Intervju Almissa Open Art 112 – Emergency / Hitnost počinje u petak 21. kolovoza u Omišu. Ovaj festival suvremene umjetnosti osnovan je 2010. pod vodstvom umjetnika Vice Tomasovića, a ove se godine održava jedanaesti put. Ususret ovom netipičnom umjetničkom događanju, koje u tkivo grada ulazi uglavnom performativnim i angažiranim radovima, donosimo razgovor s vizualnom umjetnicom i ovogodišnjom kustosicom festivala Neli Ružić.
KP: Kustosica ste Almissa Open Art Festivala 112 čije kuriranje svake godine preuzima jedna od umjetnica ili umjetnika. Koji je koncept ovogodišnjeg izdanja i kako ste pristupili realizaciji?
AOA Festival je djelomično vaninstitucionalna manifestacija (uz vrijednu podršku i organizaciju HULU Split) i zato je fleksibilna i izuzetno zanimljiva. Zahvaljujući entuzijazmu Vice Tomasovića, osnivača i direktora festivala, jedini je dugotrajniji kulturni događaj suvremene umjetnosti u Omišu. Osim aktiviranja prostora grada, njegova specifičnost je i to da od 2016. godine, Tomasović svake godine pozove jednog umjetnika ili umjetnicu da osmisli festival. Tako je 2016. kustos bio Vedran Perkov, 2017. Slaven Tolj, 2018. Siniša Labrović, te prošle godine Sandra Sterle. Od početka festivala, 2010. godine, kada se Almissa uglavnom odvijala na Mirabelli do spuštanja u grad i infiltriranja među stanovnike i turiste, fokus je uglavnom bio na performansu, ali i korištenju javnog prostora.
Svake godine Almissa progovara o stvarnosti u kojoj živimo, a tema festivala je neka vrsta orijentacijske točke, ishodišno mjesto. Još prošle godine sam predložila Hitnosti / Emergency za temu ovogodišnje Almisse. U međuvremenu nas je imperativ hitnosti sustigao, gotovo i prestigao, njena prisutnost u svakodnevici postala je očigledna. Namjera je ovogodišnje Almisse portretirati ovaj globalno nametnuti koncept, njegove implikacije u suvremenosti i u našim životima te neizvjesnost kao polugu strategija političke i ekonomske manipulacije. Više nego ikada prije hitnost nekih drugih postala je i naša, jasno nam ukazavši na povezanost svih na jedinoj nam planeti. Kao da je ovaj chiaroscuro scenarij osvijetlio i naglasio sjene prašine nagomilane ispod tepiha.
Već dugo smo svjedoci raspadanja tkiva na svim razinama. Zdravstvena kriza bila je već itekako pripremljena ekološkom krizom i klimatskim promjenama te izrabljivanjem prirodnih resursa, uključujući i ljudske. Iako je zaustavljanje aktivnosti na trenutak zamrznulo sliku sunovrata, po svemu sudeći ovaj virus je i posljedica narušenih ekoloških sustava u doba Antropocena. Nevidljivi virus je na jedan trenutak zaustavio mašineriju i osvijestio povezanost, fragilnost, kao i emancipacijsku snagu ranjivosti. Ali, osvijetlio je i bolno oštar reljef nejednakosti. Simptomi kronične bolesti modela neoliberalnog kapitalizma postali su vidljiviji: rastuće siromaštvo i nejednakost, nefunkcionalnost tržišnih modela zdravstva, rasizam i ksenofobija, nasilje prema najugroženijima – poput žena, osoba starije životne dobi, izbjeglica i migranata, porast nacionalizma i populizma, perfidnih oblika kolonijalizma, turizma – autizma svijeta, gentrifikacija gradova koja guta javne prostore i zajednice.
Almissa Open Art ulazi u svoje 11. izdanje, koje smo preimenovali u broj hitne službe 112, kako bismo naglasili dvije stvari – seciranje koncepta hitnosti, ali i mogućnosti umjetnosti da dijagnosticira i pokreće procese u pulsirajućoj sadašnjosti. Ovogodišnja Almissa će pozvati na ponovno osvajanje osobnog prostora, ali i zajedničkog javnog prostora grada, upućivati na brižnost kao oblik otpora i solidarnost kao nužni preduvjet razvoja zajednice. Upozorit će na sužavanje osobnih sloboda, na privremenost kao stalnost, nepouzdanost oslonca i izvjesnost lavine kao metaforu vremena koje živimo.
Uvjerena sam da umjetnost kao polje senzibiliteta i solidarnosti može pridonijeti kulturi nježnosti i jačanju spona koje nas drže zajedno. Osjećaju zajedništva, novog čulnog tkanja u kojem prozaične aktivnosti stječu poetsku dimenziju preko koje stvaraju jedan zajednički svijet; ono što Ranciere naziva preraspodjelom osjetilnog. Možda je upravo u vremenu kada hitnost nadglašava suvremenost, moguće anticipirati novo tkanje zajednice?
KP: Koje su konceptualne ili medijacijske specifičnosti u situacijama kada je na kustoskoj poziciji umjetnik ili umjetnica?
Mogu, naravno, govoriti samo iz vlastitog iskustva. Različiti umjetnici pristupaju na različite načine, ali mislim da je svima zajedničko to što predlažu teme iz autorskog ugla i vlastitog umjetničkog istraživanja, procesuirajući pitanja koja postavljaju u vlastitom radu. Pristup je zasigurno donekle intuitivniji, možda je u pitanju i veći rizik pa može se reći i veća ranjivosti koja je prisutna samim mijenjanjem uloge, time što si na drugom terenu. Mislim da je važno dopustiti mogućnost greške kako u umjetničkom radu tako i u ulozi umjetnika kao kustosa, posebno u kriznim i neizvjesnim situacijama kada treba preuzimati rizik, što može odvesti dalje od onog poželjnog i mogućeg. Ideja efikasnosti i potvrđenih modela uvijek nose neku vrstu limita očekivanog.
Uloga kustosa pa tako i umjetnika u ulozi kustosa zahtjeva fleksibilnost i multitasking, od selekcije autora, organizacije, komunikacije, budžeta do pisanja teksta. U mom slučaju, dugo sam promišljala o odabiru autora, a proces komunikacije je bio dosta intenzivan. Nakon što sam napisala početni koncept i pozvala autore, zapravo me zanimalo graditi festival u dijalogu s njima. Komunicirali smo tijekom izolacije kada je bilo važno redefinirati početnu temu kroz iskustvo novonastale situacije, razmotriti moguće vizije Almisse budući da u tom trenutku nismo znali u kakvom obliku će festival biti moguć. Veći broj radova nastao je kroz neku vrstu dijaloga sa situacijom koja nas je okruživala. Nastale radove smo se trudili i isproducirati sa ovogodišnjim reduciranim budžetom, kao i velikim Vicinim angažmanom. Dio radova je starijeg datuma, a odabrani su u odnosu na njihovu rekontekstualizaciju u sadašnjosti i na sam koncept festivala. Ono što mi je bilo najzanimljivije je zapravo dijalog u procesu nastanka festivala kako s Vicom Tomasovićem tako i s autorima.
Dragocjena je razmjena i sa Borisom Greinerom oko tematskog fokusa. Boris će voditi razgovore s umjetnicima uživo i u formi videorazgovora. Mislim da je bitno da festival ima i taj diskurzivni dio. Čini mi se važan, kako za lokalnu publiku tako i za onu širu, virtualnu, budući da planiramo objavljivati kratke forme videorazgovora online. S onim autorima koji nisu mogli biti prisutni na Almissi, poput Ale de la Puente, Thierryjem Geoffroyem, snimila sam razgovore, kao i s kustosicom Tijanom Mišković, koja je blisko surađivala s Geoffroyem.
Driton Selmani, autor koji je zbog aktualne situacije u zadnji tren morao odustati od putovanja, pridružit će se virtualno inauguraciji svoje skulpture Flag of Tomorrow koja se nalazi na lukobranu s druge strane Cetine. Flag of Tomorrow, metalna struktura u pokretu, s formama slova ispisanih nevješto, prekarno, priziva nešto što trebamo iznova naučiti kako u jeziku tako i u političkoj stvarnosti.
Božena Končić Badurina u dijalogu sa starijim stanovnicima Omiša bavi se pozicijom jedne od najranjivijih društvenih skupina, osoba starije životne dobi, “skrećući pažnju na potrebu jačanja međugeneracijskih veza i solidarnosti kao nužnih preduvjeta razvoja zajednice”, kako piše sama autorica.
Rad Ane Elizabet Dišeš?, svjetleća intervencija u javnom prostoru starijeg je datuma, ali slojevito rezonira s recentnim stanjem svijeta. Na drugom polu, rad Tonija Meštrovića materijalizira prijetnju tehno(loškog)-totalitarizma, istražuje sustave nadzora i kontrole ljudi, ograničavanja slobode pod izgovorom sigurnosti. Radna akcija u javnom prostoru Vanje Babića i Bojana Mucka, kako je sami autori definiraju, “simbolička je i performativna gesta privremenog zauzimanja javnog prostora. Participativna radna akcija je kolektivni fizički rad u javnom prostoru određen radnom normom”. Ali, istovremeno pokazuje da nijedan zid nije nepomičan u fizičkom ili mentalnom registru.
Ovogodišnja Almissa koja broji četrnaest radova u javnom prostoru završava participativnim performansom Voda do grla, Vlaste Žanić.
KP: Poziciju kustosice i organizatorice imali ste i kao voditeljica splitske Galerije Škola, izložbenog prostora Škole likovnih umjetnosti. Učenici su se kroz taj program imali priliku upoznati s najvažnijim autorima suvremene umjetničke scene u Hrvatskoj. Kako je izgledao proces provođenja izložbenog programa u okviru jedne srednjoškolske obrazovne institucije?
Galerija Škola, inicijalno smještena na drugom katu Škole likovne umjetnosti u Splitu, počela je s djelovanjem krajem 2014. godine. Povjerena mi je uloga voditeljice galerije i na temelju dugogodišnje pedagoške prakse u umjetničkom obrazovanju i mog umjetničkog djelovanja na polju suvremene umjetnosti, osmislila sam smjernice Galerije. Radila sam kao nastavnica u istoj školi u drugoj polovici devedesetih godina, nakon čega sam odselila u Meksiko gdje sam desetak godina radila kao profesorica na Escuela nacional de ENPEG La Esmeralda, kao i na drugim umjetničkim akademijama. Ipak, ključno je bilo iskustvo projekta Transitos, transdisciplinarnog seminara i radionica koji je organizirao Centro Nacional de las Artes, čiji sam sudionik bila više godina i u okviru kojeg smo osim razmatranja transdisciplinarnosti u umjetničkom obrazovanju generirali i zanimljive radionice koje je vodilo dvoje ili više umjetnika – koordinatora različitih umjetničkih disciplina pa čak i znanstvenika, npr. glazbenik i likovni umjetnik ili matematičar i koreograf…
Niz ideja o umjetničkom obrazovanju koje smo raspravljali na tom seminaru utjecalo je i na ideju Galerije Škola. Kao posebnost ovog galerijskog prostora definirala sam stvaranje poveznica i prostora dijaloga između suvremenih umjetničkih praksi i inovativnih pristupa u umjetničkom obrazovanju. Samo ime, Galerija Škola, važno je budući da se izravno referira na učenje i prostor dijaloga između obrazovnih polja, suvremenih umjetničkih praksi i kritičke teorije. Projekt je započeo nultom izložbom Prošle budućnosti : Buduće prošlosti koja je problematizirala aktivnu memoriju škole, arhiv i njegove moguće vizualne narative. Izložba je bila kamen temeljac za cijeli projekt Galerije Škola budući da se bavila samom školom, životom u instituciji, topologijom bliskosti. Organizirala sam je s dvije kolegice, Jasenkom Splivalo i Vanjom Škrobica, koje su dugo godina vrijedno arhivirale život škole. U okviru programa sljedeće tri godine predstavile su se izložbe nekih od najvažnijih autora suvremene umjetničke scene uz jednako važne popratne programe poput radionica i razgovora s umjetnicima, teorijska tematska predavanja, projekcije te izložbe školskih projekata i učeničkih radova. Sama galerijska aktivnost omogućava i izravno obrazovanje učenika kroz asistiranje pri kustoskim i muzeografskim aktivnostima, izlaganju vlastitih projekata te fotografiranju i video dokumentaciji radova.
Za djelovanje Galerije Škola izuzetno važna je bila suradnja s Ivanom Meštrov koja je kurirala većinu izložbi te s Nikolom Križancem koji je definirao njezin vizualni identitet. Krajem 2016. godine, Galerija Škola je s drugog kata Škole likovnih umjetnosti izmještena u novi prostor u neposrednoj blizini škole. Novi prostor omogućava povezati populaciju škole, studentskog kampusa, lokalno stanovništvo kvarta, kao i širu javnost. Budući da je od samog početka dogovoreno da se voditelji galerije izmjenjuju, od kraja 2017. donedavno galeriju je vodio Hrvoje Zuanić, a ovogodišnji program osmišljava Hana Letica, nova voditeljica Galerije Škola.
KP: Kao dugogodišnja nastavnica u istoj školi i docentica Slikarskog odsjeka UMAS-a, gdje vidite prostor unapređenja obrazovnog sustava umjetničkih škola, ali i višeg umjetničkog obrazovanja?
Umjetničko obrazovanje odraz je šire društvene pa i globalne situacije, ali i samih lokalnih stvarnosti. Treba stvoriti uvjete za duboko shvaćanje i razvijanje umjetničkih procesa, koji su transformativni u osobnom i u društvenom smislu. Proces podrazumijeva trajanje, različite etape, određeni početni impuls, kaos, traženja i promjenu, otkrića i područja intenziteta i simboličke sublimacije. Naravno, za sve procese važna je struktura u stjecanju znanja i vještina, treniranje unutrašnje discipline, ali i puno rada.
Vjerujem da umjetničko obrazovanje prvenstveno treba biti usmjereno na odgoj subjekata, razvijanje senzibilteta, ali i kritičkog odnosa prema svijetu koji nas okružuje. Kao umjetničkog pedagoga zanima me kako kod studenta_ice potaknuti razvoj autentičnog, kako usmjeriti da se ono razvije u bogato umjetničko iskustvo, kako podsticati kreativne impulse i usmjeriti ih u procese.
KP: Vaši radovi suptilno su, ali nedvosmisleno angažirani i kritični prema tranzicijskim i aktualnim štetnim društvenim procesima. Koliko se poetična političnost vlastite umjetničke prakse odražava u vašem radu s učenicima i studentima?
Nadam se da se odražava :). Mislim da je zapravo nerazdvojivo. Što se tiče odnosa poetičnog i političnog vjerujem Francisu Alÿsu: “Ponekad radeći nešto poetično, može postati politično, a ponekad radeći nešto politično može postati poetično”.
Umjetnost stvara iskustvo u najintenzivnijem smislu, zajedničko iskustvo. Kroz imaginarno priprema prostor mogućeg.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
