Blic Razgovarao: Igor Ružić
U zagrebačkom je Pučkom otvorenom učilištu, u organizaciji Centra za kulturu Trešnjevka, Centra za kulturu i informacije Maksimir, Kulturnog centra Peščenica, Kulturno-informativnog centra (KIC), Narodnog sveučilišta Dubrava i Pučkog otvorenog učilišta Zagreb od 15. do 17. studenoga održan godišnji sastanak Europske mreže centara za kulturu (ENCC) i kongres Shortcut Europe 2012 s temom Kultura mjesta: Mjesto kulture – Centri za kulturu i urbana regeneracija.
Sastanak međunarodne mreže u kojoj domaći predstavnici još nedovoljno sudjeluju, a koja bi mogla biti i primjer kako povezati danas još uvijek brojne i funkcionalne, ali raštrkane i ne uvijek kooperativne domaće centre za kulturu, dogodio se, slučajno, u vikendu koji je Hrvatskoj donio neviđenu euforiju izazvanu presudom generalima Gotovini i Markaču i njihovim povratkom u domovinu. U tom svjetlu i kultura je pala u drugi, ili treći plan, pa razgovor s Milenom Dragićević Šešić, jednom od ključnih sudionica kongresa, nije mogao zaobići bitno politički obojene teme.
Milena Dragićević Šešić profesorica je kulturne politike i kulturnog menadžmenta, bivša rektorica Univerziteta umetnosti u Beogradu, svojevremeno i savjetnica srbijanskog Ministra kulture, trenutno je voditeljica UNESCO-ve Katedre za Interkulturalizam, umjetnički menadžment i medijaciju. Kao stručnjakinja surađivala je ili surađuje s brojnim međunarodnim organizacijama, od Vijeća Europe i Europske kulturne fondacije, Instituta Otvoreno društvo, fondacije Pro Helvetia, Britanskog savjeta… Polje njezinog djelovanja je menadžment u kulturi i umjetnosti, kulturne politike te interkulturalno povezivanje.
KP: Na zagrebačkoj konferenciji Shortcut Europe govorilo se o političnosti kulture, od kulture svakodnevice na mikro razinama, do njezinih viših, uvjetno rečeno, slojeva. Međutim, koliko je politika danas i ovdje kulturna, ima li u njoj i same kulturne politike ili ne?
MDŠ: Kultura je politična po definiciji, ona je dio života i svatko od nas sudjeluje u stvaranju kulture. Svakodnevnim kulturnim praksama utječemo na oblikovanje kulture, a time i društva. Izborom svega toga mi u stvari pokazujemo neka svoja vrijednosna i ideološka opredjeljenja, tako da, htjeli-ne htjeli, čak i oni koji tvrde da ih ne zanima, jer ih možda svakodnevna politika zaista ne zanima, načinom života učestvuju i definiraju taj politički spektar kulture. U Srbiji je kultura pod izuzetno velikom pritiskom partije, točnije partija. Izgubila je autonomiju 1992. godine, do kada je kulturni sektor živio u nasljeđu samoupravnog sistema, ali te godine je donesen zakon kojim je ona ukinuta. Praktično to znači da onaj tko osniva ustanovu definira upravni odbor i direktore, a oni su svjesni tko ih je imenovao i kome su odgovorni, pa provode politiku nezamjeranja. Tako je institucionalna kultura umrtvljena, a onoj izvaninstitucionalnoj ostavljeno je toliko malo da jedva može disati.
KP: Implicitna poruka i ovakvih skupova, ali i matrice kojoj se brže ili sporije približavamo, nudi kao mantru određenu “zajedničkost” kulture. Međutim, čak su i politički glasovi javno priznali da je projekt multikulturalnosti u Europi propao. Možemo li se mi ovdje, u regiji, nadati ičemu boljem?
MDŠ: Što je zajedničko čak i u korpusu jedne nacionalne kulture? Kako se razlikuje Hrvat u Zemunu od mene Srpkinje koja živim u Zemunu? Mislim da nije riječ o dvije kulture, nego je to jedna zajednička kultura. Imamo niz zajedničkih elemenata koji prožimaju cijeli ovaj kulturni prostor, koji se, naravno, različito definiraju i prepoznaju. Tako da su nekad veće hijerarhijske razlike unutar jednog nacionalnog kulturnog korpusa, na primjer između ruralne i urbane kulture, ili suburbane i urbane no između dviju susjednih nacionalnih kultura. Rat i nacionalistička histerija doveli su do novih modela raspoznavanja, kada je bilo važnije ne što su vam bili roditelji, nego baka i djed. Slično je bilo i ovih dana, kad se ponovno događa nacionalno zgušnjavanje. A to je trenutak kad se pretvaramo u masu. Nacionalna euforija kojoj možemo svjedočiti i danas, koliko godina poslije, traje u Hrvatskoj i Srbiji, ali, zanimljivo, i u Makedoniji, koja je u procesu deslaveniziranja također u svojevrsnoj histeriji. Čak i u Crnoj Gori danas postoji žudnja za kulturnim razdvajanjem, koje se prije svega definira jezičnim raslojavanjem. Time smo, čini mi se, svi mi samo – sve manji.
