Blic Razgovarao: Kulturpunkt
KP: Između svih ostalih aktivnosti, Queer Zagreb je 2004. godine pokrenuo i izdavačku djelatnost. Možete li nam reći kako je i zašto došlo do njena pokretanja?
QZ: S obzirom da je Queer Zagreb počeo uvoditi ideju queera u hrvatski javni i kulturni prostor, vrlo brzo smo uočili da queera u izdavaštvu nema. Znači o homoseksualnosti kao užoj definiciji queera se u hrvatskoj literaturi ne govori ništa ili vrlo površno.
Od samog početka svoje izdavačke djelatnosti htjeli smo da se za nju čuje pa smo odmah krenuli s jednim projektom koji je imao medijski odjek. Takvim smo ga, naime, napravili. Riječ je o knjizi Poqueerene priče, zbirci priča koje smo prikupili putem natječaja. U žiri koji je radio selekciju pozvali smo Vladimira Arsenijevića, Rujanu Jeger i Borisa Dežulovića čija su imena trebala motivirati što širi krug autora na sudjelovanje. S obzirom da se na natječaj prijavilo čak 370 autora, smatramo da smo u svojoj nakani uspjeli.
KP: Što ste sve objavili u sklopu svoje izdavačke djelatnosti i postoji li neki posebni naslov koji biste izdvojili?
QZ: Izdavačka djelatnost nije naša primarna djelatnost. To se vidi i iz samih naslova. Knjige koje smo objavili čine poprilično eklektičnu cijelinu, birali smo ih pomalo partizanski i svjesni smo da bismo cijelom projektu trebali pristupiti malo sistematičnije. Do sada smo objavili osam naslova, većinom se radi fikciji. No, kao najznačajniju našu knjigu definitivno bismo izdvojili Usmenu povijest homoseksualnosti.
To je bio veliki istraživački projekt koji je trajao godinu dana, imao je za cilj pokazati da je homoseksualnost u Hrvatskoj postojala oduvijek. S druge strane, taj je projekt za cilj imao dokazati da se razgovarati o homoseksualnosti može i kroz povijesno, znanstvenu disciplinu, da to može biti ravnopravni diskurs u povijesti.
Na projektu je radilo četrdesetak ljudi. Sproveli smo dvadeset i pet dubinskih intervjua koji su trajali i po nekoliko sati. S ispitanicima smo razgovarali o njihovim djetinjstvima, o tome s kime su se susretali, gdje su se družili, o njihovim životnim stilovima u šezdesetima, sedamdesetima i osamdesetima. Nakon što smo prikupili hrpu tih svjedočanstava, napravljena je selekcija čiji je rezultat knjiga. Kad smo krenuli bojali smo se da možda ljudi neće htjeti pričati tako otvoreno, većina ljudi nije potpisana, neki su označeni godinama rođenja, no bilo je i onih koji se htjeli da im objavimo puna imena i prezimena.
KP: Kako financirate svoju izdavačku djelatnost?
QZ: Samo smo za Queer bajke i Usmenu povijest homoseksualnosti dobili sredstva. Usmena povijest homoseksualnosti dobila je značajna sredtsva od Nacionalne zaklade dok su Queer bajke od Ministarstva kulture dobile tek 10.000 kuna. To, naravno, nije dosta za cijeli projekt objavljiovanja neke knjige, ali je dovoljno da ga se pokrene. Ostale projekte smo financirali uštedom, iz drugih projekata bismo iščupali neku lovu za štampu.
S druge strane, kada idemo u neki izdavački projekt, ponekad povrat od prodaje kalkuliramo i godinu dana u naprijed. Naše knjige nisu bestselleri, ali imaju neku konstantnu prodaju. Svaki se mjesec od svake knjige proda možda po pet, šest komada. Dakle, ako je neka knjiga koštala 3.000 eura, tisuća nam se vrati tijekom dvanaest mjeseci.
No, zarada nam ni nije ključna motivacija. Smatramo da je važno da postoji biblioteka odnosno organizacija koja se sustavno bavi baš tom tematikom. S vremena na vrijeme, queer izdanja se pojave i kod drugih izdavača na kod njih ona prolaze nezapaženo.
KP: Jeste li pokušavali ponuditi Ministarstvu kulture knjige na otkup?
QZ: Ministarstvo otkupljuje naše knjige, ali na simboličnoj razini od svega dvadesetak komada. Znači to je čisto onako da nas ne odbiju. Primjerice, Ministarstvo je otkupilo dvadeset primjeraka Usmene povijesti homoseksualnosti. Nama je to žalosno, jer ipak se radi se o vrijednoj knjizi, jedinom takvom istraživanju u Hrvatskoj. Gledano iz te perspektive, ta bi se knjiga trebala naći na policama svake školske knjižnice.
KP: Kako radite distribuciju i mogu li se vaše knjige nabaviti i van Hrvatske?
QZ: Da, poslali smo knjige van, ali nikad nismo dobili nikakvu povratnu iformaciju. Distribuciju po Hrvatskoj nam rade Jesenski i Turk s kojima imamo ugovor. Međutim, problem su marže koje su užasno velike, nerijetko prelaze i 50%. Mi nemamo taj kapacitet. Čak i da sami radimo distribuciju još bi nam uvijek bile problem marže koje nameću knjižare.
KP: Jeste li u sedam godina svojeg aktivnog angažmana queer tematikom osjetili neke pomake?
QZ: Prije svega, ono što smo uspjeli jest javnosti nametnuti termin queer. 2001. godine nitko nije znao što je queer, pa čak ni danas puno ljudi ne zna što je to, ali ipak se na queer referira dosta ljudi.
Drugo, mislimo da smo se uspjeli nametnuti akademskoj zajednici, možda još ne do kraja, ali sve nas češće zovu da držimo predavanja u sklopu nekih kolegija na Filozofskom fakultetu, studenti čitaju neke naše knjige i iz njih pripremaju ispite.
Konačno, treći indikator jest broj ljudi koji posjećuju festival – postoji živa zajednica koja je upoznata s gay&lesbian kulturom što prije nije bio slučaj.
Objavljeno
Objavljeno
