Intervju Anyla Kabashi je povjesničarka umjetnosti, kustosica i istraživačica koja živi i radi u Prištini. Studirala je povijest umjetnost te informacijske i komunikacijske znanosti u Zagrebu, i semiotiku u Budimpešti. Za vrijeme studija bavila se istraživanjem feminističkih praksi u srednjoeuropskoj i balkanskoj povijesti umjetnosti, a njezin rad obilježavaju interesi za umjetničko stvaranje, komunikaciju, kontekste, stvarnosti i medijaciju kao procese stvaranja značenja. Njena recentna iskustva uključuju istraživanje umjetnosti performansa u Nacionalnoj galeriji Kosova, kao i angažmane u prištinskom SEKHMET institutu, bečkoj Kunsthalle te na Manifesti 14.
U Zagrebu je kraj zime provela na rezidenciji u sklopu projekta Operation Nova, koji istražuje ulogu, uvjete rada i potencijale nezavisnih kulturnih prostora u regiji. Njen je petotjedni boravak završio uz pop-up izložbu u Kleti, gdje je predstavila projekt kroz koji je istraživala kosovske pekare u Zagrebu, s posebnim fokusom na glasovitu trešnjevačku Dan i noć (nekada znanu kao Romaja).
Tim povodom, s Anylom smo razgovarali o različitim kulturnim ekosustavima u kojima djeluje i boravi, njenom kustoskom i istraživačkom radu i interesima, te o važnosti pekara za društveno tkivo grada.
Prošli si mjesec bila na rezidenciji u Zagrebu i upoznavala se s nekima od njegovih kulturnih prostora. No to nije tvoj prvi susret s kulturnim životom grada, s obzirom na to da si studirala i živjela ovdje od 2016. do 2019. godine. Što možeš reći o zagrebačkom kulturnom krajoliku danas, uzimajući u obzir vremenski odmak od tvog posljednjeg boravka?
Povratak u Zagreb djelovao mi je poput ponovnog čitanja neke omiljene knjige – poznato, no s novim značenjima. Kad sam živjela ovdje kao studentica, uglavnom sam dolazila u kontakt s institucionalnim prostorima i kulturnim programima koji su više bili srednjostrujaški. A sada, s gledištem pod utjecajem rezidencije, bila sam usredotočena na nezavisnije, grassroots inicijative. Zagrebački mi kulturni krajolik djeluje vitalno i suradnički nastrojeno. Primijetila sam izražen osjećaj otpora, skrbi i zajedništva u tome kako radnici_e u kulturi održavaju prostore unatoč nepovoljnim okolnostima. Vrijeme koje sam provela ovdje navelo me i da razmišljam o infrastrukturnom i emocionalnom radu koji je potreban za kontinuitet u kulturi, posebice u gradovima u kojima javna potpora izgleda nepostojano ili neravnomjerno.
U međuvremenu te put vodio po različitim gradovima diljem središnje i jugoistočne Europe: u Budimpeštu, Beč i, naravno, Prištinu, u kojoj živiš i radiš. Kako bi opisala svoje trenutačne istraživačke/kustoske interese i način na koji je iskustvo mobilnosti, boravka u različitim kontekstima, utjecalo na njih?
Mobilnost je bila ključna za formiranje moga gledišta jer nudi raznolik mozaik iskustava koja doprinose mom razvoju kao kustosice. Od studija semiotike u dinamičnoj Budimpešti pa do prakse u Kunsthalle Wien, svaki je trenutak pokazao do koje mjere mobilnost otvara vrata novim prilikama. Vrijeme koje sam provela radeći na projektima u Prištini, recimo na Manifesti 14, u Nacionalnoj galeriji Kosova i na izložbi Wrapped in the Shadow of Freedom, obogatilo me jedinstvenim i neprocjenjivim kustoskim izričajima. Priština me naročito usmjerava prema intuitivnim zajedničkim praksama, dok su mi Beč i Budimpešta pružili strukturne i teorijske resurse.
Kustoskom radu pristupam kao nekoj vrsti usporenog slušanja, usredotočujući se na stvaranje intimnih prostora u kojima na otvoreno mogu izaći zapostavljene priče.
Rezidencija u Zagrebu bila je posvećena nezavisnim kulturnim prostorima i isticala je neke probleme s kojima se ti prostori suočavaju, kao i razne načine na koje se oni sami održavaju i ostvaruju kontakt sa zajednicama. Kakva je, prema tvome mišljenju, prostorna situacija (nezavisne) kulture u Zagrebu u usporedbi s Prištinom?
