Intervju U procesiji depresivnih vijesti o urušavanju britanskih Laburista pod Starmerovim čistkama sredinom kolovoza se istaknula i ona o izbacivanju redatelja Kena Loacha iz stranke. Riječ je o još jednom zlokobnom simptomu stanja u stranci koja je tijekom kratkotrajnog ekscesa Corbynovog vodstva predstavljala neku vrstu umjerene nade za međunarodnu ljevicu: u engleskom, pa i širem bi se mainstream kulturnom prostoru teško našlo osobu koja je prostor umjetničke tematizacije opresije, eksploatacije i iskustva radničke klase zadužila više od Kena Loacha. Njegovo drugo, ovog puta prisilno napuštanje Laburista – ono krajem 90-ih bilo je svojevoljno, potaknuto “lažnim ljevičarstvom” Tonyja Blaira – govori mnogo o njegovom dosljednom odnosu prema političkoj odgovornosti umjetnika, temeljenom na dugogodišnjoj nerazdvojivosti tradicionalnog političkog i umjetničkog angažmana.
Ako je Loach višedesetljetni kulturni orijentir europske ljevice, mladi francuski književnik Édouard Louis njezin je blistavi novi pripovjedni glas. Njegova djela, oslonjena dijelom i na Loachev opus, ali ponajviše na izuzetan poticaj Eribonovog Povratka u Reims, daju slojevitu sliku klase, opresije i nasilja, s vrijednim proširenjem na teme homoseksualnosti, roda, homofobije i patrijarhata. Louis je i izvan književnih tekstova artikuliran kritičar kapitalizma i liberalne demokracije, pritom polemičan i naspram onoga što prepoznaje kao romantizirane predodžbe tradicionalne ljevice.
Sama činjenica susreta ovih dviju figura čini Dijalog o umjetnosti i politici, objavljen ranije ove godine u izdanju Multimedijalnog instituta, izuzetno zanimljivim izdanjem. Uređeni je to transkript razgovora koji su Loach i Louis vodili 2019. godine u Al Jazeerinoj emisiji Studio B: Unscripted, seriji susreta aktivistkinja, umjetnica, teoretičarki i drugih angažiranih pojedinaca, posvećenih temama poput rasizma, kapitalizma i tehnološkog razvoja, neokolonijalizma i nejednakosti. Razgovor je originalno vođen na engleskom jeziku i potom objavljen u francuskom izdanju, a s francuskog ga je za “naše prostore” preveo Leonardo Kovačević.
Smješten na svega sedamdesetak stranica podijeljenih u dva dijela – Rad i nasilje i Politika i transformacija – uz kratke segmente posvećene pitanjima publike, Dijalog je interesantan kako zbog svoje dinamike, zbog različitih pozicija koje njegova dva sudionika zauzimaju usprkos dubokom svjetonazorskom i umjetničkom srodstvu, tako i zbog samih teza i zaključaka do kojih u njemu dolaze. Nije pritom sasvim iznenađujuće da je dvadesetdevetogodišnji Louis, a ne daleko stariji i politički iskusniji Loach, taj koji pokreće razgovor. Louis je prodoran, potiče promjenu perspektive i kristaliziranje pojmova – premalo se slojeva pesimistične povijesti europske ljevice sleglo na njegov obzor, pa se i prema tom nasljeđu odnosi slobodno i kritički, dok Loach hvata korak i reagira, češće se nalazeći u funkciji pružanja točke otklona nego konačnog uvida.
Takva se dinamika uspostavlja istog trena s otvaranjem Dijaloga, jer Louis uzimajući prvu riječ odmah predlaže zaokret od govora o isključivanju potlačenih prema smještanju ideje progona u središte onoga što naziva “tradicionalnim političkim jezikom”. Louisova je opaska inspirirana paralelom između radnje Loachevog filma Ja, Daniel Blake i sudbine njegovog oca koji je u tridesetim godinama doživio tešku nesreću na radu u tvornici, da bi zatim trpio institucionalni progon francuskog socijalnog sustava, koji se pod mjerama štednje pretvorio u represivni aparat, instrument bespoštednog prisiljavanja na rad, ne štedeći ni ljude s teškim zdravstvenim problemima.
No pitanje rada nije samo teren na kojem Louis kritizira kapitalističku državu i politike štednje, nego kritizira i idealizaciju rada, implicitno se referirajući na tradicionalnu ljevicu. Polazeći od surovog iskustva postindustrijskih zajednica na sjeveru Francuske, gdje je rođen, Louis ističe kako osjeća “jednaku distancu prema onima koji zagovaraju ukidanje socijalnih pomoći i samu ideju pomoći kao i prema onima koji govore ‘treba spasiti tvornice i naša radna mjesta'”, napominjući kako nikome ne može poželjeti rad u tvornici. Na tragu suvremenih promišljanja rada u kontekstu automatizacije i tehnološkog razvoja, Louis fokus prebacuje na pitanje redistribucije bogatstva i socijalne sigurnosti te se pita: “Zar ne možemo osmisliti projekt društva koje bi raskinulo s vrednovanjem rada?”
Slojevitost njegovog čitanja lijevih ideja u suvremenom kontekstu posebno dolazi do izražaja kada razgovor s pitanja rada prelazi na pitanje zajednica. Protiveći se oštro preziru konzervativaca prema radničkoj klasi, Louis međutim također odbija lijevu romantizaciju: “Zajednice”, podsjeća, “mogu biti tegobne, po definiciji, pa čak i toksične. […] Kakav je život gej osobe koja danas odrasta u nekom gradiću ili u ruralnoj Francuskoj? Još uvijek imamo mušku dominaciju koja u nižim klasama može biti vrlo surova. U mom djetinjstvu poznavao sam žene koje su jako patile, poput moje majke ili sestre.”
