Novootkrivena nostalgičnost

David Gedge, osnivač i jedini član izvorne postave The Wedding Presenta, govori o 25-godišnjoj karijeri.

Vid Mesarić
david_gedge_2

Razgovarao: Vid Mesarić

Sa svojim neobičnim izdavačkim eksperimentom Hit parade poravnali su se s rekordom Elvisa Presleyja ušavši s 12 pjesama u britanski top 30 u samo godinu dana, bili su kućni bend jednoga od najutjecajnijih britanskih radijskih DJ-a Johna Peela, pratila ih je reputacija drugog omiljenog benda obožavatelja kultne skupine The Smiths, a ploče im je više puta producirao legendarni Steve Albini, član grupe Big Black te producent Pixiesa i Nirvane.

Britanska skupina The Wedding Present danas iza sebe ima 25-godišnju karijeru, hordu zagriženih obožavatelja, jedan raspad i jedno ponovno okupljanje te stotine pjesama kojima su razbarušeno, ali spretno plesali po granici popa i alternativne glazbe.

 

V.M.: The Wedding Present su poznati po svojim beskompromisnim stajalištima kada je u pitanju produkcija i objavljivanje glazbe – karijeru ste počeli vlastitim izdanjima, ugovori koje ste kasnije potpisivali s velikim kompanijama osiguravali su vam potpunu kontrolu nad kreativnim i izdavačkim procesom, a imate i vlastitu glazbenu etiketu. Koliko je teško bilo izmaknuti čvrstoj šapi glazbene industrije?

D.G.: Mislim da smo odabrali teži put jer da smo odlučili igrati po pravilima industrije lakše bismo se probili. No, još na početku nam je bilo jasno da nam je kao kreativcima neprihvatljivo sastančiti s poslovnim ljudima koji bi nam diktirali kako stvarati. Oduvijek sam želio snimati i pisati glazbu točno onako kako bih ju zamislio. Postati slavan ili zarađivati puno novca nikada mi nije bio prioritet, jedino što je važno jest sačuvati kontrolu nad stvaralačkim i izdavačkim procesom, i pobrinuti se da su ljudi zadovoljni s onim što radimo.

 

V.M.: Neobične, ali uspješne promotivne štosove uvijek ste sami smišljali – od debitantskog albuma koji je nosio ime popularnog nogometaša Georga Besta, preko eksperimenta s objavljivanjem jednog singla mjesečno tijekom godine dana i albuma s obradama ukrajinskih narodnih pjesama, do nešto manje hvaljenog glazbenog projekta Cinerama kojeg si ostvario u godinama pauze Wedding Presenta. No, linija između dobre ideje za promociju i površne dokočice vrlo je tanka. Što misliš o tome, jeste li ikada prešli tu osjetljivu granicu?

D. G.: Nadam se da nismo. Moram priznati da su me marketing i promocija oduvijek zanimali jer sama glazba, odnosno snimka pjesme nije konačni proizvod – tu su i koncerti i promotivne majice, video spotovi. Želio sam uvijek biti uključen u čitav proces objavljivanja glazbe i aktivno utjecati na način na koji će nas publika doživjeti. S druge strane, voljeli smo raditi neuobičajene, čudne stvari jer smo željeli izbjeći ukalupljivanje u obrasce i klišeje, nadići rutinu skladanje-snimanje-turneja, isprobavati nove ideje…

 

V.M.:Svoj veliki uspjeh The Wedding Present možda najviše duguju legendi BBC-jevog Radija 1 Johnu Peelu, uz čije si emisije odrastao maštajući da će jednoga dana i sam nastupiti u Peelovom programu i ni ne sluteći da ćete postati njegov kućni bend. Peelovu smrt 2004. još uvijek ne možeš prežaliti.

D.G.: I dalje osjećam tugu, dakako zato što je umro, ali i zato što se za njegova života nismo baš zbližili. Iznimno sam ga poštovao, sreli smo se puno puna na koncertima, na radiju, na intervjuima, ali nismo bili prijatelji jer me toliko impresionirao da sam u njegovoj blizini uvijek bio nervozan. Čak sam i na koncertima na koje bi John došao imao tremu kakvu ne bih osjećao ni kada bih svirao pred 40 tisuća ljudi na velikom festivalu. Zauvijek će mi biti žao što mu se nisam usudio više približiti. Čak sam s njegovom suprugom bio bliži nego s njim.

 

V.M.: Najčešća tema tvojih pjesama je ljubav – i to uglavnom neuzvraćena ili propala o kojoj progovaraš kroz vlastita, ali i tuđa iskustva koja prisvajaš.

