Blic
“Što pokloniti ženi koja ima sve?” naslovno je pitanje jednog članka objavljenog ususret Međunarodnom danu žena. Parfemi, čokolade, medvjedići i ostale radosti zapakirane u jeftini šareni celofan neki su od odgovora iz ponude kapitalističkog asortimana kojima se jednokratno i privremeno prekrivaju rane proizašle iz preostalih dana (sati? minuta?) u godini. No da privremene i simboličke geste nisu rješenje opetovano nas podsjeća tradicija Noćnog marša, koja svoje uporište pronalazi u međunarodnim radničkim prosvjedima, poput onih tekstilnih radnica s početka 20. stoljeća.
U Zagrebu, feministički kolektiv fAKTIV ove godine organizira deseti Noćni marš. Pod parolom Žene – kičma otpora 8. marta u 18 sati započinje okupljanje prosvjedne povorke kod HNK kojom se iz godine u godine ukazuje na značaj ženske borbe i feminističke solidarnosti s drugim pokretima otpora.
Povodom desete obljetnice rada fAKTIV-a, s članicama kolektiva razgovaramo o njegovim počecima, razvoju, aktualnom usmjerenju, borbi protiv fašizacije javnog prostora, te značaju solidarizacije između različitih, a srodnih i međusobno uvezanih područja aktivističkog djelovanja.
Za početak, možete li ukratko predstaviti rad kolektiva? Koliko vas sudjeluje u radu fAKTIV-a i kako izgleda vaša unutrašnja organizacija?
fAKTIV je neformalni kolektiv koji u ovom trenu broji 16 članica. Kontinuirano se bavimo radničkim i socijalnim te reproduktivnim i seksualnim pravima žena i LGBTQ zajednice, kao i rodno uvjetovanim nasiljem. Kapitalistički i patrijarhalni okviri u kojima živimo i radimo primorali su nas da propitujemo sistem jer nema feminizma bez klasnih, rodnih i rasnih pitanja, odnosno nema drugog načina nego feminizmu pristupati intersekcionalno. S vremenom takav je pristup postao sve izraženiji u našem radu, neovisno o tome borimo li se protiv utjecaja antirodnih pokreta, neokonzervativne ideologije ili za pravedan i svima dostupan sustav javnog zdravstva.
Čini nam se da je to ujedno i razlog zašto uvijek možemo računati na priljev novih članica; nije teško pronaći nešto svoje, što te ljuti i pokreće, odnosno tjera na angažman unutar takvog konteksta. Kao i svaki kolektiv, prošle smo kroz brojne promjene – osipale smo se, širile, odrastale, izgarale od posla, selile, rađale, paralelno bile aktivne u nizu drugih inicijativa, no interes za zajedničkim radom, između ostalih, konstanta je kolektiva. Jedna od početnih odluka bila je da se nećemo hijerarhijski organizirati, već da će svaka raditi ono u čemu se osjeća najsigurnije. Deset godina kolektivnog rada i druženja omogućilo nam je da učimo jedna od druge i odvažimo se i na one forme rada koje nam isprva “nisu bile ni u peti”.
Vratimo se deset godina unatrag, 2016. na ulicama Zagreba (su)organizirale ste prvu javnu akciju, osmomartovski marš. Kako je on izgledao i što je bio glavni okidač za kolektivnu organizaciju?
Prije deset godina nekoliko je žena – nakon što zajednički organizirale prosvjednu akciju kojom su pozvale na odgovornost društvo koje ignoriranjem problema i prešutnim odobravanjem omogućava ubojstva žena – odlučilo obilježiti 8. mart. Pozvale su svoje prijateljice, poznanice, kolegice; one za koje su znale da dijele iste feminističke stavove, bez obzira na to jesu li već imale aktivističkog iskustva. Potreba za organiziranjem marša proizašla je iz činjenice da se nismo poistovjećivale s dobrim dijelom akcija koje su se odvijale na taj dan, smatrale smo da je jednako važno i zagovarati i vratiti se na ulice te da je potrebno pokušati privući što veći broj ljudi, naročito mlađih generacija koje nisu imale doticaj s nasljeđem 8. marta kao radničkog praznika. Posebice nam je bilo važno govoriti jezikom razumljivim svima i bez ustezanja koristiti emocije.
