Intervju Piše: Stjepan Jureković
Prva večer Žednog uha ponudila je zanimljivu paralelu. U polukružnoj dvorani Teatra &TD, festival je otvorio kanadski bend Sunset Rubdown. Nakon njih, na pozornicu velike dvorane izašli su teksaški Butthole Surfers. Između ta dva benda teško je pronaći poveznicu. Možda baš zato što je ona tako kristalno jasna.
Stvar je, naime, razvojne prirode, a odnosi se na “independent” scenu sagledanu u cijelini. Ocrtajmo stoga barem grube konture priče.
Američka underground scena osamdesetih, scena je iz koje se, uz sve uobičajene nepravilnosti genealogije kao takve, izrodio koncept indie rocka devedesetih, koncept koji je baš zadnjih godina širom raširio svoja krila. Korijene današnje scene svakako treba potražiti u ranim radovima bendova kao što su R.E.M., Pixies, Meat Puppets ili Husker Du, no utjecaj koji se ne smije previdjeti izvršili su između ostaloga i bendovi s Touch and Go Recordsa – posebice Big Black, Jesus Lizard, Killdozer i Butthole Surfers. Razlika između tih bendova je očigledna. Dok R.E.M. ili Pixies predstavljaju intelektualnu crtu američke bijele mladeži, Big Black ili Butthole Surfers dolaze sa samog ruba Reaganovog white-trash društva. Oni su oličenje nedostižnosti američkog sna. Njihova glazba nema ambicija, oni doslovce sviraju zato i samo zato što nemaju drugog pametnijeg posla. No, sličnosti između svih navedenih bendova još su očiglednije od njihovih razlika – svi oni u svojim rukama drže gitare pokoravajući se jednostavnom kodeksu punk-rocka. Za sve ostalo zaslužan je talent.
Današnja indie-rock scena značajno se razlikuje od svojih prapočetaka. Njome sve više i sve češće dominiraju koncepti, ideje, aranžmanska rješenja. U bendovima nerijetko sudjeluju i akademski potkovani glazbenici. Instrumentarij njihova materijala sve je raznolikiji – gitaristički zvuk uronjen je u zvučni kolaž gudača, analognih klavijatura, puhača ili melodijskih udaraljki. Vokalne dionice i aranžmani pratećih vokala zahtjevaju od pjevača sve konkretnije pjevačke sposobnosti. Indie-rock danas je tako sve bliži tome da postane art-pop. Sve što njegovi protagonisti čine može se protumačiti i kao svojevrsani state of art. Rijetko nailazimo na primjere nagonskog, animalnog bavljenja glazbom.
Naravno, ne odnosi se baš sve nabrojano i na Sunset Rubdown, ali konceptualno, oni se savršeno uklapaju u tu priču. Kao side-off projekt Spencera Kruga iz hvaljenog Wolf Paradea, Sunset Rubdown predstavljaju platformu za eksperimentalniju stranu njegova autorstva, no gledajući istini u oči, Sunset Rubdown ničime posebnim ne pokazuju odmak od ostatka montrealske scene. Kanadski indie-rock, nazovimo ga tako, ionako obiluje eksperimentalizmom. On je pop strukturu odveo daleko od njenih nekadašnjih okvira. Od slušatelja on zahtjeva intelektualni romanticizam. Iako je i energija njegov bitan saveznik, on se više ne zadovoljava samo njom. Ne, on traži više, a tražeći više, on gubi na svojoj neposrednosti. Iskrenost u tom slučaju postaje upitna. U bespuću bendova jednih drugima nalik, zapitaš se dok stojiš u publici, zašto bi mi se svidio baš ovaj?
Tako nešto ne možeš se zapitati dok gledaš Butthole Surferse. Kada takav bend stane na binu, tu nema puno dvojbe. Njih ili voliš ili bježiš, ali vjerovati im sigurno možeš. Ono što oni predstavljaju jest dno dna, ali dno je ipak – čvrsto tlo.
Butthole Surfers bizarna su strana rock ‘n’ rolla, sušta suprotnost svojoj zagrebačkoj predgrupi. Oni nikad nisu ništa mislili za ozbiljno, nikada ništa nisu niti shvaćali za ozbiljno. Naravno, takva reputacija itekako može biti dvosjekli mač. Ljudi imaju očekivanja, no Buttholi ne bi bili Buttholi da ih je briga za očekivanja, a to su pokazali i u &TD-u. Tko je došao na parodiju, nije je dobio. Tko je došao na sadomazo performans, nije ga dobio. Tko je došao na noise, nije ga dobio. Tko je došao na nezaboravan koncert kultnog benda, nije dobio ni to. Sve što ste dobili su Butthole Surfers takvi kakvi jesu. Ljeni, glupi i neusvirani, ali iskreni.
To je ono što ih još uvijek čini velikima, a to je ujedno i ono što je i scenu osamdesetih činilo velikom. Bendovima tada nije trebalo puno da bi učinili velike stvari. Štoviše, činili su ih potpuno nesvjesno. I Buttholi su svojevremeno pomicali granice, no njihov eksperimentalizam, rezultati kojega se mogu čuti u glazbi mnogih današnjih noise zanesenjaka, nastajao je kroz igru. Bila je to samo dobra zajebancija hrpice LSD freakova s nevjerojatnom glazbenom intuicijom i baš nikakvim šansama za dostojanstven život. Nikako umjetnost. Unatoč godinama nisu se puno promjenili. Čak su i iznenadili konkretnim pristupom svojem opusu, odsvirali su stvari sa svih starijih albuma napravivši presjek svih stilskih izraza koji su ih karakterizirali – od bjesomučne buke do lepršavih melodija i nazad. Koncert su završili sa stilom, rastjeravši sve gustim dimom, stroboskopom i zvučnim šarafljenjem crijeva. Kada se dim razišao, njih već odavno nije bilo.
Onima koji se ne svrstavaju među Butthole Surfers fanove, ovaj koncert nikako neće biti jedan od nezaboravnih, ali večer je sama po sebi bila zanimljiva. Započeo ju je bend, karakteristično suvremen, koji se ispričava publici kada pogriješi tijekom izvođenja pjesme, prekida je i svira je iz početka; a završio ju je bend, spomenik prošlosti, kojega zaboli međunožje za to je li netko iz benda pogriješio ili nije. A to je još uvijek bitna razlika.
Žedno uho nastavlja se večeras koncertima Williama Parkera i Mouse on Mars. Između njih bit će malo teže povući sličnu paralelu.
Objavljeno
