Petsto slušatelja je pametnije od jednog skladatelja

Povodom nastupa na Muzičkom biennaleu s kompozitorom Heinerom Goebbelsom smo razgovarali o kreativnom procesu, specifičnosti njegovih izvedbi i ulozi publike u njima.

Mirna Pavičić
goebbels_wonge_bergmann_630 FOTO: Wonge Bergmann / Ruhrtriennale

Heiner Goebbels, Muzički biennale Zagreb

Razgovarala: Mirna Pavičić

Skladatelj i kazališni redatelj Heiner Goebbels smatra se jednim od najvažnijih nositelja suvremene glazbene i kazališne scene. Njegove skladbe za ansamble i velike orkestre koje izdaje Ricordi Berlin trenutno se izvode diljem svijeta, kao i nekoliko njegovih glazbenih kazališnih djela i scenskih koncerata, uglavnom u produkciji ansambla Modern, Théâtre Vidy Lausanne i Ruhrtriennalea – Međunarodnog festivala umjetnosti. Artangel u Londonu, MAC u Lyonu, Muzej Mathildenhöhe u Darmstadtu i Albertinum u Dresdenu samo su neke od galerija u kojima je izlagao velik broj zvučnih i videoinstalacija. Na ovogodišnjem Muzičkom biennaleu Zagreb predstavit će se sa svojim možda i najpoznatijim djelom – orkestralnim ciklusom Surrogate Cities nominiranim za prestižnu nagradu Grammy. Izvest će ga sa Zagrebačkom filharmonijom i originalnim izvođačima Jocelyn B. Smith (glas), Davidom Mossom (pripovjedač) i Norbertom Ommerom (zvučni inženjer), sve pod dirigentskom palicom Jonathana Stockhammera, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. “Surrogate Cities je pokušaj pristupa fenomenu grada s raznih strana, priči o gradovima, izloženosti i promatranju – kao akumulirani materijal  o metropolama. Rad je bio inspiriran tekstovima, ali i crtežima i strukturama, a važnu ulogu ima suprotstavljanje zvuka orkestra i prethodno snimljenih zvukova samplera. Asocijacije koje imam su realistične, zasigurno kontradiktorne, ali u konačnici pozitivne slike modernog grada. Moja namjera nije bila izrada krupnog plana nego pokušaj da pročitam grad kao tekst, a zatim prevedem nešto od njegove mehanike i arhitekture u glazbu.” – opisuje sam Goebbels na svojoj službenoj stranici. Povodom nastupa na Muzičkom biennaleu 12. travnja, razgovarali smo s njim o kreativnom procesu, specifičnosti izvedbi koje stvara i ulozi publike u njegovim izvedbama. 

 

KP: Prvenstveno ste poznati po djelima kao što su Surrogate Cities i Black on White, ali ste također studirali sociologiju, režirali audiodrame, radili zvučne instalacije i vizualna djela. Možete li izdvojiti polje koje je bilo najvažnije za Vaš rad? 

H.G: Glazba – i širi pojam kompozicije, koji se ne odnosi samo na ono što možemo čuti, nego uključuje svjetlost i pokret, sliku i tamu.

KP: U djelo Surrogate Cities kojim se predstavljate na ovogodišnjem Muzičkom biennaleu uključili ste književna djela Paula Austera i Huga Hamiltona. Orkestralno djelo Walden temelji se na spisima Henryja Davida Thoreaua, a u kazališno djelo Black on White uključeni su ulomci Edgara Allana Poea, Johna Webstera, T. S. Eliota i Mauricea Blanchota. Na koji način književnost, ali i politika, antropologija i film utječu na Vaš rad?

H.G.: To su vrlo važne polazne točke i izvori inspiracije za moj rad. Glazba za mene nije samo glazbeno pitanje, vanjski izvori igraju važnu ulogu – što se može povezati s činjenicom koju ste  spomenuli: da sam studirao sociologiju.

KP: U opažanju umjetnosti kao izvora inspiracije i polazišnim točkama za stvaranje umjetnosti, jesu li procesi statični i strogo definirani ili skloni promjenama?

H.G.: Ne, umjesto toga su vrlo fluidni. Na početku procesa nemam fiksnu viziju. Ljudi s vizijama su opasni.

KP: Vaša se glazba često opisuje kao sinteza različitih žanrova poput klasične glazbe, popa, jazza, tradicionalne autohtone glazbe, bluesa, kabarea, rocka i krautrocka. Kako integrirate različite glazbene stilove i tehnike u kazališna djela?

H.G.: Ne, nema kabarea ni krautrocka! Ne integriram ih, ti elementi imaju neovisno postojanje.

KP: Mnogi se mladi umjetnici trude postići sinestezijske radove kombiniranjem različitih medija i tehnika, slično Wagnerovoj ideji Gesamtkunstwerka. Kao što ste naveli, u Vašem radu svi oblici i elementi zadržavaj svoj integritet, ali funkcioniraju kao eklektična cjelina. Postoji li u ljudskoj prirodi težnja ka nesvjesnom stapanju različitih medija i elemenata u jednu homogenu cjelinu?

H.G.: Ne shvaćam to kao težnju ljudske prirode, već kao karakteristiku naše kulture koja se ne temelji na prihvaćanju i poštivanju važnosti razlika. Glavna prednost umjetničkog djela koje inzistira na tim razlikama – ne pokazujući da je jedan dio važniji od drugih – omogućuje gledatelju da sam shvati što vidi i čuje.

KP: Komponirajući za kazalište koristite elemente koji obično nisu povezani s takvim klasičnim kontekstom, kao što su elektronika, terenske snimke i mehaničkih zvukovi, koje spajate s orkestralnom glazbom, vokalima i zborom. Tako se i u djelu Surrogate Cities može čuti spoj recitiranja, snimljenih i sempliranih zvukova i mnogobrojnih, neobičnih perkusija. Koja je uloga tehnologije u Vašim kazališnim djelima? 

H.G.: Možda je to strategija za dosezanje svih naših osjetila… Ili protiv dosade. 

KP: Može li se tako otići predaleko i stvoriti prezasićeni kaos? 

H.G.: Mislim da nikada ne bismo trebali podcjenjivati publiku – 500 ili 1000 slušatelja je pametnije od jednog usamljenog skladatelja. Razmišljam o svojoj glazbi kao vrlo pristupačnoj i dostupnoj s više različitih strana: ne samo za ljubitelje glazbe, već i za one koji su zainteresirani za književnost, vizualnu umjetnost, kazalište itd.

KP: Što mislite da znači biti eksperimentalni umjetnik u vrijeme kada je mnogo radova koji se ne mogu specifično odrediti često tako kategorizirano? Kako biste opisali što su zapravo vaši radovi, npr. Surrogate Cities i Black on White?

H.G.: Kategorizacija nije moj posao, a ja se sam čak ni ne nazivam eksperimentalnim umjetnikom. Mislim da se Black on White može nazvati glazbenim kazalištem, kao i Stifters Dinge koji je zagrebačka publika imala prilike vidjeti prije nekoliko godina u Zagrebačkom kazalištu mladih. Surrogate Cities je samo orkestralni ciklus – ili ponekad, kada to uvjeti dopuštaju, scenski koncert. 

KP: Za Muzički biennale sa Zagrebačkom filharmonijom izvodite Surrogate Cities u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Kakva su vaša očekivanja spram izvođenja djela u toj koncertnoj dvorani i suradnje sa Zagrebačkom filharmonijom? Utječe li prostor značajno na izvođenje djela?

H.G.: Da, jako. Imali smo velike planove organizirati ovaj koncert na zanimljivim lokacijama industrijske kulture ili spomenicima urbanog razvoja poput nove zračne luke. Nažalost, ti planovi nisu uspjeli, tako da nemamo daljnjih očekivanja osim snažne glazbene izvedbe – u skladu s tehničkim mogućnostima dvorane i ograničenim vremenom probe s orkestrom. 

Objavljeno
Objavljeno

Povezano