Kritika Kustosko djelovanje Kontejnera – biroa suvremene umjetničke prakse pratimo od 2002. godine, a osim po umjetničkim radovima koji nastaju na raskrižju sa znanošću i tehnologijama, prepoznatljivi su nam “kontejnerovski” postavi izložbi, kao i grafički dizajn popratnih publikacija. Udrugu su osnovale i koncipirale Sunčica Ostoić i Olga Majcen-Linn nakon 26. Salona mladih, čijeg se postava u kontejnerima u paviljonu Zagrebačkog velesajma i danas sjećamo. Kontejner je svojim djelovanjem na suvremenoj umjetničkoj sceni učinio mnogo za vidljivost umjetničkih praksi koje nisu bile zastupljene nigdje drugdje, a važan je obol dao poticanjem domaćih umjetnika i njihovog djelovanja na području znanosti i tehnologije. Povodom dvadeset godina eksperimentalnog i suverenog djelovanja na području umjetnosti, tehnologije i znanosti, putem platforme Zoom smo razgovarale s kustosicama Davorkom Begović, Enom Hodžić i Terezom Teklić. Ena Hodžić i Tereza Teklić djeluju u Kontejneru od Touch Me festivala 2008. godine, dok se Davorka Begović pridružila 2019. godine, nakon brojnih suradničkih projekata. Razgovarale smo o Kontejnerovoj dosadašnjoj praksi te o njenim mogućim sutrašnjim oblicima.
Prije dvadeset godina Kontejner je započeo s predstavljanjem istraživačkih umjetničkih praksi koje nastaju na sjecištu sa znanošću i tehnologijama te to čini i danas. Predstavljeni umjetnički radovi pritom fasciniraju i provociraju, tjeraju nas da mislimo kako rade, što propituju, a istovremeno su postali prepoznatljiv označitelj Kontejnerovih kustoskih koncepcija. Koliko je bilo zahtjevno držati taj kustoski i produkcijski kurs?
Tereza: Izazovno je bilo – mijenjali su se uvjeti u kojima se radi, počevši od prvih poteškoća da se uopće stvore uvjeti za prezentaciju i produkciju takve vrste umjetnosti. Prvi projekt koji je išao u smjeru osnaživanja lokalne umjetničke scene je bio Device Art festival 2004. godine, koji je pokrenut u svrhu mapiranja lokalne umjetničke scene, pružanja okvira za produkciju radova koji se bave znanošću, odnosno tehnologijom. Na to se nadovezalo pokretanje vlastite produkcijske platforme UradiSam_Art Lab 2006. godine. Nakon toga, baza djelovanja udruge Kontejner su tri trijenalna festivala – Device Art, Touch Me i Ekstravagantna tijela. Međutim, to smo dopunjavali ne samo prezentacijskim i izvedbenim nego i edukativnim i produkcijskim projektima.
Davorka: Ako pričamo o kustoskom i produkcijskom aspektu, mislim da je kontinuitet u kvaliteti djelovanja, u kvaliteti umjetničkih sadržaja i programa izuzetno bitan, kao i kontinuitet u posvećenosti onome čime se udruga bavi, ali i istovremena otvorenost za promjene, upravo zato što se bavi ovim specifičnim, suvremenim, radikalnim, progresivnim i promjenljivim praksama i izričajima. Taj polaritet između dosljednosti i fleksibilnosti mi se čini važan za djelovanje.
Ena: Ne mijenjaju se samo uvjeti nego i umjetnost kojom se mi bavimo. Rastemo s promjenama na sceni. Od vrlo rubnih umjetničkih praksi koje su teška eksperimentala i razvijaju se u oskudnim produkcijskim uvjetima, do radova koji su možda i mainstream, što ne znači da su nekvalitetni, nego jednostavno komuniciraju s drugim publikama, sve do velikih potpora institucija, pa i najvećih svjetskih znanstvenih institucija takvim umjetničkim istraživanjima.
Davorka: Da, neki umjetnici i umjetničke prakse koje Kontejner potiče i predstavlja su prešli iz undergrounda u mainstream. I to nije nužno negativno. Dapače, upravo pomak iz undergrounda prema mainstreamu mijenja buduće tendencije, umjetničke smjerove, ali i edukativne prakse.
Koliko vam je rad u kolektivu važan aspekt cijele priče?
Ena: Kroz Kontejner je kroz ovih dvadeset godina prošlo puno ljudi. Tako da je dinamika živa, ali podrška koja se dobije zajedničkim radom je nezamjenjiva. Kao kolektiv radimo puno na tome da je grupna dinamika što bolja, svjesni smo toga da je komunikacija bitna, podržavamo se međusobno i svatko ima prostor za profesionalni i osobni razvoj kroz Kontejner. Puno naše energije odlazi u to i ti se rezultati vide.
Davorka: Ja sam se pridružila Kontejneru nakon niza godina provedenih u instituciji, iako je tim Kulture promjene SC-a unutar institucije zaista djelovao slično kao tim unutar Kontejnera, tako da mi posvećenost timskom radu, međusobnom uvažavanju i razumijevanju te otvorenoj kritičnosti bila već poznata i to sam prepoznala izvana. Ono što prepoznajem kao važnu činjenicu vezanu za Kontejner kada govorimo o timskom radu, a ne odnosi se na niz drugih udruga stasalih u isto vrijeme i sa sličnim područjem interesa, jest prirodna i zdrava smjena generacija: prijenos znanja, iskustva i vizije na mlađe generacije. Osnivačice su i dalje aktivne članice udruge, ali organizaciju ipak vodi druga kustoska generacija, a to osiguravanje kvalitetnog kontinuiteta mislim da je jako važno za daljnji razvoj nezavisne kulturne scene, ali i razvoj društva u cjelini. Timski rad je izuzetno bitan, ne samo kao metoda rada u svakodnevici nego i kao metoda edukacije budućih generacija i metoda izgradnje kvalitetnijeg društva.
Tereza: Rad u ovakvom kustoskom kolektivu na nezavisnoj kulturnoj sceni ne znači da se mi bavimo isključivo kustoskim, produkcijskim i edukativnim radom. Možda u nekim idealnim uvjetima da je nas dvadeset zaposlenih može biti u timu jasnih podjela, a ovako radimo sve što je potrebno i na taj način se nadopunjavamo. Dakle, nema ni jedan posao koji se neće obaviti, sve se mora napraviti. Naravno, imamo i vanjske suradnike ukoliko naši kapaciteti nisu dostatni. Što se mene tiče, za moj razvoj je bilo jako bitno da dobijem tu širinu, da nisam isključivo vezana za jednu vrstu posla. To je bitno i u nekom daljnjem radu i komunikaciji, ne samo s umjetnicima i suradnicima nego sa svima.
Ena: Mislim da je ključno da je ono što čini timski rad u neku ruku i razumijevanje i poštivanje tuđeg dijela posla. Nama se u kolektivu jako često događa da smo upoznati s različitim aspektima posla i različitim zadacima jer smo ih u nekom trenutku i sami prošli, i zbog toga razumijemo trud koji dolazi sa svih strana unutar tima. I onda se prirodno dogodi da je timski rad kvalitetan – jer se međusobno razumijemo i upoznati smo dobro sa svim aspektima rada za jedan festival ili za jedan veliki projekt.
Isticanjem povezivanja umjetnosti, tehnologije i znanosti, Kontejner se nadovezuje na pokret Novih tendencija. No što je s tematskim fokusom na tijelo, koji također čini bitnu tematsku okosnicu? Zašto vam je bilo važno otvoriti tu temu, posebice u vidu festivala Ekstravagantna tijela?
Ena: Tijelo kao tema nije odvojeno od znanosti i tehnologije. Uvijek je bilo uronjeno u taj kontekst, i kroz temu tijela je tema znanosti i tehnologije bila fokusirana više na društveni aspekt, odnosno na normative koji se stvaraju u odnosu na ljudsko tijelo, na dogme i tabue koji su u to tijelo upisani. Ono što se postiglo, naročito za vrijeme dok su Olga i Sunčica vodile festival Ekstravagantna tijela, je velika količina suradnji s drugim subjektima iz civilnog društva i institucijama, naročito onima koje se bave problematikom marginaliziranih i ranjivih skupina sa socijalne strane, ali i sa strane šire ekologije društva. To je bila neuobičajena situacija za naš kontekst – da udruga koja se bavi tehnologijom i znanošću surađuje primjerice s Centrom za autizam ili s bolnicama. To je bio zanimljiv pristup jednom delikatnom, osjetljivom području, ali mislim da su se u tom periodu realizirale stvarno velike stvari.
Tereza: Čini mi se da je najuspješnije izdanje festivala bilo 2013. godine gdje smo tematizirali starost, odnosno treću i četvrtu životnu dob. Bili smo izrazito ambiciozni jer je to bila prva suradnja sa muzejskom institucijom. Ugostila nas je Galerija Klovićevi dvori na mjesec dana. To je za nas bila svojevrsna prekretnica jer su naši festivali do tada trajali po tjedan dana. Festival je vidjelo puno ljudi, imali smo brojne programe namijenjene našim starijim sugrađanima, koji su se imali priliku aktivno uključiti u edukativni i radionički program u sklopu festivala. Intenzivna je bila suradnja s više organizacija, tu nam je najviše pomogla gradska zaklada Zajednički put. Imali smo britansku performericu Louis Weaver, koja je u staračkom domu izvodila svoj performans, tj. družila se tamo sa štićenicima staračkog doma. Takvi projekti su zanimljivi jer upoznaš puno različitih ljudi ali i potreba, odnosno nedostataka koji su prisutni u samom sustavu. Bitno je da se o takvim stvarima priča i da se javno prezentiraju.
Spomenimo još jedno područje vašeg djelovanja – zvučnu umjetnost. Zašto ste se prilikom preuzimanja galerije Močvara 2011. godine odlučile fokusirati na zvučne umjetničke projekte, a ne na neke druge?
Tereza: Htjele smo povezati program galerije i primarnu djelatnost kluba Močvara, čiji je fokus na glazbi. Programski smo galeriju usmjerili na sound art, ali nismo to strogo i isključivo definirali nego smo bili otvoreni za različite umjetničke pristupe i prakse koje su koristile zvuk. Kroz taj projekt smo pokrenuli Sound Art Inkubator, što mi se čini bitan aspekt cijelog tog djelovanja jer smo mladim hrvatskim umjetnicima, prvenstveno studentima, dali priliku da zvuku pristupaju kao umjetničkom mediju. Imali smo šest izdanja Inkubatora, četrdesetak umjetnika i produciranih radova. Sudjelovali su umjetnici iz cijele Hrvatske, a u jednom trenu su nam se javljali i studenti iz Srbije. Otprilike je u to vrijeme Davorka krenula s Izlogom suvremenog zvuka.
Ena: Za Galeriju Močvara je priča krenula od naše upoznatosti s umjetnicima koji rade odlične stvari, ali nemaju dobru vidljivost, i od postojanja publike koja bi bila zainteresirana za te stvari, a nema je gdje vidjeti. To se spojilo kroz suradnju s URK-om i klubom Močvara, koji ima ustaljenu publiku za glazbene programe. Kroz temu zvuka smo htjeli povezati te dvije priče, odnosno dati vidljivost sceni koja je tad bila u zaletu. Tih je godina stasala generacija koja se nastavila ozbiljno baviti zvukom, i kustoski i produkcijski i umjetnički.
Davorka: Ena i Tereza su se tada u svom kustoskom radu ozbiljno posvetile sound artu i to nas je vrlo brzo povezalo. Ja sam se tada intenzivno bavila eksperimentalnom glazbom i srodnim izričajima. Bila sam više fokusirana na izvedbene zvukovne umjetničke prakse, osmišljavanje i realizaciju niza koncerata i zvučnih performansa, dok su kolegice bile fokusirane na zvučne instalacije i skulpture, ali zajedničko područje interesa je bilo tu, kao i svijest o važnosti predstavljanja eksperimentalnijih zvukovnih umjetničkih praksi na našoj sceni. Jer bez stvaranja konteksta, kao i poticanja novih produkcija, nema ni stvaranja interesa publike. Bez kontekstualizacije nema razumijevanja, pa ni daljnjeg interesa, kao ni novih mladih snaga koje tek kreću u intermedijalnost.
Tereza: Istaknula bih da smo galeriju vodile do 2018. godine. S druge strane, te je godine Davorka imala zadnji Izlog suvremenog zvuka. Kako nam se ona pridružila, svi smo osjetili nedostatak zvuka u našem radu. Prošle smo godine pokrenuli Gibanja, događanja eksperimentalnog zvuka, koja će krajem ove godine imati svoje drugo izdanje. Tako da ponovo stavljamo fokus na eksperimentalni zvuk.
Budući da su vaše umjetničke produkcije često vrlo tehnički, financijski, pa i strateški zahtjevne, čini li vam se format festivala prikladniji za njihovu reprezentaciju upravo zbog svoje privremenosti i fleksibilnosti? Predstavlja li za vas format festivala idealno rješenje ili pak jedinu mogućnost s obzirom na vaše produkcijske uvjete?
Ena: Rekla bih oboje. To je idealna i neidealna opcija. Zato želimo raditi i cjelogodišnje i festivalske programe. Festivali mogu biti nezahvalni zbog nekih ograničavajućih faktora, koji nisu stvar samo organizacije programa nego i vanjskih uvjetovanosti poput godišnjeg financiranja i tempa koji ne osigurava duži period stabilnosti na nezavisnoj sceni. Taj tempo primjerice bitno otežava produkcije koje traju više godina ili se trebaju odviti u dužim etapama i predstaviti nekoliko puta kroz svoj razvojni ciklus. S druge strane, za publiku su festivali izvrsna stvar jer je koncentracija događanja velika, a društveni moment naglašen. Festival je uvijek priča koju je lako iskomunicirati. Mi smo svjesni i dobrih i loših strana, i da festivali donose ritam koji nije uvijek dobar za ono što želimo raditi te da ponekad sužavaju prostor djelovanja. Ove godine smo u fazi tranzicije između tog intenzivnog festivalskog tempa i rahlijeg načina rada gdje imamo programe cijelu godinu.
Do sada ste realizirali više od 150 izložbi i znakovito je da su sve bile na privremenom gostovanju u prostoru neke druge institucije ili organizacije. Na neki se ste način testirali sve moguće izlagačke prostore, podjednako one koji su namijenjeni izlaganju, kao i oni koji to nisu. Težite li djelovanju u vlastitim prostoru ili je gostovanje zanimljivija opcija? Imate li možda već viziju kakav bi taj prostor mogao biti?
Ena: Kontejner nisu samo festivali i produkcije umjetničkih radova, tu je i puno edukacije, rada sa studentima, suradnji s institucijama koje nisu nužno toliko vidljive za publiku. Dobar primjer su višemjesečne rezidencije koje provodimo s međunarodnim umjetnicima, gdje je naš zajednički rad vrlo intenzivan i dugotrajan – u takvim programima se jako puno osjeti taj problem nedostatka adekvatnog i reprezentativnog prostora kojim bi udruga upravljala, i nomadizam tu u biti bitno otežava produkciju radova. Unazad nekoliko godina smo s međunarodnim partnerima pripremali projekte koji se bave kompleksnim pitanjima jednog takvog prostora, na koji je način on održiv, što tu programski treba sve postojati, koji su primjeri dobre prakse itd. No ove naše ambicije ne znače da se želimo ograničiti i zatvoriti u vlastita četiri zida: nama je uvijek bilo zanimljivo surađivati s institucijama i raditi u drugim kontekstima, što se vidi po različitim profilima prostora u kojima smo radili, i to se nije nikada promijenilo. Razlozi za to nisu samo praktični nego smo kao kolektiv jednostavno svjesni da različit prostor donosi kompletno različitu publiku, vidljivost i uvjete rada.
Davorka: Da, bez obzira na to što težimo vlastitom prostoru, drugi nas prostori i neprostori i njihovi specifikumi ne prestaju inspirirati. Tako da, kao što ove godine cijelom programu pristupamo kroz hibrid jednogodišnjeg i festivalskog programa, to je negdje naš put i u prostornom smislu. Mislim da će nam vlastiti prostor samo dodatno otvoriti puno mogućnosti i ideja i ne mogu zamisliti da nas to zatvori i ograniči.
Ovo je vaša slavljenička godina, povodom koje ste, umjesto festivalskog izdanja, pripremili godišnji program. Već smo pogledali izložbu Chijikinkutsu multimedijalnog umjetnika Nela Akamatsua, a smješi nam se nastup Tome Savića Gecana na Venecijanskom bienalu, čiji rad producirate. Što nas još očekuje?
Tereza: Sredinom šestog mjeseca Kontejner je domaćin trodnevne konferencije mreže EMAP – European Media Art Platform, gdje očekujemo predstavnike svih partnera na konferenciji, ali i umjetnike, koji će u svibnju putem javnog poziva biti odabrani za rezidenciju u Zagrebu. Uz to planiramo i program u Pogonu Jedinstvo – možemo potvrditi gostovanje kanadskog umjetnika Martina Messiera performansom Echo Chambers.
Davorka: U sklopu Erasmus+ projekta Zvučni eksperimenti trenutno se stvara najmlađi eksperimentalni bend. Petero glazbenika budućnosti od 13 i 14 godina prolaze eksperimentalni proces edukacije pod mentorstvom skladatelja i glazbenika Nenada Sinkauza, Nenada Kovačića i Pavla Jovanovića. Oni će nastupiti u dvorištu Močvare 19. lipnja, nakon čega slijedi performans Martina Messiera.
Ena: Izdavaštvo je fokusirano na publikaciju projekta Arc-hive, koja se bavi načinima na koje se u digitalnom i arhivskom kontekstu mogu prezentirati umjetničke prakse koje se bave biomedijima – dakle, koje su efemerne, neopipljive, žive i zapravo u kontrastu s arhivskim pristupima. Aktivni smo i po pitanju jačanje uloge civilnog društva u visokoškolskom obrazovanju, što smo dugo radili s Filozofskim fakultetom kroz razne projekte i naš angažman na kolegijima poput Kustoskih praksi. Sada intenziviramo taj proces kroz suradnju s zagrebačkom Akademijom likovnih umjetnosti, gdje zajedno sa sveučilištima iz Grčke i Srbije razvijamo novi MA program diplomskog studija pod nazivom Art, Science and Health. Taj program je dobio potporu od Erasmus + Joint Masters programa Europske unije kako bi se osmislio i dizajnirao u narednih godinu i pol dana.
ObjavljenoObjavljeno
