Tema Razgovarala: Vesna Pažin
Carlos Reygadas, 37-godišnji meksički redatelj koji je nedavno u Zagrebu gostovao na One Take Film Festivalu, nesumnjivo je jedan od najboljih suvremenih filmskih umjetnika u svijetu. Iako njegove dugometražne igrane naslove – Japan, Bitka na nebu i Tiho svjetlo – mnogi često uspoređuju s ovim ili onim klasikom, Reygadasovi filmovi, puno više no autorovom nespornom (filmskom) obrazovanošću, oduševljavaju iskrenošću i hrabrošću s kojom se hvata u koštac s vrlo životnim i univerzalnim temama, ali i sa samim filmskim medijem. Istražujući istovremeno ljudsku prirodu/duh i način na koji on(a) može biti transformiran(a) uz pomoć ili kroz filmsku umjetnost, Reygadas je sa sva tri filma stigao i do festivala u Cannesu, a posljednji put je od tamo otišao i s nagradom. Uznemirujuću i bespoštednu Bitku na nebu te osjećajno i iscjeljujuće Tiho svjetlo hrvatska je publika, osim na festivalu filmova snimljenih u jednom kadru, mogla vidjeti i u Motovunu, gdje je potonji film također nagrađen.
KP: Zasigurno Vas pozivaju na mnoge festivale. Kako to da ste izabrali doći baš na One Take Film Festival u Zagreb?
CR: Ne biram festivale po tomu što su veliki i slavni, nego odlazim na one koji se ili događaju na mjestima koja me zanimaju, ili ih rade interesantni ljudi. OTFF je vrlo poseban festival, odmah se može vidjeti da su oni koji ga rade vrlo strastveni oko filmova koje prikazuju, da su vrlo topli i puni duha. Osim toga, uvijek sam bio vrlo zainteresiran za bivšu Jugoslaviju, već prije sam bio u Bosni, pa na filmskom festivalu u Ljubljani, a prije nego što sam sad došao u Zagreb iskoristio sam priliku i otišao i u Beograd.
KP: Svjedoci smo uspona meksičke filmske umjetnosti. Pored Vas, tu su Alfonso Cuarón, Alejandro Gonzáles Iñárritu…
CR: Mislim da se radi o jednom zdravom trenutku među nama redateljima; ne pratimo baš previše što svatko od nas radi, niti se zabrinjavamo time da nam se mora svidjeti ono što drugi snimaju. I, apsolutno ne postoji dogma što bi film trebao biti; ništa od toga. Ali, iza platna, svi smo povezani, dijelimo informacije, opremu i novac, čak i produciramo jedni drugima filmove. To je na neki način reakcija na ono što se događalo u prošlosti, pedesetih i šezdesetih, u Meksiku i drugdje, pa i novom valu, kada su svi imali nešto zajedničko na platnu, a izvan njega su mrzili jedni druge.
Ali, treba znati i da Meksiko još od predhispaničkih vremena ima snažnu tradiciju vizualnih umjetnosti, kao i oralnu tradiciju, a te dvije stvari vrlo dobro idu zajedno u filmu.
KP: U posljednjem filmu, Tiho svjetlo, ljubavmi trokut razrješavate na vrlo originalan način – pravim čudom. Je li za taj optimistični ton zaslužna činjenica da ste ga snimali među menonitima, protestantima koji žive odvojeno od ostalih Meksikanaca, po strogim religijskim pravilima, i koji u filmu izgledaju kao vrlo idilična zajednica?
CR: Sasvim suprotno: u menonitskim zajednicama ima puno više nasilja nego među ostalim Meksikancima, kao i alkoholizma, zlouporabe droga, nasilja u obitelji i među spolovima. Oni su vrlo homogenizirani, i ako ste drugačiji, morate otići. I to je prilično strašno. Slično kao u Europi. To je ta tamna strana. Ali, s druge strane, izabrao sam ih za film jer volim kako se oblače, volim ta mjesta na kojima žive, tamo sam upoznao krasnih ljudi, vrlo iskrenih.
Što se usporedbe sa mojim ostalim filmovima tiče, ja mislim da su sva oni optimistični. Čak i Bitku na nebu mnogi ljudi nisu razumjeli – ona je vrlo optimistična. Pa i Japan – to je film o ljubavi, razumijevanju, ponovnom rođenju… ljudi u njemu su živi i sretni su što su živi.
KP: Uvijek radite s naturščicima, od kojih, kako ste izjavili, ne očekujete da glume; naprotiv, želite samo da budu to što jesu, prisutni?
CR: Ne zanimaju me tehnike glume, nego me zanima ljudska prisutnost, način na koji netko jeste; od toga i filmskih elemenata, ja, kao redatelj, stvorim lik. Neki misle da je to omalovažavajuće za glumce, ali zapravo je sasvim suprotno.
To vam je kao kod slikara koji radi portet: on želi da budete neutralni kako bi “uhvatio” ono što je unutra. Jer, o tomu se zapravo radi: ne radi se o tomu kako vi glumite, nego o onomu što umjetnik vidi unutar osobe koja je tu ispred njega. Ali, to znači i da ja snosim potpunu odgovornost za sve, i za dobro i za loše u filmu.
KP: U Vašim filmovima ima dosta scena seksa. Znači li to i da ti ljudi doista imaju seksualne odnose dok snimate film?
CR: Ponekad da. U Engleskoj, koja je vrlo licemjerna u vezi sa seksualnošću, su mi govorili – Zar oni to rade ispred kamere? To je loše!. Ne mislim da bi za scenu samoubojstva doista trebalo snimiti kako se netko ubija; ali seks, koliko ja znam, ljudima ne čini ništa loše: ako je to ono što oni žele, ako je bilo neophodno – onda je to i u redu. To je pitanje povjerenja, vjerovanje da to činite za nešto vrijedno, da nije nešto za prodaju, pornografija.
U filmu Glad, o kojemu se trenutačno dosta priča, redatelj je od glavnog glumca tražio da doista gladuje kao bi njegov štrajk glađu izgledao uvjerljivo. Iskreno, ja sam to osjećao kao nemoralno. Ako bi se, primjerice, netko u mom filmu morao jako udebljati, ne bih ga tjerao da to doista učini; podebljao bih ga nekim trikovima. Čak i kad se on ne bi osjećao loše u vezi s tim – ja bih se osjećao loše, i ne bih to učinio. Ali, ne osjećam se loše kad ljudi vode ljubav ispred kamere.
KP: Kako komentirate činjenicu da su mnogi kritičari Tiho svjetlo povezali s filmom Ordet/Riječ Carla Theodora Dreyera?
CR: Tiho svjetlo nema ništa s Dreyerom: volim «Ordet», ali ako netko misli da su ta dva filma doista toliko povezana, onda nije otvorenih očiju vidio ni moj ni Dreyerov film. Evo što se dogodilo: svi filmovi koje radim imaju veze sa mnom, i kada sam u Tihom svjetlu došao do iznenadne smrti jedne žene, odjednom mi je bilo žao, želio sam je vratiti u život.
Tko kod je imao strašnu nesreću ili bio blizu smrti, vjerojatno je pomislio na to kako bi želio da može promijeniti kletvu i vratiti sve da opet bude kako je bilo. To se dogodilo i meni: ludovali smo u autu i doživjeli prometnu nesreću; nikome se nije ništa dogodilo, ali u jednom trenutku sam doista pomislio da smo umrli, vidio sam sve te slike u svojoj glavi. Kasnije sam razmišljao o tomu kako smo možda toliko jako željeli natrag da nam je to i dopušteno; naravno, sada to više ne mogu znati, ali tko može dokazati da nije i bilo tako?
Tako sam i tu ženu u filmu želio vratiti, i vratio sam je u život, i to je sve. Jer, o tomu se u stvaralaštvu i radi: možda nešto ne mogu napraviti u životu, ali u svojim filmovima mogu.
KP: Koliko ste kao autor svjesni utjecaja koji umjetnost, a film danas možda i više od drugih, može imati na ljude, te odgovornosti koju to nosi na sobom?
CR: U potpunosti. To što se događa u svijetu zapravo je prilično suludo: ono što vidimo na televizijama ili u većini kina u svijetu tako je opasno da ne mogu vjerovati kako su te stvari doista tu, da su legalne i da ih se čak i ohrabruje. Na primjer, nedavno sam u Meksiku vidio jumbo plakate na kojima Nicolas Cage puškom ubija nekoga i govori – Ako doista trebate ubojicu, ovo je vaš čovjek. Takve se stvari promoviraju i podržavaju, a marihuanu se, primjerice, zabranjuje?!
KP: Kako vi vidite posao/poziv redatelja?
CR: Ne gledam na film kao na sredstvo komunikacije, kao novinarstvo, ili propagandu. Film je sredstvo ekspresije: ako je to što izražavate iskreno, potpuno proživljeno i ima smisla, onda je i slobodno i vrijedno truda. To je ta neka općenita razina.
Osobno, pak, vjerujem da umjetnost treba biti na neki način i iscjeljujuća, ali to nije ideja koju bih pokušao nametnuti općenito. Živimo u vremenu kad su ljudi vrlo ozljeđeni, oštećeni, i iscjeljivati je doista krasno. To je ono što ja trebam, što volim, no, ne mislim da sva umjetnost mora biti takva. Jer, mi nismo samo iscjeljujuća energija, mi smo puno više od toga. Jedina općenito važna stvar je, dakle, iskrenost.
ObjavljenoObjavljeno