Prvi Noćni marš podržalo je petstotinjak ljudi, marširale smo od Krešimirca do Zrinjevca uz jedan megafon i na brzinu “sklepane” govore, bez imalo iskustva u organizaciji prosvjeda. Glavna poruka koju smo htjele istaknuti bila je da feministička borba za prava žena ne dopušta predah kad su seksualna i reproduktivna prava ponovno na meti sve otvorenijih napada, radnička prava zatrta, a nasilje nad ženama i dalje sveprisutno, prešutno odobravano te u porastu. Iz šireg organizacijskog odbora Noćnog marša ubrzo se formirao kolektiv koji je u prvoj godini postojanja organizirao više od deset akcija i tako se nametnuo kao relevantan u javnom i medijskom prostoru.
Te su godine društvenu i kulturnu scenu obilježili snažni politički zaokreti i pokušaji retradicionalizacije, što je potaknulo niz reakcija u kulturnom i civilnom sektoru. Desetljeće kasnije, suočavamo se s opetovanim napadima na nezavisnu kulturu i civilno društvo, te reproduktivna prava i nacionalne manjine. Kako biste usporedile tadašnju i današnju društvenu klimu?
Vjerojatno smo odabrale pravo vrijeme za početak organiziranja i rada jer nam se 2016. činila idealnom za izaći na ulice. Danas nam se čini da je pružanje otpora još nužnije – očito je jedan od problema što nedovoljno redovito izlazimo na ulice. Iako je moguće uspoređivati napade na sve što je desnici trn u oku – bilo da se radi o širenju mržnje prema Srbima, LGBTQ osobama ili nezavisnim medijima – danas je nasilje mnogo opipljivije, ksenofobni ispadi češći, a vladajuća koalicija čvrsta (i kad se tako ne čini). Izbjeglice i migrante proglašava se ilegalnima, strane radnike se napada sa saborskih govornica i na ulici, a javni narativ vrvi dezinformacijama i lažima.
Građanski neposluh i antifašistički protesti se kažnjavaju, za razliku od prijetnji i veličanja ustaškog pokreta na Hipodromu ili u Preradovićevoj. Prekidaju se festivali i turniri, ali ne i projekti poput pilićarske megafarme na Baniji i prostoru Siska i Lekenika, koji će imati izravne posljedice na zdravlje naroda, dostupnost pitke vode i kvalitetu života velikog broja stanovnika. Doduše, i jedno i drugo ima podršku vladajućih. Mržnja u javnom prostoru i medijima posve je normalizirana, a broj onih koji snose posljedice sve veći. Možda smo se prije deset godina mogle prepustiti očaju ili osjećati zamor od svih mračnih i poražavajućih vijesti, no danas više nemamo luksuz teoretiziranja što nas iduće očekuje niti komfor u kojem se predajemo osjećaju nemoći.
Od početka ste usmjerene na kolektivnu mobilizaciju u vidu marša, ali ste tijekom godina organizirale niz javno-diskurzivnih programa posvećenih historijatu ženske borbe, kao i manjim (re)akcijama na aktualne društveno-političke promjene u lokalnom, regionalnom i međunarodnom kontekstu. Kako promišljate trenutni rad fAKTIV-a i na što se najviše fokusirate?
U formativnim godinama kolektiva bilo nam je posebno važno da smo što prisutnije, kao i da djelujemo kroz različite aktivističke forme. Pozivanjem i odazivanjem uspostavile smo jake drugarske veze s nizom organizacija. Uostalom, otpor i solidarnost treba graditi. Ako želimo mijenjati javni narativ ili postići da sve više žena diže glas, radi se o procesu koji iziskuje kontinuirani, a često i promptni angažman. Danas, usprkos tome što je politička i društvena zbilja zaoštrenija, ne moramo uvijek biti na prvoj liniji, jer postoji niz kolektiva koje će reagirati, organizirati i prosvjedovati. Vjerojatno najbolji primjer su prosvjedi protiv klečavaca, koji su doveli do toga da se na feminističkoj sceni afirmiraju nove inicijative, poput Dodirni mi koljena u Rijeci, čiji je otpor izrazito oštar i duhovit.
