Kritika Marie Vermeiren, Elles Tournent
Razgovarala: Ejla Kovačević
Na ovogodišnjem Vox Feminae Festivalu, redateljica i voditeljica belgijskog festivala posvećenog filmskom stvaralaštvu žena Elles tournent – Dames Draaien, Marie Vermeiren, održala je predavanje o pitanjima rodne ravnopravnosti u filmskoj industriji u Europi te izazovima s kojima se kulturne manifestacije posvećene umjetničkom stvaralaštvu žena susreću. S Marie Vermeiren razgovarali smo o položaju žena u filmskoj industriji, o međunarodnoj mreži ženskih filmskih festivala i pokretu redateljica koje se bore za rodnu ravnopravnost, te o aktualnom pitanju postojanja onoga što suvremeni kritičari i teoretičari nazivaju “ženskim filmom”.
KP: Jedna ste od osnivačica nezavisnog ženskog filmskog festivala Elles tournent na kojem prikazujete filmove koje su režirale isključivo žene. Što vas je potaknulo da osnujete festival? S obzirom da ste i sami diplomirali režiju, je li vaše osobno iskustvo rada u filmskoj industriji imalo utjecaja na tu odluku?
M.V.: Već tijekom studiranja na filmskoj školi, primjetila sam da neke stvari ne funkcioniraju dobro. U to vrijeme nije bilo mnogo žena koje su studirale film, dok se do danas situacija znatno promijenila i znamo da na filmskim školama studira 50%, a ponekad i više žena. Govoreći o vlastitom iskustvu studiranja na filmskoj školi, dat ću vam samo jedan primjer. Na prvom predavanju na kojem smo učili rukovati kamerom, u posjet nam je došao jedan uvaženi profesor iz Pariza i rekao: “Kamera nije za žene i pedere”. U tom trenutku je to svima bilo smiješno, shvatili smo to kao šalu. Međutim, te su se “šale” ponavljale tijekom cijelog studija, a naglašavam da se radilo o 1970-im godinama, dakle nismo bili u srednjem vijeku. Danas, kada pričam s mladim ženama koje su tek nedavno izašle iz filmske škole, govore mi da se zapravo ništa nije promijenilo. Profesori se prema njima odnose jednako paternalistički kao i prije četrdesetak godina.
Što se tiče samog festivala, želim naglasiti da festivali posvećeni ženskom filmskom stvaralaštvu nisu novost. U Belgiji je jednako kao i u ostalim europskim državama postojao trend ženskih filmskih festivala još 70-ih godina kada je pokret za ženska prava bio aktualan i postojala je potreba da se nešto napravi. Međutim, situacija se drastično promijenila u 80-ima. Hippie pokret je gubio na relevantnosti, hippiji su postali yuppiji, tako da između ostalih političkih pitanja i pitanje ženske ravnopravnosti više nije dobivalo toliko pažnje. Sve je to rezultiralo gašenjem dotičnog ženskog filmskog festivala u Belgiji. No, nakon godina i godina, ženski se pokret ponovno našao u javnoj sferi te je postajala sve veća potražnja za festivalima koji bi bili posvećeni ženama, tako da smo na koncu odlučile 2008. pokrenuti Elles tournent.
KP: Koji je cilj festivala Elles tournent?
M.V.: Ima ih više, no ono što nam je primarno jest generalno povećati vidljivost ženskog filma u javnosti. Time pomažemo redateljicama, a ujedno i publici dajemo mogućnost da vide filmove koje često nemaju priliku vidjeti, s obzirom da se ženski filmovi uporno stavljaju na marginu filmske industrije.
KP: Smatrate li da ženski filmski festivali mogu pridonijeti vidljivosti i većoj zastupljenosti ženskih redateljica na renomiranim filmskim festivalima kao što su Cannes, Berlinale i sl.?
M.V.: Trudimo se! Osobno nikada nisam bila u Cannesu jer me odbija cijela ta mašinerija, no, mogu reći da su se redateljice doista aktivirale po tom pitanju. Primjerice, u Cannesu zadnje dvije godine i u Berlinu zadnjih pet ili šest godina, redateljice za vrijeme trajanja festivala samostalno organiziraju skupove, okrugle stolove i druge aktivnosti s ciljem podizanja svijesti o podzastupljenosti ženskih filmova na tim festivalima. To će možda promijeniti stvari. Primjerice, za ovogodišnji sastanak ženskih redateljica na Berlinaleu, redateljica Jasmila Žbanić prikupila je video svjedočanstva redateljica dokumentarnih filmova diljem svijeta u kojima govore o teškoćama na koje naizlaze u filmskoj industriji. Video je javno dostupan, stoga toplo preporučam svima da ga pogledaju. U svakom slučaju, svi se mi trudimo promijeniti situaciju i dokazati da žene rade odlične filmove!
KP: Koje vrste filmova prikazujete na festivalu i jeste li primijetili da su neke vrste filmova zastupljenije od drugih? Također, kojim se kriterijima vodite pri selekciji filmova?
M.V.: Puštamo sve vrste filmova svih metraža. Prvi je uvjet, dakako, da je film režirala žena, pritom, film se ne mora nužno baviti ženskim likovima, već protagonist može biti i muškarac. Što se tiče ostalih kriterija, bitno nam je da je film inspirativan, zabavan, osnažujuć i dirljiv, što nam je ujedno postala svojevrsna festivalska krilatica. Povrh toga, privilegiramo filmove koji koriste drugačiji filmski jezik, to jest, koji drugačije prikazuju ili objašnjavaju pojavni svijet. Primjerice, da osobno moram snimiti film o ljubavi, nikada ne bih prikazala plažu, suncobrane i naravno – muškarca i ženu kao protagoniste. Takav klišejzirani prikaz ljubavi nas ne zanima. Potreban nam je novi pogled na stvari i festival stavlja fokus upravo na takve filmove. Što se tiče zastupljenosti pojedinih filmskih vrsta na festivalu, činjenica je da postoji više žena koje rade dokumentarne filmove, međutim, mislim da je to ponajviše zbog toga što nisu toliko skupi kao dugometražni igrani filmovi i brže se snimaju.
KP: Na svom predavanju ste spomenuli da je vaš festival dio međunarodne mreže ženskih filmskih festivala. Kada je pokrenuta ta inicijativa i koje su njezine aktivnosti?
M.V.: Prvi put smo se sastale 2008. na Međunarodnom ženskom filmskom festivalu u Créteilu (Pariz) i od tada održavamo sastanke nekoliko puta na godinu u različitim gradovima. Na njima općenito dogovaramo strategiju kako poboljšati položaj žena u filmskoj industriji. Recimo, u Njemačkoj se redateljice trenutno bore za kvotu, to jest, da se svake godine najmanje 30% ženskih filmova financira državno, da bi poslije pet godina taj postotak povećali na 40%, a poslije deset godina na 50%. U Švedskoj je pak usvojen svojevrsni dogovor sa Švedskim filmskim institutom da će film biti državno subvencioniran pod uvjetom da u realizaciji filma sudjeluje barem jedna žena, bilo kao producentica, direktorica fotografije, redateljica, oblikovateljica zvuka i sl. I to za sada funkcionira jako dobro. Također bih uputila na web stranicu mreže, gdje redovito izvještavamo o svim našim aktivnostima, te objavljujemo statistike o statusu filmskim redateljica diljem svijeta.
U svakom slučaju, vrlo mi je interesantno znati da na svijetu postoji aktualni pokret redateljica koje žele promijeniti stvari, kao i publika koja želi gledati drugačije filmove. Također, uzbuđuje me pomisao da u Kini, Kanadi, Čileu, SAD-u, a možda i u Hrvatskoj, postoje udruge koje se zalažu za više jednakosti i za raznolikost u kulturi. Udruge koje znaju da ne postoji samo jedan, dominantno muški pogled, već i da postoji ženski pogled kao i onaj koji dolazi iz cijelog svijeta. Zanimljivo je, naposlijetku, da bez obzira na razlike u produkcijskim uvjetima (primjerice Sjeverne Amerike gdje se filmovi financiraju isključivo iz privatnih izvora, dok u Europi imamo državno financiranje), svi se na kraju nalazimo u istoj poziciji kada govorimo o zastupljenosti žena u filmskoj produkciji. Zbog toga je potrebno da svi zajedno radimo na strategiji da bi stvorili više mogućnosti za žene.
KP: Recentno se u Hrvatskoj počelo pričati o “ženskom filmu”, terminu koji su neki naši filmski kritičari usvojili da bi opisali filmove mladih hrvatskih redateljica. Prema vašem iskustvu, razlikuju li se filmovi koje su režirale žene od filmova koje su režirali muškarci, bilo po estetici ili temama kojima se bave, te smatrate li da uopće postoji nešto kao “ženski film”?
M.V.: To je dosta teško pitanje. Ne znam da li doista postoji muški ili ženski film, samo mislim da su filmovi koje režiraju žene više usmjereni na istraživanje, na osmišljavanje novog filmskoj jezika i načina kako izaći iz klišeja. Ti filmove ne nastoje upotrebljavati slike koje su nas formirale, već žele pričati o svijetu na drugačiji način. Primjerice, na festivalu smo prikazali dokumentarni film o Palestini Blagues à part redateljice Vanesse Rousselot. U filmu, redateljica šeće ulicama Palestine i traži prolaznike da ispričaju vic. I tijekom čitavih 50 minuta vidimo samo Palestince koji se – smiju! Mislim da se nitko do sada nije bavio Palestinom na sličan način. Ne znam zašto je trebalo 50 godina da bi se konačno jedna mlada žena zaputila u Palestinu i pronašla ideju kako vratiti humanost ljudima. To je fantastična ideja i posve drugačiji način prikazivanja situacije. Ona je posve ignorirala slike koje inače vidimo i zapravo svojim pogledom i nas promijenila i način na koji promatramo stvari.
KP: Na predavanju ste spomenuli Alice Guy Blanché, prvu francusku redateljicu koja je snimala igrane filmove početkom 20. stoljeća, a uz to je bila prva žena (i jedina do danas) koja je posjedovala vlastiti filmski studio. Međutim, njezino ime je često izostavljeno u filmskim enciklopedijama. Koji se razlog krije iza toga i da li su vam poznate još neke redateljice koje su doživjele sličnu sudbinu?
M.V.: Za ovogodišnje izdanje festivala odlučili smo napraviti retrospektivu iznimno interesantne francuske redateljice Jacqueline Audry, koja je između 50-ih i 60-ih režirala čak 17 filmova. Dakle, radi se o velikom broju filmova, međutim, u kinoteci su očuvana svega tri, dok su ostali nepovratno oštećeni. Zaključak – ove godine ćemo imati retrospektivu sačinjenu od tek tri filma! To je nezamislivo! Slični scenarij se dogodio i s Alice Guy Blanché koja je napravila oko 800 filmova (radi se o početku 20.st. kada su filmovi trajali otprilike tri minute, op.a.), a sačuvano ih je tek tridesetak. Zaista nisam mislila da će biti toliko teško napraviti retrospektivu redateljice iz 50-ih godina, ali ako ništa drugo, ovu ćemo “krnju” retrospektivu iskoristiti kao priliku da ukažemo na velik problem neadekvatnog arhiviranja ženske filmske baštine.
A zašto se žene kontinuirano brišu iz filmske povijesti? Pa isto se događa i ženama u glazbi, umjetnosti, literaturi… Povijest pišu muškarci. Recimo, poznato je da je Clara Schuman napisala više skladbi od njezinog muža Roberta Schumana, ali nitko to ne spominje.
KP: Kakvo je trenutno stanje u Europi po pitanju državnog financiranja filmskih projekata? Dobivaju li žene jednaku količinu sredstava kao i muškarci?
M.V.: U Belgiji smo 2009. napravile istraživanje o rodnom financiranju filmskih projekata te su rezultati pokazali da redateljice dobivaju svega 16% od ukupnih državnih sredstava za svoje projekte (ostali rezultati istraživanja su dostupni na web stranici festivala, op.a.). Pritom, želim naglasiti da dotično istraživanje nije bilo rađeno po strogo znanstvenim metodama, tako da se trenutno radi novo, a ti rezultati koji bi nam trebali dati vjerodostojniju sliku će biti objavljeni iduće godine u lipnju.
U Francuskoj je slično, mislim da se radi o 22% ukupnih sredstava koja idu ženama, s time da uglavnom dobivaju sredstva za dokumentarce koji koštaju manje. Naime, postoji predrasuda da se žene u većoj mjeri od muškaraca opredjeljuju za snimanje dokumentaraca, tako da će mlada redateljica imati više šanse za financiranje ako se odluči za dokumentarac, a ne za dugometražni igrani film.
KP: Ako je konačan cilj ženskih filmskih festivala ostvariti ravnopravnost žena u filmskom svijetu, može li se reći da takav tip festivala više neće biti potreban ukoliko se uspije smanjiti postojeća diskrepancija?
M.V.: Apsolutno! Logično je da ženski filmski festivali postoje zato što generalno postoji problem u filmskoj industriji. Mislim da će trebati više od 10 godina za postizanje jednakosti, jer je kultura trenutno zadnji mačistički bastion. Postoji jedan francuski kratkometražni film koji je to izvrsno ilustrirao. Radi se o majci koja odlazi savjetnici za karijeru kako bi svojoj kćeri pomogla u odabiru fakulteta. Majka prvotno upita savjetnicu što misli o filmskoj školi. Savjetnica joj odgovori da će se njezina kći tamo jako teško upisati jer je poznato da 85% muškaraca zauzima mjesta. Majka ustukne pa potom upita što je s glazbenom akademijom, njezina kći voli također i glazbu, voljela bi studirati klavir. Međutim, savjetnica i na to odmahne glavom i kaže da će to biti nemoguće iz istog jednakog razloga. A što je s kulturnim sektorom, upitat će na koncu majka, ali dobiva sličan odgovor – većinu voditeljskih mjesta u kulturnim centrima drže muškarci. Savjetnica na kraju pita majku ne bi li njezina kći možda htjela u vojsku, u vojsci sigurno ima šanse jer uzimaju 30-40% žena. Nakon tog filma mi je sve bilo puno jasnije. Uvijek nekako mislimo da je kultura najotvoreniji sektor, ali zapravo je najzatvoreniji. Žene su danas u znanosti, medicini, ali ne i kulturi. Zanimljivo, zar ne?
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
