Alternativne ekonomije kolektivnosti

Iswanto Hartono i farid rakun, članovi indonezijskog umjetničkog kolektiva ruangrupa, pričaju o umjetničkoj mobilnosti, vlasništvu, financiranju, kao i važnosti kolektiva, odmora i korištenja vlastitog jezika.

razgovara:
Petra Matić
FOTO: ruangrupa Facebook

S članovima indonezijskog umjetničkog kolektiva ruangrupa susrela sam se prvi put na ljeto 2021. godine kad sam osvojila stipendiju za sudjelovanje na Salzburg Summer Academy. Dvotjedna radionica becoming lumbung pod vodstvom Iswanta Hartonoa, Reze Afisine i Ade Darmawana bila je polagana, temeljita i iznimno velikodušna. Nas dvadesetak polaznika_ca dobilo je gotovo tjedan dana da podrobno predstavimo vlastite prakse, a ostatak vremena proveli smo uz ugodan razgovor, čaj i pivo, roštilj i karaoke, dok su umjetnički rezultati gotovo proizašli sami iz sebe, ili točnije – iz naše posvećenosti jednih drugima.  

Ponovno smo se susreli prošlog ljeta 2022. godine kad smo mi kao učenici ruangrupe oformili kolektiv an office, a naši su nas učitelji u zadnji čas ljubazno uvrstili u jedan od programa documente fifteen. Tamo sam imala privilegiju provesti dva tjedna unutar Gudkitchen, projekta edukativne platforme Gudskul koju su 2018. godine u Jakarti uz ruangrupu osnovali umjetnički kolektivi Serrum i Grafis Huru Hara. Gudskul je u Kasselu prenamijenio prostorije muzeja Fridericianum u zajedničku spavaonicu i kuhinju, stvorivši popularno mjesto za druženje i nova prijateljstva. 

U ovom su razgovoru farid rakun i Iswanto Hartono nesebično i dugo odgovarali na moja beskonačna pitanja, od problema umjetničke mobilnosti, vlasništva, financiranja i birokracije, preko utjecaja rada na documenti fifteen na njih, njihov lokalni ekosustav i lumbung mrežu, odmora, ukorijenjenosti u domaće i lokalno, važnosti korištenja vlastitog jezika, do traume, konflikta i nezaobilaznog kolektivizma.

Dijagram lumbung praksi

Rad na documenti fifteen uključivao je mnogo problema s vizama unutar lumbung ekosustava koji ste stvorili okupljajući umjetničke kolektive i umjetnike iz cijelog svijeta. Možete li mi reći više o problemima umjetničke mobilnosti iz perspektive Indonezije i suradnje s drugim bivšim kolonijama?

farid rakun: To nije nešto što umjetnički svijet, izložba ili događanje može riješiti, radi se o trgovinskoj logici. Za nas kao nositelje indonezijske putovnice je ovo uvijek izazov i kroz proces smo uvidjeli da, naravno, nismo sami u tom iskustvu, ali najdalje što možemo ići je da radimo pritisak u vezi tih problema u institucionalnom djelovanju ili kroz rad s institucijama. Ja i svi mi kao grupa trebamo pronaći strategije planiranja logistike oko ove činjenice, jer koliko god ambasade bile darežljive, ruke su im svejedno vezane. Možda jedino što možemo je učiniti tu stvarnost vidljivom.

Iswanto Hartono: Neki misle da je to lako, ali onda se mobilnost ne dogodi. Kao u slučaju Sourabh Phadke s vizom za Ujedinjeno Kraljevstvo koja ne bi trebala biti komplicirana, UK nije konfliktno područje i ne radi se o slučaju islamofobije, no svejedno ima imigracijsku politiku. Zaista smo se trudili, i činjenica je da nismo mogli gurati više od truda koji smo već mjesecima ulagali, i nije se uspjelo dogoditi.

farid rakun: Ne znam koliko je snažna ili korisna hrvatska putovnica, ali onima koji imaju jaku putovnicu, zaista je teško to shvatiti. Primjerice, moja supruga ima američku i australsku putovnicu i njoj je teško razumjeti koliko iscrpljujuće mogu biti prijavnice za vizu za nekoga s putovnicom poput indonezijske. Isto se događa s institucijama iz zemalja s jakim putovnicama, u mnogim slučajevima njihova administracija nema razumijevanja. Katkad im je jasno da će biti komplicirano, ali podcjenjuju koliko će težak taj proces zaista biti.

Iswanto Hartono: To nije bio samo slučaj s documentom fifteen. Izvedbeni umjetnik Agus Nur Amal PMTOH je prije mjesec dana bio pozvan u UK na turneju, bilo je rezervirano pet lokacija, ali nije dobio vizu s kojom bi mogao ući u UK. To nije samo Schengen, već i UK i SAD.

farid rakun: I Australija. A tu je još i COVID-19 koji je gadno pogodio imigracijske službe. I Ministarstvo vanjskih poslova i ostali koji imaju dozvolu izdavati vize, sve je zakrčeno. Do danas, za nas s indonezijskim putovnicama red čekanja traje dva mjeseca za Šengensku vizu, i to samo uz najavu.

Na koji je način rad na documenti fifteen promijenio situaciju umjetničkog ekosustava u Jakarti i način na koji danas radite?