I u Zagrebu i u Prištini nezavisni kulturni prostori funkcioniraju u izazovnim uvjetima, s ograničenim resursima no s mnogo strasti. U Prištini se ističu neposrednost i fluidnost kojom se stvari odvijaju – na djelu je duboko usađena kultura improvizacije, i to ne samo zbog kreativnosti nego i nužnosti. Ta energija omogućuje jednu jedinstvenu snalažljivost: projekti se brzo prilagođavaju, prostori se stapaju jedni s drugima, a događaji su često samoorganizirani s minimalnom infrastrukturom. Kad sam u Prištini radila s Manifestom 14, taj osjećaj prilagodljivosti bio je od ključne važnosti – velik broj javnih susreta koje smo organizirali odvijali su se u netradicionalnim prostorima, sve od ulica pa do krovova.
Nasuprot tome, Zagreb ima uređeniji kulturni ekosustav, s duljom poviješću formalne potpore za nezavisnu scenu. Tijekom suradnje sa Živim Ateljeom, a recentnije i s Operacijom Grad, bila sam u prilici vidjeti na koji način su neki od tih prostora održavali kontinuitet i s vremenom izgradili zajednice. Zagreb bi od Prištine mogao usvojiti osjećaj određene bezbrižnosti – volju da se ide dalje iako nije sve na svome mjestu. Nekad je od lokacije ili financiranja bitnija neodgodiva potreba da se nešto kaže, da se okuplja, da se prisutnošću stvara prostor.
A Priština bi od Zagreba mogla usvojiti veći fokus na održivost – da se ne bavi samo pukim preživljavanjem, nego i stvaranjem modela koji omogućuju da se kulturni rad razvija s vremenom, uz skrb i institucionalno pamćenje. Boraveći u različitim kontekstima, poput Beča, Budimpešte i Zagreba, mnogo razmišljam o tome kako prostor (ili nedostatak prostora) diktiraju tempo i mogućnosti kulture. Sve me više privlače prakse koje razumiju tu tenziju i rade s njom.
Spomenula si da istražuješ obitelji pekara koje potječu iz regije Hasi na Kosovu, što me podsjetilo na to koliko su ljudi s Kosova bitni za prehranjivanje Zagreba (i, naravno, mnogih drugih mjesta), i povijesno gledano i danas. Voljela bih čuti nešto više o tvom istraživanju – možeš li podijeliti svoja saznanja o pekarskim i krušnim temama?
To je maleno istraživanje krenulo iz ležernog razgovora tijekom mog boravka u Zagrebu, kad se netko našalio: “Pa ti si s Kosova – sigurno imaš obiteljsku pekaru!” To mi je potaknulo znatiželju o dugogodišnjoj prisutnosti pekara u vlasništvu Kosovara u Zagrebu, pogotovo o tome koliko je učestao a opet nevidljiv njihov doprinos svakodnevnom ritmu grada.
Posebice sam se usredotočila na Dan i Noć (nekoć zvanu Romaja), pekaru na Trešnjevci koja posluje od kasnih 90-ih godina prošlog stoljeća, a koju vode obitelji iz regije Hasi. To je jedno od onih mjesta koje lokalci dobro poznaju – otvoreno 24/7, u kojem uvijek nešto svježe miriše – no o kojemu se rijetko razmišlja mimo funkcije koju obavlja. Zbog te pekare kruh više ne smatram samo hranom, nego nosiocem migracijskih povijesti, radnih struktura i diskretne otpornosti.
Zine koji sam napravila tijekom rezidencije bio je skroman pokušaj pričanja te priče. U njemu se isprepliću osobne priče o migraciji obitelji Krasniqi i njihovu radu u Hrvatskoj, elementi poput tradicionalnog pogače pitalka me ve iz Prizrena, jezične opaske i osvrti o prostoru, pamćenju i skrbi. Umjesto da dokumentiram samu pekaru, više me zanimalo kako se ona uklapa u društveno tkivo grada – kako zadržava tragove izmještenosti, rutine i pripadanja a da nikada ne inzistira na vidljivosti.
Na taj je način to postao projekt o onima koji prehranjuju grad, čiji se rad stapa s pozadinom, i o tome kako čak i kasnonoćni burek može biti dio neke veće priče.
U završnici svoga boravka u Zagrebu pripremila si pop-up izložbu u Kleti, zajedno s drugim rezidenticama projekta OPE.N. Možeš li nam reći nešto o radu koji si ondje predstavila?
Za pop-up izložbu u Kleti predstavila sam zine stvoren tijekom rezidencije, kao i burek i perece iz trešnjevačke pekare Dan i Noć koja me nadahnula za cijeli projekt. Činilo mi se da je bitno donijeti stvarnu hranu u prostor – koja ne bi bila samo predmet istraživanja, nego i nešto zajedničko svima.
Ono što je izložbu učinilo još posebnijom bio je velik broj ljudi koji su došli i počeli pričati vlastite priče – o toj pekari, drugim pekarama u Zagrebu, tome što jedu nakon izlazaka. Izložba na neki način nije bila samo posvećena predstavljanju zinea – postala je maleni spomenik okupljanju oko nečega poznatog.
Prijevod: Tomislav Žilić
Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.
ObjavljenoObjavljeno
