Blic Piše: Leonardo Kovačević
Riječ koja se često ponavljala tijekom blokade Filozofskog, bila je riječ spin. Ovo je još jedan spin – moglo se čuti i na plenumskim raspravama, i u reakcijama na medijsko prenošenje događaja. Istina, njezina je uporaba već dobro uhodana od kada nam govore o spin doktorima koji iz pozadine upravljaju retorikom moćnika i političara. Ona bi trebala upućivati na sofisticiranost nekog govora ili medijske informacije odnosno na učinak preusmjeravanja od nekog problema ili pitanja. Ukratko, na odbijanje zajedničkog okvira govora.
Sudbina te riječi slična je i sudbini kratice – PR – kojom su nas počeli zasipati prije nekoliko godina: radi se o sporadičnoj proizvodnji tehničkih termina koja ne ukazuje toliko na novinarsku modernizaciju koliko na proces stapanja novinarskih formi s onima menadžerskog upravljanja. S obzirom da je danas za golu cenzuru vlasnicima i urednicima medija potrebna prava drskost (nije da nema i takvih), ova je mutacija daleko prikladnija da medijsku moć približi državnoj i/ili oligarhijskoj moći.
Na sličan proces upozorava Eric Hazan u knjizi LQR (Lingua Quintae Republicae) – Svakondevna propaganda (Raisons d’agir, Pariz, 2006.) Aludirajući na naslov poznate knjige Victora Klemperera LTI (Lingua tertii imperii – Notizbuch Eines Philologen (1947) koji analizira jezik svakodnevice nametnut od nacista, Hazan prati metamorfoze rječnika francuske javnosti. Pri tome se drži glavne Klempererove teze: da najsnažniji učinak (nacističke propagande) nije bio proizveden pojedinim govorima, člancima ili traktatima, kao ni plakatima ili zastavama, on nije postignut ničim onim što nas prisiljava da mišljenjem ili percepcijom nešto primjećujemo. Nacizam se uvlači u meso i krv mnoštva pomoću pojedinih izraza, obrata, sinktatičkih oblika koji se nameću u milijunima uzoraka i koji na mehanički i nesvjestan način bivaju prihvaćeni.
Ono što na mehanički i nesvjestan način biva prihvaćeno u našim modernim “demokracijama” jest ispreplitanje dvaju jezika, jezika informacije i jezika vlasti, smatra Hazan. To se događa uvođenjem niza pojmova iz tehnologije upravljanja: društveni događaj reprezentiran u medijima postaje “problem” ili “pitanje” na koje odgovor mora dati “ekspert”.Naravno, ekonomski jezik pri tome nadodređuje polje društvene dinamike: samo rješenja koja nudi ekonomska sfera mogu izliječiti bolesno društveno tijelo. Notorni primjer je riječ “kriza” koja, bez obzira na “stvarnu” ekonomsku situaciju, služi kao Meduzina glava pred kojom se moraju paralizirati svi društveni zahtjevi i potrebe.
Osim u svrhu toga da shvatimo da je društveno tijelo zaista bolesno i da treba liječnika-ekonomista, cirkulacija menadžerskog leksika javnom sferom ima još jedan cilj: da se neprestano osporava okvir političkog i definicija političkih subjekata. Na samom početku blokade Filozofskog, medijski komentatori, novinari i političari tvrdili su da studenti nisu “artikulirani”, premda njihov zahtjev– besplatno obrazovanje za sve i na svim razinama – razumiju i mala djeca. Ne radi se dakle o tome da netko nije razumio te riječi, nego o tome da se “artikulacija” ne priznaje obijesnoj dječurliji koja nema uvid u stvarno stanje stvari, napose, u “krizu”. Ta fronta militantne borbe za nepriznavanje političkih subjekata čini, s jedne strane, već spomenuta široka uporaba riječi (i njihovo obilno ponavljanje) koje lansira vlast i njezini pomagači sa svih strana– kako bi se što prije pojavili obrisi i granice neke provizorne lingvističke zajednice “upućenih”, i s druge strane, akademski bedemi koji neprestano opskrbljuju vlast novim rječnikom i teorijama vladanja.
Naravno da će ti opskrbljivači – politolozi, sociolozi, filozofi, pravnici i drugi – oštro odbaciti takvu kvalifikaciju (postoje, doduše, i oni koji se rado hvale svojim nalogodavcima). Ima već dugo vremena da se ti zadaci na obavljaju samo pod prigodnim, opće prihvaćenim sloganima poput “društva znanja”, nego i u ime otpora sadašnjoj društvenoj situaciji. Tako će vrlo “progresivni” i “moderni” autori poput Habermasa i Hanne Arendt biti glavna lektira našim politolozima i sociolozima. Oni će najbolje od ovih dvoje – normativnost racionalnosti i zazor od političke radikalnosti – još malo prožvakati i na pladnju, odmah spremno za uporabu, ponuditi vlastima.
Suprotstavljajući se tom ustroju stvari, možda bismo došli u kušnju da ga nazovemo mega-spinom. Neki autori taj su ustroj nazvali policijom, a ima i onih koji ga jednostavno nazivaju – situacijom (kojoj treba suprotstaviti istinski “događaj”). Ali jeziku vlasti ne treba odgovarati jezikom vlasti. Studenti su u jednom trenutku prepoznali jezik vlasti, ali nisu odgovorili drugim spinom, nego onim što neutralizira svaki spin: politikom u pravom smislu riječi, odnosno onom vrstom zajedničkog djelovanja koje preustrojava granice između onih koji znaju i koji ne znaju, između onih koji su artikulirani i onih koji nisu. Ukratko: politika je, kao suprotnost spinu, oblik osporavajućeg djelovanja koji postavlja obje strane u isti okvir govora.
Objavljeno
Objavljeno
