Intervju Ako postoji koncepcija koju je Mate Škugor želio predstaviti line-upom drugog dana svojeg Žednog uha, njeno obrazloženje zvučalo bi valjda otprilike tako. Je li u tome uspio mogu procijeniti samo oni koji su u cijelosti poslušali i ansambl Williama Parkera i kompletan Mouse on Mars set. Samo takvome slušatelju, Škugor je sinoć priuštio potpunu reviziju glazbe dvadesetog stoljeća.
Naime, uvažavajući ionako već nametnutu distinkciju između popularne i ozbiljne glazbe, većina teoretičara još se i dan danas slaže u tome da je ozbiljnu glazbu dvadesetog stoljeća odredio razvoj dvaju uglavnom potpuno oprečnih glazbenih izraza. Zahvaljujući improvizaciji koja se nikada ranije u povijesti nije uspjevala nametnuti kao dominatno glazbeno načelo epohe, jazz se razmatra kao diferentia specifica dvadesetog stoljeća.
S druge strane, razvoj tehnologije beskonačna je inspiracija domišljanju o njenoj upotrebi i u glazbi, kako u činu stvaranja tako i u njenom izvođenju. U konačnici se elektronska glazba, dakle, glazba čija produkcija uključuje upotrebu elektroničkih instrumenata i elektroničke glazbene tehnologije, izborila za status potpune relevantnosti. Kao takva, ona je također karakteristika suvremenog doba.
Jazz i elektronska glazba danas se s lakoćom miješaju. Čak prelako, mnogi bi konstatirali. Olako shvaćanje i jednog i drugog izraza dovodi do neopreza, neosviještenosti njihovih fundamentalnih razlika, premostivih jedino u svrhu stvaranja potpuno nove glazbe, ne fuzije.
Koliko daleko jazz i elektronska glazba stoje jedno od drugoga demonstriralo nam je sinoć i Žedno uho. Glazba Curtisa Mayfielda u izvedbi ansambla pod vodstvom Williama Parkera i industrogradnja zvuka u pogonu Andija Tome i Jana St. Wernera koji čine Mouse on Mars, u sebi sadrže dovoljno međusobno sukobljavajućih elemenata, da bismo njihov nastup u istoj večeri festivala mogli slobodno smatrati eksperimentom.
Ishod ekperimenta jedan je jedini – ples.
Curtis Mayfield bio je glasnik duše. Dušom stvaramo glazbu, dušom bismo je trebali i prihvaćati. Njujorška downtown scena jedna je od onih koje dušu i dalje guraju na prvu liniju glazbenog iskustva. Njeni protagonisti najčešće to čine slobodnom improvizacijom, ali groove je iz duše nemoguće izbaciti. William Parker i ekipa (Amiri Baraka, Leena Conquest, Lewis Barnes, Sabir Mateen, Dave Burrell i Hamid drake), svjesni toga, odveli su nas u posjet maloj crnačkoj zajednici koja život slavi glazbom. Ležernim groovom i optimizmom nesvjesnog osmijeha podsjećali su nas da ne zaboravimo – free your mind and your ass will follow. Potpuna krajnost.
A krajnost druga?
Elektronička glazba, posebice plesna, bazirana je na jednostavcoj činjenici da dva udarca smještena u pravilan interval čine beat. Ona pobuđuje nostalgiju spram industrijskog društva, razgaljuje strasti serijske proizvodnje. Njemačka struja u tome je posebno disciplinirana. Mouse on Mars nastavljaju logičan slijed koji započinje još s Karlheinzom Stockhausenom, grana se Krautrockom i svoje mračno doba proživljava u techno arenama. Upravo scenu koje su i Mars on Mars dio, možemo shvatiti kao renesansu u tradiciji njemačke elektronike. U dvorani &TD-a Mouse on Mars su nam pokazali svoju najtvrđu stranu pretvarajući kazališni prostor u plesnu utopiju proizvodne budućnosti. Možda baš zato što je groove prije njih bio tako mekan i ugodan.
Imali smo dakle priliku u istoj večeri, u istom prostoru, na istoj pozornici, vidjeti izvođače iza kojih stoje naizgled nepomirljive glazbene tradicije. Je li ih Žedno uho uspostavljanjem korelacije uspjelo pomiriti? Vjerojatno nije, ali u dobrom je duhu tog festivala da tako nešto barem pokušava.
ObjavljenoObjavljeno
