Piše: Šefik Šeki Tatlić
U organizaciji udruga Pravo na grad i Zelena Akcija, prosvjed kojim se želi spriječiti početak radova na projektu Cvjetni Tomislava Horvatinčića u Zagrebu te u sklopu kojeg su građani svojim fizičkim prisustvom pokušali spriječiti početak radova, prekinula je policijska intervencija.
Naime, nakon što je 100-ak policajaca u nedavnoj ranojutarnjoj akciji u Varšavskoj ulici pritvorila 23 osobe jer su se “oglušile o zapovijed da se maknu s prostora i s kontejnera” (iz priopćenja zagrebačkog MUP-a) s opravdanjem je naišla na reakciju tzv. demokratske javnosti i organizatora.
Kao rezultat, tzv. demokratski dio javnosti, recimo civilni sektor je (opet) zgrožen, u krajnju ruku negativno fasciniran manjkom sluha establishmenta za demokratski model građanskog neposluha, dok s druge strane isti establishment koristi svoje prerogative legalno izabrane vlasti da interpretira demokratske uzuse vladanja kako mu već odgovara.
Ova, također sterilna konstatacija zapravo je bitna samo u onoj mjeri u kojoj se cijeli slučaj promatra kao primjer koji provocira oba spomenuta tumačenja demokracije – ono koje pretpostavlja da demokracija po defaultu uključuje nekakvu politiku emancipacije i kritike u formi građanskog neposluha, te ono polu-neo-liberalno (polu-reakcionarno) tumačenje po kojem je demokratski kontekst onaj u kojemu je sloboda oličena u pravu da se izabere samo ono što je dopušteno. Dakle, ili slobodno tržišna ekonomija i sva prateća “demokratska poslušnost” ili noć u policijskoj postaji.
Prisilni slobodni izbor, choix force, nije ništa novo niti strano i puno razvijenijim demokratskim društvima te kao predvorje soft-totalitarizma (ako tako nešto uopće postoji) funkcionira ne kao racionalizacija klasične upotrebe represivnog aparata protiv neistomišljenika, nego kao metoda.
Naime, iako osnovni podtekst koji se povlači po reakcijama na situaciju u Varšavskoj aktualizira pitanje (ne)dosegnutog stupnja demokratizacije, fascinantno je kako “progresivne” snage zanemaruju i/ili impliciraju emancipatorsku dimenziju formalnoj vladavini demokracije.
Tako su, kako prenosi Index, “predstavnici ukupno 28 nevladinih udruga javnosti uputili otvoreno pismo u kojem ukazuju na kršenje temeljnih ljudskih prava zagarantiranih Ustavom”. Kako se vijest nastavlja, “Akciji su se u srijedu masovno odazvali građani Zagreba i aktivisti velikog broja NVO-a, podsjeća se u pismu i upozorava kako prosvjed zapravo predstavlja građanski iskaz neposredne demokracije u situaciji u kojoj osobe izabrane da predstavljaju interes građana svoje dužnosti grubo zanemaruju.”
Ali, umjesto pozivanja na (ne)demokratičnost spomenute akcije, ovo je zpravo prilika da se aktualizira ideološka dimenzija neo-liberalnog establishmenta i njihova interpretacija demokracije, a ne da se priziva demokracija kao nekakva ideološki ispražnjena potencija koja proizvodi režim jednakosti za sve.
Naravno, ne radi se o tome da diktat logike profita i upotreba represivnog aparata u njegovu korist nije spomenut u cijelom kontekstu, specifično kroz izjave sudionika prosvjeda (“Jasno je da hrvatska policija djeluje u interesu kapitala” – Mate Kapović, “Represivni aparat se stavio na stranu kapital” – Urša Raukar), ali je očigledno da romantičarski pristup konceptu posredne ili neposredne demokracije kontaminira zvanična priopćenja sa strane civilnog sektora. Dok, s druge strane, establishment jednostavno utilizira legalističko-administrativnu retoriku unutar koje je “pospremanje” također legalnog prava na građanski neposluh, u “najboljoj” totalitarnoj tradiciji, puka domena komunalnog sektora.
Dakle, ne treba biti iznenađen, ali treba biti zgrožen policijskom reakcijom. No, isto tako bi već bilo vrijeme da civilni sektor, u načinu na koji artikulira poteze establishmenta, napravi korak naprijed i počne tumačiti iste poteze kao dio ideološke neoliberalne agende kojoj je koncept demokracije samo prazni označitelj za legtimaciju privatnog interesa kao javnog… uz sve ostale “radosti” koje kapital nosi.
***
Foto: Iz galerije Ne damo Varšavsku!