Iswanto Hartono: Mislim da nije mnogo. Možda ne kao u Europi, jer je u Indoneziji samo mali dio društva primijetio da smo išli u Kassel. Biti dio documente fifteen ovdje nije postalo privilegijom. Naravno, utjecalo je na naš način rada, naši su se odnosi kroz lumbung mrežu proširili i tu smo privilegirani u tome da se eksponiramo, stvaramo prijateljstva i mreže i zajedno njegujemo. Tako dobivamo više – kad imamo više prijatelja, možemo imati više partnera za raspravu i razvoj ideja. Primjerice, Farid će ići u Zagreb, spirala ide dalje. Ali u Indoneziji to nije utjecalo mnogo na naš rad i iznutra se nismo puno promijenili. Potpuno je obrnut slučaj od pažnje i eksponiranja u Europi.

farid rakun: Odgovor na ovo pitanje ima više stupnjeva i razina. Najprije, kao Gudskul smo počeli krajem 2018. godine, pitanja koja smo tada imali ostala su ista krajem 2022., kada je završila documenta fifteen. Izazovi su se vratili, a mi nismo bili u boljoj formi nego prije. 

Zatim, na razini institucija i vlade – ovo je smiješno, ali događa se mnogim Indonežanima, kao i u drugim kontekstima. Mi radimo istu stvar već 23 godine, ali tek je odnedavno ljudima na pozicijama moći dozvoljeno da nam se približe. Primjerice, ministarstva legitimaciju za suradnju s nama po pitanjima strukture nalaze u tome što smo radili documentu fifteen. Dakle, njihova namjera da koriste lumbung s nama, da nas pozovu kako bismo pokušali osmisliti bolju strukturu, postoji još ranije od documente. Te se stvari događaju, a sad koliko je to korisno, vidjet ćemo s vremenom. Takve stvari trebaju vremena da bi sazrele. To mijenja perspektivu, no kako Iswanto kaže, u svakodnevnom životu nikog nije briga. Za mene, koji provodim vrijeme u Jakarti, kad odem u Nacionalnu galeriju ili Nacionalni muzej, ljudi me prepoznaju, ili znaju za ruangrupu, ali ne svi. To je zapravo osvježavajuće, puno bolje nego u Kasselu. Tamo nas prepoznaju na ulici. Naravno da i to ima svoje pozitivne strane, ali ja volim biti nevidljiv. Cijenim to.

documenta fifteen / FOTO: Nicolas Wefers

Odbijanje nije izravno u indonezijskoj kulturi, i u intervjuima ste se šalili da je razlog zbog kojeg ste prihvatili rad s Documentom taj što reći “ne” nije pristojno. Je li ruangrupi danas lakše reći “ne”?

farid rakun: Nama kao Indonežanima ili kao ruangrupi je zaista teško reći “ne”, jer to nije lijepo, ružno je odbijati stvari i govoriti “ne”. Da, postoje načini kako reći “ne”, ili, ako bi nas indonezijska vlada tražila da nešto učinimo, moja prva reakcija bi bila da kažem “ne”, ali na sreću, mnogo bi me puta drugi ljudi razuvjerili. Danas nalazimo više načina za reći “ne”. Primjerice, vratimo se na vize, lakše nam je pristati na suradnju u onim kontekstima u kojima nema prijavnice za vizu. Naravno, to je možda 20% ili manje zemalja na svijetu – što smanjuje mogućnosti, no to je jedan od načina. Tu je i ekstraktivnost, razgovarali smo o tome i s drugima i interno, te imali slučajeve gdje ne postoji standardna procedura. Postali smo svjesniji ekstraktivnih praksi i načina kako se nositi s njima. Reći “ne” je možda zadnje što ćemo učiniti, ali u dolaženju do “ne”, u tome postajemo sve bolji. Ili, kako pregovarati s ekstraktivnošću i učiniti da druga strana to shvati, pretvoriti je u nešto što je manje ekstraktivno, ako ne i neekstraktivno, ako je moguće.

Što vas je rad na documenti fifteen naučio o odmoru?

Iswanto Hartono: Nije bilo pauze, i to je zapravo najgore. Jako je teško. Moje osobno iskustvo je bilo toliko intenzivno, dvije godine do početka documente, zatim sto dana documente, i onda nakon. Sad smo se naviknuli – ne znam za ostatak grupe, ali ja nikad nisam imao pravi odmor, kao, radiš mjesec dana i onda imaš dva tjedna odmora, naravno, imao sam odmor, ali ne planirani odmor. Ako nemam nešto za raditi, možda odlučim otići negdje blizu, ili posjetiti obitelj. Naravno, trudimo se imati pauze, ali navikli smo na to, i u Gudskulu također, razlika između rada i sastanaka te opuštanja nije velika, sve je pomiješano. Nongkrong (praksa druženja) je opušteniji, ali ponekad je veoma intenzivan. Katkad iz njega nastane ozbiljna diskusija, ali to je način na koji radimo.

farid rakun: Ima tu puno toga. Prvo je uzimanje pauze i bivanje neproduktivnima. Drugo je sporost, polagani tempo. Kako kaže Iswanto, u praksama poput naše to je izazov. Također, i u mojim osobnim odnosima i životu je to dosad bio izazov. Mi se borimo za to da umjetnost – ako se smatra radom, profesijom – i život ne bi trebali biti odvojeni, ili bi trebali biti manje odvojeni, ali ne autonomni. Kao posljedica toga, sve je zajedno izmiješano. Onda to postaje izazov – ne samo interno između nas, nego i u našim osobnim životima. Različiti ljudi imaju različite strategije. Nongkrong je postao posao. I ja sam bio takav, nisam uzimao odmor, mi to ne radimo jer je naš rad zapravo život, to je često ono što trebamo. Ne financijski, jer se financijski osobno borimo kako bismo si mogli priuštiti kolektivni rad, ali onda uživamo u tom radu. U okviru rada i odmora, to postane previše ugodno, pa radimo cijelo vrijeme. 

