Alma Gačanin je sarajevska umjetnica koja u različitim medijima – performansu, crtežu, videu, fotografiji, tekstu – istražuje složene odnose suvremenog kapitalizma i patrijarhata. U Zagrebu je nedavno gostovala s performansom How Well Did You Perform Today i izložbom Radi naporno, igraj grubo, koja je otvorena u BAZI. Tim povodom, s Almom smo razgovarali o feminizmu, umjetnosti, prkosu i svakodnevici, potlačenosti kao izvoru (super)moći te različitim poslovima koje je (umjetnički) radila, odnosno načinima kako ih kroz svoju praksu pretvara u materijal.
Voljela bih da krenemo od rečenice kojom otvaraš svoju biografiju: “The overall purpose of my work is to participate in collective feminist emancipation”. Kroz niz tvojih radova, uključujući i recentno zagrebačko predstavljanje, pojavljuje se Djevina, figura koja sa ženstvenošću i feminizmom ulazi u različite veze. Kako je lik Djevine nastao, kako je povezan s tom krovnom svrhom tvog rada, i kako bi opisala odnos Alma-Djevina?
Kolektivna, feministička emancipacija za mene je nešto što počinje u kući, kreće od porodičnog okruženja. Prvo mjesto mog susreta s feminizmom bila je mama i najbliže, neposredno okruženje. Tek zatim slijede prijateljstva, radno okruženje i širi krug. Feministička solidarnost puno mi je pomogla u radu – i da pronalazim nove ideje za rad i da pronalazim snagu za nastavak rada – i mislim da je ona važan pokretač i podrška umjetnosti koji se često previdi u intervjuima i razgovorima s umjetnicama.
Što se tiče Djevine, radi se o seriji s kojom sam krenula 2018. godine. Ona predstavlja povratak figuraciji, nakon što sam dugo osjećala svojevrstan otpor prema takvoj umjetnosti, baveći se razbijanjem figure. Kada sam počela da radim performans Ja ću raditi šta ja hoću, doživjela sam aha-momenat vezan za figuraciju u mom radu i shvatila da me to užasno zanima. Kako sam sve više i više crtala kroz seriju Workout, shvatila sam da se lik Djevine konstantno ponavlja u različitim manifestacijama i da je to zapravo moj alter ego. Djevina često odražava određena zanimanja, opisuje određene termine, ili daje nagovještaj na nešto što je obilježilo određeni dan – vezano za posao, razgovor, incidente, konflikte, susrete s mizoginijom ili seksizmom – i često se referira na poveznicu između fizičkog treninga i profesionalne obuke.
Kroz poze koje crtam često koristim humor, kao i kroz nazive radova poput Just do it, koji konstantno aludiraju na rutinu, hiperproduktivnost, učinkovitost i pritisak da se što više radi (na sebi). Rad na sebi u kapitalizmu vodi do boljeg rada, jer se njime pripremamo da budemo najbolji radnici za sistem, na što ukazuju ti nazivi, floskule koje često susrećemo. Te figure su toliko su hiperseksualizirane da su čudovišne, i trudim se da u tome pretjerujem kako one ne bi funkcionirale kao seks-objekti, već kao zastrašujući likovi od kojih zaziremo.
Hoću da se poigram elementima ženstvenosti o kojima se polemiše, koji se smatraju nepoželjnima, i koristim ih na pretjeran način kako bih doprinijela toj čudovišnosti. Inspiracija za taj lik dolazi i od prvih, mitoloških predstava žena kao čudovišta (žene koje su nešto skrivile svojim postojanjem, ili su nerijetko, kao Meduza, silovane i kažnjene). Uvijek su žene krive što su žive: nešto su krivo napravile pa su postale čudovišta, da bi kao čudovišta bile izopćene jer predstavljaju opasnost. Pokušavam da kreiram lik kojeg se društvo boji – a društvo svakako treba da se boji žena. *smijeh* (jer žene mogu spasiti svijet!)
