Tema Petra Matić je muzeologinja, istraživačica i kulturna aktivistkinja s kojom smo razgovarali o njenom aktualnom iskustvu suradnje s ruangrupom i kritičkom pogledu na documentu fifteen. Petra se također osvrnula na dosadašnji aktivistički rad s izbjeglicama i migrantima, istraživački projekt posvećen časopisu Solidarnost i Pokretu nesvrstanih, mogućnostima dekolonijalnog djelovanja u domaćem kontekstu te na strategije profesionalne i financijske samoodrživosti u lokalnim prekarnim uvjetima rada.
Krenimo od najrecentnijih angažmana, a to je sudjelovanje umjetničkog kolektiva “an office”, čija si članica, na grupnim izložbama na documenta fifteen i Fotograf Festivalu u Pragu. S obzirom da je nastanak kolektiva direktno vezan za edukativni program ruangrupe možeš mi reći kakvo je tvoje iskustvo rada s njima te kako reflektiraš na kritike koje su primili kao kustosi documente fifteen? Također, zanima me kako funkcionira kolektiv, čime se bavi i s kojim projektima sudjelujete na navedenim izložbama?
“an office” je nastao u ljeto 2021. na radionici becoming lumbung pod vodstvom ruangrupe na Salzburg Summer Academy of Fine Arts. Nas dvadesetak polaznika_ca iz različitih zemalja provelo je dva tjedna upoznavajući se i opušteno družeći, nismo ni primijetili da nešto radimo, a rezultati su izgledali impresivno. Te prakse ruangrupa naziva “nongkrong”, što bismo mogli prevesti kao neobavezno druženje, poput našeg kafenisanja, te “harvesting” ili berba, vizualno mapiranje ideja, znanja i informacija. Na kraju radionice učitelji su nam rekli da im je bilo lijepo i pozvali nas da ih posjetimo u Jakarti te su nam poklonili svoje honorare kao početni kapital za takav pothvat. Tako smo ostali u kontaktu i počeli se virtualno organizirati i prijavljivati na natječaje.
Pošto je Indonezija bila zatvorena za posjetioce zbog pandemije, tražili smo način da se ponovno sastanemo uživo. Uz pomoć AFCN – Rumunjskog kulturnog fonda, ljetos smo izlagali na documenti fifteen u Kasselu, Fotograf Festivalu u Pragu te u Centrul de Proiecte u Temišvaru. Projekt Dead Dove: Do Not Eat naš je pokušaj kolektivnog rada kao osoba koje se ne poznaju dobro i nemaju sredstava za nalaziti se uživo, ali imaju lijepe zajedničke uspomene. U projekt smo natrpali različite instalacije, performanse i akcije te pokušali stvoriti prostor za interakciju s posjetiteljima.
Budući da smo prvu aktivaciju imali na documenti dva mjeseca nakon otvorenja, bili smo svjesni da ne možemo kao grupa bijelih Europljana nakratko uletiti, nuditi nekakva rješenja i otići, a ne možemo ni ignorirati političku situaciju u koju ulazimo. Stoga smo se odlučili za istraživanje koncepta dobrodošlice kao terena koji može otvoriti prostor za dijalog. Bavili smo se temama poput zajedništva, vrtlarenja, igre, odmora, osnaživanja, a ja sam se najviše bavila tzv. Centrom dobrodošlice unutar kojega smo posjetitelj_ic_e dočekivali na pultu, nudili ih kavom, čajem i sokovima, osigurali im mjesta za odmor i chillanje i postavili im pitanja koja se tiču tema vezanih uz dobrodošlicu poput “Jesu li vaši roditelji zaključavali vrata vašeg doma kad ste bili mali?” i “Poznajete li svoje susjede?”. Također smo ugostili svoje domaćine, članove indonezijske platforme Gudskul s kojima smo živjeli u muzeju Fridericianum u sklopu projekta Fridskul te su oni unutar našeg „ureda” održali trodnevni tečaj indonezijskog jezika. Projekt Centra dobrodošlice mi se činio uspješan sve dok nije došao malezijski kolektiv Projek Rabak koji je svoje posjetitelje okupio na trgu i zajedno se s njima u povorci uputio na otvorenje svoje izložbe. Gostoljubivost je jednostavna stvar.
Ruangrupa su kao učitelji nevjerojatno strpljivi, velikodušni, mudri i opušteni. Upravo zato što su profesionalci za koje je umjetnost način života u zajednici, ljudski odnosi dolaze ispred svega ostalog, a nas su odmah upozorili da dobro promislimo želimo li surađivati s njima, jer suradnja traje zauvijek. Mnogo toga što rade temelji se na konceptu dijeljenja privatnog, što se vidi i po tome da je ruangrupa nastala unutar zajedničke kuće. Zajednica se stvara od prijatelja i njihovih prijatelja, a time se postavlja visok standard odnosa, poštovanja i odgovornosti. Atmosfera koju ruangrupa stvara oko sebe je iznimno topla i prijateljska.
Vjerujem da su bili svjesni u što se upuštaju s umjetničkom direkcijom documente, ali to ne mijenja činjenicu da ih se tretiralo vrlo ružno i nepravedno. Čini mi se da su institucija documente i zapadni umjetnički svijet zamislili da se stoljeća kolonijalizma i nejednakosti mogu instant riješiti kroz jedan token projekt, što svjedoči o manjku svijesti o težini problema, a hajka na ruangrupu dokazuje da njihova prisutnost i moć koja im je dana smeta mnogima. Zapadni mediji su redom prihvatili priču o antisemitizmu, a vrlo malo ih je odlučilo dati platformu više od 1500 umjetnika predstavljenih na documenti, od kojih je veliki dio s Globalnog juga, pa čak ni onima koji su Židovi.
Na documenti do 2022. godine nije predstavljen nijedan indonezijski umjetnik, a ni danas, tri mjeseca nakon što je završila, ne priča se o djelima koja su tamo izložena, i uvjerena sam da je to zato što se ne radi o bijelim umjetnicima zapadnog svijeta. Koju globalnu platformu imaju umjetnici Globalnog Juga? Gdje možemo čuti njihove glasove i vidjeti njihove radove? Gdje smo mogli čuti o njihovim iskustvima, rasno osnovanim i islamofobnim napadima koje su proživjeli, nesposobnosti i manjku interesa institucije documente da zaštiti njih i pobrine se za njihovu sigurnost u Kasselu, a ne samo za svoj ugled?
U okviru istraživačkog rada baviš se časopisom Solidarnost – službenim biltenom Međunarodnog studentskog kluba prijateljstva i Pokretom nesvrstanih. Koji je fokus istraživanja i aktualni angažman na tom polju?
U istraživanju zagrebačkog Međunarodnog studentskog kluba prijateljstva najviše me zanima ono o čemu sam najmanje mogla pročitati u akademskim istraživanjima Jugoslavije unutar Pokreta nesvrstanih – obični ljudi. Zaboravljena i izbrisana povijest zajednica Globalne Većine na našim prostorima otvara uvid u snažne i aktivne globalne mreže mladih ljudi iz “Trećih zemalja” koje su od kasnih 50-ih godina ispreplele planetu, a Zagreb, Beograd, Rijeka, Maribor, Ljubljana, Sarajevo, Novi Sad i drugi veći jugoslavenski gradovi bili su neka od čvorišta u kojima se događala razmjena znanja i kultura. Zanima me utjecaj ovih globalnih zajednica nebijelih ljudi na političko organiziranje kod nas i u ostatku Globalnog Sjevera/Zapada, pogotovo što se tiče zbivanja 1968. godine. Zanima me i odnos Jugoslavije prema palestinskom pitanju i afričkom jedinstvu, no najviše me zanimaju priče ljudi koji su ovdje došli kao studenti ili praktikanti i ostali s nama više od pedeset godina, a mi ih ni ne primjećujemo.
Pogotovo je to bitno danas, dok marljivo ponavljamo povijest i čuvajući granicu “Europskog Carstva” odbijamo “najezde” tražitelja azila i psujemo migrantske radnike. U isto vrijeme, neki Sirijci, Iračani, Libanonci, Sudanci, Palestinci, Kurdi, Kenijci su cijelo vrijeme tu kao naši susjedi, kolege, doktori, inženjeri, poslovnjaci i TV zvijezde. Sve su stariji i još uvijek imaju što za reći, no nitko ih baš i ne pita. Bitno je da upoznamo tu povijest kako bismo bolje razumjeli današnjicu. Jugoslavija nije bila cijepljena od rasizma, ali bila je dostojanstveno mjesto za život mnogih, i iz toga možemo puno naučiti.
Nadam se u nadolazećim mjesecima snimiti kratku povijesnu šetnju kroz Zagreb s nekadašnjim studentima koju ćemo sljedeće godine predstaviti u Galeriji VN. Želim reaktivirati povijest MSKP-a kao mjesta na kojem bijeli ljudi nisu uvijek imali glavnu riječ, kakva danas Hrvatskoj neizmjerno nedostaju, kroz aktivnosti poput književnih kružoka gdje se možemo baviti svom tom zanemarenom građom, od zbirke biltena MSKP-a Solidarnost, biblioteke Afrikana –fonda nekadašnjeg Instituta za Afriku na FFZG-u, do tekstova teoretičarki poput Jelene Savić i Sunnie Rucker-Chang, koje se bave pitanjima rase i rasijalizacije na Balkanu.
Voljela bih da taj arhiv zajednice u nastajanju naraste i pomogne otvoriti prostore koji su zajednici Globalne Većine potrebni, i da mi, bijele osobe, ne budemo najglasnije u tim prostorima.
Od 2015. godine mnogo si radila s izbjeglicama i migrantima te surađivala si s nizom organizacija u Francuskoj i Hrvatskoj u humanitarnoj terenskoj koordinaciji, legalnoj pomoći, podučavanju jezika te interkulturnoj medijaciji. Kako je na tvoj rad utjecao takav aktivistički rad na terenu?
2016. godine sam gotovo slučajno završila u izbjegličkom logoru Grande-Synthe u Francuskoj gdje sam umjesto predviđenih dva tjedna volontiranja ostala šest mjeseci. Radili smo i spavali u kampu. Počela sam poučavajući engleski i francuski, pokrenula kino program te završila kao koordinatorica kuhinje za tisuću ljudi. Tamo sam napisala prvi projektni prijedlog zahvaljujući gradskoj upravi koja je nama, šačici preostalih volontera, zaprijetila da se ili organiziramo ili će nas izbaciti. Mogu govoriti o životu u izbjegličkom kampu iz svoje perspektive bijele Europljanke s dobrom EU putovnicom koja je mogla ući i izaći kad god je htjela. Kamp o kojem govorim bio je privilegiran u odnosu na mnoge koje sam kasnije vidjela – radi se o prvom službenom humanitarnom izbjegličkom kampu u Europi nakon 2015. godine koji je otvoren na inicijativu tadašnjeg gradonačelnika Damiena Carêmea.
Život u izbjegličkom logoru je potpuni neživot, nekakav anti-život koji se ne može se opisati riječima. Mogla bih danima pričati o roditeljima koji male bebe odijevaju u skafandere i skrivaju se s njima u hladnjačama, mladim dečkima koji se satima objeručke drže o podnožja kamiona, prijatelju kojem je vlak odsjekao noge, policiji koja uvijek uhvati samo dobre krijumčare, a zaobilazi one zle i opasne, organizacijama koje doniraju pokvarenu staru hranu, poginulom jedanaestogodišnjaku iz Afganistana na čiji je sprovod došao jedan rođak iz te daleke zemlje i četvero volontera…
Kad znaš da je predmet zvan putovnica izmišljen prije jedva stotinu godina i da nema te granice koju ne možeš prijeći ako imaš novaca, sva ta ljudska bol, poniženje i konstantno sistemsko nasilje tek nemaju smisla. Kad naučiš da tvrđe i nepropusnije granice znače angažman nemilosrdnih, opasnih kriminalnih mreža koje se bave traffickingom ljudi, djece i organa, a da humanitarni rad nikad nema kraja ni konca te je dizajniran kako bi i dalje održavao kolonijalnu hijerarhiju u kojoj su neki privilegiraniji od drugih, dođe ti da vrištiš i mlatiš, da se ubiješ u alkoholu i drogi. Neki od volontera su i počinili suicid. S druge strane, počneš cijeniti najsitnije stvari, koje su ujedno i one koje čine život podnošljivim: hranu, smijeh, zagrljaj, glazbu, prijateljski glas. A pogotovo razviješ poštovanje za ljubav i odlučnost osoba koje su unatoč svim poniženjima odlučile svojoj djeci i svojim voljenima pružiti priliku za bolji život. I proradi neki zdravi inat jer sa svih strana čuješ da je ovo nemoguće, ono nemoguće. I onda pokažeš da je svašta moguće, ali nakratko, jer ne mogu osobe same bez podrške obavljati zadaće institucija.
Iz tog sam iskustva naučila da se sve vrti oko novca i da on većini svijeta znači život ili smrt. Zvuči banalno, ali mnogi toga nisu svjesni. Mislim da mi je lakše nego mnogima raditi u kulturnom sektoru jer ga ne idealiziram, nego vidim kao mašinu koja vrti novac, ali i kao prostor za igru i stvaranje, i nemam puno srama ni zadrške. Trudim se da moj rad barem ne smeta osobama na marginaliziranim pozicijama, ako im već ne može olakšati život. Idealno bi bilo i da ima komponentu financijske podrške, vidljivosti ukoliko je poželjna te da im pokuša ponuditi još neke resurse poput znanja ili kontakata.
Tvoj diplomski rad _Muzej dobrodošlice: mjesto integracijskih praksi_ promišlja nove modele inkluzivnih muzejskih praksi koje su otvorene za marginalizirane zajednice. Možeš li ukratko predstaviti istraživanje i kako je implementirano u lokalne muzejske programe?
Kao studenticu muzeologije s iskustvom rada s izbjeglicama i drugim migrantima pozvala me na suradnju ključna osoba za muzej dobrodošlice – Kosjenka Laszlo Klemar iz Tehničkog muzeja Nikola Tesla. Tako je nastao projekt Nikola Tesla Migrant, unutar kojeg je održana radionica s djecom izbjeglicama, za tražitelje azila i njihovu pratnju osiguran besplatan ulaz u muzej te tribina na koju smo pozvale istraživače, aktiviste i novinare.
U trenutku u kojem je civilno društvo trpjelo ogroman pritisak kriminalizacije solidarnosti od strane države, muzej se pokazao kao mjesto u kojem se moglo otvoreno govoriti o policijskom nasilju, institucionalnom rasizmu i problemima organizacije solidarnosti, možda zato što migracije postavljene u muzej odjednom postaju relevantna i uzvišena tema, a možda i zato što državu kultura ne zanima, pa nas nitko nije došao ometati.
Uskoro su nam se pridružile Željka Jelavić iz Etnografskog muzeja i Željka Sušić iz Tiflološkog muzeja u projektu Muzej – Mjesto dijaloga i susreta, unutar kojeg smo povezale lokalne mlade s mladima s migrantskim iskustvom pomoću muzejskih predmeta. Na toj se radionici pojavio i talentirani mladi slikar Tahsan Shahriar koji je tada imao jedanaest godina te se Željka Sušić zauzela za to da mu organizira samostalnu izložbu u Tiflološkom muzeju. Ova sam iskustva opisala u svojem diplomskom radu i usporedila ih s nekim sličnim projektima europskih muzeja u pokušaju sastavljanja skice priručnika za muzeje koji žele raditi s izbjeglicama i ostalim migrantima.
S početkom rata u Ukrajini moje istraživanje je počelo zanimati institucije, pa sam ga preoblikovala u radionicu u kojoj pokušavam staviti veći naglasak na mapiranje ideja, iskustava i resursa koje institucije već posjeduju, pa onda zajedno tražimo moguća rješenja. Mogućnosti institucija su zaista široke kad postoji dobra volja, od izložbe-akcije selme banich, Bojana Gagića i Grupe za kritičku kartografiju unutar koje su se u Galeriji VN prikupljale donacije i organizirali sastanci do Fridskul, projekta indonezijskog kolektiva Gudskul, u sklopu kojeg se na documenti fifteen spavalo i kuhalo upravo u muzeju Fridericianum.
Kroz kustoski i istraživački rad promišljaš i prakticiraš različite aspekte dekolonijalnog rada i mišljenja. Kako reflektiraš svoj rad u tom ključu i kako komentiraš zastupljenost ovakvih pristupa na lokalnoj sceni?
Ovo me odlično i bitno pitanje izbacilo iz takta i natjeralo da se primim rada Linde Tuhiwai Smith. Ne znam može li se moj rad nazvati de- ili anti-kolonijalnim, no trudim se slušati, učiti i mijenjati. U svojem radu često se susrećem s osobama koje dolaze iz kultura o kojima ne znam ništa. Eurocentrično obrazovanje nas uči da su jedino zapadne kulture vrijedne i mjerilo svega, pa je u takvom sustavu i minimum znanja i poštovanja prema nekome iz druge kulture radikalan čin. Moći pokazati neko mjesto na karti, znati kojim jezikom osoba govori, kako se izgovara njezino ime i kako se na njenom jeziku kaže “hvala” i “bok” male su stvari koje čine veliku razliku.
Važna mi je odgovornost geografske pozicije iz koje dolazim, iz najsiromašnije od najbogatijih zemalja, povijesne granice sjeverozapada prema jugoistoku koja ni sama nije puno šira od granične linije. Želim da, kad govorim engleski, svi čuju odakle sam. Važno mi je da propitujem vlastito eurocentrično sljepilo i pitam tko je najglasniji i odakle mu autoritet te tko nije u prostoriji, a trebao bi biti. Smatram da je jednostavan i razumljiv jezik vrlo bitan. Mogućnost pristupa je bitna, jer informacije nisu korisne ako ne možemo doći do njih niti ako su dostupne samo nekima.
Posjedovanje zemlje mijenja još više toga, to je rijetko bogatstvo kojeg u Hrvatskoj nismo dovoljno svjesni, i voljela bih vidjeti ideje za budućnost kulture koje uključuju više toga u našem vlasništvu.
Od ruangrupe učim o dugoročnosti i važnosti odnosa. U jednom trenutku tražila sam ih savjet zbog problema s kolektivom, pa su mi predložili da objasnimo donatorima o čemu se radi i vratimo im novac te se usredotočimo na naše odnose i suradnju koji su bitniji od statusa i hiperprodukcije. Od ruangrupe sam naučila i da je kolektivni život itekako moguć, ali zahtjeva puno poštovanja, odgovornosti i učenja. Također su tu i velikodušnost te fokus na dobre stvari kao antiteza kulturi kukanja, za koju sam nedavno saznala da je popularna u germanskim zemljama, pa je možda i do nas došla kolonijalnim putevima i bilo bi dobro da je se riješimo.
Od lokalnih projekata istaknula bih Antikolonijalni muzej Ane Sladojević u beogradskom Muzeju afričke umetnosti, Panafričko društvo u Hrvatskoj, Afro Badinya, Žene Ženama unutar Živog ateljea DK, Centar za kazalište potlačenih – POKAZ, SiVision u Srbiji… Čini mi se da je nova generacija mladih romskih aktivista posljednjih godina aktivnija. Tu je i benkovačka Vlajternativa, koja se možda ne čini dekolonijalnom sama po sebi, ali ih njihov desetogodišnji angažman na periferiji i inzistiranje na okupljanju zajednice usprkos iznimno nepoticajnom okruženju svakako ističe kao pozitivan primjer.
Nedavno si pokrenula i udrugu Jutro pa te molim da nas upoznaš s djelovanjem i projektima koje provodiš?
Udruga Jutro nastala je iz mojeg nagona za samoodržanjem kao freelancerice te želje za stvaranjem kulturne ponude kakva mi nedostaje u mom okruženju. Dosad sam kroz nju održala radionice razmjene znanja Pazar znanja po metodama ruangrupe u splitskom LGBT Centru i Culture Hub Croatia te izložbu rumunjskog umjetničkog para Silvie Amancei i Bogdana Armanua u suradnji s austrijskim kustosom Maximilianom Lehnerom u zagrebačkoj Novoj BAZI kustoskog kolektiva Blok. U planu je nastavak rada na povijesti Međunarodnog studentskog kluba prijateljstva kroz video povijesnu turu i druge aktivnosti, ali i suradnja s umjetnicima iz zemalja Globalne Većine inspirirana arhivskim materijalom. Dosad smo dobili podršku Grada Zagreba te fondacija Gwaertler i Moleskine, a nadam se da će udruga i dalje rasti i privući kvalitetnu ekipu.
Djeluješ paralelno na mnogim kulturnim poljima pa me zanima kako balansiraš terenski, kustoski i akademski rad? Koje si strategije opstanka i financijske samoodrživosti u lokalnim prekarnim uvjetima rada razvila?
Ne bavim se trenutno ni terenskim ni akademskim radom, ali i ovo što radim mi je često previše. Navikla sam živjeti vrlo skromno, radim puno različitih poslova. Nedavno sam se htjela prijaviti za članstvo u strukovnoj udruzi, ali mi se to činilo kao preskup rizik pa sam odustala. Upravo završavam tečaj za voditeljicu EU projekata i to me iskustvo prilično deprimiralo, od modela najbrži prst do osrednjih plaća za potpuno nesrazmjernu količinu odgovornosti koja bi lako mogla pokopati jednu malu udrugu.
Unatoč tome što mi je ova godina bila uspješna, teško se nosim s burnoutom, a manjak sigurnosti sve me više straši. Što ako poželim obitelj, ako se razbolim ili ozlijedim, kako ću se izdržavati? Sa ili bez sustavne potpore, zajednica mi se čini ključna.
Odrasla sam uz vrlo snažne žene, imam divna prijateljstva i prekrasne mentore. Bitno mi je da imam svoj krug u kojem mogu biti ranjiva, podijeliti loše stvari, dobiti smijeh i zagrljaje koji su mi potrebni za mentalno zdravlje. Zajednice nikad dosta i nikad dovoljno, pogotovo u našoj razdvojenoj kulturi, pa stalno radim na povezivanju s novim i starim prijateljima i poznanicima i pletem svoju mrežu.
Odmor je nešto o čemu učim, a iznenadilo me da su mlađe generacije tu mnogo odlučnije od starijih kolega, pa se nastojim ugledati na njih i inzistirati na svojem pravu na slobodno vrijeme, kao i na onom na pošteni honorar. Neovisno o tome sviđa li se naš rad nekome ili ne, rad je rad i ako želimo jesti, ne treba prepustiti tržištu da iskorištava naš kompleks manje vrijednosti. Kad mi je svega dosta, pokretačku snagu nalazim u inatu. Na Blokovoj školi za umjetnike naučila sam da je, iako nam je eksploatacija svima neminovna, umjetnost najslobodnija vrsta zanimanja. Uživam u kreativnosti i prenošenju vlastitih ideja u stvarnost. Volim učiti, isprobavati nove stvari i izlaziti iz svoje zone komfora. Na kraju, tu je i (samo)promocija bez koje nitko ne bi znao što radimo. U to ime, puno hvala na podršci, Lea i Kulturpunkt!
ObjavljenoObjavljeno
