Lišeno elitizma mrtvih muzeja

Ususret Platformatu razgovaramo s akademskim slikarom i strip autorom Ivanom Svagušom koji će u sklopu festivala održati predavanje o stripu kao subverzivnom mediju.

svagusa_630 FOTO: Aida Tosuni

Platformat je manifestacija nezavisne kulture i umjetnosti u organizaciji Platforme Doma mladih osmišljena s ciljem koncentriranja kulturnih i umjetničkih događanja koja se ionako događaju u Domu mladih i oko njega u zaokruženu zajedničku desetodnevnu aktivnost, tijekom koje svi zainteresirani mogu sudjelovati u različitim kulturno-umjetničkim događanjima. Četvrto izdanje Platformata održat će se od 12. do 21. svibnja, unatoč teškom udaru na civilno društvo koje već više od 20 godina radi na izgradnji demokratskog sustava i institucionalnog okvira te razvijanju modela za kvalitetno djelovanje organizacija civilnog društva.

Drugog dana festivala u 12 sati u galeriji Škola, akademski slikar, strip autor, street art umjetnik, predavač, radio voditelj, glazbenik Ivan Svaguša održat će predavanje na temu Strip kao subverzivni medij, kojim smo povodom s njim popričali i o lokalnoj strip sceni i aktivnostima koje se na njoj odvijaju.

KP: Baviš se stripom, uličnom umjetnošću, glazbom, edukacijom i, uz sve to, na splitskom KLFM-u vodiš radijsku emisiju posvećenu stripu. Možeš li nam reći nešto više o svemu tome? Što je ipak primarna preokupacija ili strast?

I.S.: Pa sad, mogao bih dva dana piliti o tome, pa je možda bolje reći manje. Kako sam po struci akademski slikar kojeg je oduvijek, osim samog crteža i slike, zanimao strip, a kasnije i graffiti/street art, spojilo se sve kao dva plus dva. S muzikom sam također odrastao kao slušatelj, a kasnije je ta muzika, i muzičke scene u širem smislu, bila velika inspiracija u načinu djelovanja putem umjetnosti. Stvar je zapravo u tome što ja to sve shvaćam dosta ozbiljno, muzika, tekst, slika, strip, graffit, knjiga itd… koja mi se obraća tj. koja me dotiče, tu i ostaje pa sve to analiziram. Tako da neke stvari koje su me inspirirale u mojim formativnim godina, imaju pušteno korijenje koje i dalje raste u stablo. Nisam slušao ili gledao stvari iz trenda ili jer je to drugima kul, već jer sam to nešto doživljavao kao stvarno i da bi se trebalo implementirati u život, u način življenja. Takav način gledanja me inspirira još uvijek.

Glazba kojom se bavim je većinom vezan za strip, kao soundtrack za strip kroz malu izdavačku kuću Bučni stripovi, a koji su opet i izdavaštvo i nekakva filozofija stripa i muzika i multimedijalne promocije strip izdanja na projekcije kadrova iz stripa, pa suradnje s drugim muzičarima, društvima, scenama, gradovima… Radio emisija Bučni stripovi je počela prije tri godina na nagovaranje dragog Vjerana Stojanca sa KLFM-a, a ta se ideja sviđala i ostalim kolegama radio entuzijastima. Meni je bila interesanta ta ideja da nešto što je vizualno predočimo putem slušanja, neka vrsta izazova i eksperimenta pa smo tako Maja Karačić i ja krenuli to raditi. Ispostavilo nam se kao jako zabavno, iako odnosi nekad dosta vremama pošto je govorna emisija tj. naše neumormo brbljanje o stripu. Al’ eto, lijepo je to.

Teško je reći koja mi je primarna preokupacija ili strast… ovisi koji medij ili forma odgovara najbolje za izraziti neku ideju, odnosno emociju. Ipak, najslobodnije se i najlakše izražavam kad radim street art, a kroz jezik stripa tj. u sekvencama, naravno da je tu upleteno slikarstvo zbog likovnog rješenja i istraživanja. Taj strip jezik u street artu mi je idealan za izražavanje neke emocije i ideje koja je često vrlo osobna, a sve kroz neke likove koji tvoru priču u slijedu/kadrovima, pričaju sa slučajnim prolaznicima i daju im prostor za identifikaciju ili unutarnju raspravu. To mi najviše odgovara možda iz razloga jer je lišeno elitizma navodne ozbiljne umjetnosti i mrtvih galerija i muzeja i cijelog tog poslovnog art svijeta, dodvoravanja, bodovanja i taštine. Rad na ulici može nestati već sutra ma koliko ti truda u njega uložio, sam trošiš svoj materijal, rad poklanjaš svima, a riskiraš da ti guzica završi u policijskoj stanici. Plus, u graffitima/street artu moraš ozbiljno shvatiti prostor, gdje radiš, što želiš reći, kome se obraćaš i na koji način. Bezveze mi je jedino kad vidim koliko se ljudi time bavi, trend i to s nekakvim MTV street artom, a da zapravo nemaju što reći. Ponavljam da gledam na to dosta ozbiljno i analitički te kao na način života i pogleda na svijet, a takvi elementi se mogu naći od pećinskog slikarstva, preko Pariške komune, oktobarske revolucije, šezdesetosme, punka, hardcorea, hip-hopa, pučkog uličnog vandaliziranja i izražavanja itd…

KP: Specifično, možeš li nam reći nešto više o projektu Navuci se na strip?