Prije nisam imao odmor, ne razumijem kako se to radi. Kad pokušam, tijelo i mozak mi se opuste, moje tijelo se skrši i razbolim se. Mislim da sam znao da se trebam odmoriti nakon documente fifteen pa sam upravo na godišnjem, odmarao sam se do sad. Još uvijek sam tata koji ostaje kod kuće – iz indonezijske perspektive, to mnogi ne mogu, jer naš sustav i struktura to ne omogućuju, pa sam u privilegiranoj poziciji. Također je privilegija da radim s ljudima koji to razumiju i podržavaju – i što nisam jedini, posljednji ni prvi takav slučaj.

Ali što se tiče sporosti: s iskustvom documente fifteen, znali smo da se trebamo boriti za tu sporost. Kolektivni rad nije efikasan ni učinkovit, u filozofiji kasnog kapitalizma to nije ispravan način rada, postoje brži, jači načini, traži se rast. Naš način rada nije takav – nažalost, ili na sreću. Možda se mi ne moramo boriti za sporost jer mi živimo na taj način, nego samo trebamo učiniti da drugi ljudi to razumiju i držati se tog korijena.

rururhaus, documenta fifteen / FOTO: ruangrupa FB

Viđate li već aproprijaciju kolektivizma u umjetničkom svijetu?

Iswanto Hartono: Ja ne čitam puno vijesti.

farid rakun: Nada je jedna stvar, a realnost druga. Ponekad živimo u eho komori i ne vidimo druge realnosti. Možda se radi o trendu, nadamo se da nije tako. Nadamo se da je to dobro ako dovede do određenog zamaha, ako pomogne kolektivnom načinu rada, ako je documenta fifteen pomogla da kolektivni način rada bude vidljiviji. I nadamo se da se ne radi samo o trendu. No, mnogi nam dolaze jer razvijamo istu stvar 23 godine, pa nam je teško vidjeti da se radi o trendu. Ljudi nas upozoravaju da budemo toga svjesni, pa se nadam da nam to može koristiti, a ne nas iskoristiti. Teško je održati tu ravnotežu.

Čak i prije documente fifteen smo shvatili, možda zato što smo kolektiv, možda zbog toga što dolazimo iz određenog konteksta – određene pozadine, biografije, zemlje itd. – u umjetničkom svijetu, kao i u mnogim drugima, naravno, doživjeli smo aproprijaciju. Čak i prije documente fifteen. Zato smo pozvali Documentu da bude dio lumbung putovanja, jer smo toga svjesni.

Iswanto Hartono: Osjećamo da postoji više interesa za kolektivizam. Mnogi nam dolaze s interesom za kolektivne prakse i suradnje. Primjetio sam da se u školi u Hamburgu, na mnogim plakatima u gradu, u galerijama ponavljaju riječi “kuhinja” i “karaoke”, na svakom su plakatu. Također i “kuhanje” i “zajednička dobra”. Primjetio sam to više puta.

U sklopu documente fifteen započeli ste mnoge incijative. Kako ide s lumbung mrežom? Što je s lumbung Gallery, lumbung Pressom i lumbung.space?

Iswanto Hartono: lumbung Press posljednjih mjeseci radi jako puno. Otkad su se preselili u Barcelonu došli su dvaput u Hamburg, a sad će ići na Miss Read Book Fair u Berlinu. Dobili su i dvije godine financiranja od Helsinkija. lumbung Gallery je još uvijek u raspravi o resursima i održivosti, pa nije tako aktivna. lumbung.space je, naravno, aktivan. lumbung Land je aktiviran u Jatiwangiju i u Maroku i planiraju turneju uskoro, ići će u Libanon i u Jatiwangi.

farid rakun: Pa lumbung Indonesia…

Iswanto Hartono: Prošli tjedan je bio veliki majelis (sastanak na kojem se donose odluke) u Zapadnoj Sumatri.

farid rakun: To je pojas za spašavanje koji trebamo sačuvati. Možda znaš da se lumbung nastavlja na različitim mjestima na različite načine, nije nužno da sve direktno uključuje nas. Ponekad za njih znamo, nerijetko pak za njih saznamo kad nas se tagira na društvenim mrežama. Ideja nije da je sve centralizirano oko nas. Moramo biti iskreni oko toga da imamo ograničenu energiju – energija i vrijeme nisu neograničeni resursi.

Stoga, ako se držimo strategije maleni, ali mnogi, onda se pitamo što se može dogoditi dalje sa lumbung-interlokal, na primjer. Još uvijek ne znamo – nije da ne znamo, ima puno ideja, teško je… Upozorili su nas na to umjetnici koji su sudjelovali u prijašnjim izdanjima Documente, njihovi umjetnički direktori i kustosi, da će stvari biti drugačije i teške nakon documente

Tražili smo puno i od umjetnika, bilo je puno majelisa. Trebalo nam je da se ponovno dobijemo. Trebamo biti svjesni razine energije kod ljudi, i mislim da se ta energija još nije vratila. Sad je vrijeme da budemo spori, pogotovo ja. Možda ću u rujnu, nakon godinu dana, moći ponovno gledati izložbe, trenutno sam još uvijek preumoran od suvremene umjetnosti.

Obrazovnu platformu Gudskul osnovali ste 2018 .godine u Jakarti zajedno s kolektivima Serrum i Grafis Huru Hara. Što se trenutno događa u Gudskulu?

farid rakun: Gudskul je od listopada održao oko 40 majelisa – ima mnogo stvari koje moramo svi zajedno odlučiti i za to koristimo majelise, a ne radne grupe. Imamo radne grupe, ali odluke donosimo na majelisima. Vjerujem da se radi o napornom procesu jer nisam dio velikog dijela toga. Također je i zabavno. Mislim da mnogi od nas uživaju u tom procesu jer je drugačiji. To je nešto što nadilazi maštu nas kao individua. Mislim da se svi slažemo u tome da se Gudskul nastavlja, i sudeći po energiji koju osjećam do danas, znamo da se radi o nečemu dovoljno vrijednom da bismo to održali. Stoga, pitanje je kako nastaviti. Ima puno odgovora, ali vidjet ćemo kojim ćemo putem zajedno ići.

Što se događa u razgovorima o financijskoj stabilnosti ekosustava, možete li podijeliti s nama neke odluke koje su donesene?

farid rakun: Kontinuirano eksperimentiramo s financijskom stabilnošću. Nismo pronašli odgovarajući model. Pokušali smo i zato nismo u boljem položaju od onog iz 2018. godine. Primjerice, pokušali smo plaćati mjesečne plaće, barem minimalac, za svaku osobu u Gudskulu sve do 2022. godine. To je bilo nemoguće za održati. Stoga, naša je kolektivna odluka da trenutno više nitko nije zaposlenik Gudskula. Možda zaštitari, čistači, administracija i održavanje, jer oni su naša okosnica i moramo im osigurati položaje, ali ne za nas ostale. Dobili smo otkaz. Otpustili smo jedni druge, otpustili smo sve i jedni druge.

Dijagram koji smo ranije koristili je zgodan kao dijagram, ali kao praksa je puno neuredniji. Trenutno učimo od iskustava s documentom fifteen i lumbungom da dobra ekonomija i financijska stabilnost trebaju biti u svakom elementu sustava. Nije moguće funkcionirati tako da poslovno krilo traži novac kako bi financiralo sve ostale – ta struktura može funkcionirati konceptualno, ali ne što se tiče podjele rada. Ne tako da smo Iswanto ili ja uvijek u potrazi za novcem, a da druga osoba uvijek stvara programe koji troše taj novac. Ako želim napraviti program, moram razmišljati i kako ću ga održati da bude pošteno. Stoga, tom trokutu može pomoći puno nas odjednom. Dakle, nismo razdijeljeni, nema odjela. 

Znači, radi se o puno malih biznisa?

farid rakun: Ili možda čak načina rada. Možda se ne radi o novcu. Možda se radi o suradnji sa susjedima, pa novac nije uključen. Jer resursi su tu. Stoga, radi se i o razmjerima – ako je nešto dovoljno malo, poput vođenja kućanstva u danima prije kapitalizma, često je zapravo provedivo. Naravno, tu je razmjena. Naravno, tu je dijeljenje i sva ta distribucija resursa. Novac ne mora biti jedini način da se to ostvari. Mislim da je to ono čemu idealno težimo.

9th International Degrowth Conference, WHW / FOTO: Sanja Bistričić Srića

Od 2018. vlasnici ste svog prostora Gudskul. Kako napreduje rad s vlasništvom unutar indonezijskog lumbunga, ima li drugih kolektiva koji su u procesu prema vlasništvu svojih prostora?

farid rakun: Mučimo se s time, vlasništvo, imovina i takve stvari. Postoji rizik da imovina bude teret, da nećemo biti fleksibilni, dovoljno okretni za mijenjanja, micanja, zbunjivanja – sve ono što volimo raditi. To je nešto što smo trebali učiniti, radi se o strategiji specifičnoj za Jakartu, jer Jakarta je slobodno tržište čije nekretnine imaju možda najvišu inflaciju na svijetu. Dok smo iznajmljivali prostor, trošili smo toliki postotak našeg godišnjeg budžeta da je bilo zaista neodrživo. Mi nismo jedini koji to rade. U mjestima poput Hong Konga gdje je najamnina veoma visoka, inicijativama je zaista teško održati svoje postojanje. Često ovaj trošak doprinosi unutarnjim konfliktima, pa se grupe raspadnu. 

Radi se o strategiji, nećemo reći da bi tako trebalo funkcionirati za sve. No, primjerice, za Jatiwangi art Factory, koji se bore za svoje zemljište, i za druge u lumbung Land radnoj grupi, to postaje njihov rad. Ne mislim da se uvijek radi o posjedovanju, nego o shvaćanju važnosti imovine – bivanja tamo, uzemljenosti – i načina na koje taj element vas i vašu praksu i vašu održivost može učiniti krhkom i prekarnom. Dakle, radi se o održivosti na višoj razini, ne samo financijskoj, nego čak i okolišnoj. Mislim da ima mnogo inicijativa u lumbung Indonesia koje znaju da su prekarne,  prva stvar koje se mogu uhvatiti kako bi postale održivijima zapravo je zemljište. Mogu reći i da neki drugi misle na takav način, bilo bi puno drugačije kad tržište nekretnina ne bi bilo slobodno tržište. Onda bi i borba i strategija bile drugačije. Ovo je ono što nam je ponuđeno, dobili smo limune i radimo limunadu. Stoga, ako su ovo naši limuni, što možemo od njih napraviti?