D.G.: Neke su pjesme potpuno autobiografske, zvuče gotovo kao dnevnički zapisi, a neke su pak nastale prema motivima na koje bih naišao u novinama, ili načuo vozeći se autobusom ili vlakom. U takvim slučajevima bih se osjećao skoro kao glumac – zamišljao bih sebe i tim situacijama, svoje reakcije… Važno mi je da pjesme koje pišem budu osobne jer kada pišem o temi koju dobro poznajem, osjećam se najbolje.

 

V.M.: Prepoznaju li se tvoji poznanici i prijatelji u pjesmama The Wedding Presenta?

D.G.: Znalo je biti i toga. Čak bi se i moje bivše djevojke prepoznale: znale su me ispitivati govori li određena pjesma baš o njima. Takva pitanja bi me dovela u čudnu poziciju jer je teško bilo odgovoriti s da ili ne, pogotovo kada dotična pjesma ne bi imala veze s osobom koja se raspituje. Tako da sam uvijek bio tajnovit kada je riječ o protagonistima pjesama. No, čini mi se da se ljudi vole prepoznati u pjesmi, pa čak i kada ih se prikazuje kao loše osobe jer se na trenutak valjda osjećaju slavnima.

 

V.M.: Za sebe si volio reći da si glazbenik koji uvijek gleda unaprijed ne prepuštajući se nostalgiji, no zadnje dvije turneje posvetio si svojim ranim radovima – na ovoj aktualnoj, uz pjesme s novog albuma El Ray, u cijelosti izvodite drugi album Bizarro. Kako objašnjavaš taj zaokret?

D.G.: Mislim da sam se predomislio. Da smo razgovarali prije nekoliko godina vjerojatno bih odgovorio da me tako nešto ne zanima jer želim ići dalje, stvarati nove pjesme. No, budući da su mi mnogi ljudi počeli predlagati da ponovno sviram rane albume, shvatio sam da ih tijekom godina nikada nismo odsvirali u cijelosti i da bi možda bilo zanimljivo organizirati turneje na kojima izvodimo stare albume od početka do kraja. Vrlo je zanimljivo vratiti se dva desetljeća unatrag i s vremenskim odmakom prisjetiti se kako smo tada razmišljali, kako je funkcionirao bend… Tako da sam osjetio da mi je i prošlost jednako važna kao budućnost.

 

V.M.: Na novom albumu The Wedding Present vratili ste se svojem starom, oprobanom suradniku, producentu Steveu Albiniju – je li i to dio novootkrivene nostalgičnosti?

D.G.: Ne, to nije to. On je vjerojatno najbolji producent s kojim sam ikada radio i ponovna suradnja s njim je zapravo igranje “na sigurno”. Znao sam da je Steve Albini osoba koje će  što god krenemo snimati, postići da to zvuči odlično. S druge strane, postoje i opasnosti jer nije dobro uvijek surađivati s istim ljudima – raznolikost iskustava i afiniteta važni su za stvaralački proces. Tako da se sada premišljam hoću li i sljedeći album snimati kod Albinija u Chicagu. Znam da ćemo zvučati odlično ako nas on bude producirao, ali treba donijeti pravu odluku.

 

V.M.: Veliki si ljubitelj radija uz koji si otkrivao glazbu i kojem duguješ dobar dio svojeg glazbenog uspjeha. Kako gledaš na promjene koje razvoj tehnologije donosi radijskom mediju?

D.G.: To je zanimljiva tema jer isti se proces događa na glazbenoj sceni. Zahvaljujući internetu svoju omiljenu radio postaju možete slušati u bilo kojem dijelu svijeta, što je vrlo uzbudljivo, no – s druge strane – za radio su došla teška vremena – čak i BBC, čiji sam veliki obožavatelj, ima financijskih problema pa je prvo na čemu štedi program koji se bavi alternativnom i izazovnijom glazbom. Bit će velika šteta ako prevlada trend radio postaja čiji program stvaraju programirane liste pjesama i reklame jer radio je i dalje prvi izlog u kojem publika otkriva novu glazbu – i ne samo glazbu nego i zanimljive diskusije i komentare. I, naravno, tu je posebni šarm sveprisutnosti radija uz koji se budite, vozite u automobilu… Radio je temeljna medijska mreža koja se mora njegovati.

 

Tekst je prvotno objavljen u kulturnom magazinu Prvog programa Hrvatskoga radija Katapultura.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano