Jassem Hindi je palestinski koreograf te glazbeni i izvedbeni umjetnik, rođen u Saudijskoj Arabiji, a trenutno živi u Norveškoj. Kroz izvedbe koje kombiniraju “slomljene” fragmente narodnih plesova, poeziju o smrti, predislamsku kozmogoniju i doom estetiku, u svom se radu bavi temama migracije, gostoljubivosti i dekolonijalnog otpora u vidu povijesnog konteksta prožetog masivnim nasiljem i raseljavanjem.
Jassem je u Zagrebu boravio povodom predstave Mi za to ne znamo (Zašto se kopa i ore), plesne izvedbe koju je koreografirao na poziv Eurokaza i Srpskog kulturnog centra, a premijerno je izvedena 8. i 9. studenog u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u sklopu festivala Eurijala 2025. Polazeći od tmurnog lirskog fragmenta Nikole Šopa, izvedba oživljava korake tradicionalnog srpskog kola na razlomljen, iskošen način. I dok se premijera odvila usred pojave novih aveti fašističkog nasilja na ulicama Splita i Zagreba, Mi za to ne znamo ponudila je drugačiji način da se kolektivno suočimo sa sablastima prošlosti koje i dalje bacaju svoje duge sjenke na sadašnji trenutak.
Razgovarao sam s Jassemom o narodnom plesu kao kolektivnom prostoru u kojem se duhovi prošlosti mogu ugostiti i nakratko utjeloviti, kao ustrajnom teritoriju radosti i žalovanja, ali i političkog otpora protiv genocidnog nasilja u borbi za slobodnu Palestinu. Jassem je demonstrirao svoju filozofiju gostoljubivosti, koja prožima njegov rad, kad me je počastio toplim čajem i obrokom te ledene večeri obavijene gustom novembarskom maglom. Iako je naizgled bio gost u Zagrebu, neočekivano se pokazao kao moj velikodušni domaćin. Dobar podsjetnik da se u mračnim vremenima još uvijek možemo osloniti na dobrotu stranaca.
Kako je došlo do vaše suradnje s Eurokazom i Srpskim kulturnim centrom?
Na kraju svoje umjetničke rezidencije u Antwerpenu bio sam pozvan predstaviti izložbu i prikazati dijelove svog rada u Etnografskom muzeju u Zagrebu, u sklopu izložbe Šest uzoraka katastrofe. Gordana Vnuk, direktorica Eurokaza, bila je u publici i prišla mi je nakon toga. Imao sam praktički petnaest minuta prije leta idućeg dana, pa smo sjeli u vrlo hladnu pizzeriju koja se upravo zatvarala i u roku od petnaest minuta već isplanirali neke radionice i izvedbe.
Povjerenje se razvilo jako brzo. Svidio mi se Gordanin stil. Svidjelo mi se i njezino poznavanje plesa i mogao sam prepoznati što pokušava napraviti, pa sam odmah pristao, iako zapravo nisam znao u što se upuštam (smijeh). No poziv je zapravo bio da napravimo plesnu radionicu koja bi se bavila i nekim tematskim aspektima mog rada, za plesače i neplesače iz srpske manjine u Hrvatskoj, ali i za ljude iz mjesta u Hrvatskoj u kojima su Srbi većinsko stanovništvo. Ideja je bila raditi sa srpskim kulturnim centrima u Hrvatskoj. Ne nužno kako bismo promicali srpsku kulturu, već više da je podržimo i pustimo ih da rade što žele, ali i da im pomognemo uspostaviti vezu sa suvremenim plesom i kazalištem.
Na kraju je to postala dvodnevna radionica za plesače i neplesače svih dobnih skupina. Prijavilo se preko 45 ljudi. Počeo sam s opuštenim razgovorom o odnosu između dugih ciklusa nasilja i plesa kao prakse mašte, takvim stvarima. Radionica je, naravno, trebala rezultirati izvedbom. Zbog proračunskih ograničenja i zato što sam inzistirao da svi budu plaćeni za svoj rad, na kraju smo ostali s pet plesača_ica koji su sami odabrali sudjelovati u izvedbi.
