Intervju Ovogodišnja dobitnica Godišnje stipendije Erste fragmenata Marlen Ban studentica je Odsjeka za animirani film i nove medije zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, ali i studija Javne uprave Pravnog fakulteta. S radovima u kojima adresira osobne i društvene odnose i stanja sudjelovala je na grupnim i samostalnim izložbama poput Društvene mreže mi uništavaju život (Kiosk Studentskog centra, Zagreb, 2023.), Monokromije (Galerija Juraj Klović, HDLU Rijeka, 2022.), VGA03 (SKC, Rijeka, 2021.), Plati i nosi (Dom HDLU, Zagreb, 2022.). Radovi joj se također nalaze i u publikaciji Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu i nasljeđe zenitizma, ALU, 2022. te fanzinu Kulturni identitet Istrijana, Udruga Forma, 2022.
S umjetnicom smo imali priliku razgovarati o početcima profesionalnog puta u Hrvatskoj, “staromodnim” formama u suvremenoj umjetnosti te utjecajima virtualne okoline i društvenih mreža.
Kao studentica ALU dobitnica si jednogodišnje stipendije Erste fragmenata. Međutim, u isto vrijeme si i studentica studija javne uprave Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na koji način supostoje ovako različiti odabiri obrazovnog puta?
Po završetku srednje škole bila sam poprilično nesigurna te sam mislila da nisam ”dovoljno dobra” za pristup prijemnom ispitu odsjeka Akademije likovnih umjetnosti na kojem trenutno studiram. Htjela sam upisati sociologiju, ali utjecaj bliskih ljudi odveo me u smjeru Prava. Akademija mi je djelovala kao nekakvo nedostižno mjesto. Ubrzo sam shvatila da sam nesretna s oznakom isključivo studentice birokracije te sam paralelno studiranju odlazila na umjetničke edukacije i odlučila poziciju u kojoj sam se nalazila okrenuti u svoju korist. Tako sam stvorila interes za teme koje trenutno obrađujem. Intimni dio radova dolazi iz toga što sam vjerojatno autodestruktivna zato što uvijek želim više, a to je očito u primjeru situacije u kojoj se trenutno nalazim.
Iza tebe je nekoliko samostalnih i grupnih izložbi. Kako procjenjuješ mogućnosti za rad i izlaganje izvan okvira Akademije u Hrvatskoj, osobito za mlade na početku svog profesionalnog puta?
Želim vjerovati da se prilike stvaraju ako se dovoljno marljivo i uporno radi. To je na kraju jedino što možemo, ulagati u sebe, svoje obrazovanje i vještine pa ako nas ne ide, očito smo suđeni za nešto drugo, u drugačijem okruženju koje možda nažalost, nije u Hrvatskoj. Ne bi se trebalo limitirati samo na domaća područja kad je u pitanju samoaktualizacija. Što više stvari vidimo i susretnemo to bolje možemo i razumijemo.
Prošle si godine u Knjižnici Dubec na izložbi Knjiž(n)ica radovima antibiografija i čudno naslikane oči u odnos stavila radove koji pokrivaju određena društveno angažirana pitanja i osobne teme. Koliko ti je važno komunicirati angažiranost u vlastitoj umjetničkoj praksi?
Ne usuđujem se (javno) govoriti o nečemu o čemu nemam dovoljno informacija pošto za sve treba imati snažno obrazloženje, pogotovo u ovom području. Čini mi se da je dominantni narativ s umjetnosti kod nas to što svi žele snažne i racionalne argumentacije za sve što radiš, što je i u redu, ali osobno zbog toga većinom ”zagrebem” i natuknem što mi je u podsvjesti, a ne izlazim na ulice s transparentima u kojima pozivam na reforme sustava.
Zanima me previše stvari istovremeno stoga moram raditi nekakvu selekciju onoga što želim komunicirati. Razmišljam kako to predstaviti da ne bi bilo previše napadno, nametljivo te da ostavlja ljude da samostalno dolaze do zaključaka.
U radu antibiografija koristiš i dijelove tekstova preuzete iz anarhističkog glasila Ispod pločnika i Libra libera. Riječ je o važnim, u slučaju Libra libere i kultnim, periodičnim publikacijama izvaninstitucionalne scene, koje su ipak izvan mainstream literature. Što te je navelo da odabereš upravo ove publikacije?
Do spomenutih publikacija došla sam apsolutno slučajno. Na pauzama od predavanja u Gundulićevoj ulici, gdje se nalazi zgrada Javne uprave, uvijek sam preko puta ceste gledala izlog antikvarijata Što čitaš? u kojem je stajao roman Paklena naranča, Anthonya Burgessa. Kao svaka mlada entuzijastica umjetnosti, odlučila sam otići bliže vidjeti zašto je to tamo i što se ostalo nudi. Dok sam prelistavala materijale, zaposlenik mi je rekao da si mogu uzeti besplatne publikacije koje su stajale zabačeno. To su bile Libra libera i glasilo Ispod pločnika. Nisam ih ni pogledala dosta vremena, stajale su i čekale bolje dane, no kad jesam sve je krenulo samo od sebe. Kasnije sam se ciljano vraćala po različite brojeve i tražila fragmente tekstova koji su mi okupirali pažnju za radove, a i zato što smatram da su sami časopisi jako dobro i promišljeno koncipirani pa mi ih je kasnije bilo žao rezati i na taj način uništavati.
Koliko ti je u radu važna teorija?
Govori se da je teorija važna kako bi mogli opravdati radove, no svi smo manje ili više sebični, tako i ja pa mi je primaran izvor vlastito iskustvo u koje ubacim nešto dublje što mi djeluje kompatibilno s time što proživljavam. Nekad je i obratno, primjerice, u ovom periodu jako me zanima ideja i realizacija kloniranja, a nemam nikakvo uporište u sebi koje bi mi moglo donijeti rad pa takvo što još nije spremno za detaljniji posao.
U radovima Dihotomija i Ljubljana ist (nicht) Berlin baviš se pak romantičnom komunikacijom. U oba slučaja, posegnula si za “staromodnim” formama (fizičko, papirnato pismo i dijalozi ispisani pisaćim strojem). Možeš li nam reći više o ovom interesu za romantične kodove i situacije, i što je potaknulo izbor “staromodnih” sredstava ljubavne komunikacije?
Često se pitam jesam li nesposobna za nešto novije, suvremenije ili sam samo zaljubljena u estetiku prošlosti. Mislim da je odgovor kombinacija svih tvrdnji. Kod šire populacije javio se problem otežane koncentracije za čitanje, što primjećujem i kod sebe. Forma teksta došla mi je neplanirano. Pretpostavljam zato što sam pomalo koristoljubna od kad studiram umjetnost. Gotovo svaku privatnu situaciju vidim kao izgovor za novi rad. To mi je povremeno stvorilo neugodne situacije ako bih razmišljala sugerira li takav dijalog nekakav vapaj za pomoć s moje strane, što nikako nije niti bi trebao biti. Rekla bih da su romantične neprilike samo okidači koji mi nude šansu za izražavanje jer možda nemam nešto drukčije u sebi.
Općenito tehnike biram ovisno o tome što smatram da će najviše pridonijeti biti rada, a uvijek je to vizualna redukcija, primjerice, bijeli vez na bijelom platnu koji nudi interes za maksimalizam sadržaja koji čini rad. To bi u spomenutim slučajevima bio tekst o prekidu romantičnog odnosa. Volim razmišljati o psihologiji publike pa tražim načine kako ih natjerati ostati sa mnom do kraja i to mogu postići tako što ću prepisati sve poruke koje sam izmijenila s nekime ručno ili ušiti ono što sam si zabilježila. Djeluje mi kao zanimljiv dualizam zato što takav način otvara pitanja zašto bi netko radio nešto toliko mukotrpno i osvaja gledatelja da se bar malo zainteresira.
Javnost (i političnost?) intimnog na neki način nastavljaš aktualnim participativnim projektom No More I’m Sorry, u okviru GMK. Možeš li objasniti o kakvom je procesu riječ?
No More I’m Sorry prvi je projekt u kojem sam se izložila emocijama veće količine ljudi. Do sada sam bila okupirana najviše sobom i svojim razmišljanjima te mi je ovo nešto novo i svježe. Održavam radionice veza sa ženama s kojima izmjenjujem iskustva o romantičnim odnosima. Upozoravali su me da pazim da ne odem u patetiku zbog prirode teme, mene toga nije strah. Stvari su takve kakve jesu, postojimo kako postojimo i ne možemo biti nešto što nismo. Radim s odličnom skupinom ljudi iz Galerije Miroslav Kraljević koja se trudi omogućiti mi realizaciju rada točnu kakvu sam zamislila, čak i bolju, u potpunosti im vjerujem i ne sumnjam da bi me upozorili na potencijalne dualnosti koje bi se pojavile kod publike.
U više si radova koristila participativni pristup te vizualno ispreplitala s performativnim. Kakva su tvoja dosadašnja neposredna iskustva s publikom i sudionicima ovih procesa i kako ona utječu na promišljanje novih radova?
Samostalno sam previše sramežljiva za veće performativne akcije. Sviđa mi se suradnja sa skupinama ljudi koje mi daju sigurnost te veći cilj ili potvrdu da to što radim ima smisla za širu zajednicu ljudi koja se pronašla u tome što dijelim. Koliko god mislila da sam spremna na ishode koje projekt donosi, uvijek se stvori nekakav faktor koji mijenja dinamiku, ali to je baš ono što oživljuje prvobitni sadržaj i daje mu značaj.
Koje alate i platforme vidiš kao najprikladnije za komunikaciju svojih radova prema široj javnosti, izvan umjetničkog kruga?
U kontekstu društvenih mreža rekla bih da sam malo ”tradicionalnija” pa mi je u redu Instagram promocija gdje imam dva profila, jedan za konkretnije stvari, a drugi za demistifikaciju toga što radim. Objavljujem svoje svakodnevne avanture i doživljaje, a lijepo mi je kad ljudi mogu vidjeti da sam šašava djevojka koja pokušava preživjeti dvadesete i pokazuje im kako to izgleda iza kulisa dok sam doma raščupana i jedem sladoled za ručak pa me to odjednom možda nadahne za nekakav rad. Koliko god pokušala živjeti u duhu vremena, nezaobilazan TikTok nažalost nije za mene, no svakako djeluje kao najefektivniji način samopromocije.
Sviđa mi se i komunikacija ulice i instutucija. Kada radim rad želim vidjeti kako bi opstao u prostoru koji nije rezerviran samo za određeni milje. Takvo što istražujem tako da, primjerice, napravim kolaž s fotografijama koje pronađem na buvljaku, zatim ga otisnem na majice i onda ih prodam na drugom buvljaku. Na takav način koncept napravi puni krug i izložen je ljudima koji možda ne bi otišli pogledati nekoliko uokvirenih papira. Istim načinom njegujem takvu dualnost gdje je knjiga koju sam napravila u mom stanu samo moj dnevnik, dok je u galeriji eksponat, a na ulici nešto što će si netko kupiti kao suvenir. Loša navika mi je što u većini slučajeva ne potpisujem radove, osim ako me netko izričito zamoli, to bi vjerojatno bila poželjena komunikacija.
Pritiscima virtualne okoline bavi se i tvoj zapaženi rad Društvene mreže uništavaju mi život. (Samo)promocija na društvenim mrežama postala je gotovo pa obvezna za umjetnice i umjetnike na globalnom tržištu. Osjećaš li, kao mlada umjetnica u Hrvatskoj, takav tip pritiska ili obveze?
Društvene mreže mi ne diktiraju ritam života, jako sam na miru sama sa sobom pa ne osjećam pritisak, ali osjećam promjenu načina korištenja istih u usporedbi s vremenom kada sam otvorila svoje prve profile, kada nitko to nije gledao kao posao ili promociju.
S druge strane, mislim da je prekasno da bih si poništila i ponovno uspostavila identitet na internetu pošto već dugo funkcioniram na nepromijenjen način. Ljudi cirkuliraju, ima svakakvih karaktera. Od onih koji mi se jave s neugodnom komentarima poput tvrdnji da sam si stvorila alter-ego i forsiram imaginarni život do onih koji mi pišu privatne poruke da im uljepšavam dan svojim smislom za humor.
Pretpostavljam da prvu skupinu to ugrožava zbog svojih unutarnjih frustracija, budući da civilizirani ljudi, moji prijatelji i ja volimo šašavluk i to je u principu primarni razlog zašto se javno ponašam na takav način. Na kraju krajeva, nije to ni javno ponašanje, nisam poznata osoba, samo živim svoj život i bilježim zanimljive trenutke kao i svatko drugi. Eventualni pritisak može postojati kad pokušavam biti ozbiljnija na tom ”formalnom” profilu zato što razumijem da se ne da svima pratiti selekciju mog svakodnevnog života nego su ovdje da bi se informirali o projektima u kojima sudjelujem.
Kako vidiš daljnji razvoj vlastite prakse?
Kao što sam navela, želim sve i što više, a kuda će me to odvesti, ne znam, možda ću jednog dana prodavati kokos-koktele u beach baru na Havajima uz što ću proizvoditi unikatne magnete za turiste. Bez obzira što sam poprilično optimistična i ustrajna, to mi često djeluje primamljivo kad razmišljam u kojem smjeru ide svijet i s kime, odnosno čime se sve moramo boriti da bi nešto postigli za sebe. Želim biti sretna, bilo to uz umjetnost ili bez nje.
Intervju je dijelom suradnje Erste fragmenata i Kulturpunkta.
Objavljeno