Prepoznajući u toj kolonijalnoj binarnosti primitivci/plemeniti divljaci “ono bi što bi Pierre Bourdieu nazvao ‘suučesničkim suparnicima'”, koji osnažuju “jednu te istu strukturu mišljenja”, Louis u prvi plan nastoji postaviti strukture nasilja koje izviru iz klasne podjele društva, kao i na načine njihove reprodukcije. Međutim, njegovo uporno kretanje između zadanih ideoloških koordinata nipošto ne treba shvatiti kao ambivalenciju prema radničkoj klasi – njegova središnja teza u prvom dijelu Dijaloga je “da su potlačeni dvostruke žrtve nasilja: u trenutku kada se ono vrši nad njima i u trenutku kada su prisiljeni ponovno ga sprovesti”.
Možda je i najupečatljivije svojstvo Louisove pozicije njezina dosljedna otvorenost, odbijanje patronizirajućeg okamenjivanja zbilje i inzistiranje na slojevitosti pojava o kojima govori. Vraćajući se u drugom dijelu na važnost izgradnje novog diskursa ljevice s ciljem nadilaženja njezinih konzistentnih neuspjeha u artikuliranju interesa potlačenih, Louis primjerice upravo u pluralnosti pojedinaca – ilustriranoj primjerom njegovog oca, koji je istovremeno zagovarao izrazito homofobne stavove, ali i “branio gejeve kada bi vidio da ih se napada” – prepoznaje potencijal djelotvornosti lijeve politike.
Što pak s umjetnošću? Louisov stav je poticajan jer se suprotstavlja raširenoj koncepciji politike umjetnosti po kojoj puka reprezentacija potlačenih posjeduje apriornu remetilačku vrijednost. U tom se smislu dakle ne može raditi o tome da se određene skupine ili činjenice eksploatacije tek “učine vidljivima”: “[D]ovoljno je ući u metro ili hodati ulicom da bismo vidjeli društveno nasilje i ekonomske nejednakosti. Središnje političko pitanje možda nije pitanje o znanju i vidljivosti, nego, kao što bi to rekao Geoffroy de Lagasnerie, ono o poricanju i nasilju.” Takvo temeljenje političkog uloga umjetnosti na suženo shvaćenoj ransijerovskoj diobi osjetilnog za Louisa predstavlja anakronizam: “Vrijeme u kojem je književnost – ili film – prikazivala stvarnost koju nitko nije prepoznao gotovo je u potpunosti prošlo, iako ima stvari koje ne znamo, naravno. Zola je pisao kako bi prikazao radnički život u tvornici ili u rudnicima. Sartre je pisao o tim ulozima književnosti i politike, o tome kako nešto učiniti vidljivim… […] Više se ne radi, dakle, o tome da se pokaže nego da se sučeli – mislim da je to važan zaokret: što bi to bila estetika konfrontacije?”
Konfrontacija, a ne reprezentacija – to je važna Louisova poruka, njegov poziv na skepsu prema precjenjivanju vidljivosti, koje možda ponajviše govori o privilegiranom obzoru akademsko-kritičarske svakodnevice: činjenica prikazivanja radničke klase daleko je nevjerojatnija iz perspektive fakultetskog profesora nego radnika u tvornici. Ili pod nekim uvjetima ipak nije, a Louis nam nudi smjer njihovog promišljanja, upozoravajući nas pritom implicitno da današnja metropolska umjetnost potlačene u velikoj mjeri čini vidljivima otprilike u onom smislu u kojem se može reći da je Amerika otkrivena.
Premda Loachev doprinos razgovoru ostaje pretežito na razini pratitelja, premda će mu – kao na temi rada ili zajednica radničke klase – nedostajati Louisove slojevitosti, nedvojbeno je da je jezgra njegove umjetničke i političke pozicije ključan poticaj i inspiracija za razgovor. Kao malu crticu o proširenom shvaćanju politike umjetnosti, vrijedi izdvojiti njegov prikaz distribucije filmova Ja, Daniel Blake i Oprostite, mimoišli smo se: “[O]rganizirali smo projekcije za zajednice koje imaju slab pristup kinu. Film je bio prikazivan u dvoranama za sindikalne sastanke, pa čak i u crkvama ili u malim dvoranama iznad pubova, na mjestima gdje ih je bilo moguće vidjeti besplatno ili bismo zaradu od karata dali za političku kampanju ili neku humanitarnu svrhu, i sve to u regijama i gradovima u kojima ljudi baš ne odlaze u kina gdje se prikazuju umjetnički i eksperimentalni filmovi, bez obzira postoje li takva kina u njihovoj blizini ili ne.” Loach nas u tom smislu uči još jednoj presudnoj stvari: zadržavanje na poetičkim pitanjima izoliranima od interesa za demokratizaciju proizvodnje, distribucije i recepcije čini primišljanje političnosti umjetničke prakse u potpunosti akademskom temom. Dijalog Loacha i Louisa vrijedan je dokument susreta dvaju autora koji umjetnost dosljedno nastoje spasiti od takve sumorne sudbine.
ObjavljenoObjavljeno