Iswanto Hartono: Jedan problem je kontekst područja u koja se ne ulaže, a drugi problem je zemljište. Kod Jatiwangi art Factory pokretač je moralnost, oni pokušavaju spasiti komad zemlje koji se nalazi između dvije velike tvornice. Žele ga sačuvati kako bi ga mogla koristiti čitava tamošnja zajednica. Također je bilo ideja s projektom Perhutana u kojem se bave povratom osam hektara zemlje za zaštićenu šumu. Etički je raditi da bi se sačuvalo, da bi se očuvalo ono što jest.

farid rakun: U Gudskulu imamo vlasništvo, ali moramo osigurati uvjete da se ono ne vrati na spekulativno tržište. Stoga smo s bilježnikom izmislili način zajedničkog posjedovanja. Država zahtijeva da na papiru jedna osoba ima vlasništvo. Kako bi nas više moglo potpisati papire, bilježnički smo morali izraditi takvu pravnu formu, koja nije samo naš izum.

Također smo saznali da mnoga mjesta u Indoneziji, kao i u Kolumbiji i u Novom Zelandu, imaju baštinsku zemlju ili tradicionalno posjedovanu zemlju koja se ne može lako prodati – vrlo ju je teško prodati na spekulativno tržište. Ne znam je li Jatiwangi art Factory u njihovom vlasništvu, ali znam da u Zapadnoj Sumatri postoji nešto poput statusa vlasništva baštinskog zemljišta i vjerujem da to trebaju istražiti i iskoristiti za svoje dobro. Mislim da zemljišta možemo sačuvati s tom tradicijom i postojećim ranije spomenutim pravnim instrumentom.

Kakav je status i borba kulturnih radnika u Indoneziji, budući da je financiranje slabo ili nepostojeće? Postoje li inicijative da se to stanje promjeni? 

farid rakun: Mislim da se to promijenilo, i da se država pokušava promijeniti. Ponekad na bolje, ponekad na lošije – ovdje nikad nije stabilno. Sve ovisi o strankama koje imaju moć, pretpostavljam kao i svugdje drugdje. Znamo da se na to ne možemo osloniti, ali koristimo to kad možemo. Prije nekoliko godina konačno smo dobili zakladu s fondovima za indonezijske umjetnike. Kako ih koristiti je druga stvar, ali bitno je da se pokušavaju promijeniti.  

Donositelji odluka čak pokušavaju s dijalogom, razumiju da su dosad igrali krive uloge i da nadmetanje s nečim što je već tu, s nezavisnom scenom (grassroots), ne može funkcionirati, pa pokušavaju promijeniti svoju ulogu u podršku. Neće stvarati nova događanja, nego će podržati ona postojeća. Jedan primjer, a vrijeme će reći je li to dobro ili nije: shvatili su da lumbung kao koncept može biti koristan, pa su nam se obratili kako bi iskoristili naše iskustvo i učili od nas. Pozvali su nas kako bi nas uključili u donošenje odluka. Nije to ništa bajno, radi se o pregovaranju.

Situacija se mijenja, pogotovo u odnosu na 2000. godinu kad smo počeli, a i zbog toga što se i Indonezija mijenja. Ekonomska moć, upravljanje Indonezijom, sve se trenutno pomiče. Više nije točno reći da nema državnog financiranja. To je bilo točno 2000. godine, ali sad je drugačije. Naravno da nije dovoljno, ali što je dovoljno? Nitko nema dovoljno, čak ni Norveška.

U vašem radu koristite common pot kao sredstvo za dijeljenje resursa. Razmatraju li institucije common pot kao model financiranja?

farid rakun: Ne, ne idu tim smjerom. Čak je i pred nama duga, duga borba. Učimo. Trenutno stanje našeg common pot u Gudskulu rezultat je rada na njemu od 2016. godine, tako da to nije nešto nastalo preko noći. Uz vladu, birokraciju i sve to, puno je bitnije da jedni druge vidimo kao resurse i ne mislimo jedni o drugima kao o konkurenciji. Trebamo misliti o tome kako ostvariti naše moguće uloge u ekosustavu umjesto da svakoga vidimo kao ribu. Sve to ovisi o ribnjaku – znaš tu analogiju o velikoj ribi u malom ribnjaku ili o maloj ribi u velikom. Ali oni su svi ribe, nitko ne bi htio biti žaba, nitko ne želi biti parazit. Treba shvatiti da mnogo ljudi nešto radi lokalno, i da ne moramo izmišljati stvari zbog nekakvih noviteta ili genija.

Postoji li dostupna podrška od vaše vlade za umjetničku mobilnost, u slučaju da naše organizacije žele pozvati indonezijske umjetnike?

farid rakun: Ako nas pozovete, postoje kombinacije s našim Ministarstvom. Pitanje je želimo li ići tim putem. 

Spomenuli ste da pristupate prijavnicama za financiranje i institucionalnim ugovorima kao fikciji ili umjetničkom djelu – kako taj pristup funkcionira u različitim zemljama?

farid rakun: Naša dugogodišnja prijateljica i članica umjetničkog tima documente fifteen, Gertrude Flentge rekla je: “Birokracija je oblik nepovjerenja.”

Iswanto Hartono: Dvije su ključne stvari za ovaj proces. Jedna je promjena osnovne ideje akvizicije umjetničkog rada, a druga je veći dobitak za umjetnike. Ohrabrili smo mnogo umjetnika, pogotovo u kolektivnom obliku, da izbjegnu stvaranje novih djela i da umjesto toga nastave ono što već rade. Što se tiče produkcije, puno smo pregovarali, čak i oko dopravljenih (upcycled) materijala na documenti fifteen. Učinili smo da ta praksa postane dio produkcijske strukture, što je već bila praksa Documente, ali ne na ovom nivou.

Mi gradimo mreže koje nas podržavaju, a one ovo mogu koristiti. Prošlog mjeseca je El Warcha došla s festivala u Frankfurtu gdje su podržavali produkciju drugog kolektiva, pa su koristili svoje reciklirane materijale. Mi smo time u sklopu documente fifteen utjecali na produkcijske troškove i strukturu birokracije, a da njena arhitektura i dizajn nisu rađeni s nekime izvana. Tu je i web stranica, prije su imali jednu, a sad imamo tri, i trebalo nam je dulje od godinu dana da ih uvjerimo da to promijene. I pregovori oko publikacije su trajali dosta dugo.

Bahasa Indonesia course, Gudskul and an-office, documenta-fifteen, 2022/ FOTO: Arianna Sollazzo

Vaša praksa je snažno smještena u dom – kako se to odnosi na umjetnost kao svakodnevnu praksu i na ideju da svatko može biti umjetnik?

Iswanto Hartono: Pojmovi “lokalno” i “sidro” su nam vrlo bitni, i otud dolazi naša praksa, to nas prati posljednje 23 godine, tu su se razvile naša energija i naše misli. Nongkrong dolazi iz ovog konteksta, konteksta prostora, a u slučaju Jakarte, vrlo prijepornog prostora u ekonomskom i političkom smislu, tijekom Novog poretka dom je bio najpristupačniji prostor u kojem možemo biti domaćini ili gosti. Vi u Europi imate drugačiji kontekst.

farid rakun: Gudskul dio u muzeju Friedericianum koji je tijekom documente fifteen pretvoren u zajedničku spavaonicu i kuhinju bila je najrecentnija manifestacija toga. Na razini kućnog i intimnog, odavde dolaze naši osjećaji i o tome moramo biti iskreni. Za nas je to jedan od izvora energije koju pokušavamo prenijeti, otuda dolazimo. Zato i nazivamo svoje projekte ruruHaus, zato su Iswanto i Reza Afisina stvorili puno dnevnih boravaka. Trenutno planiramo još jedan javni dnevni boravak u Jakarti za listopad, a zanimljivo je da ustvari izraz “dnevni boravak” nema direktan prijevod na indonezijski jezik. Koristimo “ruang tamu”, ali to je skoro kao gostinjska soba. Ali koncept dnevnog boravka pokazuje koliko nam je bitna naša podloga jer otud dolazimo i to za nas nastavlja funkcionirati.  Ideja da svatko može biti umjetnik – to je za nas previše u stilu Josepha Beuysa. Mislim da nije bitno je li netko umjetnik ili nije.

Koristite mnoge pojmove na indonezijskom jeziku poput nongkrong, lumbung, majelis. Koliko vam je bitno korištenje vašeg jezika u vašem radu?

farid rakun: Puno je iskrenije. U indonezijskom koristimo jezik kao prečicu, što kraće možemo izraziti ono što mislimo, to bolje. Ako možemo značenje sabiti u jednu riječ, koristimo ju. Mislim da lumbung funkcionira na taj način, jer svi u Indoneziji znaju što je to, pa kad kažemo lumbung, svi znaju o čemu se radi. Prijevod može biti povod rasprave, ali pokušavamo napraviti prečicu, o tome se radi. Nismo namjeravali prenijeti ga u drugi kontekst, ali iskreno, ne znamo boljih prečica za lumbung. Izraz zajednička dobra ne funkcionira tako dobro, kad ga koristimo to nas zbunjuje jer nismo sigurni o čemu govorimo. 

Puno stvari nije prevodivo. U nekom smo trenutku shvatili da se trebamo boriti za jezik, jer smo kroz njega kolonizirani. Izuzeti smo iz svojeg konteksta i prisiljeni na učenje svih tih teorija i žanrova u umjetničkom svijetu – impresionizam, što to uopće znači? Ekspresionizam, i tako dalje, to nije nešto s čime smo odrasli, a prisiljeni smo o tome učiti, pa možda možemo jednom mi zaokrenuti priču.

ruangrupa postoji od 2000. godine. Kako napreduje vaš proces arhiviranja?

Iswanto Hartono: Dobri smo, ali i jako loši u tome. Arhiviramo, ali nismo organizirani. Nedavno smo počeli razgovarati o pripremama za našu 25. godišnjicu u 2025. godini i jedna od glavnih tema te diskusije je arhiv. Sad trebamo početi raditi na njemu, sagledati i posjetiti našu arhivu, ali je u isto vrijeme trebamo i organizirati.

JakArtu 2001., Untung Budiono / FOTO: ruangrupa FB

Nalazite li poveznice između traume, zacjeljivanja i kolektivnosti?

farid rakun: Nekoliko puta smo se upitali: Zašto smo se kolektivizirali? Zašto trajemo ovoliko dugo? Zašto drugi ne traju toliko dugo? Bismo li trebali trajati dulje od onih najduljih prije nas? Ako ne, trebamo li nestati i predati štafetu drugima. Možda ne trebamo trajati ovoliko dugo, bar ne kao skup individua. Možda Gudskul može potrajati, ali ne mi. Analogija koju koristimo kaže da je stvaranje kolektiva kao splav za spašavanje. Želimo ići negdje zajedno i moramo proći određene zapreke, pa se onda nalazimo i gradimo splav zajedno. Proces kolektiviziranja je proces u kojem je gradimo i u kojem se krećemo kroz svijet. Ponekad susrećemo druge ljude koji trebaju spašavanje, ili koji žele ići u istom smjeru. No, kriza često završava kad dođemo do cilja. Ako je kriza gotova, često nema više razloga za kolektiviziranjem.

Mi se razlikujemo po tome što nas je nekolicina znala, kad smo došli do cilja, da nam to nije dovoljno – to zapravo nije bilo naše odredište. Tako da su krize nastavile dolaziti, ali na drugačiji način. Pa smo postali Gudang Sarinah, pa Gudskul. Promijenili smo oblik, promijenili smo kuće, programe, stvarali smo drugačije stvari, jer kriza nikad nije prestala. Ne znam ima li tu traume i zacjeljivanja, jer ljudi koji su mlađi oko nas i nisu direktno iskusili Novi poredak – ako govorimo o Novom poretku kao traumi koju trebamo zacijeliti – još uvijek stvaraju kolektive iz razloga koje ne možemo shvatiti. Stoga, možda kriza još uvijek traje. 

Jedan od načina za razmišljanje o krizi je podrška – to jest, infrastruktura i sustav. Kad toga nema ili kad se radi o manjku određenih stvari, to znači da je kriza tu. Tada dolazi do potrebe za stvaranjem inicijativa, neovisno o tome žele li se nazvati kolektivom ili nečim drugim. Suradnja s drugima, kad je sistematizirana, kad je infrastruktura nešto što smo izgradili zajedno i funkcionira, tada možda kolektivnost o kojoj govorimo nestaje ili nije više potrebna. Vi trebate stvoriti vlastiti oblik kolektivnosti i mi se veselimo naučiti iz toga, iz balkanske kolektivnosti.

Iswanto Hartono: Prije dva tjedna sam putovao u Aceh, jedno od konfliktnih područja u Indoneziji, tamo su i tijekom kolonijalnih dana najdulje ratovali s Nizozemcima. Sukobili su se čak i sa Sukarnom, htjeli su nezavisnost. Rat je bio i tijekom režima Novog poretka, rat je tamo bio jako dugo do nedavno, kad se separatistički pokret primirio i sklopio sporazum s vladom. Primijetio sam da tamo ima mnogo traume, čak i kod mlađe generacije. Za mene se radi o skrbi, o pitanju brige, ali tamo su mi se otvorila mnoga pitanja. Kontekst je enorman i nisam imao odgovora za to, za traumatiziranu zajednicu oštećenu ratom i nasiljem. Indonezija je kolektivno vrlo poznata i po nasilju. Čak i riječ amok dolazi iz Indonezije i označava ljutnju, korijen joj dolazi iz pobuna i nasilnih ratova između plemena, a sve su to bile kolektivne akcije. Tako da imamo paradoks, prakticiramo kolektivnu skrb, ali i imamo i nasilnu stranu koja je isto kolektivna. Obje strane su tu, i kolektivno dobro i kolektivno zlo.

Često kad spominjem vaš rad prijateljima na Balkanu, dobivam odgovor “Ali ja ne želim morati raditi ili družiti se sa svima”. Znači li za vas kolektivnost obavezu suradnje sa svima?

farid rakun: Možemo to shvatiti kao susjedstvo ili kao ekosustav, ne biramo vrste koje dolaze u naš ekosustav. Ali trebamo se time baviti, ne možemo se praviti da ne postoji, jer će onda cijeli sustav eksplodirati. Tako da barem pokušavamo. Ali, mi nismo državne institucije. Što se tiče ljudi, počinjemo s malim, a onda krug prijatelja raste i raste. Naše shvaćanje javnosti – koju ustvari činimo mi – raslo je s idejom prijateljstva. Stoga, ne morate surađivati sa svima, ali to je test vaše otvorenosti. Hoćete li biti zatvorena hipijevska komuna kao kolektiv, ili ćete biti vrlo otvoreni, što isto ne vodi nikamo, poput, ne znam, države-nacije? Vjerujem da država-nacija ionako ne funkcionira. 

Stoga, kolektiv se ostvaruje temeljem pojedinačnih pojava. Način na koji se gradi kolektivnost zasniva se na vašim motivima. Tako da nema magije, kolektivnost nije čarobna pilula, i ne postoji recept za nju. Mi ponekad volimo pustiti da vrijeme i priroda odrade svoje. Oni koji ne trebaju biti s nama će s vremenom otpasti. Ali radi se o finoj ravnoteži. Također možemo sebe zamisliti kao bend koji nastavlja svirati, a kad netko ode, zvuk se mijenja. Ako netko dođe s drugačijim instrumentima, drugačijim vještinama, zvuk će se promijeniti, i zato znamo zbunjivati ljude, i u tome uživamo. Radi se o ravnoteži između bivanja otvorenim i pokušaja razumijevanja naše uloge u ekosustavu. Ako ima previše parazita, nije dobro, ako je previše dobrih stvari, ni to nije dobro. Ako svi daju, a nitko ne uzima, to isto ne valja. Ravnoteža je i pitanje sreće.

Kako se nosite s konfliktom? Na primjer, ako nas troje moramo surađivati, i farid i ja smo oboje prijatelji s Iswantom, ali ne sviđamo se jedno drugom.

farid rakun: U tom slučaju situacija nije zdrava i o njoj bismo trebali razgovarati ili se razdvojiti. Možda Iswanto ima drugačije strategije. Svi imaju različite strategije, mi smo kao grupa našli načine da se nosimo sami sa sobom. Puno toga je neizgovoreno, ali puno toga je i izgovoreno, čak i teške stvari. Zapravo je pitanje Iswantova genija kako ta situacija može funkcionirati, i mi često imamo sreće u tome da ljudi preuzmu takve uloge.

