Tema Dok tehnološki giganti sve više zatvaraju internet u svoje ekosustave, a glazbenici postaju taoci platformi poput Spotifya i Bandcampa, slovenski umjetnik Luka Prinčič već dvadeset godina gradi alternativu. Kroz svoj netlabel Kamizdat i performans BeYourOwnPlatform koji će 1. listopada izvesti na riječkom festivalu Zoom, Prinčič postavlja fundamentalno pitanje: kako glazbenik ili glazbenica mogu biti autonomni i neovisni u današnjem digitalnom svijetu?
S Lukom smo razgovarali o izazovima suvremenih glazbenika i glazbenica, zašto je ugoda smrt umjetnosti i što znači kada tech giganti kontroliraju našu kreativnost.
Priča počinje 2022. godine kada je Bandcamp – platforma koju su mnogi glazbenici smatrali sigurnim mjestom – prodan Epic Gamesu, a zatim 2024. godine ponovno prodan Song Traderu, kompaniji za koju je malo tko od glazbenika čuo.
“Danas se ispostavlja da su oni vlasnici najviše glazbe na svijetu. Nikome nije jasno što to znači”, objašnjava Prinčič. “Pitanje koje se postavlja je – što su te platforme? Oni koji upotrebljavaju platforme nemaju pravo glasa, nemaju moć nad time što se događa s platformom.”
Ovdje nije samo priča o jednoj platformi. Prinčič se oslanja na rad ekonomista Yanisa Varoufakisa i njegov koncept tehnofeudalizma te pisca i aktivista Coryja Doctorowa koji je skovao termin enshittification – raspad platformi.
“Platforma se postavi između korisnika i onih koji stvaraju sadržaj”, objašnjava Prinčič Doctorowljevu analizu. “Ove dvije grupe su u početku privučene platformi zbog neke njene praktične ili možda sjajne značajke. Ali onda, kako ih zaključa u taj sustav i u taj network effect, kada su ljudi masovno povezani kroz tu platformu, onda platforma nema više motivacije da ostane dobra, da se mijenja, da se poboljšava.”
Rezultat? Nefunkcionalne platforme koje ljudi i dalje koriste jer su zarobljeni u njima. “Zašto ljudi ne odu s Facebooka, zašto ne prestanu upotrebljavati Metine proizvode, kada u isto vrijeme svi znamo da su to loši proizvodi, da su to stvari koje nam škode, stvari koje nas zaključavaju u neki ekosistem?”
Kroz svoje istraživanje, Prinčič je došao do iznenađujućeg zaključka: “Najradikalniji oblik te autonomije i neovisnosti je u stvari naučiti HTML.” Nije to programski jezik, naglašava, već jednostavan jezik koji opisuje kako izgleda tekst. “Čovjek još uvijek može sam naučiti HTML i napraviti svoje internetske stranice te ih objaviti online. To je, rekao bih, najradikalnije.”
Prinčičeva osobna forma otpora utjelovljena je u netlabelu Kamizdat, koji definira kao free-form boutique netlabel – sintagmu koja ima mnogo značenja.
“Free-form” dolazi iz free-form radija – radija koji nema kustoski fokus, gdje svatko može sudjelovati i imati emisiju o čemu god hoće. “Jasno je da je usmjeren na marginalne skupine ili ljude koji se ne mogu reprezentirati kroz mainstream radio.”
“Boutique” dio odnosi se na fizička izdanja: “Za svako izdanje smislimo nešto drugačije, ali uvijek je napravljeno ručno i uvijek je limited edition.” Izdanja su numerirana, svaka kopija je jedinstvena. Projekt je započeo još 2005. godine, ali je tek 2013. s Majom Delak zaživio u punom smislu, kada je postao dio Emanata, slovenskog zavoda za razvoj i afirmaciju plesa i suvremene umjetnosti.
Kamizdat počiva na dva principa od kojih Prinčič nikad nije odstupio. Jedan je, uvijek slovenski ili sa Slovenijom povezani autori. A drugi, uvijek Creative Commons.
Creative Commons je, objašnjava Prinčič, pokušaj rješavanja paradoksa interneta. “Normalna legislativa, zakoni u većini država, automatski – ako nešto napraviš – garantiraju ti pravo da je to tvoj rad i da su sva prava distribucije i kopiranja tvoja.”
Problem? “Na internetu, kada otvoriš stranicu, ona se kopira na tvoje računalo, automatski. To je paradoks.”
Creative Commons omogućuje autorima da stave oznaku na svoj rad kojom dozvoljavaju svima da ga dupliciraju, kopiraju i distribuiraju – ali pod određenim uvjetima. “Recimo, ja mogu staviti oznaku koja kaže: možete kopirati moj rad ako uvijek piše da sam ja autor i možete napraviti derivative work, možete uzeti dio i staviti ga u svoj rad ako uvijek isto piše da sam ja autor tog dijela. Ne treba mi platiti, ne treba me kontaktirati – samo neka uvijek piše da je to moj rad.”
Kad su u pitanju sampleovi i obrade, Prinčič na svom zadnjem albumu ima potpise Michaela Jacksona i Davida Byrnea. Njegov je stav jasan i radikalan: “Mislim da kultura pripada svima. Tu sam prilično radikalan, ne vjerujem u intelektualno vlasništvo, niti na nekoliko godina. Mislim i da bi zakoni trebali zabraniti komercijalizaciju kulture. Dakle sebi dopuštam semplirati što god i koga god.”
Njegov je argument jednostavan: “Mozart je remiksirao nekoga tko je bio prije njega, Beethoven je remiksirao nekoga tko je bio prije njega. Svi smo stvari naučili od drugih i samo radimo rekonfiguracije toga na naš, možda, originalan način.”
Filozofija iza Kamizdata, prema Prinčiču, “definitivno je socijalna pravda u različitim formama” – feminizam, open source software, fair trade music, rodna ravnopravnost.
“Ne zanima me biznis. Jasno je da ako radiš, stvar mora biti održiva. Ali budući da smo od 2013. godine dio Emanata, koji dobiva novac od Ministarstva kulture i od ljubljanskih gradskih vlasti, imamo stalnu podršku.”
“Nismo u logici kapitalističkog ekonomskog sistema, odnosno prodaje. Naš cilj je javno dobro, društveno dobro. Da participiramo u tome i vraćamo društvu kreativnost, mogućnost. I da stavimo po strani poslovne prilike i prakse.”
Na pitanje zašto bi ljudi istraživali off-grid alternative kada za desetak eura mjesečno mogu imati čitavu glazbenu biblioteku na Spotifyju, Prinčičev odgovor je sljedeći: “Mislim da je ugoda smrt umjetnosti. Ako daš desetak eura mjesečno i imaš sve, onda sva ta kultura, sva ta glazba koja ti je dostupna više nema vrijednost, odnosno gubi svu vrijednost.”
Njegov argument je: “Ako želimo da stvari imaju vrijednost na ovom svijetu ili u našim životima, za te stvari treba nešto napraviti. Treba se potruditi. Treba uložiti neku energiju. Ideja da tražimo sve lakše stvari, da idemo linijom manjeg otpora – mislim da nam to ne radi dobro.”
Za budućnost Kamizdata Prinčič nema grandiozne planove, ali dok postoji, želi da bude “platforma za ljude, za autorice i autore” – sigurno mjesto gdje mladi i stari ljudi koji stvaraju mogu “iskoristiti kulturni kapital koji se dosad akumulirao i da mogu ići dalje, da idu do drugih labela, da mogu ići u svijet, ili možda samo izdati neku totalno bizarnu stvar tu. Uvijek sam mislio da treba imati nadu”, zaključuje. “Nada je zadnja koja umire, a na njoj treba stalno raditi.”
Objavljeno
