Tema Trenutačno situirana u Benkovcu, udruga za glazbeno-scenske prakse Kamene babe ove godine obilježava kraj prvog desetljeća svog djelovanja. Pod okriljem tradicijske glazbe i vokalne baštine, rad udruge profilirao se – najprije kroz vodstvo Marte Kolege, zatim Jagode Cupać, te Zrinke Džoić, aktualne predsjednice Kamenih baba – u šarolik spektar aktivnosti koje reflektiraju potrebe lokalne zajednice.
O etapama razvoja udruge, aktivističkom potencijalu vokalne izvedbe, uvezivanju lokalne zajednice s aktualnim društvenim temama kroz umjetničke programe, mogućnostima rada u nepredvidljivim uvjetima, te radostima interdisciplinarnih i međugradskih suradnji, razgovaramo sa Zrinkom Džoić.
Za početak možeš li nam ukratko predstaviti udrugu Kamene babe, kad je pokrenuta, čime se bavi i kako se razvijala do sada?
Udruga Kamene babe osnovana je 2015. godine u Zagrebu i od početka prolazi kroz nekoliko razvojnih faza, ali uvijek s istom osnovnom osi: tradicijska glazbena i vokalna baština. Druga faza započinje preseljenjem sjedišta udruge u Kali, gdje vodstvo preuzima Marta Kolega. Ona nastavlja rad na tradicijskim vokalnim praksama i pokreće projekte koji su kasnije postali temelj i za moj rad u udruzi – ono što se danas prepoznaje u programima Nematerijalna vokalna baština u suvremenom kontekstu i Arheologija bića. Moje uključivanje dogodilo se vrlo prirodno. S Martom sam od ranije bila povezana kroz pjevanje u zboru Fige, ali ključna osoba koja je u tom razdoblju povezala drugu i treću generaciju udruge bila je Jagoda Cupać. Upravo kroz zajedničke projekte, razgovore i njezinu podršku, tranzicija vodstva odvijala se organski i bez prekida u kontinuitetu rada.
Ono što je možda novitet u odnosu na prvu i drugu generaciju je otvaranje polja za organizaciju događaja u području kulture izvan okvira tradicijske baštine. S trenutnim sjedištem u Benkovcu počinjemo izlaziti iz okvira stvaranja produkcije izvedbenih umjetnosti u području glazbe i lutkarstva i širimo se na druge djelatnosti: organizaciju kazališnih predstava, kinoprikazivačku djelatnost, diskurzivne programe, istraživačke i somatske pristupe odnosima tijela, glasa i identiteta – ukratko sve što prepoznajemo da zajednici nedostaje. Zato volim reći da Kamene babe danas imaju svoje tri generacije – Zagreb, Kali i sada Benkovac – ali da je nit koja ih povezuje ista: istraživanje, njegovanje i reinterpretacija tradicijske glazbene i vokalne baštine, koja je već deset godina u središtu djelovanja udruge.
Udruga trenutno broji devet članova i članica, a različite profesionalne i životne pozadine koje donose u rad – od radničkih, zadrugarskih, umjetničkih, akademskih, tehnoloških do produkcijskih – stvaraju širok raspon perspektiva koje utječu na naše odluke i programe. Upravo zbog te raznolikosti, udruga se razvija kroz principe zajedničkog odlučivanja i otvorene raspodjele odgovornosti. Takav način rada omogućuje da se programski pravci oblikuju kolektivno te da svaki član i članica aktivno sudjeluju u usmjeravanju aktivnosti udruge, bez obzira iz kojeg područja dolaze.
Kako je došlo do naziva udruge Kamene babe?
Osnivači udruge značenje imena “kamene babe” pronašli su u amorfnim kamenim gromadama koje je moguće pronaći na primorsko-mediteranskom području Hrvatske. Prema mitološkoj i legendarnoj predaji, te stijene prenose trag arhaične kulture i ženskog kulta; donose sreću, blagostanje i plodnost ljudima, poljima i mjestima, a zauzvrat ih stoga treba darovati i pri susretu poljubiti. Ono što je naša priča danas, a koja se nadograđuje na prethodno poimanje, jest reinterpretacija tog arhetipa kroz feminističke principe solidarnosti, međusobne podrške i zajedničkog stvaranja.
Kamene babe tako postaju kolektivni subjekt koji promišlja i djeluje iz ženske perspektive – one koja čuva, povezuje, njeguje i istodobno preobražava – između tradicije i suvremenosti, između vidljivog i skrivenog, između sjećanja i otpora. Na taj način, ime udruge utjelovljuje kontinuitet djelovanja u prostoru, kao i borbu za stvaranje mogućnosti zajedničkog, osjetilnog i održivog kulturnog tijela ukorijenjenog u zemlji i zajednici.
Možeš li nam reći nešto o vašoj selekciji pjesama i kako pozicioniraš interes za njima na sceni tradicijske glazbe?
Kada pričamo o tome, uvijek mi se vraća komentar jednog pjesnika nakon našeg nastupa koji je komentirao “pa što je vama tako mladim curama da pjevate te ojkače?”. Dosta mu je to bilo začudno, jer nismo KUD, ne pjevamo u narodnim nošnjama, nego smo odjevene svakodnevno.
Mi od tradicijske glazbe preuzimamo njene tehnike i ulogu u društvu, a ne nacionalne vrijednosti. Averzirane smo time da se na vokalnu i tradicijsku glazbu gleda kroz sustav nacionalnih vrijednosti. Pokušavamo ju čitati kroz svakodnevicu života ljudi u tom dobu, a njene kodove, primjerice, način na koji su se određene stvari rješavale u tim društvima, prenijeti u suvremeno doba.
Pjesma je vrlo često bila komunikacijsko sredstvo kojim se govorilo o lijepim i teškim temama u društvu, o svakodnevici, o silnim izgubljenim bliskima u ratovima, sretnoj i zabranjenoj ljubavi, prirodnim mijenama i pažnji na prinose i zahvale i nove cikluse. Uzimajući u obzir da prije sto godina nije bilo uobičajeno da žene javno progovaraju o svojim osjećajima ili koliko im je teško, u repertoar vrlo često uključujemo pjesme koje su ženama tog doba dale kanal da izraze ono što su osjećale.
Biramo tehnike i tekstove na način da nas privuče određena vokalna tehnika i da nam ih je zanimljivo pjevati i izvoditi, a onda svakoj pjesmi pristupamo tako da ju s razumijevanjem čitamo i da pokušamo shvatiti o čemu ona govori. To je dosta izazovno jer naš repertoar čini možda polovica tekstova koje su na jezicima koje razumijemo dok ostatku moramo pristupiti istraživački. Često znamo potražiti izvorne govornike kako bi nam prenijeli skrivena značenja i metafore pojedinih društava, koje su nama u današnjem kontekstu i drugom kulturnom okruženju nejasni.
Kako ste proširili vaš vokalno glazbeni repertoar i povezali ga s drugim programima? Konkretno, reci nam više o projektu Avlije u Ofsajdu koji je proveden u okviru programa razmjene i suradnje Clubture-HR.
Kada sam se preselila u Benkovac, shvatila sam da mi je u redu i dalje raditi na programima koji se bave vokalnom baštinom, umrežavati se s lokalnim KUD-ovima i na taj način ostvarivati suradnju u zajednici. No isto tako, shvatila sam da Benkovac žudi za bilo kakvim drugim sadržajem. S obzirom na to da sam prije bila aktivna u drugim kolektivima i imam iskustvo u organizaciji kulturnih događaja, Clubture mi se učinio kao sjajna platforma zbog svoje uloge u decentralizaciji kulturnih sadržaja u Hrvatskoj.
Projekt Avlije u Ofsajdu koji je trajao prošlu godinu odvio se kroz tri događaja. Naziv projekta, Avlije u Ofsajdu, proizlazi iz metafore. Smisao je da dvorišta, odnosno Avlije, kako se kaže u benkovačkom kraju, malo izbacimo iz “poznate” kutije i odemo u Ofsajd te probijemo kulturu na koju smo navikli, a koja je u Benkovcu pretežno sajmena.
Prvi događaj bio je projekcija triju filmova; dugometražni Snajka: Dnevnik očekivanja Tee Vidović Dalipi i dva kratka nagrađivana filma od kojih jedan lokalni: Knin – Zadar Melite Vrsaljko i netom nagrađeni Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića. Film Snajka: dnevnik očekivanja bavi se temom miješanih brakova, ali iz perspektive romsko-hrvatskih partnera. Na taj način, htjela sam našoj zajednici, koja je prožeta miješanim srpsko-hrvatskim stanovništvom – što je društvena rana o kojoj se ne govori, a može biti uteg ljudima koji su u miješanim brakovima – pružiti razgovor. Iako ne razgovaramo baš o istim miješanim brakovima, svi miješani brakovi za sobom nose spajanje raznih kultura.
