financiranje cjelokupne nezavisne scene u Rijeci, ali raspolažem s podacima o financiranju organizacija koje su ispitane upitnikom prilikom izdavanja knjižice Molekula, a to su Amandla, Drugo more, Filmaktiv, Infoshop Škatula, Katapult, Malik, Prostor plus i Trafik. Ovim organizacijama financijska potpora Grada Rijeke u 2005. godini sačinjavala je 40%, a u 2006. 30% sredstava. Udio Ministarstva kulture u obje te godine bio je oko 12,5%, a ostalo se odnosi uglavnom na domaće i strane fondacije jer su spoznorski udjeli zaista skromni.
Koliko se razlikuje produkcija nezavisne kulturne scne u odnosu na onu koja je dominantna, etablirana, vezana uz institucije, javni ili privatni sektor?
Produkcija nezavisne kulturne scene razlikuje se od institucionalne prije svega u izboru formi. Razlika nije u tome kako se radi (pa da možemo uspostaviti kvalitativnu razliku u produkciji), nego u tome što se radi (tako da se uspostavlja razlika u formi koju je nemoguće kvalitativno uspoređivati). Mislim da je i sam izbor formi uvjetovan skromnijim produkcijskim uvjetima. Tako se npr. u scenskim produkcijama nezavisne kulture rijetko pojavljuje više od pet-šest izvođača i sl. Čini mi se da je nezavisna kulturna scena dosegla produkcijski nivo institucionalanog sektora, ali ostvarivanje i održavanje tog nivoa iscrpljuje gotovo sve resurse kojima nezavisna scena raspolaže. Ako se uvjeti u kojima se stvara produkcija nezavisne kulturne scene uskoro bitno ne promjene, možemo očekivati ili pad produkcijske kvalitete ili odljev ljudi iz nezavisnog kulturnog sektora.
Kako je nezavisna kulturna scena percipirana u društvu?
Čini mi se da u društvu ne postoji percepcija nečega što bi bilo nezavisna kulturna scena. To je prije svega insidersko određenje. Društvo nezavisnu kulturnu scenu percipira isključivo putem javnih događaja i participacijskih programa, a ta je percepcija uglavnom pozitivna.
Rado bih naš razgovor završila u pozitivnom tonu. Naime, nameću mi se isključivo pitanja koja nagovještavaju opasnost opstanka riječke scene. Ipak, pokušajmo sa sljedećim: koji su pomaci ostvareni u odnosu na početak tisućljeća i koji su potencijali riječke scene?
Najveći pomak koji je ostvaren je da mi danas možemo razgovarati o sceni, dakle o osjećaju povezanosti određene grupe ljudi koji kreiraju različite programe, ali kroz koje se očituje određena svjetonazorska ili estetska bliskost. Razlika između djelovanja pojedinačnih organizacija i djelovanja scene je ogromna jer scena je onaj moment u kojem dolazi do akumulacije do tada raštrkanog socijalnog kapitala koji omogućuje pokretanje cijelog jednog novog procesa stvaranja i djelovanja. Po svojoj logici scena je inkluzivna pojava i pretpostavka je da će se riječka nezavisna kulturna scena širiti oko nukleusa koji je postavljen povezivanjem ovih 6 – 10 organizacija. Ovdje naravno govorimo o kulturi i djelovanju u kulturi. Ovim su stvorene pretpostavke za realizaciju većine potencijala s kojima raspolažemo. Kuda će nas to odvesti, ne znam.
Fotografije s nedavno održanog projekta "Moje, tvoje, naše":
1 Međunarodna izložba u Galeriji Kortil
2 Promocija glazbene kompilacija "Moje, tvoje, naše" u klubu Stereo
3 Sajam koji je okupio 25 izlagača, a uključivao je i radionice sitotiska, biodizela i recikliranja papira te različita predavanja, predstavljanja, diskusije
Objavljeno
