Intervju Pripremio: Kulturpunkt.hr
Šimun Bućan student je Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i ovogodišnji dobitnik Stipendije Erste fragmenata 18. S mladim umjetnikom, prepoznatljivim po radu u mediju fotografije, razgovarali smo o dosadašnjoj umjetničkoj praksi i utjecajima na nastavak profesionalnog puta, ali i snalaženju institucija u promjenama u suvremenom društvu.
Dobitnik ste jednogodišnje stipendije Erste fragmenata. Čime ste se vodili u odabiru pristupa prijavi na ovaj natječaj?
Kada sam razmišljao što ću prijaviti, bilo mi je bitno naglasiti multidiscipliniranost kojoj težim. Pristup mi je bio više prema razmišljanju u kojim se smjerovima može razvijati na Akademiji – ne samo kao specijalizacija u jednom mediju, nego i šire. Naravno, tu dolazi do pitanja koliko se može biti vrstan u raznim medijima. Siguran sam da o tome ovisi samo angažman, želja, volja i mogućnost posvete studenta, ali i studentu od strane mentora i Akademije.
Koliko ste tijekom studiranja imali prilike izlagati i biste li mogli izdvojiti neku od izložbi ili projekata na kojima ste radili?
Moram priznati da mi izlaganje nije bilo na prvom mjestu. Prvu samostalnu izložbu sam imao tek na trećoj godini studija, na Šolti, s radom Bilo Jednom u Krevetu. Prvi ozbiljan scenski angažman imao sam kao izlagač na 36. Salonu mladih kojeg bih rado istaknuo. Na Salonu sam izlagao rad HNK / terapija koji je bio jedan od radova s kojim sam se prijavio za Erste stipendiju. Suradnja s kustoskim kolektivom Kućća (Jurica Mlinarec, Klara Petrović i Luja Šimunović) bila je fenomenalna i bilo mi je drago što sam imao priliku postaviti cijelu izložbu. Kada sam fotografirao okupljanja u vrijeme korone diljem grada, nije mi palo na pamet da ću nakon godinu i pol trčakaranja po masovnim okupljanjima, doslovnim parazitiziranjem stvoriti zapravo jedan konkretan rad. U početku to doista nije ni bio naum, nego sam trebao nešto što će me izvući iz depresije i traumatičnih okolnosti u kojima sam se tada nalazio. Kao sredstvo terapije iskoristio sam fotoaparat, koji sam spletom okolnosti srećom i savladao, što mi je otvorilo mnoga vrata i suradnje.
Jedan mali projekt koji bih istaknuo je bio performans sa studentima Muzičke akademije pod imenom Virtuoso pod mentorstvom profesorice Gordane Bakić. Na prvoj sam godini s kolegom s ALU i kolegama s Muzičke akademije imao priliku pred punom dvoranom ljudi crtati i slikati uživo na pozornici prateći harmonije, melodije i ritam njihove glazbe. Jako mi je bila ugodna ta suradnja jer sam se davno prije posvećivanja Likovnoj akademiji, pripremao za Muzičku kao gitarist.
Student ste na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Koliko jedna takva institucija uspijeva držati korak s izuzetno brzim promjenama u suvremenom društvu?
Naša Akademija je zanimljiva po tome što je ostala orijentirana prema održavanju nastave i strukturi starih majstorskih radionica, što nas zapravo čini jedinstvenima među ostalim akademijama u svijetu. To nije nužno loša stvar, jer bilo koji student s bilo kojeg odsjeka se može baviti i vršiti praksu u bilo kojem mediju koji mu odgovara, neovisno o specijalizaciji odsjeka kojem pripada. To se može primjetiti kod kolege fragmentaša Galovića, koji studira na Grafici, ali se pretežno bavi slikarstvom.
