Tema Od 7. listopada 2023. ubijeno je najmanje 180 novinara_ki i drugih medijskih radnika_ca presudnih za donošenje događanja u Gazi pred oči svijeta. Sindikat novinara Hrvatske, koji je u redovitom kontaktu s Palestinskim sindikatom novinara, od 14. svibnja do 18. srpnja je u počast stradalim koleg(ic)ama na društvenim mrežama objavljivao ilustracije popraćene kratkim rečenicama o njihovom radu i okolnostima smrti. Ilustracije, iza kojih stoji 16 autora_ica iz Hrvatske i Srbije, bile su izložene u galeriji KLET u Zagrebu između 28. i 30. listopada. Izložba Učinili smo što smo mogli, zapamtite nas, nazvana po riječima liječnika Mahmuda Abua Nudžaile, ispisanim tijekom napada na bolnicu u Džabaliji, dio je niza akcija osvješćivanja javnosti, poput benefit izložbe plakata Prva artifada.
S ilustratoricom Enom Jurov, sudionicom Prve artifade te suorganizatoricom izložbe Učinili smo što smo mogli, zapamtite nas, razgovarale smo o tim projektima, kolektivnoj suradnji i društveno angažiranoj umjetnosti.
Kako je došlo do tvog angažmana na izložbi ilustracija poginulih palestinskih novinara?
Zvala me Ivana Perić s kojom sam već radila na nekim projektima i prijateljice smo. To je zapravo njezina inicijativa, ona je istražila sve, došla do imena i napisala tekstove koje smo kasnije stavili uz ilustracije. Pitala je mene i nacrtala sam 12, 13 ilustracija. Onda se to raširilo i zvala je još ljudi. Ilustracije su bile objavljene samo na Instagramu i Facebooku pa smo razgovarale da bi bilo dobro napraviti izložbu.
Prije samog sudjelovanja u ovim ilustracijama, je li postojao neki specifičan trenutak koji te potaknuo da se aktiviraš oko palestinskog pitanja?
Zapravo, kad je sve krenulo na gore, sve sam blokirala, nisam ni čitala ni pratila. Još odavno me je zvala Maruška Mileta iz Inicijative za slobodnu Palestinu i pitala bi li im napravila dizajn za Marš za Palestinu. Da, naravno, napravila sam.
Koja je bila tvoja funkcija u organizaciji ove izložbe? Ili ih je bilo više?
Bilo ih je više. Ovo je prvi put da sam organizirala izložbu. Ivana i ja smo našle prostor, Klet, koji je odličan, prijateljski prostor. Radila sam dizajn postava, a Josipa Tadić je radila grafički dizajn.
Kako je tekao proces rada na ilustracijama?
Dosta straightforward, kako i inače radim. Ivana mi je poslala tekstove i profilne fotografije s Facebooka tih ljudi i onda sam po tome crtala. Nije bilo puno promišljanja.
Jesi li mogla birati koje ćeš poginule novinare ilustrirati ili je to bilo zadano?
Dobila sam imena. Toliko ih je puno, ali su sve to priče stradalih ljudi. Nisu sve priče iste, ali svi su oni ljudi, nema biranja, nisu ni oni birali smrt.
Na koji način ilustracije mogu doprinijeti prenošenju priča iz ratom pogođenih područja, a, recimo, novinarstvo ne može?
Mislim da crtež, slika može izazvati više emocija kod ljudi nego tekst. Iako ne nužno, može i tekst, naravno, ali ne tako brzo. Ti si, na primjer, ove ilustracije vidjela na Instagramu, a neki tekst moraš otvoriti i čitati, tako da je na taj način brže.
Izložba je bila prilično posjećena. Kako objašnjavaš toliki interes publike za ovu temu?
Meni je baš bilo toplo oko srca kad sam vidjela da je došlo puno ljudi, puno prijatelja, kao da se svi držimo skupa. Drago mi je i što ćemo s izložbom ići dalje, imamo za sada dogovorene Beograd i Šibenik. Mislim da to što radimo nije puno, ali skupili smo neku lovu za donacije za Palestinski sindikat novinara.
Kako kolektivni angažman različitih autora doprinosi podizanju svijesti oko palestinskog pitanja?
Tako što radimo skupa, razgovaramo s prijateljima, obiteljima i tako širimo to što radimo s nadom da se nešto može promijeniti. Bar možemo motivirati ljude, na primjer ja svoju obitelj, da nešto doniraju, što im možda ne bi inače palo na pamet.
Misliš li da ovakve akcije potiču ljude da zastanu i razmisle o trenutačnim zbivanjima?
Mislim da da, i ljudi su mi rekli da im je to bilo bitno, da su nešto tu osjetili, razmislili. To mi je ful bitno. Kad mi je teško raditi, to me izvuče.
U drugoj epizodi VIDA-inog Troglasa rekla si da prilikom pristupanja temi krećeš od isječaka, članaka, izvještaja te da pustiš da se sve slegne jer se onda potrudiš te priče prikazati na najhumaniji način. Jesi li taj pristup primijenila i ovdje?
To je bilo kad sam radila Prijelaz, zbirku memorijalnih portreta posvećenu umrlima na granicama. Tamo je bilo drugačije jer o ljudima koji se utope u rijeci nema puno podataka, jako rijetko ima dokumenata, jako rijetko uopće ima imena. Zapravo, znaš samo spol i otprilike godine. Čitala bih te članke, gdje je tijelo nađeno. To je sve o tome što se događalo nakon smrti, ali njihov život sam morala zamisliti i izmisliti. Zato je to drugačije od ovih novinara za koje znamo tko su. Kod Prijelaza sam znala samo, na primjer, “muškarac od 35 godina iz Sirije” i onda sam morala zamisliti kako je taj život mogao izgledati.
Imajući u vidu potresnu tematiku izložbe, jesi li se u procesu izrade ilustracija suočila s nekim emocionalnim izazovima?
Pa ovaj put nisam, samo sam prošla kroz to. Nekad mi se to dogodi, kao npr. sad kad radim na slikovnici o Madini Hussiny [djevojčici iz Afganistana koja je poginula nakon što je nju i njezinu obitelji hrvatska policija prisilno vratila iz Hrvatske u Srbiju, op.a.]. To mi je užasno teško, baš sam kao blokirana. Ali ovu izložbu sam uspjela odraditi bez te blokade.
O pitanju Palestine već si se izrazila muralom na stadionu NK Zeleni brijeg u Sisku. Je li to bilo tvoje prvo “javno” bavljenje tom temom?
To je bilo prvo ako ne računamo dizajn za Inicijativu i internet. Prije toga sam crtala nešto što bih objavila na Instagramu.
U intervjuu za Novosti iz 2021. rekla si da ti je bitno da motivom pogodiš publiku, da ljude koji se nađu u blizini potakneš na razgovor. Jesi li se tom metodom koristila i kod ovih ilustracija?
Nisam kod ilustracija, ali jesam kod murala. S njim mi je bio cilj potaknuti razgovor. Nalazi se kod nogometnog terena na kojem djeca treniraju, nemaju pojma ni o čemu i uživaju u ugodnom životu u predgrađu Siska. Bilo mi je bitno da tamo potaknem razgovor.
Kako ti je studij vizualnih komunikacija na Studiju dizajna u Zagrebu, a zatim i studij Storytellinga u Stockholmu utjecao na stvaranje umjetnosti koja nosi političke poruke?
Studij dizajna u Zagrebu me je u tome zapravo stopirao. To je bio odličan studij što se tiče nekih tehničkih stvari koje sam tamo skužila i načina razmišljanja, ali je bio totalno zatvoren, makar iz moje perspektive. U Švedskoj je program bio baš koncipiran tako da nas gura u smjeru da totalno lagodno radimo ono što nas zanima. I pokazao mi je da se mogu s time baviti, da nije kao na studiju u Zagrebu, gdje se rad u reklamnoj agenciji predstavljao kao neki cilj u životu.
Možeš li izdvojiti neki posebni događaj ili situaciju koja te motivirala da se počneš baviti društveno angažiranom umjetnošću?
U tom sam “điru” od srednje škole. Još kad sam išla u osnovnu, a onda tijekom cijele srednje, izlazio je srednjoškolski časopis Spektar u Prirodoslovno-grafičkoj školi u Zadru. Taj je časopis bio užasno bitan, otvarao je razne teme tog tipa. Kasnije sam i ja pisala za njega, zbog tog smo se svi uvukli u aktivizam. I od onda to tako ide, lagano, cijelo vrijeme. Kad sam se vratila u Zadar nakon faksa, u Nigdjezemsku, tad sam se puno više motivirala.
Planiraš li sama ili u nekom kolektivu još ovakvih umjetničkih akcija u svrhu senzibiliziranja javnosti za Palestinu?
Nemam nikakav plan, osim da s ovime idemo na turneju. Ali sigurno će se dogoditi. Nažalost, mislim da rat neće završiti, tako da ćemo morati i dalje pričati i raditi.
Osim toga, imaš li nekih planova za budućnost? Ili i dalje vrijedi “nemam plana, samo punk“?
Uu, to je bilo jako! Imam plan raditi na slikovnici s Oljom Savičević Ivančević. Ona je napisala tekst o Madini Hussiny, a slikovnica izlazi početkom iduće godine.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.
ObjavljenoObjavljeno