Film Melite Vrsaljko iz Nadina osvježio je radosna sjećanja starijih gledatelja na prugu Knin – Zadar u njihovoj svakodnevici, dok je Čovjek koji nije mogao šutjeti otvorio pitanja ratnog sjećanja, svjedočenja i uloge pojedinca u zadanim situacijama. Ovaj se događaj odvio u malom zaseoku Lončari gdje živi par ljudi. Neki od komentara osoba koje su iz raznih okolnih mjesta došle na prikazivanje filma jest da nikad nisu bili u kinu niti gledali film na velikom platnu. Nekima je to bio prvi put u životu, i to ljudima koji imaju 60 godina, a ne mlađoj populaciji.
Drugo događanje bavilo se ženskim perspektivama u trećoj životnoj dobi. Predstava Kronika nestajanja u produkciji Teatra VeRRdi održala se u Šibeniku na Clubture Forumu prošle godine. Treće događanje – tribina Javno je bitno – cenzurirano je jer se bavilo pitanjem javnog interesa, odnosno javnim novcem. Melita Vrsaljko i Andrej Dimitrijević, oboje novinari, razgovarali su o javnom dobru kao i našem pravu da znamo kako se raspolaže javnim novcem. Taj događaj je cenzuriran tako što je nam je uskraćen prethodno dogovoreni prostor Doma kulture u Nadinu i zbog toga smo ga premjestili na javni prostor benkovačkog trga, što je na koncu možda bio i dobar ishod, ako zanemarimo administrativno nasilje i uskraćivanje prava na slobodu govora.
Što vam je trenutačni fokus?
Prošle godine, na 25. krugu Clubture-HR poziva za predlaganje suradničkih projekata i turneja prijavile smo projekt Eho borduna kojim se vraćamo na ono što udruga matično radi. Bavimo se tradicijskom glazbom, no ovaj put smo same provele istraživanje kako bi došle do principa rada, odabira pjesama i estetike koju želimo postići. U tih godinu dana formirao se novi sastav, TRUN koji čine Ines Stefanovska, Vinka Bedeković, Tina Mijolović i ja. Naš četiri smo tijekom godinu dana pokušavale shvatiti čime se želimo baviti, kakve pjesme želimo pjevati i kakvu atmosferu želimo prenijeti.
Novi estetski zaokret u odnosu na ono što smo ranije radile jest da više nemamo samo a cappella pjevanje, već smo uvele i loopere koji grade određenu atmosferu i pozadinu našem pjevanju. Samostalno snimamo zvukove svakodnevice, na primjer, koristimo snimke gdje Tina na bunaru vadi vodu, ja snimam kišu ili zvuk zvona Crkve svetog Ivana u Benkovcu. Na taj način uključujemo našu svakodnevicu i nudimo jedan način čitanja baštine u suvremenom kontekstu.
Bavimo se time što nam baština sada znači, što je nosila od vrijednosti koje su se sada izgubile ili ispale iz fokusa, te što možemo naučiti iz nje. U kontekstu aktivizma, tražimo kako pronaći način na koji možemo nanovo pisati pjesme koristeći tradicionalne vokalne tehnike. U okviru projekta Eho borduna nastupile smo u Blatu na Korčuli, a 28. i 29. studenog gostujemo u Đakovu i Županji.
Uzimajući u obzir događaje u Benkovcu ovog ljeta, kako vidiš budućnost djelovanja udruge u sredini gdje ste već obilježene nekom vrstom zatiranja vašeg rada?
Moram priznati da do sada nisam primijetila otpor kad radimo projekte koji su usko vezani uz vokalnu baštinu. Do nedavno bila sam uvjerena da se takvi projekti smatraju dovoljno “neopasnima”. Ovoga ljeta postalo je bolno jasno da pokušaj kulture dijaloga nije izuzet od nasilnih napada, dok nam je Split pokazao da se i na tradicijsku kulturu počinje udarati bez zadrške. Nevjerojatno je gledati kako se napada i ono što bi trebalo biti zajedničko kulturno dobro, nešto što povezuje ljude bez obzira na razlike. Ideja da se društvo mora “očistiti” od svega što se ne uklapa u nečiju rigidnu viziju “čistog hrvatskog” ne samo da je povijesno neutemeljena, nego je i duboko opasna.
Upravo je kultura ta koja preuzima socijalnu ulogu i ostaje jedno od rijetkih mjesta gdje se još uvijek može graditi društvo solidarnosti, raznovrsnosti i uključivosti. Zato me užasava homogenost koja se pokušava nametnuti: istost, jednoumlje, odsustvo maštovitosti i hrabrosti da se upozna i prigrli različitost. Sve više je jasno da se u ovakvoj klimi očekuje tišina, autocenzura i povlačenje iz javnog prostora – osobito od kulturnih radnika_ca, umjetnika_ca i publike koja te programe podržava.
Iako aktivizam nije primarni fokus djelovanja Kamenih baba, on se itekako isprepliće u našem radu kroz kritičko promišljanje društva i svega što se oko nas događa. No, iskreno, kad se makar i na trenutak odmaknem od tradicijskog pjevanja i pokušam sagledati što bi sve udruga mogla raditi, trenutno sam pred zidom. Ne mogu procijeniti kakva je klima. Prijavili smo se na natječaj Grada Benkovca i ne znam što mogu očekivati.
Jesmo li obilježene? Jesmo li “na listi za odstrel”? Jesu li nam vrata institucija u kontekstu prostora i održavanja programa zatvorena? Ne znam. Nekako tapkamo u mraku i čekamo na praktični odjek situacije koja se ovog ljeta odvila u Benkovcu. Sama činjenica da to uopće moramo procjenjivati govori dovoljno o stanju u kojem se kultura danas nalazi.
U tom kontekstu, kakvu ulogu imaju programi koji vam financiraju i omogućavaju provedbu programa dalje od Benkovca, poput Klubturinog?
Klubtura je ta koja pruža određenu financijsku podršku formalnim, čak i neformalnim grupacijama, ali motivira i zahtjeva da se umrežavaš s drugim ljudima, što je dodatna vrijednost u kontekstu ostvarivanja kontakata i novih suradnji. Osim umrežavanja i financijske podrške, CT-HR pozivu uvijek su u fokusu vrijednosti koje projekt nosi i u kojoj se mjeri kritički bavi društvom kroz svoje aktivnosti. Doprinosi i stvaranju prilika da ono što si radio tijekom godine, nekakav umjetnički proces, prezentiraš u drugim gradovima, te stvaraš neku vidljivost.
U našem kontekstu, to je dio tradicijske kulture koju dominantno vezujemo uz tradicionalno konzervativno poimanje kulture, a ja sve više primjećujem drugačiji trend. Možda to i nije trend, ali sam ja tek sad počela primjećivati da na raznim prosvjedima ili marševima koji se bore za povijesna, manjinska ili potlačena pitanja – od genocida u Palestini, marša za Dan žena, do Trnjanskih kresova – zborovi zauzimaju poziciju da glazbom odgovaraju na ono što se događa među njima, što je pozitivno.
Za kraj, imate li neke planove za budući rad?
U ovoj godini smo vježbali praktičnu primjenu misije udruge oko revitalizacije sporog načina života, pri čemu mislimo i na otpor tržišnim i kapitalističkim uvjetima rada u području kulture. Imamo svojevrsnu privilegiju da nikome od članova_ica udruga nije kruh pa smo si mogli priuštiti godinu pauze od puno projekata, fokusirati se na ono gdje ima strasti i promišljati koji su to programi koje želimo raditi u budućnosti, a koji bi osigurali pojedincu priliku da osjeti umjetnost oko sebe i unutar sebe.
U kontekstu pjevanja i izvođenja u budućnosti se više želimo baviti autorskim “stvarima” i razvijati načine pjevanja koji polaze, po mom čitanju, od ljudi koji nemaju slobodu i prosto govoriti o svojim problemima otvoreno. Čini mi se da će nam učenje vokalnih tehnika koje su za cilj imale prenijeti probleme cjelokupnoj zajednici, otvoriti put da autorskim tekstovima više izražavamo svoju aktivističku stranu.
Objavljeno