Osim Workout serije koju si spomenula, gdje se Djevina još pojavljuje, i u kakvim naličjima?
Pojavljuje se kroz puno radova, u crtežu i animaciji. Naprimjer, u radu Radionica (Workshop) poigravam se s elementima balkanske kulture u kojoj žena pleše na stolu. U sceni u kojoj pleše, Djevina je lišena rodnih obilježja, izgleda kao potpuno “nevin” lik koji na kraju, nakon što otpleše u nizu smiješnih poza, proždre gledatelja. U tom radu, kroz koji sam htjela da govorim o transformaciji iz socijalizma u kapitalizam – jer sistem se mijenja, a čudovište ostaje isto – Djevina je u ulozi sistema-čudovišta koji proždire svoje radnike. U ciklusu Djevina at Work igra razne uloge – od radnice u polju, preko figure koja pleše na striperski način, do lika koji suludo barata alatima (sjekirom, lopatom). Ona radi neočekivane stvari koje nemaju nikakve veze sa “stvarnim” radom, čime pokazuje da će raditi ono što želi onda kada to želi. Drugim riječima, ona demonstrira svoj prkos i inat, prakticira dokolicu i zezanje nasuprot učestvovanju u nekakvom “korisnom” radu.
Možda baš zbog tih prenaglašenih atributa i jakih boja, Djevine su me podsjetile na superherojke koje iz mjesta potlačenosti (svoje ženstvenosti) crpe moć, a ta je (vizualna) referenca primjetna i u nekim tvojim drugim radovima, primjerice u Žutoj kabanici, koja se bavi sasvim drugim temama, ali i u tom radu tvoj kostim aludira na superherojsku estetiku. Možeš li nam reći više o tom odnosu (super)moći i potlačenosti?
Rad Žuta kabanica priča o sjećanju na djetinjstvo koje sam provela u opkoljenom Sarajevu. Kroz taj rad sam htjela da izbjegnem narativ žrtve i da pričam o superherojskom aspektu djetinjstva. Svako dijete na neki način je heroj jer je djetinjstvo jako traumatično vrijeme – većina naših trauma potječe iz djetinjstva. Htjela sam da govorim o tom preživljavanju (i preživljavanju rata), o toj traumi na suptilan način. Polazište je bilo sjećanje na zabranu, jer mi zbog sigurnosti nije bilo dozvoljeno nositi boje u otvorenom prostoru. Kada je rat završen, ja ipak mogu da nosim tu boju, mogu da uradim ono što mi je bilo zabranjeno, i zato taj kostim ima superherojski moment.
Što se tiče ženstvenosti, još kao djevojčica konstantno sam bila izložena muškom pogledu i objektificirana, zbog čega sam počela i osjećati sram. Jedno vrijeme sam izbjegavala vlastitu ženstvenost, bilo mi je muka od nje, jer na neki način smo konstantno izložene nasilju u ovakvom društvu, pogotovo kroz tinejdžerski period kada nemamo dovoljno obrambenih mehanizama da se nosimo s verbalnim i fizičkim nasrtajima. Tek sam u kasnim 20-tima uspjela da “ownam” tu ženstvenost i da ju koristim kao nešto što mene osnažuje. Kada sam to konačno uspjela, shvatila sam da ženstvenost može biti supermoć, čime se poigravam i u performansima, gdje ju akcentiram i umjesto pozicije ugroženosti zauzimam poziciju superheroine. Dodala bih i kako ipak mislim da nove generacije više prihvaćaju svoju ženstvenost, koriste ju kao nešto osnažujuće, ne pristajući da ih se zbog nje stavi u poziciju žrtve, slabosti.
Osim što se tjelesnošću baviš u njenom seksualnom aspektu, tvoj rad zahvaća i druge načine na koje su naša tijela čitavo vrijeme kontrolirana i normirana u suvremenom kapitalizmu-patrijarhatu, dovodeći tijelo u vezu s različitim vrstama rada koje obavljamo čak i kada “ne radimo”. Voljela bih čuti još o drugim dimenzijama tvog odnosa prema tijelu. Za početak – kako si uopće počela raditi s tijelom, kako si iz crteža iskoračila u medij performansa? I kako se taj odnos s vremenom mijenjao?
Kada sam krenula s performansom, nisam imala sasvim jasne namjere. Nakon niza neuspjelih pokušaja da pronađem adekvatan posao, prihvatila sam ljetni posao koji je trajao 30 dana i na kojem su uvjeti su bili savršeni za performans. *smijeh* To je bio potplaćen posao, radilo se 12 sati dnevno, nisam mogla sjediti za vrijeme smjene, itd. Odvijao se u zanimljivom ambijentu tržnog centra gdje sam bila okružena desetinama žena koje rade u puno gorim uvjetima od mene – jer one to rade znatno duže, za stalno. Prihvatila sam taj posao s već spremnom idejom – svaki dan ću radit’ ono što ja hoću, odnosno svaki dan ću pisati i crtati letke koje ću dijeliti slučajnim prolaznicima.
Taj osjećaj izravnog kontakta s publikom, kroz koji sam im objašnjavala da sam umjetnica koja obavlja svoj rad iako je plaćena da radi nešto sasvim drugo, kao i ta podvala poslodavcima, u kojoj sam odigrala nešto i za njih ali i za publiku, jako su mi se dopali. Neposredna komunikacija s publikom bila mi je inspirativna, i zatim sam odlučila od tekstualnih zabilješki te akcije napraviti stand-up, i to obilježava početak mog zalaska u performans, kao i generalnog interesa za pisanje teksta, za povezivanje svakodnevnice i umjetnosti, odnosno za umjetničku intervenciju unutar radnog vremena.
U idućem performansu, drugom dijelu Ja ću raditi šta ja hoću, koristila sam dijelove teksta Lászla Krasznahorkaia UnutraJeŽivotinja (Animal Inside) i dijelove filma Social Game Srđana Karanovića. Kroz tekst koji sam formirala govorila sam o tome kako je biti zatvoren u nekom prostoru. Naime, u tom periodu nije bilo pasoških knjižica i nije bilo moguće izaći iz BiH, zbog čega nisam mogla otputovati na izložbu na koju sam bila pozvana i za koju sam bila plaćena.
To su dakle bili prvi susreti s performansom, tada sam počela ozbiljnije da koristim tijelo u prostoru, imala sam koreografiju, pjevala sam i govorila tekst. Zatim je prošlo neko vrijeme u kojemu sam radila kao stjuardesa i često mijenjala zanimanja, kada se nisam bavila performansom. Ponovno sam mu se posvetila potaknuta najnovijim poslom client carea u kojemu sam bila konstantno izložena razgovorima i refleksijama o svom radu. Konstantne evaluacije, ocjenjivanja i pritisak učinkovitosti su me nagnali da opet izađem u prostor, da se vratim publici.
Spomenula si period koji si provela radeći kao stjuardesa, a iskustvo provedeno na tom radnom mjestu također je prisutno u tvom opusu kroz seriju Good Life. Možeš li nam objasniti što je za tebe i tvoj rad “dobar život”, kako si došla do toga da ga istražuješ?
Kada sam počela da radim kao stjuardesa, svi su mi govorili kako je to dobar posao, posao iz snova. Nakon treninga, kada sam počela s radom, shvatila sam da je to daleko od posla iz snova – fizički je iznimno iscrpljujući posao.
Na istraživanje “dobrog života” potaknuo me tekst Judith Butler koja, slijedeći Adorna u Minima Moralia, piše o nemogućnosti da se živi dobro u lošem životu, propituje što za nas danas znači dobar život i koliko su shvatanja dobrog života pod utjecajem raznih sistema, radne svakodnevice, kapitalizma, struktura moći, i koliko ni ne možemo da uopšte sagledamo šta je to dobro za nas.
U radu Good Life govorim o tom poslu kroz selfije koje sam uradila u hotelima s pet zvjezdica, ali te fotografije se doimaju kao da ih je snimio netko drugi i prizivaju sugar daddy estetiku. Sve su snimljene ili prije ili poslije smjene, i htjela sam propitati takvu varijantu “posla iz snova”, ukazati na to kako je privid često udaljen od stvarnosti, i kako je sve ono što se dobro prodaje najčešće dobro upakirana varka. I htjela sam, na koncu, kroz sve to da govorim o pitanju šta je moralno ili ispravno uraditi – je li ispravno imati dobar posao i dobru platu, odnosno raditi posao koji je sagrađen na eksploataciji, ili je moralno izabrati nešto što želim da radim, ali kroz to nemam obezbijeđenu egzistenciju.
Još jedan vid suvremenog kapitalizma kojim se baviš je i njegovo virtualno naličje. Osim što, kako si spomenula, u Good Life prizivaš selfie estetiku, elementi online kulture zamjetni su i u Workoutu koji je izložen u BAZI, gdje su nazivi pojedinih crteža izraženi u obliku heštega. Na koji način pristupaš elementima internetske kulture?
Internet je utjecao na način na koji percipiramo ljepotu, ženstvenost, žensko tijelo, sve ono što pokušavam da dekonstruiram: zadate norme o izgledu, o tome šta žensko tijelo treba da bude. Heštegovi koje koristim u radu Workout imaju ulogu koju imaju i u svakodnevici – to su ključne riječi putem kojih pronalazimo zanimljiv sadržaj. Najbolji heštegovi su oni koji su najviše puta korišteni na internetu. U kontekstu naziva tih radova, koristim ključne riječi koje su vezane ili za produktivnost, za trening, koje su vrlo popularne, i pokušavam da se poigravam s tim značenjima, često ironično.
Što se tiče vizualne reprezentacije, vrijedi pravilo what you see is not what you get, s kojim se poigravam na razne načine. U Good Life radi se o tome kako je naš život na socijalnim mrežama kurirani sadržaj – čak i kad pokušavamo biti neposredni, “prirodni”, to je sadržaj koji je kuriran i osmišljen – čak i onda kad nismo imali namjeru da ga kuriramo, on je na neki način kuriran time što smo bili izloženi sadržaju kakav se traži. Među radovima koji se bave reprezentacijom na Instagramu i selfie kulturom, je stariji rad Coming Soon 1 & 2, serija u kojoj sam snimila hiljade “savršenih” sefija, ali brzo me smorila ta količina selfija i prestala sam pokazivati taj rad. Previše sadržaja često dovodi do gubitka značenja.
Bavim se, kroz te radove kao i inače, pitanjem što jeste stvarnost, a što pokušavamo da prikažemo kao stvarnost. Često je tako i s reprezentacijom zanimanja – recimo kreativna industrija, ili umjetnički rad. U njima vidimo prelijep život oslobođen radne obaveze “od-9-do-5”, no on je daleko od toga – to je težak rad, i iako ne postoji struktura kao u korporativnoj industriji, postoji drugi tip strukture koja često romantizira i skriva taj rad. Ukratko: volim da se poigravam s time kako prikazujemo nešto, kako želimo da nešto izgleda, a kako to u stvarnosti jeste, u govornom i u likovnom jeziku.
Pitanje privida, odnosno prikrivenog i nedovoljno priznatog rada, u ovom slučaju emotivnog i brižnog rada, centralno je i u performansu How Well Did You Perform Today, koji smo imali prilike vidjeti u Zagrebu. Od čega je sastavljen taj performans, koje si sve slojeve uključila?
