Intervju Razgovarao: Jerko Bakotin
Na posljednjem Interliberu javnost je, nakon sedam godina rada, po prvi puta imala priliku vidjeti prva dva sveska Hrvatske književne enciklopedije, monumentalnog projekta koji će – jednom kad bude dovršen – obuhvatiti biografije oko tri tisuće hrvatskih pisaca u čak 260 tisuća redaka, na izradi kojeg je sudjelovalo tri stotine suradnika i kakvim se ne može pohvaliti mnogo naroda. Golemi poduhvat koji na jednom mjestu opisuje i interpretira književnost čitave jedne nacije i jezika, odnosno čitavog nacionalnog književnog sistema, godinama je izazivao prijepore i kontroverze, kako unutar samog Leksikografskog zavoda, tako i po pojavljivanju prvih svezaka koji su izazvali određene negativne rekacije. Glavni urednik Hrvatske književne enciklopedije Velimir Visković tijekom rada na projektu došao je s tadašnjim glavnim ravnateljem Leksikografskog zavoda Tomislavom Ladanom u sukob, o čemu sam Visković otvoreno govori, što se prelamalo upravo na Enciklopediji. Cijela stvar otišla je toliko daleko da je 2007. godine uputio i otvoreno pismo nikom drugom nego – Ivi Sanderu. Naime, popularno zvani “Leks” u bivšoj je državi predstavljao jednu od središnjih institucija zajedničke jugoslavenske kulture. Ideju o njegovoj važnosti naslijedio je i Franjo Tuđman, pa glavnog ravnatelja Zavoda i danas postavlja osobno premijer. Nakon izlaska, Enciklopedija je napadnuta zbog toga što u njoj nema nekih autora koji su, po sudu dijela javnosti, svakako trebali biti unutra, poput Ivice Đikića, koji je za roman Cirkus Columbia 2004. godine dobio uglednu regionalnu nagradu “Meša Selimović”, a 2007. godine izašla mu je i zbirka priča Ništa sljezove boje. Nema niti Vlade Bulića, koji je do 2006. nanizao tri knjige, od kojih je vrlo značajan roman Putovanje u srce hrvatskog sna dobio nagradu Jutarnjeg lista, a u žiriju je sjedio – Visković. Slična je situacija i s Predragom Lucićem, koji je uz to bio i urednik biblioteke Feral Tribunea, moguće najvažnije biblioteke devedesetih godina. Visković njihovo neuvrštavanje pravda činjenicom da su abecedariji za “njihove” sveske završeni već 2005. i 2007. godine. Osim toga, kriterij za uvrštavanje u Enciklopediju bile su objavljene najmanje dvije knjige, međutim, Ratko Cvetnić je, na primjer, uvršten samo s jednom knjigom.
No postoje mnogo važniji detalji koji će u konačnici presuditi o kvaliteti Enciklopedije od pukog nabrajanja tko je unutra, a tko nije, uostalom, to je problem koji se najlakše da ispraviti tiskanjem dodatka. Treba vidjeti da li će ona biti prihvaćena od strane onih kojima je namijenjena – također, postavlja se pitanje kome je ona uopće namijenjena. Naime, određeni autori članaka pišu vrlo hermetično, poput Cvjetka Milanje ili Zvonimira Mrkonjića, a neki vrlo pristupačno. Daljnji problem je taj što se na maloj književnoj sceni kakva je hrvatska svi međusobno poznaju – od kritičara i pisaca do ljudi koji predaju na katedrama, pa to stvara određenu incestuoznost i dovodi u pitanje objektivnost članaka. Konačno, postavlja se pitanje koliko ima smisla u današnje vrijeme raditi ovakve enciklopedije, koliko u javnosti za to uopće ima sluha, i naročito – koliko je to smisleno u doba interneta. O svemu ovom porazgovarali smo s Tomislavom Šakićem, najmlađim članom redakcije Hrvatske književne enciklopedije, inače i izvršnim urednikom Hrvatskog filmskog ljetopisa i urednikom časopisa za znanstvenu fantastiku Ubiq te koautorom knjiga Hrvatski filmski redatelji I i antologije hrvatske znanstvenofantastične novele Ad Astra.
“Prvo bih želio istaknuti da je za Enciklopediju, osim, naravno, suradnika, zaslužan čitav urednički tim, koji osim Viskovića i njegovog zamjenika Zorana Kravara čine pomoćnica glavnog urednika Vesna Radaković-Vinchierutti, urednici Jasna Bašić, Ana Diklić i ja te redakcijski suradnici Iva Klobučar Srbić, Marina Ljubić, Lana Molvarec, Tea Rogić Musa i Marko Grčić“, kaže Šakić na samom početku našeg razgovora.
KP: Kako je nastajala Hrvatska književna enciklopedija? Nije tajna da je projekt izazvao prijepore i unutar samog Zavoda, možeš li reći nešto više o problemima s kojima ste se sreli?
T.Š.: Nastajanje svake enciklopedije dugotrajan je i složen proces; na projektima velikih enciklopedija kakve su Britannica ili Croatica veliki timovi ljudi rade godinama, pa i desetljećima. Specijalistička enciklopedija kao što je Hrvatska književna enciklopedija manjeg je opsega od opće, ali princip je sličan. Sveukupno je rađena skoro deset godina, u što uključujem i pripreme na izradi abecedarija, razradi koncepcije i sl. U projekt sam došao 2005. godine, kada su već postojali temeljna redakcija, abecedarij, baza i krug suradnika. Hrvatska književna enciklopedija od početka je bila zamišljena vrlo ambiciozno i možda joj je ta ambicioznost priskrbila probleme koje spominješ. Tijekom dugogodišnjeg nastajanja svaki rukopis izmakne se na neki način kontroli, a pogotovo je teško imati pod kontrolom projekt koji defakto prvi kartografira golemo, neusustavljeno područje. Prebacivanje opsega, to jest retkarine od 10 do 15 posto očekivano je na svakom projektu i ova enciklopedija ostala je unutar tog postotka u odnosu na njezin predviđeni opseg, dok je recimo Leksikon Marina Držića prebacio više od 100 posto i izišao u godini nakon Držićeve obljetnice. Nije da mu treba to prigovoriti, enciklopedije se rade dugo i detaljno, nisu to dnevne novine, ali čisto radi unutarzavodske usporedbe, jer nekima se prigovaralo, a nekima nije. Primjerice, Osmojezični enciklopedijski rječnik glavnog urednika Tomislava Ladana, koji je osobno i institucionalno bio ta druga strana, predstavnik sistema, u vrijeme takozvane polemike, dovršen je doslovce prošli tjedan – zadnji, deveti svezak tiskan je u siječnju 2011, a prvi 1987, prije ravno 24 godine. Naspram Držićevu leksikonu, Hrvatska književna enciklopedija nema rok predviđen nekom velikom obljetnicom niti je bila predviđena kao brzi, jednosveščani leksikon, a i sam Držić je, dakle, pokazao da se rad na enciklopediji ne može programirati niti izvesti stihijski i brzopotezno. Problemi oko Književne enciklopedije na koje aludiraš su dijelom uzrokovani time što su na samom početku abecedarij i opseg prihvaćeni, no naprosto, tijekom njezine višegodišnje izrade Zavod je prolazio sistemske promjene u skladu s promjenama u cijelom području kulture, a u najkraćim crtama mislim na komercijalizaciju, festivalizaciju i banalizaciju kulture, sniženje općeg kulturnog standarda sredine, nedostatak vizije karakterističan za to područje još od osamostaljenja, a usput i ukidanje kulturnih rubrika u novinama, svođenje javnih servisa na komercijalizirana sredstva raznih oblika zabave, sveopću nivelaciju medijskog diskursa i tako dalje.
KP: Kao formalna točka prijepora pojavio se opseg Enciklopedije i broj redaka koji je trebala sadržavati.
T. Š.: U tom periodu, koji još traje, i Zavod je ušao u fluktuacije svoje koncepcije, a 2000-ih se očekivalo izdavanje kraćih i komercijalnijih leksikona, postojao je određeni pritisak za zaradom premda je Zavod javna ustanova. Po odobrenoj retkarini bilo je jasno da je kod Hrvatske književne enciklopedije riječ o višesveščanom projektu. Njezin odobreni elaborat spominje jedan svezak, ali i 250 000 redaka – ne znam tko misli da se u jedan svezak može ugurati 250 000 redaka i enciklopedija jedne književnosti. Sve u svemu, tek u jesen 2010. odlučeno je da će enciklopedija imati četiri knjige. Knjige – koliko svezaka ona formalno ima, ne znam. Prva knjiga – to jest onaj dio enciklopedije koji je postao prva knjiga – stajala je dakle uređena barem dvije-tri godine u nečijoj ladici, a mogla je biti tiskana još 2007. ili 2008, da se tada znalo ide li se u tri ili četiri knjige ili da je bilo volje da se ide u zaokruživanje prve knjige i objavljivanje triju svezaka u nekom ritmu. Za to je očito bila potrebno novo zavodsko vodstvo, ali i na neki način novo vrijeme – pomalo mnogima do svijesti dolazi spoznaja da kultura ipak nema cijene i da leksikone u jednome svesku nitko ne kupuje ništa više ni manje od enciklopedija u više svezaka, rađenih na “starinski”, opsežan i ambiciozan način na koji su rađene Krležijana ili Filmska enciklopedija.
KP: Koliko ima smisla izdavati klasičnu, monumentalnu i tvrdo ukoričenu enciklopediju u doba interneta na kojem se informira većina ljudi? Kako Zavod financira takve projekte, čija cijena se mjeri u milijunima?
T. Š.: O financiranju ne znam ništa, to je pitanje za upravne ljude. Koliko ja znam, Zavodu, kao javnoj ustanovi od posebne skrbi, država “daje” samo direktne plaće zaposlenika – sve drugo naš Zavod plaća sam. Dakle, i režije, i održavanje oveće zgrade, i nabavu opreme, i honorare stotina suradnika, ali i tisak i troškove izrade svih enciklopedija i rječnika. Naravno, neki su odobreni kao projekti pri Ministarstvu znanosti. Što se smisla tiče, mislim da sam to načeo u prethodnom odgovoru – svojevrsna kriza Zavoda je kriza njegova smisla u novom kontekstu, nakon Jugoslavije i u vremenu interneta. Krležin Zavod prolazi proces redefinicije vlastite slike o sebi, programa, vizije. Leksikografija je, barem u onom obliku u kojem se dosad radila, u suvremenom svijetu medija i interneta možda stvar prošlosti, naročito ako usto postoji imperativ zarade i tržišnog opstanka. Hrvatska kultura nije se, kao i prema mnogo čemu, odredila prema nacionalnoj enciklopedistici; konkretnije, ova država, tj. ova nacija, zajednica, nije se još odlučila, u ovih dvadeset godina, treba li joj javni institut koji će izrađivati leksikone i enciklopedije bez očekivanja da se prodaju na tržištu i pokriju kao bestseleri, pa je taj Zavod ostavila da djeluje sam po sebi, uhodanim sistemom, kad već postoji. Kolika bi prodaja morala biti ako se danas knjige prodaju u petstotinjak komada? I kolika je cijena jednog sveska, ako uračunamo plaće svih zaposlenika, stotinjak vanjskih suradnika koji su pisali članke, lektora, korektora, dizajnera, potrošenih žarulja, tonera, papira, struje, interneta… Hrvatska književna enciklopedija zadnja je enciklopedija starog kova poput Krležijane ili Filmske enciklopedije – ona je rađena kao znak otpora, bez ideje o zaradi i tržišnoj utakmici, ali paradoksalno, kao takva je dobila veći javni odjek nego ijedno zavodsko izdanje godinama, osim dakako u Jutarnjem listu koji se bavio brojanjem redaka koji je dobila Vjekoslava Huljić, inače autorica nekoliko dječjih romana. Možda se opet poklopilo vrijeme – ona je započeta u jednom boljem sustavu vrijednosti u kulturi, nastajala u jednom kvazineoliberalnom (ne)vremenu, da bi napokon izlazila u vremenu kada voda ovoj naciji dolazi do grla i kada možeš uzvratiti, u činu prkosa, potporom pravim vrednotama naspram proliferaciji emisija o pjevačkim i plesačkim talentima na javnoj televiziji i turskih telenovela na nacionalnim komercijalnim televizijama. Leksikografski zavod pojavljuje se u takvom trenutku s kapitalnim projektima koji su rađeni po desetljeće i više – paralelno je dovršena Hrvatska opća enciklopedija, dovršava se i tiska Hrvatska književna enciklopedija, dovršen je Osmojezični rječnik, konceptualni ostatak predračunalnog doba. Dakle, iz situacije u kojoj bi netko rekao da je Zavod trebao dati više, odjednom se dovršavaju projekti koje je Zavod u tišini radio godinama.
KP: Enciklopedija je dakle rađena kao znak otpora, no na koji način je moguće izvoditi takve projekte u kulturi koja, kako kažeš, više ne drži do kulturnih vrijednosti? Uz to, što je s internetom?
T. Š.: Takve tvrdoukoričene enciklopedije imaju smisla – ako ostavimo postrani pitanje nacionalne vizije u kulturi, to jest ideje da bi ta izdanja trebala biti komercijalna, ne vidim razloga da ova sredina na javnom proračunu nema takve zavode koji rade udžbenike, ili enciklopedije, koji se bave standardizacijom jezika, skupljanjem folklornoga blaga, ili što već ova sredina smatra za shodno. Vidimo kamo nas je dovela komercijalizacija sektora školskih udžbenika – u ozakonjeno višegodišnje pljačkanje poreznih obveznika, bogaćenje pojedinaca i nastanak nekolicine monopolističkih izdavačkih tvrtki koje onda očekuju da i dalje dobivaju potporu ako tiskaju domaće autore. Da skratim: po pitanju cijene ja sam iznimno radikalan – ako to ova sredina treba i odluči, nemam ništa protiv toga da Zavod radi enciklopedije kojima će se moći pristupati bez naplate, na internetu. Ukoliko se kulturna sredina dogovori da joj treba institut koji će se baviti takvim projektima radi reprezentacije nacionalne kulture i održavanja javnog obrazovnog standarda, koji, čini mi se, pada, onda nitko u Saboru ne može postaviti pitanje “zašto je budžet Zavoda toliki, a ništa se ne proizvodi” – proizvodi, samo je pitanje kako vi ocjenjujete tu proizvodnju i da netko to treba platiti, jer Zavod ne može. Naravno, enciklopedije bi tada po mom sudu trebalo javno objavljivati na internetu kako bi bile svima dostupne te ih ondje stalno ažurirati, što je idući korak u zavodskoj praksi, vjerujem, s idućim izdanjem opće enciklopedije. Zavod trenutno ima besplatan pristup internetskim verzijama Filmskog leksikona, Hrvatskom obiteljskom leksikonu, Istarskoj enciklopediji.
KP: Govoreći o Hrvatskoj književnoj enciklopediji sa stručnog stajališta, onog znanosti o književnosti, koliki je problem bio dati “zamrznutu” sliku nacionalne književnosti, koja je živi sustav koji se neprestano razvija i događa? Također, na predstavljanju je Krešimir Nemec ustvrdio da je ta enciklopedija odraz trenutačnog stanja u našoj znanstvenoj zajednici – na koji točno način?
T. Š.: Najvažniji aspekt Hrvatske književne enciklopedije – a ujedno i onaj koji će vjerojatno biti najizazovniji medijima i onima koji medijima imaju pristup – upravo je taj pokušaj da se ne radi o, kako kažeš, zamrznutoj slici. Enciklopedije i leksikoni tradicionalno ne obrađuju suvremenost, pa Leksikon hrvatskih pisaca koji je izradila Školska knjiga završava s piscima rođenima 1950. godine. Istu logiku slijedi i zavodski Hrvatski biografski leksikon. Glavni urednik Velimir Visković je pošao od ideje da uvrsti sve što je relevantno do trenutka kada se Enciklopedija izrađuje. Naravno, pitanje je što je relevantno i tu je uvijek bilo rasprava – Visković je zastupao jedno, Zoran Kravar drugo, netko treće, ja četvrto, ali zato ovakve projekte radi tim ljudi. S tri stotine suradnika svatko može nešto dopuniti i nadoknaditi. No, Visković kao glavni urednik i Zoran Kravar kao njegov zamjenik bili su korektiv. Što se drugog pitanja tiče, Nemec je upravo na to i aludirao – naime, u izradi su kao autori članaka sudjelovali gotovo svi kroatisti u državi, pa je jasno da su granice struke ujedno i granice ove enciklopedije. Osim toga, ovo je autorska enciklopedija, pa je svaki članak potpisan. Onog čega u enciklopediji nema, dakle, nema zato jer su tako odlučili kroatistička struka i slika suvremene hrvatske književnosti kakvu proizvode struka, ali često i mediji.
KP: Akademik Nemec je skrenuo pažnju i na činjenicu da je na maloj hrvatskoj sceni neizbježna opća “incestuoznost”, pa su jedni o drugima članke pisali ljudi koji se odreda osobno poznaju te su na razne načine povezani. Koliko je to utjecalo na članke koje su ti autori pisali?
T. Š.: Vjerujem da je Hrvatska književna enciklopedija taj problem nadišla sigurno više nego ključni činitelji na književnoj sceni – na prvom mjestu mislim na razne sinergije koje nastaju među pojedincima, generacijama, medijima (poput EPH) s nakladnicima, književnim društvima, meni nejasnim raznim kategorijama poput fakovaca ili kvorumaša, katedrama, časopisima, a napose književnim nagradama i žirijima. Vjerojatno je točno da smo mala sredina za takvu enciklopediju. No, kada se govori o ovoj enciklopediji, svi, pa i ti, nameću neke “probleme”, a svi ti “problemi” proizlaze iz same koncepcije enciklopedije, ideje da ona bude sveobuhvatna, da bude enciklopedija. To zapravo nije “Hrvatska književna enciklopedija”, nego Enciklopedija hrvatske književnosti. Tako se trebala i zvati, no kasnije joj je promijenjen naziv u skladu sa sveopćim strahom od genitiva. Drugim riječima, ona obuhvaća čitav književni sistem, ne samo pisce nego i interpretacije njihovih djela, obuhvaćeni su svi pojmovi teorije književnosti, stihologije, tu su institucije, žanrovi, časopisi i utjecajni strani pisci. Tražiš li članak o Šenoinu časopisu Vienac, naći ćeš ga, kao i članak o Zarezu. Tu su ugledni i manje ugledni kritičari, heksametar i kriminalistički roman, svaki zapaženiji kajkavski ili čakavski pjesnik, skoro svi bosanski franjevci do 19. stoljeća, emigrantski književnici, filmski scenaristi, strip i libreto, dakle sve što je iole vezano za književnost – od mikropedijske razine malih specijaliziranih članaka do makropedijskih eseja kao što je članak “Avangarda” Aleksandra Flakera kakvi se slobodno mogu objaviti u stručnim časopisima. Iz Književne enciklopedije moguće je izvaditi na desetke malih školskih leksikona ili komercijalnih izdanja kakva se rade na zapadu, poput “Sto hrvatskih romana koje morate pročitati” ili “Najvažniji hrvatski pisci 20. stoljeća”.
KP: Koliki problem je neujednačenost članaka – neki autori pišu vrlo pristupačno, neki znanstvenim metajezikom?
T. Š.: To je karakteristično za autorske enciklopedije, to jest enciklopedije u kojima je autor potpisan, a ne anoniman. Pitanje ću shvatiti poopćeno, a ne kao da prejudiciraš da je takvo stanje u Hrvatskoj književnoj enciklopediji. Sukladno zavodskoj tradiciji i metodama, provedena je standardizacija i redaktura na vrlo visokoj razini, koja je inače karakteristična za Zavod. Sama Književna rađena je vrlo tradicionalno – dok se nova izdanja upisuju izravno u online-baze, ona je prošla sve faze “na papiru” i svaki članak čitan je minimalno osam puta – upis, redaktura, predimprimatur, imprimatur, zatim dva čitanja špalti, pa prijeloma – ne računajući ponovljena čitanja prijeloma i otisaka, te je u tom smislu iznimno ujednačena. Međutim, za razliku od “anonimne” enciklopedije u kojoj su suradnici navedeni samo na početku, ovdje postoji određeno poštovanje prema autoru. S te strane istina je da postoje autori koji pišu iznimno popularno te su bogomdani enciklopedisti, do onih koji pišu vrlo hermetično – zanimljivo je primijetiti da su prvi obično vodeći domaći stručnjaci za prozu i dramu ili ep, a drugi su redom naši domaći teoretičari poezije. No kod svih članaka nastojalo se zadržati temeljnu pristupačnost i ujednačenost stila. Što se toga tiče, u leksikografiji i inače postoji sraz različitih koncepcija.
KP: Možeš li pojasniti te različite koncepcije?
T. Š.: Po jednima, enciklopedija mora biti jako razumljiva i ne smije donositi nove sudove nego samo standardizirati postojeća mišljenja i znanja, dok po drugima smije uspostaviti novi prag interpretacije ili općeg mišljenja. Hrvatska književna enciklopedija možda u tom smislu preferira da njezini čitatelji i korisnici misle svojom glavom, a ne da je otvore i prepišu interpretaciju – takvima ostaju višestruko verificirani podaci. Ova enciklopedija je u tom smislu pionirska u mnogim područjima – ona nije okamenila neko staro stanje stvari, nego, kako hrvatska kroatistika kao da nema središta, mnoga su nova tumačenja i znanja raspršena. Recimo, tko zna da se ja osobno bavim poviješću hrvatske znanstvene fantastike? Ona su ovdje dobila mjesto da se sistematiziraju i predoče. Niz mlađih asistenata pokrivao je neka područja koja dosad u hrvatskoj znanosti o književnosti nisu nikada bila sistematizirana, kao, na primjer, feministička tumačenja književnosti. Članci o Zagorci pisani su na način novih promišljanja koja su relevantna zadnjih godina; također, kompletno područje popularne književnosti prije deset ili petnaest godina bilo bi izvedeno kao trivijalna književnost i izgledalo potpuno drugačije – naša enciklopedija ga, za početak, vodi kao popularnu književnost i kulturu, a ne masovnu ili trivijalnu ili šund. Obuhvaćeno je svako poststrukturalističko, psihoanalitičko ili postkolonijalno čitanje koje je trenutačno u tijeku. No, neki književnici jednostavno su izgubili optjecaj na tržištu struke, pa u člancima o nekim, na primjer, realistima vjerojatno stoje iste stvari koje su se o njima mislile i pred 50 godina, ali i te su spoznaje u najmanju ruku verificirane pozitivistički i tekstološki. S druge strane, ilirizam je shvaćen kao romantizam, i takvi članci donose reinterpretacijska mišljenja, a ne ona koja bi našli još prije desetak godina… Hrvatska je s Leksikografskim zavodom naslijedila i snažnu enciklopedističku tradiciju i prepoznatljiv, koncizan i jasan stil. Anglosaksonski leksikografski priručnici pisani su mnogo lakšim diskursom. Wikipedia je pak, prema standardima koje postavlja Zavod, zastrašujuća – neartikulirana, neverificirana, bez jasnog kriterija zašto je koji podatak bitan. A hrvatska verzija Wikipedije je nažalost i polupismena.
KP: U medijskoj recepciji Hrvatske književne enciklopedije koplja su se uglavnom lomila oko pitanja tko je unutra, a tko nije. Osim imena kao što su Predrag Lucić ili Ivica Đikić, nema ni Vlade Bulića koji je objavio tri knjige do 2007. godine. Njegovu knjigu Putovanje u srce hrvatskog sna, koja je po izboru nekih kritičara i teoretičara najbolji roman hrvatske tranzicije, u cjelini su više manje prešutjele i kritika i struka – da li bi to bio primjer na koji HKE reflektira stanje u medijima i kroatistici?
T. Š.: Prvo, ne bih rekao da su Bulića prešutjele kritika i struka, o njemu se u medijima brujalo na sve strane, a uostalom, dobio je i Nagradu Jutarnjeg lista. Za treću knjigu ne znam, ali imao je poetsku zbirku kod SC-a, te roman – pisan izvorno kao blog, i Bulić je dobio istaknuto mjesto u članku “Internetska književnost”. Istina, uz Đikića se on može činiti kao previd, ali ponavljam da je, kao prvo, sama suvremenost sklisko područje, prihvaćeni rizik, i da je abecedarij završen 2003, dopunjavan cijelo vrijeme; zadnja sondaža svih članova HDP-a i DHK-a rađena je prije mog dolaska u redakciju, a nova se radila nedavno, za iduća dva sveska, tako da su Bulić i Đikić bili kronološki rubni – ta su slova, a napose B, u načelu bila napisana još 2006, 2007. godine i kasnije su praćeni radi ažuriranja kako se odluka o tiskanju odugovlačila. Načelno, nisu uvrštavani autori jedne knjige. Stanje suvremene književnosti nikad nije realno stanje, nego medijska slika i kritičarski pogled. Recimo, recentni trenutak hrvatske proze kakav je u ovoj enciklopediji odgovara antologiji Jagne Pogačnik Tko govori, tko piše. Osobno, mogu nabrojiti sedam-osam dobrih pisaca znanstvene fantastike kojih u enciklopediji nema – činjenica je da mnogi pisci znanstvene fantastike u nas nemaju dvije objavljene knjige, a nema ih zato jer hrvatski izdavači ne žele tiskati znanstvenu fantastiku smatrajući da je to trivijalna književnost ali zato je tu velik članak “Znanstvena fantastika” u kojemu su svi pokriveni kao i članci o Siriusu, Futuri, udruzi SFera i njenoj nagradi… Činjenica je da postoje nevidljiva područja i sigurno bi se našlo još autora, premda osobno Bulića ne smatram nevidljivim i naprosto smatram da su i on i Đikić kolateralne žrtve nevolja pri izradbi ove enciklopedije. Također, jako je sklisko pokrivati područja unazad posljednjih pet godina, pitanje je što će od tih djela preživjeti famozni sud vremena. Bio je prisutan trud da se što više toga obradi – unutra su cijela područja o kojima se malo zna, i science fiction, i haiku pjesništvo, i dječja književnost, kao i valjda svaki emigrantski pisac za kojeg smo u domovini načuli.