KP: Čak i kad opstaje, što nije uvijek slučaj, kultura na ovim prostorima je između tržišta kulture i kulture tržišta, iako pravo tržište, pa ni tržište kulture, ovdje još uopće nije poznato kao punopravni pojam. Kako se u tome snalazi nezavisna scena?
MDŠ: Mi zaista još uvijek jesmo između. Ima jedan manji broj javnih ustanova koje su se uspjele prilagoditi, ali najveći broj javnih ustanova nije to učinio, ili barem nije u dovoljnoj mjeri. Međutim, nastale su nove ustanove kulture, naročito na nezavisnoj sceni, koje su apsolutno ovladale novim tehnikama fundraisinga i programiranja, dakle kolaborativnim praksama, stvaranju intersektorskih i regionalnih projekata, a čak i prelaze granice regije. Nažalost, od 2008. godine procesi tranzicije su zaustavljeni zbog ekonomske krize koja nekako nije bila predviđena, i na primjer, smanjila je javne budžete za kulturu u Srbiji čak za 40 posto, i to je dovelo do redukcije programa javnih ustanova, jer najveći dio izdataka čine materijalni troškovi i izdaci za plaće, te je danas gotovo nemoguće u javnom sektoru financirati veće, značajnije i inovativne projekte i tu je došlo čak i do retrogradnog procesa, s obzirom da se više ne radi na razvojnim strategijama i da su se kulturne politike umrtvile. Početkom ili u prvoj polovini prošlog desetljeća svjedočili smo velikom usponu kad su ustanove kulture radile strateške planove, samoeducirale se i širile horizonte. Međutim, kako je došlo do ekonomske krize i kako sama kulturna politika nije pokazivala zanimanje za istinsku evaluaciju i za financiranje prema rezultatima rada i ostvarenim efektima, već je ostala na nivou linijskog programiranja “svakome isto i svakome po malo”, motivacije su izgubljene i čini mi se da su najaktivniji i najznačajniji kadrovi prešli iz javnog sustava u privatne i u nevladin sektor i tamo nastavili voditi ono što danas zovemo “kulturnom politikom odozdo”. Tu se postižu veći uspjesi, vidimo to u Hrvatskoj, a naročito u BiH gdje jedino što je živo je nekoliko organizacija nevladine scene jer federalne ustanove gotovo ni ne postoje, njih sedam je i zatvoreno.
KP: Trenutno stanje nigdje nije dobro. Recesija je u Hrvatskoj još uvijek veći problem nezavisnima, dok se u Srbiji već i struja isključuje kulturnim institucijama zbog nagomilanih dugova…
MDŠ: Situacija u Srbiji je katastrofalna, jer su se dugovanja u ove četiri godine nagomilala toliko da gradske vlasti, sve da i imaju najbolju volju, više nemaju tog novca s obzirom da je i priljev u budžet smanjen. On je smanjen i iz drugog razloga. Na primjer, zbog odluke republičkih vlasti (koja pokazuju do koje mjere partije utječu na dnevni, pa onda i kulturni život) koja je donijela odluku o oslobađanju lokalnih poduzetnika poreznih obaveza, a tim sredstvima su se punili lokalni proračuni. Tako da republički proračun time nije smanjen, ali je to strahovito utjecalo na smanjenje lokalnih. Osim toga, pod izgovorom decentralizacije, lokalnim upravama su prenijete još neke nadležnosti a nisu im prenijeti proračuni, tako da su sada u posebno teškoj situaciji muzeji u malim gradovima, lokalni kulturni centri, gradska kazališta u unutrašnjosti. Posebno je loša situacija u gradovima u kojima gotovo više i nema industrijske proizvodnje i gdje su jedini doprinos lokalnom proračunu donosili mali poduzetnici. Kako ni njih više nema, ili ima sve manje, nema ni sredstava. U Srbiji danas postoje čak i gradovi u kojima nema više nijednog zaposlenog izvan javnog sektora, što znači da privatni sektor čine samo male porodične firme, pa uopće nema ni mogućnosti da se dogodi obrt kapitala i da dođe do stvaranja nekog općinskog proračuna, pa zato oni ovise o republičkoj pomoći koja odlazi na plaće u prosvjeti i zdravstvu, ali ne ostaje za kulturu. Čini mi se da u Hrvatskoj još nije tako teška ekonomska situacija te stoga ne znam za primjere faktičke obustave rada kulturnih ustanova, kakva se događa u Beogradu. Tamo kazališta gotovo da više ne rade premijere, nego, recimo, prihvate studentsku predstavu koja je napravljena sredstvima fakulteta. Ili sami glumci naprave predstavu bez scenografije ili iz fundusa, pa se to igra i izgleda kao da se nešto događa. Ali to je privid kulture.
KP: Jedan okrugli stol u Zagrebu o odnosu institucionalne i izvaninstitucionalne kulture kao zaključak je ponudio i nastup “slobodnjaka” koji su iskazali spremnost da se bore za opstanak institucija s obrazloženjem da “bez institucija nema niti nas”. Kako ta paradigma fiktivnog zajedništva i faktične nejednakosti funkcionira u srbijanskoj kulturi?
MDŠ: Činjenica je da bez institucionalnog sustava nema centra, a ako nema centra onda se ni uvjetno rečeno margina nema u odnosu na što pozicionirati te svaki doprinos nezavisne scene, eksperimenta, inovativnosti i drugosti gubi na snazi i vrijednosti. Jedno bez drugoga ne može jer jedno drugo pothranjuje. S druge strane, mora postojati i klasični repertoar. Ne može nezavisna scena, i ne treba to od nje niti očekivati, dovesti veliku izložbu iz svjetskih muzeja ili napraviti festival s velikim produkcijama njemačkih, francuskih ili američkih pozornica. Međutim, bez nezavisne scene ova prva postaje mrtva, jer je i njoj izazov sve što nezavisna scena čini. Ono što ubija institucionalnu kulturu u Srbiji je veliki stupanj samozadovoljstva, jer svi misle da su sposobni, pametni i talentirani, i da bi napravili čudo kad bi im država dala dovoljno novca. A to nije baš tako. U stvari, nezavisna scena svojim jeftinijim produkcijama napravi strahovite estetičke i kulturološke pomake, pa se onda lakše vidi što je loše na institucionalnoj sceni. Tako bi to trebalo biti, ali sad su i nezavisni u situaciji koja im onemogućuje i da misle, a kamoli da nešto i rade.
KP: Istaknutiji akteri ovdašnje nezavisne scene – no ne isključivo oni – ovise o sredstvima izvana, uglavnom o europskim fondovima i različitim zakladama. Iako omogućava preživljavanje, donosi li takvo stanje stvari i neke opasnosti?
MDŠ: U Europi je nekadašnja nezavisna scena ušla čak i u javni sektor, a ne samo na tržište. Uzmimo primjer plesne scene u Francuskoj, oni imaju tridesetak zaposlenih u Ministarstvu kulture koji se bave samo podrškom plesu. Tristotinjak plesnih kompanija i grupa dobiva trogodišnju pomoć s jedinim uvjetom da naprave dva projekta u te tri godine, a još sto trupa ima dvogodišnju potporu s obavezom realiziranje jednog projekta. Iz ove naše perspektive tako nešto izgleda potpuno nemoguće. Tamo javna sredstava i dalje sustavno idu u nezavisni sektor koji ima potpunu slobodu djelovanja i ne mora, kao ovdje, trčati iz projekta u projekt jer se za svaki projekt dobiva relativno malo novca. U tom trčanju bitno se gubi na kvaliteti. Pored toga, veći izvor financiranja ovdje su inozemni donatori koji imaju odgovornost prema svojim upravnim vijećima pa, ako već daju novac za regiju, ne daju za razvoj umjetnosti već za inkluzivne politike ili razvoj demokracije i slično. Svaka nezavisna grupa mora svoj projekt, ili novac koji traži za umjetničko djelo, pravdati time što će obavljati još niz drugih socijalnih, inkluzivnih i ostalih funkcija. To nije loše samo po sebi, ali veliki dio energije se troši na pisanje opravdavanja svojih projekata korištenjem različitih vokabulara, poput onog socijalne politike ili kreativnog poduzetništava i kreativnih industrija. Dakle, nezavisni tako moraju dokazati održivost, za koju svi mi znamo da je ju je nemoguće dokazati, ali se dokazuje. Tako se zapravo uspostavlja privid održivosti, u kojem se svi “prave” – i oni koji pišu i oni koji čitaju. Bila sam i još sam u mnogim odborima fondacija koje financiraju projekte, i znam da je tako.
Objavljeno