Mislim da bi se niže godine studija na Akademiji trebale okrenuti fundamentalnom razvoju raznih medija naspram ranoj konkretnoj specijalizaciji, neovisno o odsjeku. Također bih postrožio teoretske predmete jer bi akademski razvoj, s obzirom na 21. stoljeće, za umjetnika trebao biti sastavni dio obrazovanja. Pričalo se također o kustoskom opredjeljenju na Akademiji u obliku MA studija, što bi moglo otvoriti vrata studentima Povijesti umjetnosti koje pretežito zanima suvremena umjetnost i kustoska praksa koja na našem Filozofskom fakultetu nije prisutna. Potaknuo bih i aktivne suradnje između mladih povjesničara umjetnosti i kustosa sa studentima Akademije likovnih umjetnosti koja bi pridonijela aktivnijem razvoju obiju strana.
Savjetovao bih studente PUM-a i pogotovo ALU da dolaze i prisustvuju na svim mogućim umjetničkim okupljanjima, otvorenjima i radionicama koje mogu i za koje znaju. Konzumirati sadržaj preko društvenih mreža jednostavno nije adekvatan način kojim bi trebali davati potporu vlastitoj sceni. Jako smo mali krug ljudi i ovisimo jedni o drugima puno više nego što mislimo.
Vaša raznolika biografija uz studij i umjetnički rad, uključuje i druge angažmane vezane uz umjetničku scenu, ali i one koji s njom nemaju doticaja. Mislite li da će više vaši umjetnički afiniteti ili pak šira sistemska komponenta umjetničkog svijeta utjecati na odluke koje se tiču nastavka vaše umjetničke prakse i profesionalnog puta?
Dok sam radio u HDLU kao tehničar nešto više od pune tri godine, imao sam priliku postaviti gotovo sve izložbe u tom periodu (ljeto 2019. – ljeto 2022.). Makar je bilo super iskustvo naučiti tehnikalije, kako postavljati izložbu, vizualno ju koordinirati i dizajnirati, generalno mi je bilo super postavljati radove raznim domaćim, ali i internacionalnim umjetnicima, čiji su radovi svjesno i nesvjesno utjecali na mene. Pogotovo bih tu istaknuo postavljanje izložbe Viviane Sassen u sklopu 12. Organa Vida za koju su me angažirali Lovro Japundžić i Lea Vene. S obzirom da sam relativno nedavno ušao u fotografiju, njeni radovi su ostavili prilično zavidan utjecaj na mene jer me općenito zanima i suvremena fashion fotografija.
Što se i samog fotografiranja tiče, krenuo sam prije kojih godinu dana kao fotograf aktivno pokrivati manje galerije, fotografirajući otvorenja i postave, što mi je također dalo direktan kontakt s umjetnicima i njihovim radovima, od kojih sam imao prilike mnogo naučiti. Istaknuo bih Teutu Gatolin kao mlađu kolegicu, kojoj sam izložbe dokumentirao u Garaži Kamba i Pogonu Jedinstvo (Udruga ProjektOR).
Moja trenutna praksa do sada je imala temelje u auto-refleksiji i periodu odrastanja, no sve ću je više usmjeravati u istraživanje suvremenih socio-ekonomskih, konzumerističkih i marketinških utjecaja i fenomena koji se konkretno bave utjecajem na šire društvo, ali i individue. Što se tiče umjetničke prakse općenito, stojim na strani osobnog iskustva, ali, što je važnije – i njihovih motiva. Ne bih se htio baviti temama s kojima generalno nemam nekakvog direktnog doticaja ili kojih nisam na neki način dio. S druge strane, težim i radovima bez određenog jasnog konteksta koji su više orijentirani aktivnom doživljaju i sudjelovanju od strane promatrača. Ti radovi su jasnije orijentirani specifičnim medijima koji me interesiraju – poput slikarstva i kiparstva u kombinaciji s raznim drugim medijima kroz instalacije i samostalne radove.
Intervju je dijelom suradničkog temata Erste Fragmenata i Kulturpunkta o aktualnim temama iz svijeta suvremene umjetnosti.
Objavljeno