I.S.: Projekt Navuci se na strip je pet godina išao u Info zoni u Splitu, a vodili smo ga psihologinja Janina Pavić Jadrić i ja. Ticao se prevencije ovisnosti o kojoj smo educirali polaznike usporedno sa stripom. Dakle strip radionice s prevencijom ovosnosti koje bi trajale više mjeseci. Učilo bi sve sve i svašta o stripu i procesu izrade i obuke o istom te o raznim ovisnostima. Prije, a i poslije toga smo imali slične vrste radionica, koje idu dosta dobro kao spoj medija stripa i angažiranih tema. Kroz projekt Navuci se na strip smo izradili priručnik za istoimene strip radionice te smo 2014. za taj projekt bili jedni od tri nagrađenih od strane vijeća Evrope i Pompidou grupe u konkurenciji od pedeset i šest projekata iz cijele Evrope.

KP: Kako sve te aktivnosti planiraš uklopiti u program nadolazećeg Platformata? I što bi drugo možda izdvojio iz njegovog programa?

I.S.: Što se mog dijela, u ovoj fazi Platformata ide samo ovo predavanje o stripu kao subverzivnom mediju. Jasno da je i to široko polje pa će i tu biti malo priče o street artu kao stripu pošto je na takav način poruka strip autora konstantno među ljudima. A ako se drugi dio Platformata održi iza ljeta, tada sam planirao održati street art radionice i zajedno s KLFM kolegama i guerilla marketing radionice…vidjet ćemo, valjda ovi od “gore” neće nešto opet zeznuti. Ne bi bilo ni moguće uklopiti sve moje interese ili aktivnosti u jedan Platformat iz više razloga, niti bi to bilo ok.

Što se tiče toga što izdvojiti iz njegovog programa.. uf, nema smisla zaista išta izdvajati. Sama činjenica da će biti raznih zanimljivih i nesvakidašnjih radionica, performansa, projekcija, slušaonica, izložbi, predavanja i koncerata je izvrsna. Plus većina toga je besplatna i dosta interaktivna. Nadam se jedino da će posjećenost biti dobra. Dom mladih je centar koji pruža dosta mogućnosti, samom svojom namjenom i prostorom, glupo je to ne iskoristiti u svrhu komunikacije i kreativnosti, a i glupo je da je dosta aktera tu fragmentirano i u teen zavadama momentu, ali cilj Platformata i jest da se napravi nešto udruženim i jačim snagama te pruži nekakav kreativno-kritički otpor i alternativa vječno mediokritetskim vlastima.

KP: U sklopu Platformata održat ćeš predavanje Strip kao subverzivna umjetnost. Možeš li nam reći više o predavanju i istaknuti neke primjere subverzivnoga u stripu kroz povijest?

I.S.: U tom predavanju je jako važno predočiti što je to strip uopće i koji su to elementi koji ga čine stripom jer sam proces izrade ili čitanja stripa angažira autora/čitatelja, pa onda iz toga možemo doći do istaknutijih primjera subverzivnosti u stripu. Strip je upravo za to izvrstan medij jer je kao tiskovina relativno jeftin, lako ga je širiti dalje, odnosno fotokopirati, posuđivati i raspačavati na razne načine. Kao subverzivni medij je prisutan na mnoga razina, od mainstream stripa do underground stripa. Recimo, subverzivnost u stripu se može vidjet i u najkomercijalnijoj strip firmi kao što je Marvel, ako taj strip rade genijalci poput Millera i Sienkiewicza. Također cijeli serijal Corta Maltesea možemo tako shvatiti. Tu su i američki underground pioniri poput Roberta Crumba koji imaju neku drugačiju vrstu subverzije, pa može biti protkana i kroz pitki i britki humor Calvina&Hobbesa, a neke autore je ta strip subverzija i koštala života, poput scenarista Hectora Germaina Oesterhelda i njegovog stripa Eternaut. Svakako, u stripu ta subverzija zna često biti vezana uz satiru, koja je čest element stripa još od njegovih početaka. Na ovim prostorima je možda napoznatiji primjer Alan Ford u kojem smo ranije često mogli vidjeti što autori misle o vlasti i društvu, a sve kroz humor koji to kamuflira da opet ne završe na sudu, što je znao biti slučaj.

No, kao i u svakom drugom mediju tj. umjetnosti, sve je u onom koji tu umjetnost konzumira. Na isti strip, dva čitatelja mogu vidjeti apslolutno drugačije stvari. Mislim da ako nešto možemo uopće definirati kao umjetnost onda to automatski angažira onoga koji to gleda/čita. Na koji način, to je već druga stvar i traži više filozofiranja pa sad nećemo o tome. Činjenica je da se vremena mijenjaju i da nam fali ljudi koji misle svojom glavom i koji imaju mašte, od autora pa do konzumenata te umjetnosti, a sigurno je da ova današnja isforsirana politička korektnost, gdje se svak boji išta iskreno reć, ne daje tome nadu.

KP: Kako komentiraš stanje lokalne proizvodnje stripa kao umjetnosti? Možeš li istaknuti neke aktere, bilo da se radi o umjetnicima, kritičarima ili izdavačima? Kako se ovdašnje poetike uklapaju u strujanja na svjetskoj stripaškoj sceni?

I.S.: Na splitskoj strip “sceni” djeluje nas nekoliko, neki rade za van, neki za naše područje. Neki izdaju kroz svoje malo nezavisno izdavaštvo, neki imaju većeg izdavača. Kako se od stripa jako rijetko može nešto zaraditi, a i ako se zaradi onda je više za džeparac (osim ako se profesionalno ne radi za stranog izdavača), onda je to jedna specifična pozicija. Računi i stanarine se moraju platiti pa se ima jako malo vremena za izradu stripa, koji zahtijeva fokusiran i dugotrajan rad. To u jednu ruku i daje slobodu u izražavanju, a u drugu ruku puno srce nenacrtanih stripova koji čekaju ono “jednom”. U toj poziciji se ja definivno nalazim. A i ta slobodna izražavanja znaju bit zafrkana. Najnoviji strip album Vinka Barića Dogodovštine baroknog čovjeka, lokalna kulturna vlast nije prepoznala kao nešto vrijedno jer su neobrazovani i bahati (a vole si laskat da nisu) pa se ne srame ni tako zazvučati u službenoj odbijenici. Tu se opet vraćamo i na onu lažnu političku korektnost što sam ranije spomenuo.

Osim Vinka treba spomenit i izvrsnu Sonju Gašperov, manijakalno produktivnog Davora Radoju, ustrajnog Damira Ercegovića, suludo maštovitog Mira Župu, velikog profesionalaca Boru Pavlovića itd… Tužno je jedino što nema mlađih od nas koji crtaju stripove aktivno, a to je već tema za novo pitanje. Što se tiča kritičara, po meni je jedini pravi i ozbiljni kritičar Matko Vladanović, to je čovjek koji je u stripu sto posto i posvećuje mu puno vremena i prostora, kao i znanja. Ostali, a ima tu i velikih novinara, tu i tamo imaju izlete u kritičarske vode stripa, ali to tad i ne možemo uzimati ozbiljno. Maja Karačić i ja prakticiramo strip kritiku, al samo kroz govor u našoj emisiji Bučni stripovi na klfm.org-u.

Izdavači su već priča za sebe. Strip izdavaštvo je posljednjih godina u Hrvatskoj dosta aktivno i razvijeno i možemo se pohvaliti da smo tu na svjetskoj razini što se tiče tehničke i sadržajne kvalitete izdanja. Dosta toga od domaćeg izdavaštva i sam konzumiram i podupirem, jedino me smeta što uglavnom ne podupiru domaću strip scenu tj. domaće strip autore jer je lakše prodat neki lošiji strani strip ili neki već istestirani strip iz ranijih vremena jer se tako ide na sigurno. U isto vrijeme svi oni trube o ulaganju u domaću strip scenu i kako vole domaći strip. Tako da su elitizam i profit i tu našli svoju nišu. Ja, valja spomenuti, nikad neću prežalit Q strip magazin i Lunatiq izdavaštvo, to je bilo nešto izvrsno i tu Darku Macanu svaka čast, takvih entuzijasta nedostaje ovdje.

Mislim da se ovdašnje strip poetike ni ne bi trebale nešto hvatati svjetskih strip strujanja. Tad dolazi do trenda i gubljena identiteta. Ne govorim sad o nekakvom hrvatskom strip identitetu već o osobnom, autorskom izričaju/identitetu. Ovdje ima sjajnih autora koji imaju dara i čitaju dosta toga aktualnog s raznih scena i kulturnih razina. Neki od njih imaju umjetnički osoban identitet, jer te stvari koje čitaju samelju i provare na svoj način, a ima i onih koji prate trendove bilo u mainstream ili underground estetici pa to ispadne grozno, a sve to zbog pokušaja dobijanja veće čitanosti ili zbog nedostatka integriteta. Ima autora koji su prije imali jako dobar smjer vlastite likovnosti, pa su onda krenuli pratiti aktualne trendove zbog ovog ili onog razloga, pa su sad kao bolji, a u biti idu na lošije, to nije rijetkost pogotovo na underground sceni… ma na bilo kojoj u biti.

No, sve je to ok, ono što ovdje najviše nedostaje je publika. Tad bi se imalo i više motiva za stvaranje i izdavanje i razvijanje. Kolekcionari su druga priča.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano