Odlazim da bih ostao

Kada bismo se nekim temporalnim trikom vratili unazad deset godina, budućnost bi za zagrebačku koncertnu scenu izgledala prilično nesigurno. Jedan od protagonista koncertne scene, vječito optimistični Mate Škugor, vjerojatno bi nam rekao da smo u pravu, ali bi svejedno u istom trenutku na rasporedu imao barem pet bendova čija je gostovanja već unaprijed dogovorio i s ruksakom prepunim plakata, koje je vlastoručno izradio, na biciklu odjurio u nepoznatom smjeru. Bez obzira na neizvjesnost i bez obzira na posljedice. Iza nas je prilično uzbudljivih deset godina u kojih je Mate Škugor nesebično tražio Zagrebu mjesto u novoj koncertnoj kartografiji Europe. Ono što je pak izvjesno danas jest da, nakon tisuća plakata i biciklističkih kilometara, nebrojenih telefonskih poziva i e-mailova, tko zna koliko stranica programa i projekata, Zagreb od ove godine više neće imati NO Jazz Festival, a od sljedeće ni Žedno uho, dva fokalna mjesta alternativne glazbene scene, čija važnost premašuje lokalne, zagrebačke, okvire. Oba zagrebačka muzička festivala, koji su godinama bujali uz minimalnu potporu državnih i lokalnih financijera, bez ogromnih sponzorskih donacija i uz cijene ulaznica često ekvivalente dvjema kutijama nekih malo ozbiljnijih cigareta, jednostavno su nesmotrenim potpisom na list papira praktički – ugašeni.

KP: Mislim da je najpoštenije da s čitavom pričom krenemo vrlo direktno. Gdje se točno dogodio prekid na razmeđi Ministarstvo – Grad – Muzički salon SC-a?

M. Š.: Prvo, što je definitivan razlog, to je problem financiranja; problem punjenja budžeta Grada i budžeta države. Jednostavno, oni su počeli rezati. To su prvo učinili tamo gdje je to najlakše – u nezavisnom sektoru. Logično je, dakle, da su te negdje našao i Studentski centar. Oni uopće nisu razmišljali o specifičnim projektima već općenito o Studentskom centru kojem, u ovom slučaju, Grad i Ministarstvo daju sredstva. S Ministarstvom je ponešto drugačija priča, a s Gradom mi je potpuno jasna odluka da se nama sredstva odrežu – Studenstki centar je ionako na državnim jaslama pa neka oni to sami rješavaju. Nisu pritom uopće razmišljali na koji se način financira kultura u SC-u i na koji se način ti projekti realiziraju. S Ministarstvom je priča dosta čista: problem je nastao pri Vijeću za nove medijske kulture koje je jedan naš projekt (No Jazz; op.a.) prebacilo na drugo vijeće, uopće ne razmišljajući o tome da taj projekt možda ne zadovoljava kriterije tog drugog vijeća. Naravno da ljude koji sjede u tom drugom vijeću (Vijeće za glazbu, glazbeno-scenske i plesne umjetnosti; op.a) takav projekt uopće nije zanimao jer on jednostavno nije zadovoljavao kriterije: nismo imali navedene izvođače i tu je bio kraj priče.

KP: Iako Vijeće za glazbeno-scenske umjetnosti nomenklaturom pokriva ono čime se vi ovdje bavite, meni se čini da to u principu i nije do kraja tako?

M. Š.: Ono bi možda trebalo biti nadležno za područje u kojem mi operiramo, ali meni se čini da puno više odgovaramo samim propozicijama Vijeća za nove medijske kulture. Između ostalog i zbog toga što su ti naši festivali i krenuli prema nekakvoj otvorenijoj formi i prema eksperimentu s neki drugim stvarima, poput, primjerice, teatra. Damir Bartol Indoš vrlo se aktivno uključio u priču oko NO Jazz Festivala i to je stvarno sjajno funkcioniralo. Osim toga, sami nastupi izvođača i na NO Jazzu i na Žednom uhu često su multimedijalni, a pogotovo na ovom prvom, gdje umjetnici eksperimentiraju i s audiom i s videom. Tako da ideja da ovakvi projekti više spadaju pod ingerenciju Vijeća za glazbeno-scenske umjetnosti – ne stoji. Mislim da je onaj tko je taj projekt odlučio prebaciti na drugo vijeće smatrao da je projekt dovoljno jak i da će, poput situacije u kakvoj se svojevremeno našao Festival novog cirkusa, jednako tako proći i NO Jazz. Nitko nije razmišljao da mi početkom srpnja ne možemo znati točno tko bi trebali biti izvođači sljedeće godine u studenom. Ja u to vrijeme zapravo dogovaram izvođače za tekuću godinu.

M. Š.: Nisam uopće i to je najgore od svega. Mislim da bi bilo fer da me netko iz Ministarstva obavijestio o tome preseljenju kako bih uopće mogao prilagoditi naš projekt uvjetima tog drugog vijeća. Možda me mogao obavijestiti i netko iz tog drugog vijeća. Sve su jednostavno prešutjeli i doveli me pred svršen čin. Okej, to još mogu i shvatiti – netko je pogriješio, al’ ovo što rade u Gradu, to nema nikakvog opravdanja. Ciljam ovdje na politiku, na krug ljudi koji upravlja gradskom kulturom.

KP: Koliko su ljudi koji odlučuju o tim projektima zapravo svjesni kulturalne težine koju imaju festivali kao što su NO Jazz i Žedno uho?

M. Š.: Budući da se ipak radi o mlađim ljudima, profesionalcima u područuje kulture, mislim da su članovi Vijeća za nove medijske kulture itekako svjesni toga. Što se Vijeća za glazbeno-scenske djelatnosti tiče, nisam siguran. Zapravo, nisam siguran ni tko sjedi u tom vijeću. Ja mislim da smo za njih, pod navodnicima, oni alternativci. Nažalost, njima ništa ne znač ime kao što je Vijay Iyer, koji je nastupio na prošlogodišnjem NO Jazzu, a čiji je album konsenzusom kritičara New York Timesa proglašen jazz-albumom godine (kao, uostalom, i u Los Angeles Timesu, Chicago Tribuneu, Village Voiceu, Popmatters.com; op.a.). To je prilično velika stvar. Nedavno sam čitao da je i u Jazz Timesu istim tim albumom zauzeo drugo mjesto na njihovoj godišnjoj top-ljestvici. A to je za jedan avangardni album – čudo. To je tek recentnijij primjer. Iyera smo doveli u Zagreb u pravom trenutku, taman prije nego je postao velika zvijezda. Ja se nikada nisam previše trudio oko izdvanja takvih imena, bitnije mi je bilo okupiti dobre izvođače i dobru publiku u dobrom prostoru. To sam radio i u KSET-u i u Studentskom centru. Ta imena sama po sebi imaju težinu, ali meni to nije bilo primarno. Primaran mi je nije bio status već kreativnost. Što se toga tiče, bio je tu i Bill Frisell, jedan od tri najbitnija jazz-gitarista na svijetu i meni osobno jedan od rijetkih zanimljivih jer, u principu, ne volim baš jazz-gitariste. Interesantan mi je i zbog neobične tehnike kojom svira i zbog naglaska na ambijentalno. Zapravo, čini mi se da je u svoj izričaj uspio spojiti kompletnu povijest američke glazbe – od ranih američkih kompozitora, preko samih početaka jazza, do countryja. Gostovali su kod nas i Dave Douglas i Charles Gayle, a Peter Brötzmann je praktički stalan gost. Dakle, imena koju u suvremenom jazzu nešto znače – ljudi koji su kreativci danas, a ne prije četrdeset godina, poput, primjerice, Archiea Sheppa. Naravno, Sheppu se čovjek može samo pokloniti, ali, po meni, nema nikakvog smisla trošiti tolike novce kada za iste možeš dobiti tri izvođača koji su aktualni sada. U tom kontekstu, ja bih možda još nekako i shvatio da se Žedno uho selilo na drugo vijeće, ali NO Jazz, koji svakako ima veću težinu u široj kulturnoj javnosti, to mi nema nikakvog smisla.

KP: Uzevši u obzir smanjenje opsega budžeta, a govorimo o jednostavnoj matematici, nije bilo, dakle, nikakve šanse da se ti projekti ipak održe?

M. Š.: Žedno uho će se ove godine održati zahvaljujući tome što Grad Zagreb nije u potpunosti stopirao sredstva. Srećom je i Ministarstvo dalo nekih 80 tisuća kuna. Grad Zagreb je za šest projekata Studentskog centra, od kojih je jedan već lani ugašen, dodijelio 100 tisuća kuna. Obično je 60 posto dodijeljenog iznosa išlo Žednom uhu i NO Jazzu, no sada, s ovakvim budžetom, to je postalo problematično jer smo mi ta sredstva raspoređivali internim dogovorom. Nadamo se da će taj postotak ostati isti jer jedino takav iznos može spasiti Žedno uho.

M. Š.: Prošle smo godine dobili 270 tisuća kuna od Grada. Ja sam smanjenje od nekih 15 do 20 posto i očekivao budući da i nismo nešto podobni, nismo politički opredijeljeni, ali radikalno smanjenje od čak 63 posto, to nikako. No, već su nam lani u i Ministarstvu neproporcionalno rezali sredstva. Dok su drugima rezali 20 do 25 posto, nama su rezali za 38 posto. Ipak, kad sam dovršavao Žedno uho i planirao NO Jazz krajem 2008. godine, takvom sam se budžetu prilagodio i sve je ispalo u redu.

M. Š.: Ne. Ono što je sjajna motivacija u ovom slučaju je činjenica da mi sa svoje strane zapravo nadprosječno financiramo festival. Nadprosječno u smislu prodaje karata. Festivali kategorije kakav je NO Jazza prodajom ulaznica u principu ne pokrivaju više od 25 posto troškova, a mi smo tu brojku doveli do 40 posto. To znači da postoji interes ljudi, da stvar ima smisla. Jer koji je smisao festivala koji živi isključivo od donacija poreznih obveznika? Za koga onda zapravo radiš takav festival? Stvar je, dakle, dosta stabilna i imala je tendenciju rasta. Mi smo na festivalu 2008. godine imali rasprodane koncerte, a sljedeće smo godine čak i uklanjali stolice iz Teatra &TD pa se kapacitet dvorane s nekih 230 mjesta povećao na 350 mjesta. I to je bilo neophodno. Čak i u ovo krizno vrijeme mi bilježimo rast. Na kraju se ispostavilo da, ovisno od projekta do projekta, imamo rast posjećenosti do 30 do 50 posto.

M. Š.: Ja o tome i ne mogu suditi. To je tek nečija procjena. Očito je to odluka kulturnog vodstva Grada, prvenstveno Duška Ljuštine, da su to daleko vrijedniji projekti. Ti su projekti dobili sredstva koja su dobili, ako su zaslužili – u redu. Meni je jasno da ja takvim novcima nikada neću primirisati niti mi je to ambicija. Vjerojatno bi se onda taj moj projekt razvijao u smjeru koji meni ne bi odgovarao. Želim to zadržati u manjim, ali stabilnim okvirima. Problem je nastao u trenutku kad je gradska vlast počela djelovati potpuno oprečno preporukama Vijeća za urbanu kulturu i mlade. Meni nije jasno kako su to sebi mogli dozvoliti. Ne vidim smisao u tome da se u potpunosti ignoriraju preporuke savjetodavnog tijela čiji je posao upravo procjena kvalitete projekata. I onda da se odluči da će nekim projektima sredstva ostati ista, a da će se drugima drastično smanjiti.

M. Š.: Ponovno, mislim da je to stvar osobne procjene. Mislim da se Ljuštini svidjela priča oko Zagreb Jazz Festivala kao nečeg lijepog i velikog. Jazz je velik, jazz je Kultura. Mi smo ‘alternativa’. Ono čemu se daju mrvice, a ne računajući pritom da, što se i statusa samih izvođača tiče, ovdje na neki način radi o istim stvarima. Izvođačima jednakog statusa. Mario Kovač je za Novi list izjavio da mu nije jasno zašto su se obrušili na SC koji se nije opredijelio niti za, niti protiv neke političke opcije, da se radi o vrhunskom kulturnom programu koji je politički neutralan. No još je i 2008. godine vršen politički pritisak; tada je vijeće također odlučilo dati solidnu potporu našim programima, radilo se o nekih 400 tisuća kuna, a potom je netko sa nezavisne scene odlučio da bi se ta potpora trebala smanjiti na 250 tisuća kuna. Sve kako bi se održala neka pozitivna ravnoteža na nezavisnoj kulturnoj sceni – logika je da preveliki novac ne bi smio odlaziti u Studentski centar jer se onda gubi smisao osnivanja novog centra za nezavisnu kulturu… Nakon tog prvog reza od 100 tisuća kuna, Ljuština je odlučio maknuti još 50 tisuća. I tu se valjda vidjelo da se može tako. Pogotovo zato što je postalo jasno da nemamo potporu politike, ali da nemamo potporu ni druge strane. Što se svega toga tiče, najveći gubitnik u priči je Studentski centar, a ne ja osobno. Meni to nema nikakvog smisla, ja dajem ostavku.

KP: Tvoja pozicija je u principu najpoštenija moguća. Uzevši u obzir tvoj dosadašnji rad, potpuno je jasno da te interesira samo program.

M. Š.: Meni je poanta priče da radim program, bez zakulisnih igara i podilaženja bilo kakvim političkim opcijama. Možda da smo reagirali na taj prvi pritisak, 2008. godine, možda bi onda svi ti ljudi shvatili da i nije baš tako jednostavno igrati se s nama. Ja sam trenutno u poziciji u kojoj mi nema smisla raditi festival na takav način; ako institucije to ne prepoznaju, ja ću pokušati naći nekoga tko hoće. Jednostavno pokušati preformatirati festival tako da funkcionira neovisno o novcu poreznih obveznika. Pitanje koje se nameće samo po sebi je – zašto to ne pokušam ovdje? Zato što u gradu postoje barem tri festivala većeg formata s kojima se ja ne želim natjecati. Iako, da bi priča uopće imala smisla, i to nešto što bih ja pokušao organizirati trenutno nema svoje mjesto u Zagrebu. Procijenio sam da bi najbolje bilo, nakon ovogodišnjeg izdanja Žednog uha, operaciju preseliti u Šibenik.

M. Š.: Postoji prekrasan prostor koji se nalazi pored osnovne škole Faust Vrančić. To je prostor za nekih tri tisuće ljudi, dakle, govorimo o konceptu koncerta na otvorenom. Taj se povezuje s jednim malim trgom na koji bi, kada se postavi bina i sve ostalo, stalo otprilike 4000 ljudi. Jedini je problem što je sve to u blizini samostana, pa ćemo morati to s njima dodatno dogovoriti. Ideja i prostor su fantastični, a postoji i mogući termin – bilo bi to negdje između Exita i Motovuna – što se, vjerujem, svakako može uklopiti u koncept svačijeg godišnjeg odmora. Ideja je i motivirati ljude da dođu dolje. Ja sam u tom gradu počeo slušati tu muziku i priča mi se skroz izokrenula negdje s The Fall. Čuo sam ranije i Magazine i Gang of Four i Joy Division i još ranije punk-rock – The Clash, Ramones i poneke stvari s američke scene, ali The Fall su bili ti koji su me pukli skroz. Ja sam se s tom muzikom upoznavao u Šibeniku i postojao je iznenađujuće velik krug ljudi koji su to slušali. Očito je postojala kreativna masa koja se generirala tijekom 1980-ih u Šibeniku i onda je to sve nestalo. Ili se meni činilo da je nestalo sve dok 1996. godine nisam otišao na koncert grupe Girls Against Boys u Ljubljani gdje je u prvom redu stajalao barem petnaest ljudi iz Šibenika i okolice. Mislio sam da dolje više nitko ne sluša muziku iole drugačiju od onoga što se može čuti na radiju. Ja osjećam nekakvu odgovornost prema tom gradu i želio bih mu na neki način pokušati pomoći. Uvijek će biti ljudi kojima će rijeka turista ići na živce, ali vjerujem da bi grad od toga samo mogao imati koristi. Ne očekujem ništa jer znam da Grad nema novaca, ne očekujem financijsku potporu…

M. Š.: Pa da. Dovoljan je prostor, struja i dobra volja. Neki minimalni uvjeti. I da shvate ozbiljnost projekta; da nije to ništa megalomanski, ali da je ipak nešto što predstavlja rast u odnosu na sadašnju priču. Financije su takve kakve su. Već sam sa koncertom Butthole Surfersa shvatio da nema smisla nastavljati tim putem, putem koji smo otvorili s Gang of Four. Istina je da nam se s obnovom Francuskog paviljona pruža prilika za fantastičan festival ovdje, u Studentskom centru. Festival koji bi produkcijski bio ambiciozniji od onoga što smo do sada radili, kojeg bi posjetilo nešto više publike, ali opet ispod razine velikih festivala. Potencijala ima, ali, iskreno, meni se više stvarno ne da raditi takve projekte dok istovremeno gledam kako se nesavjesno troši na sve strane.

M. Š.: Zapravo se radi o više razloga. Ja cijelo vrijeme govorim da odlazim zato da bih ostao. SC je, nažalost, ovisan o državi u smislu subvencioniranja prehrane i smještaja, a to ujedno znači da se nalazi u sustavu nelikvidnosti koji je generirala država i koji prijeti katastrofom. To nema nikakve veze s ljudima koji vode SC. Niko Vidović, a pogotovo Nataša Rajković stoje iza mojih inicijativa i projekata. Međutim, meni se čini da je sustav cijele države pred kolapsom. Već sam prije razmišljao o tome, razgovarali smo i gledao sam na koji način realizirati programe, shvatio sam da to postaje nemoguće i da nešto moram promjeniti. Kako je ovo s Gradom i Ministarstvom krenulo, samo sam ubrzao priču.

M. Š.: Dogodilo se to da je scena koju ja promoviram, koju sam počeo promovirati s Barom (Ivicom Baričevićem; op.a.), a nastavio mahom sam kada je on, nažalost, preminuo, na globalnoj razini postala dijelom svega onoga što ima indie predznak. Dogodilo se to da su izvođači koji su nekoć svirali pred pedesetak ljudi postali zvijezde. Ja ništa ne mijenjam, čak ni glazbeno. To više nije neki opskurni fenomen, to je postalo svojevrsni mainstream. Meni se čini da je industrija shvatila potencijal jednog vrlo širokog, a nepokrivenog segmenta publike. Mene je to sekundarno dovelo u poziciju da mogu stvar mijenjati. Zbog odnosa koji smo mi gradili sa izvođačima koji su ovdje bili tretirani puno pristojnije nego vani. Uzmimo za primjer Explosions in the Sky. Radi se o bendu koji je dva puta rasprodao KSET i onda neko vrijeme uopće nisam čuo za njih. Sve do nedavno, kada je na televiziji bio Friday Night Lights. Pa odem na last.fm i vidim nevjerojatan broj fanova benda koji je vani do nedavno prodavao oko 150 karata po koncertu.

KP: Dogodilo se, recimo, i da je Uncut, jedan prilično konzervativan glazbeni časopis, svojedobno album grupe The National proglasio albumom godine, što je, uzevši u obzir žanr, prilično logično, ali s obzirom na pozadinu te grupe, pomalo i neobično. Još radikalniji primjer, isti je taj časopis prošle godine titulu albuma godine dodijelio grupi Animal Collective.

M. Š.: Animal Collective su u Teatru &TD svirali u zadnji tren, kada ih se još moglo dobiti po normalnim uvjetima. To mi se sada čini neostvarivo. Ja sam se uvijek trudio ići u korak s tim, a čini mi se da drugi i nisu to baš tako anticipirali. Plan je nastaviti raditi kvalitetno, proširiti ga na neke malo veće projekte, a koji će onda zauzvrat financijski na životu održavati redovni program. Na stranu program Žednog uha, mislim da se to najbolje oslikava u redovnom programu Studentskog centra planiranom za naredna tri mjeseca. Negdje trideset posto tih događanja spada u nišu nekomercijalnog – počevši od Mount Eerie, Secret Chiefs 3 pa čak i Tindersticks. Ostatak programa će svakako pokriti tih trideset posto koji zapravo ne donose nikakav profit. Interesa publike ima, a cijene ulaznica nisu bitno skuplje no što su bile unazad tri ili četiri godine. Točnije, u pet godina smo povisili prosječnu cijenu ulaznice za trideset posto. Koliko su te cijene fer možda se najbolje vidi na primjeru Beograda. Namjerno u priču ne uvodim Ljubljanu gdje su cijene bitno skuplje, ali i u Beogradu je cijena viša za barem trideset posto. Mi imamo ogromnu prednost pred Ljubljanom i Beogradom i zbog toga što jednostavno imamo više zainteresirane publike. Bitno je da postoji povjerenje. Cijelo vrijeme sam na tome inzistirao – da su ljudi sretni što daju novce, a ne da se osjećaju kao da ih je netko opljačkao. I to je ono zbog čega ova priča tako dobro funkcionira.