Počela sam ga razvijati prošle, 2022. godine, potaknuta razgovorima koje sam vodila na poslu client carea u firmi koja radi s agentima za nekretnine. Moj posao je svakodnevno uključivao puno sati razgovora, i imala sam zadatak zapisivati crtice tih razgovora kako bismo imali bolju sliku o određenim klijentima, njihovim potrebama i problemima. Ubrzo sam shvatila da zapisujem malo više nego što bih trebala, kao i da s tadašnjim klijentima razgovaram o brojnim temama nevezanima za posao u striktnom smislu: o generalnom zadovoljstvu životom, novcu, utrošku vremena, o tome kako recesija i promjene na tržištu nekretnina utječu na njihove (i naše) živote generalno. Ukratko, uvidjela sam da pišem tekst za performans. U to vrijeme jedino sam to pisala, stala sam s pisanjem poezije, i nekako sam se na taj način ispoljavala pisanom rječju. Strukturirala sam tekst od dnevničkih bilježaka na maternjem jeziku i crtica s posla, koje su na engleskom, a koje se tiču kvalitete života i napornih razgovora koje imamo u svakodnevici.
Čak i kada ne radimo takav posao – mi u toku dana zapravo jako puno razgovaramo s ljudima, bez obzira na to čime se bavimo. U originalnom tekstu koristila sam, pored toga, i pasaže iz knjige Economy of the Unlost Anne Carson, koji govore o novcu, vremenu, a koji su jako dobro rezonirali s mojim tekstom. Inspirisala me i knjiga Jona McKenzieja Perform or Else. On polazi od istoimene Forbesove januarske naslovnice iz ’94., na kojoj vidimo muškarca u odijelu čijem vratu prijeti kuka od štapa. Izdanje govori o uspjehu američke industrije, odnosno 1300 kompanija s njihovog tržišta – i vrlo mi je zanimljiv tretman performancea (u eng. smislu učinkovitosti) koji je formuliran ovako: ili radi tako da budeš najbolji, ili ćeš izgubiti na svaki način (statusom, egzistencijom). MckKenzie piše kako je učinkovitost nešto što je u razvijenom kapitalizmu na pijedestalu zamijenilo disciplinu (koja je dominirala u 18. i 19. stoljeću).
Više nije mjerilo radi li se posao dobro, već je važno da se radi što više, mi moramo obaviti jako puno tog dobrog posla. Čak i kada obavimo jako puno, već pri sljedećoj evaluaciji treba da obavimo još više. Pritisak da hiperproduciramo, da unutar radnog vremena radimo što više, a ne postoji mogućnost zadovoljstva na poslu, je konstanta. Kad toliko radiš, kada si pod tolikom pritiskom koji ti govori da je nemoguće da završiš, ni u slobodno vrijeme ne možeš da se opustiš jer posla uvijek ima toliko puno da ga je nemoguće “performirati”. Za vrijeme tog posla, evaluacije su bile stalne, moji su se razgovori preslušavali i secirali, trenirali su me da u komunikaciji slijedim određene skripte kako bi ih se uvjerilo da dobijaju najbolji proizvod, i da ono što vide kao stvarnost zapravo nije tačno. Takoreći, varamo ih – i pretpostavljam da u svakom poslu postoji mala distanca od istine. Ako uspijemo dobro artikulisati način na koji pružamo svoje usluge, klijent će biti ubijeđen u to, iako se ne mora raditi o potpunoj istini.
Čuli smo puno o tome kako si uspijevala umjetnost pomiriti s drugim poslovima, i kako si ih tretirala kao umjetnički materijal. Ipak, sada ti je nakon dugo vremena jedini posao upravo umjetnički, pa bi me za kraj zanimalo kako izgledaju projekti na kojima trenutno radiš, što su idući koraci?
Trenutno je u pripremi nekoliko samostalnih izložbi: prva će biti u vodnjanskoj Apoteci, zatim u sarajevskoj galeriji Manifesto, pa u Podgorici, gdje idem na rezidenciju. Usto radim na jednom većem projektu u Ljubljani i na jednom zajedničkom performansu sa strašnim ženama što me posebno raduje – i to je to u kratkim crtama *smijeh*
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