Počeli smo s vježbama u nedjelju navečer čim smo stigli u Zagreb i počeli raditi probe u četvrtak – tako da smo predstavu pripremili u tri, četiri dana, više-manje. Ali naravno, sve se temelji na materijalu na kojem radim već dugi niz godina. Ipak, moram reći da ne mogu dovoljno nahvaliti plesače s kojima sam radio. Karla Mitrović, Bruno Očevčić, Maja Pucovski, Anja Dragić i Nives Flajšaker su izvrsni plesači i plesačice, sjajni umjetnici i ljudi općenito. Moram reći i da su vrlo vješti, znaju se suzdržati. Znaju kako preoblikovati djelo za sebe, učiniti ga svojim. Rekao sam im nekoliko puta u posljednja dva dana da postoji taj trenutak u kojem kao koreograf shvatiš da to više nije tvoj komad, nego mu svi služimo, a onda on postaje i njihov. Tako da je sad i njihov.
U svom radu kao izvođač, zvučni umjetnik i koreograf crpite iz vrlo različitih izvora, od pjesama o smrti i predislamske kozmogonije do doom estetike, elektroničke drone glazbe te folklornih plesova iz raznih kulturnih tradicija. Koje su to rezonancije koje vi osobno unosite u te različite forme i stilove i vidite li tu formalnu eklektičnost i hibridnost kao potencijalno političku gestu?
Za ovaj konkretni rad tražio sam teritorij ili tlo sklono transformaciji i mogućem nerazumijevanju, ali i zaigranosti. Osim bijesa i ljutnje, u njemu ima i – ne bih rekao tuge jer je to vrlo jeftina riječ na engleskom – već žalosti. Nešto između žalosti i želje za osvetom.
U svom radu općenito zanima me odnos između gesta gostoljubivosti kao tehnika u umjetnosti i u politici te načina na koji oni mogu priznati duhove koji nas na određeni način proganjaju. Dakle, ono što time želim reći jest da sam tražio tlo koje može primiti golemu bol, golemu žalost koja nije nužno osobna nego strukturna bol, dugi ciklusi nasilja itd.
Dakle, na neki način, to je poput prvog koraka u tamu. No odatle mi je namjera biti iznenađen, otkriti nešto drugo, pronaći mjesto koje može poslužiti kao zajedničko dobro. Na neki način, radi se o pronalaženju tehnika gostoljubivosti u plesu.
Smatram da su predmeti i forme koji su djelomično predani tami uvijek spremniji na preobrazbu, lakše ih je preobraziti jer su nešto drugo od sebe samih, ili je dio njih na rubu nestanka, ili će vas prevariti, izdati.
Predstava Mi za to ne znamo polazi od lirske pjesme Nikole Šopa, koja priziva svijet obavijen potpunom tamom bez naznake zore. Nije teško prepoznati taj svijet kao naš vlastiti u ovom trenutku. Šop je bio katolički pjesnik duboko predan duhovnom iskupljenju slomljenog i napaćenog svijeta, ali njegova franjevačka etika brige i empatije prema najmanjima, najranjivijima i onima na krajnjoj margini vrlo se teško uklapa u dominantni oblik rigidnog, nacionalističkog i konzervativnog katolicizma u današnjoj Hrvatskoj. Što vas je privuklo ovom izvornom materijalu i kako ste pristupili prijevodu ovoga tekstualnog fragmenta u određenu glazbenu partituru i koreografiju?
Jako mi je drago da ste spomenuli Šopovu franjevačku etiku jer je to, naravno, nešto što jako cijenim. U tom smjeru teologije postoji i nešto vrlo praktično i nešto politički angažirano, pa mi je drago da ste to istaknuli.
Općenito govoreći, za mene pjesma nije ukrasni predmet, nije primarno estetski već politički napor, a pod političkim mislim na nešto što pripada javnom dobru, nešto što svi mogu koristiti.
A budući da je pjesma dio javnog dobra, ona sama postaje politički alat. To znači da je to mjesto gdje možemo biti sami u tišini, ali i u tom tihom kolektivitetu koji nam omogućuje da vježbamo našu političku imaginaciju. Omogućuje nam da ponavljamo i promišljamo o aspektima onoga što nas muči, što nam donosi tugu ili radost, ili nas podsjeća da je moguće preobraziti se. Da je moguće pronaći saveznike na najneočekivanijim mjestima.
Zato mora postojati prostor za nesporazum, za zaigranost između plesača, koreografa i izvornog materijala. S ovom pjesmom postoji način da je pročitate pa zaboravite, pa je možda pobrkate s nečim drugim. Ili ste vezani samo za jednu riječ ili određeni stih, red riječi, tehniku itd. Za mene kao koreografa dakle mora postojati ta distanca kako bi pjesma postala prostor igre – ne može biti vjerni vodič ili sveti tekst.
Duboko me ganulo što ste u koreografiju uključili elemente južnoslavenskog kola. Taj element je dobio dodatne slojeve značenja s obzirom na uspon ultranacionalizma u Hrvatskoj. Mislim ovdje na incident u Splitu manje od tjedan dana prije premijere, kada su hrvatske neofašističke skupine prekinule i napale folklorni nastup kola organiziran od strane Srpskog kulturnog društva povodom Dana srpske kulture. Ironija je, naravno, u tome da je kolo kulturna forma koju dijele i Hrvati i Srbi, uz samo male varijacije. Možete li reći nešto više o odluci da u izvedbu uključite kolo i, možda, koliko ste bili svjesni tog neposrednog političkog konteksta?
Radim s folklornim plesovima i tehnikama njihova prijenosa već jako dugo, pa je to za mene bilo samo po sebi razumljivo od početka. Mislim da je to također jedan od razloga zašto sam pozvan koreografirati ovu predstavu. To je prva stvar.
Također me zanima folklorni ples jer mislim da je to nešto što je započelo prije nas i što će se nastaviti i nakon što mi nestanemo. To znači da mi samo sudjelujemo u praksi, kolektivnoj praksi, i to je u biti ono što ga čini političkim prostorom. Druga stvar je i to što je folklorni ples sam po sebi anoniman, pa tu uvijek ima mjesta za preobrazbu, u smislu da u folklornom plesu sudjelujemo u kolektivnom i anonimnom pokretu.
Poziv za radionicu bio je upućen i folklornim plesačima, pa mi je bilo vrlo lako zamoliti ih da samo nastave svoj rad unutar mog rada. To je vrijedilo za radionicu, ali i za tim plesača_ica s kojim sam radio. Svi u timu vrlo dobro poznaju folklorni ples. A mene privlači i ideja da folklorni ples sam po sebi ne znači ništa ako ga netko ne utjelovljuje.
Srpsko kolo koji se citira u predstavi je mjesto za igru. Mjesto za postojanje, za preživljavanje, koje nema puno veze s nacionalizmom, nego prije s ljudima koji su obilježeni na određeni način ili progonjeni duhovima prošlosti. Folklorni plesovi sami su proganjani duhovima nasilne prošlosti, s obje strane, ili zapravo s više strana. Predstava gleda na folklorni ples kao na kulturni artefakt osjećaja progonjenosti sablastima rata i smrti. Za mene je, stoga, svaki ples slomljen ples. Ne postoji takvo što kao potpuni ples.
A što se tiče djece koja glume naciste u Hrvatskoj i Srbiji. Prije svega, kultura u smislu onoga što radimo s ovim odnosom prema plesu nešto je što je oduvijek postojalo i to je također način da shvatimo da su to prostori za odmor. To su prostori u kojima možemo osjećati bol ili što god želimo osjećati. A dječaci u Splitu i Zagrebu koji se pretvaraju da su odrasli i nose ustaške kostime apsolutno nisu nikakva prijetnja. Oni su djeca, a s djecom se ne raspravlja. To je moj stav o tome.
Sviđa mi se taj odgovor.
Folklorni plesovi često su bili prisvajani od strane isključivih, desničarskih nacionalističkih ideologija, ali su također služili i kao mjesto otpora politički potlačenih i koloniziranih skupina. Tu mislim na dabke, još jedan oblik kola, u kontekstu palestinske antikolonijalne borbe i općenito borbe za opstanak usred izraelskog genocidnog nasilja u Gazi. S obzirom na vaše porijeklo i interes za folklorne plesove, kako ovaj kontekst oblikuje vaš rad kao koreografa?
Reaproprijacija narodnih plesova od strane konzervativnih pokreta relativno je nov fenomen, od kraja 19. stoljeća s usponom nacionalizama u Europi. No sam narodni ples, kao kolektivna i anonimna praksa, nije nešto što bilo koja ideologija može prisvojiti kao svoje. Baš kao i jezik, narodni plesovi su živi, pa se moraju preoblikovati, a njihovo se značenje polako mijenja prema potrebama zajednice koja ih izvodi. Narodni ples može neko vrijeme biti ideološko oružje određene skupine ljudi, ali sam ples je poput stabla ili rijeke – nastavit će postojati dugo nakon nas.
Reaproprijacija narodnih plesova od strane isključivih skupina koje ne razumiju da će ih sam ples izdati mi je zapravo smiješna. Ne razumiju prirodu i moć onoga što plešu. Ne radi se o kostimima, zastavama, raspodjeli roda ili identiteta. Folklor je opasni podsjetnik da je sve što se kreće živo i prijetnja, da je ples put prema pobuni, karta prema kolektivnom oslobođenju kroz tijelo. A tijela se ne slažu dobro s desničarskim ideologijama, jednostavno zato što su desničarske ideologije kuće ljudi koji su stali protiv života, ponekad i vlastitog.
Izrael je, što se toga tiče, ništa drugo nego kult smrti. Čak su pokušali prisvojiti dabke. Žao mi ih je. Ozbiljnije govoreći, mogu reći da je narodni ples kao forma kolektivnog otpora upravo mjesto u kojem moj rad obitava. Jer nije reprezentacija otpora, nego sam otpor. Od Afganistana do Palestine preko Irske i Bretanje, mnogi folklorni plesovi stvarni su trenuci, ne spekulativni plesovi. Drugim riječima, ljudi plešu kako bi se okupili ovdje i sada, kako bi se ohrabrili prije suočavanja s neprijateljem, kako bi se izliječili, tugovali, slavili.
Narodni plesovi poput dabkea način su na koji dopuštamo duhovima naše povijesti da nas proganjaju, način na koji prakticiramo gostoljubivost prema našim kolektivnim radostima i bolima, utjelovljeno. Dabke ili Attan (Afganistan) nisu plesovi koji “predstavljaju” nešto, oni su čisti trenutak sadašnjosti, poput munje koja udara u nebo. I što je najvažnije, folklorni plesovi pozivaju na zajednicu, sudjelovanje, neisključivanje. Nešto što cionistička genocidna politika i njezini pristaše nam nikada neće moći oduzeti, jer to pripada svima nama.
Vaš rad također se bavi pitanjima gostoljubivosti i migracija. Gostoljubivost prema strancima i migrantima, ugrađena u sve velike mitološke, religijske i humanističke tradicije, danas se čini kao namjerno zaboravljeno i uvelike uništeno univerzalno nasljeđe. Kako vidite ulogu umjetnosti – prije svega suvremenog plesa i zvučne umjetnosti – u njegovanju i ponovnom osmišljavanju gostoljubivosti u takozvanoj tvrđavi Europi i šire, na institucionalnoj razini i u okviru vlastitog rada?
Svaka zemlja, svaki teritorij, svaka kultura posjeduje tehnike gostoljubivosti prema onome što je neočekivano ili nepoželjno, ili pronalazi načine kako se nositi s takozvanim “strancem”. Povijest nije ništa drugo doli povijest kretanja stanovništva na zemlji, tako da ne postoji nešto poput izvorne zemlje, ili izvornog bilo čega ili ikoga. Krećemo se ovom zemljom oduvijek, i sve dok posljednji od nas ne izgori od sunca, to ćemo i dalje činiti. Imamo vrlo kratak pogled na povijest.
Nešto poput plesa tu je da nas podsjeti na te vrlo duge cikluse u kojima samo sudjelujemo, ali ih ne posjedujemo. O tim stvarima razmišljam u razmjeru vrlo dugih ciklusa.
Postoji božica u predislamskoj kozmogoniji. Ona je božica godišnjih doba, ali i putnika, lopova, preljubnica, ljudi osuđenih na smrt i ljudi koji odbijaju pokoriti se društvenom poretku. Također je božica plodnosti. I u tome ima nešto jako lijepo, neka politička poruka ili više tehnika koja nas podsjeća da, ako zaista radimo u skladu godišnjim dobima i vremenskim ciklusima, razotkrit ćemo novi politički program.
A mislim da je problem i s nacionalistima i sa svom tom djecom u tome da su pokušali prisvojiti način na koji radimo s našim odnosom prema zemlji, kao da je ta svetost u rukama nekoliko ljudi, dok mi zapravo znamo da je to u rukama mnogih. Dakle, taj odnos prema zemlji, moru ili planinama prisvojili su ljudi koji zapravo nemaju nikakvu ovlaštenost biti čuvari tog mjesta. Uvijek ljude živciram time. Uvijek kažem da živim u Norveškoj. Nemam norveško državljanstvo, ali uvijek kažem da je to moja zemlja.
Objavljeno
