Intervju Razgovarala: Antonija Letinić
Mlada kustosica i organizatorica Ana Kutleša svoj praktični rad započela je u Galeriji Miroslav Kraljević, a zadnjih godinu dana priprema se, zajedno s još nekoliko kolega za preuzimanje UrbanFestivala.
O stanju nacije, Andreja Kulunčić, g-mk
KP: Pripadaš mladoj generaciji kustosa, onoj koja se tek počinje aktivno baviti umjetničkom produkcijom. Možeš li ukratko predstaviti svoj ulaz na scenu?
A. K.: Radim već dvije godina u Galeriji Miroslav Kraljević na više funkcija. Osim toga sam apsolventica povijesti umjetnosti i filozofije. Članica sam udruge DeLVe, koju su nedavno pokrenule kustosice g-mk Antonia Majača i Ivana Bago. Zadnjih godinu dana surađivala sam s udrugom BLOK na UrbanFestivalu kao dio organizacijskog tima, čime ću se baviti i ove godine.
S g-mk sam počela surađivati krajem 2007. kao studentica na koordinaciji projekta Land of Human Rights i to je u stvari bio moj prvi angažman. U okviru projekta najintenzivnije sam surađivala s Andrejom Kulunčić na produkciji njezinog projekta O stanju nacije. Kad sam došla u g-mk, to je bio jedan posve neambiciozan početak jer sam mislila da ću čuvati izložbe i još ponegdje pomagati Antoniji i Ivani, ali onda se pokazalo da njima zaista treba ljudi, osobito u dijelu produkcije, organizacije, koordinacije, praktičnih stvari oko provođenja programa. Tu sam se zapravo, iz pozicije da nikad nisam radila ništa u struci, našla kroz par mjeseci u situaciji da vodim jedan projekt i radim s Andrejom Kulunčić, koja je značajno ime hrvatske scene. Pokazalo se da mi je taj posao vrlo zanimljiv, odlično radno iskustvo; shvatila sam da mi rad u Galeriji odgovara, da me organizacijski i produkcijski rad zanima i da bih to u stvari htjela raditi. A dalje su se onda stvari spontano razvijale. Sve sam više stvari preuzimala na sebe, sve više se upućivala u posao, zadnje na čemu sam radila bila je izložba Marka Tadića, dobitnika nagrade Radoslav Putar, prije nekoliko mjeseci.
Preko iskustava i kontakata koje sam stekla radeći u g-mk, spontano je došlo i do rada i na UrbanFestivalu. Dosadašnje voditeljice festivala, Sonja Soldo i Vesna Vuković, odlučile su prepustiti posao novoj generaciji, tako da s novim timom nastavljam raditi na festivalu i ove godine.
Moji dugoročni interesi bi bili usmjereni manje ka produkciji i organizaciji, a više ka kuriranju, osmišljavanju projekata, pisanju… dakle jedan meni logičan slijed, da se od produkcije prijeđe na koncipiranje.
KP: G-mk, BLOK i UrbanFestival vrlo su jasne smjernice bavljenja određenim prostorom likovne umjetnosti. Koliko to oslikava tvoj interes za likovnu umjetnost i za ono što likovna umjetnost može danas činiti?
A. K.: I jedan i drugi su prostori bazirani na produkciji i izlaganju suvremene umjetnosti koja je kritički orijentirana i usmjerena na nove medije, to jest medij nije nikakvo ograničenje niti tu postoje jasne kategorije. Često je to paticipatorna umjetnost i često uključuje interdisciplinarni pristup. Sve su to stvari koje me u umjetnosti zanimaju. Gdje ti smjerovi stoje obzirom na ulogu umjetnosti danas – mislim da predstavljaju jedan od mogućih pristupa. Kod mene se taj interes razvio slijedom okolnosti, ne mogu točno odrediti da li sam ja izabrala to ili je to izabralo mene, ali je povezano i s tim što studiram i filozofiju pa sam od samog početka orijentirana pristupanju umjetnosti iz šireg konteksta. Nikada nisam bila spremna zaustaviti se na isključivo formalnoj analizi likovnosti, već me umjetnost zanimala s teorijskog aspekta, kao dio šire kulturne priče – što je to, kako, zašto, za koga, i slična pitanja – pa se praktično bavljenje umjetnošću koja takav pristup uzima u obzir i interes za takve prakse nadovezali i na moje fakultetsko usmjerenje.
KP: Što umjetnost danas jest, što može, za koga, kako je vidiš kao element u kreiranju kulturne slike koja ima dalje posljedice na društvo?
A. K.: Pojam umjetnosti danas i što ona jest je teško definirati i ne mislim da se pod tim podrazumijevaju samo društveno angažirane prakse koje idu ka mijenjanju zajednice i svijeta. Umjetnost je pojam koji podrazumijeva čitav niz praksi i po sistemu obiteljske sličnosti mu se formulira značenje. Dakle postoji zbir karakteristika koje su labavo povezane u neki sustav pa onda različite stvari ulaze po različitim kriterijima u razne niše. Što se tiče toga što umjetnost može danas i kakvu ulogu ima u kulturnoj slici – postoji određeni potencijal da mijenja društvo i djeluje u zajednici, postoje definitivno neka područja gdje se umjetnost preklapa s aktivizmom i društvenim djelovanjem. Mislim da tu nije važno striktno odrediti gdje je granica i reći je li performans neke nevladine udruge umjetnički i je li djelovanje nekog umjetnika koje liči na aktivizam i dalje umjetnost ili postaje djelovanje civilnog sektora. Sve je to zanimljivo i važno područje djelovanja koje ima puno potencijala u smislu utjecaja na društvo.
U konkretnim slučajevima, umjetnost može ili ne mora imati transformativnu ulogu, ovisno o situaciji. Ne mislim da je razlikovni pojam umjetnosti postalo to da ona može nešto mijenjati, iako se to ponekad događa, pa se otvaraju neka pitanja, socijalna, kulturna i tako dalje. Često se događa i da to bude namjera, a da učinak izostane. Mislim da dolazi i do toga da se angažiranost preuzima kao forma, a da konkretan učinak u društvu izostaje. Logična nuspojava inzistiranja na kritičkom pristupu je da on postaje pro forma, ili pak da ga dominantni sistem usisava, tj. dopušta i čak potiče, ali istovremeno posjeduje mehanizme kojima poništava njegove učinke. Mislim da takve pojave treba detektirati i biti ih svjestan, i stalno iznova kritički postavljati situaciju da se vidi što je zanimljivo i važno, koji su alati dobri i korisni, a koji nisu.
KP: Koja je tvoja perspektiva na područje kojim se baviš? Kako bi definirala ulogu i poziciju kustosa?
A. K.: Između ostalog sudjelovala sam u pilot-programu Kustoska platforma u organizaciji SC-a i puno smo razgovarali o ulozi kustosa, kustoskim praksama i raznim modelima. Mislim da je uloga kustosa danas u manjoj mjeri uloga nevidljivog medijatora, neutralnog prevoditelja između umjetničkog rada i publike, a sve više takva da on sam producira diskurs i određuje pravila i isto tako nastupa i sam kao umjetnik. Na primjer, kurirajući program galerije, gdje je od početka do kraja fokusiran na neki pristup, formulira statement, nešto što želi tim programom reći, što je još izraženije kod kuriranja koncepcijskih izložbi. Pozicija kustosa je takva da i on sam izražava jednu ideju i ima što za reći ali se pritom ne služi umjetničkim medijem nego medijem izložbe, kulturnog događaja, publikacije, produkcije rada, općenito kulturnim praksama.
KP: Na koji način to utječe na formiranje umjetničke scene? Ima li u tom smislu kustoski koncept prednost nad umjetničkim djelom te jesu li kvaliteta i snaga rada podređeni konceptu koji mu je pretpostavljen?
A. K.: Sigurno se u praksi može dogoditi da se stvari tako postave. Ipak, ako kustos posjeduje određeno znanje, iskustvo i samokritičnost, mislim da može izbjeći podređivanje radova konceptu. Isto tako, mnogi dobri umjetnički radovi se jednostavno opiru tome jer na kraju krajeva govore sami za sebe i uvijek više od konteksta u koji ih se stavlja. S druge strane, kao što kustosi preuzimaju umjetničke prakse, jednako tako i umjetnici preuzimaju kustoske prakse, tako da su u konačnici postavke takve da nitko nije a priori zakinut. Svi imamo na raspolaganju više strategija, i vlastito znanje i sposobnost, pa ovisno o tome kako ih koristimo, formira se i scena. Konkretno na našoj sceni mi se taj spomenuti kustoski pristup čini kao nešto što podiže razinu kvalitete i otvara nove pristupe, neke nove priče, i često izvlači vrlo kvalitetne umjetnike u kontekst u kojem ne da nisu podređeni konceptu, nego se upravo vidi njihova kvaliteta, ono što rade dobiva dodatnu vrijednost. Čini mi se da to samo pozitivno utječe na formiranje scene. Naravno da ima i nekih negativnih efekata, ali nije smisao u tome da odredimo savršeni pristup u kojem će svima biti osigurana maksimalna sloboda, toga nema. Mi djelujemo svjesni toga da su moguće negativne posljedice i ovisno o situaciji pokušavamo ih izbjeći, propitati naše postavke i po potrebi promijeniti strategiju.
KP: Koliko su važni interakcija i reciprocitet u odnosu kustos – umjetnik?
A. K.: Sama komunikacija s umjetnikom je jako važna, a moja su iskustva uvijek bila pozitivna. Sam taj odnos nije jednostavan i često se događaju nepredviđene i nove situacije. Posebno kod novih produkcija, interakcija i reciprocitet su važni i ključni, ali istovremeno i sklizak teren na kojem može doći do zapinjanja i nerazumijevanja. Sama narav mnogih radova, njihova interdisciplinarnost i pariticipativnost, dodaje na važnosti interakcije kustosa i umjetnika. U tim situacijama čini mi se da je dobro moći istovremeno zadržati granice između kustosa i umjetnika i odrediti što je čija uloga, ali i imati na umu da je važna upravo ta suradnja kreativnih ljudi koji žele zajedno napraviti nešto dobro.
Sava svima, Analog, UrbanFestival 2009
KP: Kako bi opisala trenutnu likovnu scenu u Hrvatskoj?
A. K.: Prije svega je centralizirana na Zagreb, što ima veze sa sistemom financiranja, politikom i centralizacijom u Hrvatskoj generalno. Inače, mislim da je scena zanimljiva, da su neke stvari koje se rade odlične, a imamo i zanimljivo umjetničko nasljeđe. Definitivno ima primjera kako se stvari mogu raditi kvalitetno i tako da budu međunarodno relevantne. Ima isto tako i puno konzervativnih praksi, koje se odvijaju kao da su zatvorene u nekom bazenčiću, tipični sindrom male sredine, i to je, mislim, najveća boljka scene – dolazi do zapadanja u provincijalizam, gdje se akteri među sobom tapšaju po ramenu, a kvaliteta opada. Čini mi se da su se u zadnje vrijeme međunarodne suradnje intenzivirale – g-mk je imao rezidencijalne programe, a uvijek ima mnogo međunarodnih suradnji, UF redovito radi produkcije i istraživačke boravke stranih umjetnika. Mislim je to jako važno za našu scenu, da se ne zatvaramo sami u sebe. Osim toga, rekla bih da generalno nedostaje smislene kulturne politike, pa se događa da usamljeni pojedinci godinama s nikakvim budžetima guraju izvrsne stvari, dok projekti koji zvuče spektakularno i kao primamljiv turistički proizvod nemaju razinu kvalitete, stručnosti i inovativnosti koja bi bila primjerena sredstvima koje dobivaju.
KP: Kakvom ti se čini nova generacija mladih umjetnika? Jesu li otvoreniji za suradničke projekte, grupni rad?
A. K.: Ne znam, moguće. Mislim da definitivno među mladim umjetnicima postoji trend otvorenosti ka novim formama koje kod nas ne potpadaju pod krug tradicionalno shvaćene umjetnosti. Tu nailaze na otpor i poteškoće, posebno u sustavu umjetničkog obrazovanja. Što se tiče grupnog rada, mislim da to još nije toliko prisutno na sceni, barem ne u vidu umjetničkih kolektiva, ili zajednica umjetnika, koje bi funkcionirale i kao alternativni izlagački prostor, kao praksa koja sama sebi stvara prostor za rad, mimo postojećeg sustava izlaganja i vrednovanja radova. Čini mi se da je grupni rad prisutan kao jedna od novih mogućnosti umjetničkog djelovanja koje mladi umjetnici danas prepoznaju. Kao što se više ne razmišlja nužno u okvirima nekog medija, tako se i umjetnička individua doživljava fleksibilnije. Postoji dosta radova mlade generacije koji nastaju u koautorstvu, s drugim umjetnikom ili nekim tko dolazi iz bliskih disciplina. Osim toga, mlade generacije umjetnika komuniciraju s mladim povjesničarima umjetnosti, sociolozima, filozofima, i čini mi se da ima dosta suradnji u tom smislu: festivala, izložbi, projekata…
KP: Koliko je važno otvaranje umjetničke produkcije prema interdisciplinarnosti – različitim sferama i različitim formama?
A. K.: Iznimno važno, barem koliko mogu reći iz vlastitog iskustva. Mislim da je interdisciplinarnost odlična strategija za umjetničke prakse koje se bave društvom u kojem živimo a hoće i nekako utjecati na njega, tj. “vratiti lopticu” po pitanju nekog konkretnog problema. Umjetnik tako dobiva mogućnost da koristi znanja i perspektive drugih disciplina kao elemente kojima gradi djelo, zajedno s ostalim načinima umjetničkog izražavanja. Osim toga, tako se neki problem zahvaća s više strana, koje se onda kroz umjetnički rad, projekt, stavljaju u međusobni odnos i dijalog.
Općenito, mislim da stroga podjela među disciplinama i formama više nije učinkovita. Naravno, dobar umjetnik može ostati i unutar jedne discipline i raditi odlične radove, ali ne postoje više, ili barem ne bi trebala postojati, ograničenja zbog kojih se netko ne bi u radu koristio različitim formama i uključivao razne pristupe. Jedino ograničenje bi trebala biti odgovornost za to što i kako se radi, u smislu da postoje dobri razlozi za korištenje određenih metoda i strategija, i da se cijelom tom procesu pristupa ne neki način studiozno, da interdisciplinarnost ne ostane samo na formalnoj, površnoj razini.
KP: UrbanFestival je fokusiran na umjetnost u javnom prostoru. Kako ti doživljavaš to polje djelovanja i kakvom ti se čini naša produkcija u toj sferi?
A. K.: Imamo zanimljivu povijest umjetnosti što se toga tiče, sve što se događalo za vrijeme historijskih konceptuala u javnom prostoru meni je osobno jako zanimljivo. Čini mi se da je postojao period kad je umjetnička aktivnost u javnom prostoru pomalo izgubila na snazi, a sada to opet ide s prihvaćanjem novih medija, odbacivanjem krutih granica, prihvaćanjem različitih strategija; čini mi se da opet dobiva na važnosti i da se sve češće umjetnici bave javnim prostorom. Naravno, javni prostor se može svakako shvatiti. Ne mislim da je postavljanje skulpture na javnu površinu ili bilo kakva intervencija na ulici odmah umjetnost u javnom prostoru, već postoji čitav niz javnih praksi koje interveniraju u prostor, neke izričito i namjerno umjetničke, a neke i ne, ali podjednako zanimljive. Meni je zanimljivo promišljanje prostora javnosti kao spleta i fizičkog prostora, i kolektivne memorije koja se na nekom konkretnom prostoru taloži, i zajednice koja taj prostor koristi, mehanizama koji to formiraju, odnosa javnoga i privatnoga, političkih odnosa… Umjetnost u javnom prostoru vidim tu kao jednog od aktera, onog koji postavlja pitanje, unosi neku promjenu, čuđenje, intervenciju na višem nivou koja dublje zahvaća javni prostor, ne kao fizičku nego socijalnu kategoriju.
KP: Institucija vs. Margina.
A. K.: Mislim da ta dihotomija kod nas samo djelomično funkcionira, zato što smo mala scena koja radi s malim resursima, i u smislu kadra, i u smislu novaca. Postoje ljudi koji su istovremeno unutar institucije, ali djeluju i marginalno. Osim toga, neke poteškoće su jednake na obje strane. Generalno gledano, naše institucije nemaju pretjerano duge tradicije, ustaljene načine djelovanja i ujednačenu razinu kvalitete, pa nemaju ni sve konotacije koje inače ima pojam institucije. Meni osobno je ta podjela u našoj sredini ponekad nekako smiješna i pomalo umjetna, i definitivno se sad još ne mogu i ne želim opredijeliti za jednu opciju. Te jasne podjele – u instituciji nema slobode, na margini nema sigurnosti – kod nas baš i nema, stvari se preklapaju, neizvjesnost i smanjena sloboda su prisutne u obje sfere.
Ipak, vaninstitucionalno djelovanje pruža jedan tip slobode i otvorenosti koji je ključan za kvalitetu scene i važno je da uvijek postoji takvo djelovanje, ali isto tako djelovanje u instituciji ne bih nikad a priori odbacila jer mislim da se prostor slobode može naći i tu, da se može i unutar institucije djelovati nekim marginskim strategijama. Općenito su mi vrlo zanimljivi mehanizmi kojima institucije funkcioniraju, kako oni utječu na umjetnost, i kako ih se može subvertirati.
Objavljeno
Objavljeno