KP: Koji su bili kriteriji za uvrštavanje stranih pisaca, i kakvog smisla ima uvrstiti kratak članak o, recimo, Kantu?
T.Š.: Zastupljen je u načelu svaki pisac koji je na neki način utjecao na hrvatsku književnost, bilo direktno bilo da je imao hrvatsku recepciju, ili je zadovoljavao neki tehnički kriterij, npr. da je dobio Nobelovu nagradu i da je preveden, ili je važan i citiran filozof odnosno teoretičar. U tom smislu unutra su članci o Adornu ili Kantu, premda možda na prvi pogled nije jasna njihova veza s hrvatskom književnošću. S druge strane, nema dvojbe o Nietzscheu i ničeanizmu u romanima Ksavera Šandora Gjalskog ili u Krleže, ili o Heideggeru kod kojeg je nužno spomenuti “razlogovsku” poeziju kao heideggerovsku. Možemo razgovarati o tome treba li nam članak o Derridi, to jest ima li ne samo domaće recepcije, nego i lokalne artikulacije i primjene, ali svaki važniji teoretičar trebao je biti unutra, a obrađeni su i filozofija te estetika književnosti.
KP: Što bi bila glavna ideja Hrvatske književne enciklopedije – ona bi trebala poslužiti kao mjesto koje sadržava i predstavlja čitavu nacionalnu književnost?
T. Š.: Cilj je bio sve popisati i reinterpretirati. Hrvatska književna enciklopedija prva je enciklopedija takvog tipa, cijela dijakronija unutra je opisana sistemski – od najnerelevantnijih časopisa do najvećeg književnika, ako takav postoji. Vidjet će se što će biti kad iziđu sva četiri sveska, no dobar dio recepcije prvih dvaju svezaka, odnosno početne šutnje koja je pratila njihov izlazak proizlazi iz iznenađenja koje je ona donijela samim činom postojanja, nakon što te netko godinama uvjerava da je ona nepostojeća knjiga, ili kriva knjiga za krivu književnost. Recimo, sad kad gledam u cjelinu: čini mi se da, čisto kvantitativno govoreći, ispada kako hrvatska književnost nije krležijanska, uzmemo li samo u obzir npr. toliko katoličkih pjesnika koji su djelovali između dva svjetska rata. Svi možemo pisati individualnu povijest književnosti i tražiti svoju crvenu nit dokazujući ovo ili ono, ali enciklopedija je sve objektivno popisala, opisala, interpretirala pa i reinterpretirala. Ponešto od toga može biti odbačeno. Možda će za desetak godina feminističko čitanje Zagorke biti potpuno nebitno, ili će se svi vratiti tekstualnom čitanju pa će trivijalni romani ponovno biti trivijalni. Dakle, u njima možda nećemo, kao danas, tražiti partikularne pozicije i čitati ih feministički ili postkolonijalno, pa će se opet raditi o irelevantnim krimićima. Opis i popis pokazali su da je hrvatska književnost kao povijesni sistem multikulturna, multireligijska i multicivilizacijska književnost pisana na razmeđu svjetova i kultura, uz to pisana – uz hrvatski, i to štokavski, kajkavski, čakavski, pa i tronarječno – na talijanskom, latinskom, njemačkom, slovenskom, srpskom, grčkom, mađarskom, francuskom, turskom ruskom jeziku. Ne nužno tim redom, a možda sam koji jezik i zaboravio. Tako je jasno navedeno da su hrvatski ilirizam stvarali Grk, Slovenac, Srbin i Nijemac. Ako govorimo o povezanosti književnosti i identiteta, Hrvatska književna enciklopedija je konačni domet cjelokupne tradicije hrvatske znanosti o književnosti, u smislu da se književnost u nas uvijek tumačila kao neodvojiva od borbe za nacionalnu ideju, štoviše, bila je ključno sredstvo formiranja nacije još davno prije ilirizma. Za tu tematiku upućujem na izvanredan članak “Povijest književnosti” Ivane Žužul. Nakon ove enciklopedije konačno možemo krenuti dalje.
KP: Zvuči kao da je kroatistika s Hrvatskom književnom enciklopedijom ispunila svoju povijesnu misiju?
T. Š.: Ne zvuči tako ironično – prije da je obavila temeljni posao. Činjenica je da je krležologija otišla dalje tek kada je objavljena Krležijana, u kojoj je opisan, popisan i interpretiran cjelokupni Krleža kao jedan književni svijet. Dakle, dosegnuto je nekakvo nulto stanje, a isto se dogodilo i Marinu Držiću, odnosno držićologiji, nakon što je objavljen Leksikon Marina Držića – barem se meni čini. Otvoren je prostor za daljnja čitanja bez balasta povijesne misije, odrađen je filološki i jeličićevski dug Držiću, a to će se sad možda dogoditi i cjelokupnoj kroatistici. Na sličan je način Nemec u svojoj Povijesti hrvatskog romana popisao i opisao cijelo područje, i dao temelj da se dalje bavimo tumačenjima i reinterpetacijama.
KP: Da li je bilo moguće sastaviti književnu enciklopediju koja ne bi bila napravljena s nacionalnog stajališta?
T. Š.: Ne bih rekao. Možda bi, ali ako bi se takva enciklopedija bavila samo tekstovima i ništa je drugo ne bi zanimalo. Takvih članaka ima dakako i Hrvatska književna enciklopedija. Primjerice, članak o Ladanovu romanu Bosanski grb potpuno negira skoro pa nepostojeće mjesto Tomislava Ladana u povijesti hrvatskog romana, zato jer se taj roman uvijek navodi kao hermetičan, eksperimentalan te nečitljiv. Autor članka u enciklopediji, Tomislav Brlek, taj roman čita i interpretira na fonu svjetske tradicije od Joycea do Novog romana i potpuno ignorira činjenicu da je u povijesti hrvatskog romana to djelo prikazano tek kao usputna bizarnost. Naša tradicionalna kroatistika inače voli ladičarenje, trpanje po modelima i generacijama, i ima problem sa svime što joj se ne uklapa u te kalupe. Ja bih se pak usudio iščitati roman Utov dnevnik Branka Belana kao iznimno dobar, pa i važan roman, kao intertekstualnu varijaciju na Orwellovu 1984. i dakako Zamjatinov Mi. Postoji, na primjer, Mali leksikon hrvatske književnosti Vlaha Bogišića, Lade Čale Feldman, Deana Dude i Ivice Matičevića koji donosi sto članaka, s osamdeset pisaca, koji definiraju hrvatsku književnost. Ili Leksikon hrvatskih tradicija poljske kroatistice Joanne Rapacke, koji se smatra najboljim opisom hrvatske kulture napisanom igdje u svijetu, uključujući i nas. Premda je ona izrazito nacionalna, tj. kroatocentrična, pisana iz hrvatske perspektive – zato i jest i “hrvatska” i “književna” i “enciklopedija” – ne bih rekao da je Hrvatska književna enciklopedija svjesno slijedila tradiciju shvaćanja književnosti kao sredstva u borbi za nacionalnu stvar, no ona je u kroatistici toliko uvriježena da je vjerojatno nemoguće u potpunosti zaobići takvo filtriranje i tumačenje. Proizvodi se slika u kojoj je Budak važan ovoliko, a Krleža onoliko. Đuro Vilović potpuno je zaboravljen, dok je u ovoj enciklopediji interpretiran kao jedan od važnijih hrvatskih pisaca 20. stoljeća, premda je članak o njemu pisan prije nedavne pojave njegova zagubljenog romana Picukare.
KP: Kažeš da je enciklopedija dočekana iznenađenjem ili šutnjom – kakvu recepciju ste očekivali?
T. Š.: Ma, recepcije u pravom smislu riječi još nije ni bilo. Mora se pričekati izlazak svih četiriju knjiga, a najvažnije je da se provjeri njena upotrebna vrijednost tijekom sljedećih pet ili deset godina. Treba vidjeti kako će se koristiti na fakultetima i u školama kojima je primarno namijenjena. Također, treba znati čitati enciklopedije da bi ih se procijenilo, brojanje redaka ne znači ništa. U ovoj enciklopediji nalaze se svi autori, interpretirane su njihove važnije knjige, obrađeni su časopisi, vrste stihova i žanrovi u kojima su pisali, i tako u krug, kao u labirintu u kojem se treba naučiti snalaziti. Vrijednost temeljnog leksikografskog rada mogu pokazati tek vrijeme i ispravci. Postoji dopuštena margina pogreške, a ona je u ovom projektu jako niska, napose ako nikad ne zaboraviš da je na njoj radilo svega pet-šest redaktora, premda je projekt zahtijevao bar dvadesetak.
Objavljeno
Objavljeno