Posljednjih godina smo se više usmjerile na sam marš, a istovremeno širile fokus borbe. Iako je feministički pokret inherentno antimilitaristički, antirasistički i antifašistički, ponekad pojedina problematika nije u prvom planu, ovisno o tome koje feminističko pitanje u danom trenutku “gori”. Na širenje fokusa natjerala nas je stvarnost u kojoj živimo. Ne možemo govoriti o radničkim pravima ako ignoriramo rasizam i nasilje s kojim se suočavaju naši sugrađani, strane radnice i radnici. Ne možemo se pozivati na nasljeđe antifašističke borbe i slaviti historijat ženske borbe na jugoslavenskom prostoru ako ćemo šutke preći preko napada na manjine i raspirujućeg nacionalizma. Na kraju, širenjem fokusa nužno učimo o ustrajnosti, principima političkog organiziranja, solidarnosti i radu s onima koji ne podrazumijevaju ideološke vrijednosti za koje se neki feministički kolektiv zalaže.
Uoči prvog kongresa AFŽ-a u Zagrebu, 1945., održana je masovna demonstracija na Trgu bana Josipa Jelačića kojoj su prisustvovale žene iz čitave Jugoslavije. Više od pola stoljeća kasnije, jača potreba za djelovanjem u javnom prostoru, a povećao se i broj gradova u kojima se organizira osmomartovski marš. Zašto (nam) je i dalje važno zauzimati simbolički i fizički prostor, decentralizirati ga, te na koji način uvezujete borbu protiv fašizma u svoje djelovanje?
Zauzimanje fizičkog prostora danas više nego ikad ima osobit politički značaj. Kad govorimo o javnom prostoru, on mora biti pristupačan svima i siguran za sve. Znamo da nije tako – neosvjetljeni puteljci ne izazivaju nelagodu samo ženama, već i stranim radnicima, a klečavci ograđuju prostor glavnog zagrebačkog trga u koji ne smiju ući čak ni njihove žene. Javni prostor poprište je ideoloških sukoba, u njemu se prenose povijesne i političke informacije, a isto tako odražava i strukturnu moć. Marširanjem ulicama naših gradova poručujemo svima koji se usude dirati u naša prava da nećemo stajati sa strane i gledati. Ne slušaju nas i podcjenjuju nas, misle da smo razjedinjenje jer godinama zatiru solidarnost i inzistiraju na individualnosti, ali svaki glas u Osijeku, svaki prkos u Splitu, svaki otpor u Rijeci govori drugačije.
Kao što nema antifašizma bez borbe protiv kapitalizma, tako nema feminizma bez borbe protiv fašizma. Feminizmu antifašizam mora biti svojstven jer su generacije žena prije nas porazile fašiste i izborile ravnopravnost, omogućile nam opismenjavanje, izlazak u radnu sferu i pravo na pobačaj. Feminizam se bori za žene i sve potlačene, bez obzira na njihovo ime, naglasak, boju kože, naciju ili vjeru. Antifašistkinje smo jer odbijamo živjeti u državi i svijetu u kojem ljude zbog toga maltretiraju. Feministkinje se bore protiv mizoginije, homofobije i transfobije, a suvremeni antifašizam ne smije dovoditi u pitanje nijedan rodni i seksualni identitet. Politička oštrica feminističkih zahtjeva ne smije otupiti, a antifašistička borba svesti na preambulu Ustava i puko sjećanje.
Osim što ste nedavno sudjelovale u kolektivnoj organizaciji marša Ujedinjeni protiv fašizma, osmomartovski marš jedna je od rijetkih prosvjednih akcija koja kontinuirano i javno zagovara i povezuje teme radništva, borbu za oslobođenje Palestine, te rodna i reproduktivnih prava. Nakon desetljeća rada, kako zamišljate budućnost feminističke borbe i kojim se primjerima inspirirate?
Ne zamišljamo budućnost kao nešto daleko i apstraktno, već nastojimo što odgovornije i obuhvatnije djelovati ovdje i sada. Borbe su tu, hitne i stvarne, traže da im se posvetimo bez odgode. Feministička borba u neposrednoj budućnosti mora tražiti saveznike gdje dosad nije, isto kao što se mora vratiti svom starom savezniku – sindikatima. Nadamo se, tvrdoglavo i uporno, snažnijem povezivanju, da se sindikalni pokret u Hrvatskoj probudi iz letargije i stane u korak s feminističkim, antiratnim, antikolonijalnim i zelenim borbama.
Također, vrijeme je da se preispitamo unutar feminističkih redova: oduvijek postoje točke razilaženja između različitih feminističkih struja. Jedan od takvih kamena spoticanja jest transfobija. Postoje politička pitanja oko kojih dijelimo stavove i borimo se jednakim žarom, a najbolji primjer za to jest borba za besplatan i dostupan pobačaj, snažnija je i glasnija što nas je više. Međutim, nameće se pitanje kako stajati rame uz rame u borbi s onima čiji politički zahtjevi negiraju iskustva i ugrožavaju živote trans osoba.
Inspirira nas borba svih potlačenih koji u znatno težim i opasnijim životnim uvjetima, nego što su naši ne odustaju, već se neumorno bore za pravo na krov, sigurnost, mir i život. Nadu vučemo iz procesa organiziranja koje dolazi s ulozima i rizicima, iz napornog i ustrajnog odmicanja od komocije, buržujskih apstrakcija i pobuna bez posljedica. Naprijed nas tjera borba svih onih žena koje svoje živote stavljaju na čekanje da bi bile kičma otpora, poput naših drugarica iz Inicijative za slobodnu Palestinu.
Nedavno ste organizirale benefit koncert u Močvari i izložbu u Kleti u sklopu kojih je uz donaciju bila dostupna i obljetnička zine knjižica. Na koje se sve načine može podržati rad kolektiva?
Najdraže nam je kad rad kolektiva podržite tako da se pridružite Noćnom maršu. Ne samo u Zagrebu, već i u Puli, Rijeci, Osijeku, maršu u Splitu i drugim feminističkim akcijama kojima će se obilježiti 8. mart. Organizacija marša iziskuje puno utrošenih radnih sati, na što smo već naviknute i spremne, a iz godine u godinu prosvjedna logistika košta sve više i više. Neformalni smo kolektiv, što znači da marš organiziramo uz financijsku podršku svih onih kojima je stalo da se održi. Donacije prikupljamo putem benefita, koji se drugu godinu zaredom odvija u formi koncerta i neizmjerno smo sretne da postoji niz glazbenica, bendova i DJ-ica koji su nam se rado odazvali, kao i klupskih prostora u Zagrebu koji su nam spremni ustupiti prostor. Ove godine odlučile smo obljetnički marš upotpuniti manjom izložbom u Kleti i manifestnim fanzinom koji smo predstavile u Bunt baru i tako napravile svojevrstan presjek deset godina rada i organiziranja.
Taj iskorak u forme koje nam nisu svojstvene bio nam je svojevrstan odušak u često zamornom procesu organizacije prosvjeda, a u čemu ne bismo uspjele bez pomoći dizajnerice Ene Jurov, tiskarskog kolektiva Smak Press i dizajnera Svena Sorića. Svi su oni zaslužni za činjenicu da smo i ove godine mogle računati na podršku širokog kruga ljudi i tako si olakšati plaćanje tehnike, struje i svih drugih troškova koje marš podrazumijeva. Na kraju, kao i uvijek, uz nas je i naša drugarska organizacija Skribonauti, preko čijeg računa također prikupljamo donacije. Ne govorimo zalud da je marš vaš koliko i naš. Bez tisuća koje marširaju i podržavaju nas, pomažu u organizaciji, dijele s nama svoje stavove, javljaju nam se i s pohvalama i pokudama, proteklo vrijeme bilo bi znatno ispraznije, a godine koje nam slijede znatno besperspektivnije.
Objavljeno