Iswanto Hartono: Ponekad razgovaramo o tome unutar grupe, ali postoje stvari koje nikad nisu izrečene. No, ispod svega toga leži koncept tolerancije. Tolerancija može održati ekosustav ili kolektiv ili prijateljstvo, i to se danas teško nalazi. U našem slučaju tolerancija traje jako dugo. Cijelo vrijeme ima prepirki ili čega već.

farid rakun: Nas ima mnogo, imali smo toliko konflikata između sebe.

Iswanto Hartono: Tolerancija je vrlo važna.

Kako pristupate povjerenju kao kolektiv? Pogotovo me to zanima kod suradnji s novim kontaktima – kako vjerujete nekom koga ne poznajete?

farid rakun: Postoje različite strategije. Opet, radi se o vremenu. Treba uložiti vrijeme u odnos kako bi se razvilo povjerenje. Nažalost, ne postoji prečica. Treba ga izgraditi, zaslužiti, testirati kroz šalu, i onda, nakon nekog vremena, znamo koliko možemo nekom vjerovati. Na taj se način nosimo s ljudima, uključujući i mene. Ne znam odakle dolazi povjerenje u mene u ruangrupi i Gudskulu. Ali vjerujem da ljudi imaju načine da se nose sa mnom, samo ne znam kako, i nisam nikad pitao. Različiti kolektivi, poput Jatiwangi art Factory imaju različite načine nošenja s ovim, i Serrum i ruangrupa imaju svoje načine. Radi se o osjetljivosti koja raste zajedno s ljudima koji su okupljeni od početka, i postajemo bolji u čitanju znakova kome vjerovati, kome ne, njihovim agendama itd. Nakon nekog vremena počnemo to razaznavati kao kolektiv, ne nužno kao individue. Nakon nekog vremena, nakon davanja vremena, znamo.

Iswanto Hartono: S pozitivnim stavom. Ako ga nemate, neće biti povjerenja, jer ćete onda razmišljati u stilu – možda ne bismo trebali razgovarati s Petrom. Tu je i energija. Pozitivan stav je vrlo bitan u ovom dijelu našeg ekosustava. Bitan je i u našoj kulturi, mnogi Indonežani, kad im se dogodi neka nesreća ili ih netko pokrade, reći će da je svejedno sve u redu jer smo izgubili samo ovo. Kad padnemo, u redu je, jer smo slomili samo jednu ruku, ali ne i drugu. Radi se o tome da cijenimo i ono najgore što nam se dogodi.

Povjerenje je također vezano uz jednu od lumbung vrijednosti – vrijednost velikodušnosti, zar ne?

Iswanto Hartono: Tako je.

Zaigranost se nalazi u velikom dijelu vašeg rada. Kako se nosite s nihilizmom i ciničnošću u vašem pristupu? Kako održavate ravnotežu između zaigranosti i ozbiljnosti?

farid rakun: Što se tiče ciničnosti, kriv sam. Imam sreće što sam okružen optimističnim ljudima pa mogu uživati u svom nihilizmu dok me drugi podsjećaju da ne moram biti takav. Mislim da se radi o određenom tipu inteligencije koju neki ljudi kao što su Reza Afisina ili Ade Darmawan ili Daniella Praptono imaju. Oni uvijek idu dalje, divim im se jer ja to ne mogu, ali to što oni rade je zarazno. Znam da moja perspektiva nije jedina, i zato je to osvježavajuće. Vrlo smo ozbiljni u svojoj zaigranosti. Moramo se za nju boriti i biti čvrsti u tome – nije da ne shvaćamo stvari ozbiljno, ali moramo naći radost jer je prelako prepustiti se očajavanju i pogotovo krivnji, mnoge svjetske kulture zasnivaju se na ogromnoj krivnji. Ne samo religija, religija je rezultat toga, ali iznenađuje nas koliko krivnja deprimira.

Iswanto Hartono: Naporno je razmišljati o ciničnosti. Nikad se ne mučim s onim što ljudi govore. Kao kolektiv, zapravo ne znam kako se bavimo time. Uvijek se šalimo na račun problema, onda priča naraste i može ići nekud, čak i u nepovezanom smjeru. Pokušavamo održati pozitivnu energiju, šala je dio toga, i ponekad su šale grozne. Ali trebaju nam da uravnotežimo ciničnost ili mržnju ili što već, tako to najčešće rješavamo.

farid rakun: Da, radi se o humoru.

Za kraj, kako zamišljate našu kolektivnu planetarnu budućnost?

farid rakun: Nemam pojma. Misliš realistično, ili čemu se nadamo? Sad govorim osobno, stvari su se promijenile kad sam dobio dijete i shvatio da imam odgovornost za tuđe živote. To me prisililo da se počnem nadati. Naša planetarna budućnost je turobna, ali nadam se da mali, ali mnogi mogu donijeti puno više velikodušnosti i humora i manje krivnje, to bi nam pomoglo. Također, budući da spominješ planetarno, dakle ne radi se o čovječanstvu, mislim da će doći do ravnoteže. To je ekosustav, hoće li uključivati i nas ljude, to ne znam. Ima previše elemenata koje moje ograničeno znanje ne pokriva. Nadam se da će budućnost biti radosna, a to je teško naći ovih dana. S pandemijom je postalo još gore, kao da više ne možemo biti sretni.

Iswanto Hartono: Što se tiče planetarnog, nadam se da će se humor proširiti, jer je humor u Njemačkoj vrlo suh. Tako da će biti veselije, a vjerujem da će i budućnost biti radosnija. Ne spremam se previše za budućnost razmišljajući o idućoj godini, ili pet ili deset godina, to mi je predaleko.


Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano