Intervju Piše: Vid Mesarić
Nakon što su nam susjedi konačno deblokirali pregovore u ulasku u Europsku uniju, otvaranje i zatvaranje pregovaračkih poglavlja ponovno se zahuktalo, izvještaji o napretku naše zemlje su pozitivni i o 2011. već se govori kao o izglednom roku za okončanje tog maratonskog procesa, no što nas tamo čeka sasvim je drugo pitanje. Propali europski ustav, lisabonski sporazum ili irsko nećkanje, pa i stajalište prema blokiranju pregovora s Hrvatskom samo su neki od primjera razmimoilaženja članica Unije.
Često čujemo i analize koje ukazuju na krizu “projekta Europa” i nepremostive probleme koje euro-birokrati pokušavaju riješiti proizvodnjom stotina tisuća dokumenata. Posljednjih je godina situacija postala toliko ozbiljna da se u pomoć pozvalo čak i kulturu koju je Europska komisija prije dvije godine proglasila jednim od prioriteta Europske unije što je rezultiralo i usvajanjem dokumenta Europska agenda za kulturu. Jedan od rezultata nove europske orijentacije bio je i nedavni skup u Bruxelles koji je okupio gotovo tisuću sudionika iz područja kulture, civilnog društva, medija i europske administracije, što je bila i dobra prilika za istraživanje pozadine davanja nove važnosti kulturi.
Jedan od domaćina skupa bio je direktor u Upravi za kulturu Europske komisije Vladimir Sucha, koji je – objašnjavajući dvojni karakter kulture – ponudio jedan od ključnih argumenata da shvatimo što je kulturu lansiralo među ključne interese Europske unije. “S jedne strane kultura ima isključivo umjetnički sadržaj, ali na kulturu se može gledati i kao na važan ekonomski element. Svi su se jako iznenadili 2006. godine kada smo objavili studiju koja je pokazala da na kulturu otpada 2,6 posto BDP-a Europske unije, što je više od primjerice auto-industrije. Kulturni sektor ima i najveći godišnji rast od 12 do 14 posto, otvara milijune radnih mjesta tako da kulturu moramo staviti i u taj kontekst.”, iznosi Sucha.
Eksplozivni razvoj kulturne industrije – u koju dakako spada i unosna glazbena i filmska proizvodnja – kao okidač artikuliranja političkog stajališta prema kulturi navodi i stručnjak za međunarodnu kulturnu suradnju te istraživač i predavač na 5 europskih sveučilišta Dragan Klaić koji smatra da “Europa mora naći način da govori jednim glasom jer je u pitanju globalna konkurencija – američko, japansko, indijsko tržište. U pitanju je utjecaj na milijarde ljudi.”
No, uvođenje kulture među Unijine prioritete ima, ipak, puno šire značenje, od pukog reguliranja autorskih prava i tantijema tvrdi direktor nadležne uprave Europske komisije Sucha pojašnjavajući važnost Europske agende za kulturu. “Taj je dokument hrabar korak Europske komisije jer je po prvi put u 50-godišnjoj povijesti Europske unije, na inicijativu Europske komisije, donesen takav strateški politički dokument. Agenda je bila vrlo pozitivno prihvaćena u Europskom parlamentu i među zemljama članicama tako da je dobio institucionalni blagoslov bez kojega Komisija ne bi mogla nastaviti taj posao. Važno je i to što su europski kulturni sektor, utjecajni elementi i mreže također podržali našu inicijativu i svi su spremni dalje raditi na tome. Jedna je stvar, naravno, staviti nešto na papir, a posve drugo je provesti to u praksu.”, objašnjava Vladimir Sucha.
Također priznaje da je postizanje vidljivih rezultata još daleko, ali od 2007. kada je Agenda bila usvojena, sustavno se radi i to u tri smjera: prvi je suradnja među samim članicama Unije jer kultura je prvenstveno u nadležnosti nacionalnih vlada. Uključene su, naravno, i druge europske i vaneuropske države, a ta se suradnja provodi kroz tzv. otvoreni model što znači da zemlje šalju svoje stručnjake koji na različitim forumima razmjenjuju iskustva i primjere dobre prakse. Drugi je element uključivanje civilnog društva, koje je već okupljeno u tri važne platforme koje se bave interkulturnim dijalogom, dostupnošću kulture i kulturnim i kreativnim industrijama. Kao treći element Sucha navodi novac “koji je također važan. Sredstva su osigurana kroz ciljane akcije poput nagrade za književnost, tu je i program financijske potpore Kultura te šire aktivnosti koje pokrivaju i druga područja kao što su regionalni razvoj, znanstvena istraživanja. Naša je briga da se i u tim drugim područjima kao vitalni element obuhvati kultura – i upravo je to je važan dio strategije.”
Kako, pak, europsku kulturnu priču tumače ljudi sa scene? Ilona Kish je glavna tajnica organizacije Culture Action Europe – mreže koja u Bruxellesu zastupa interese više od 8000 nevladinih organizacija. Kisch smatra da je “kada je u pitanju kultura i ranije bilo jakih političkih dokumenata – sjetimo se Mastrihtskog sporazuma iz 1992. godine u kojem su se definirale neke obaveze prema kulturi na europskoj razini, no ništa se posebno nije dogodilo od tada do danas. Ono što je izazvalo promjene neuspjeh je Lisabonske strategije, koja neće ostvariti zacrtane ciljeve do sljedeće godine kako je bilo planirano. Europska administracija shvatila je da mora investirati u nešto kvalitetnije i drugačije.”
I tako se, dakle, Europa okrenula kulturi, na što komentar ima i Dragan Klaić koji navodi da “dugo u
Bruxellesu niste mogli izgovoriti pojam ‘europska kulturna politika’. To jednostavno nije bilo po bontonu. Govorilo se samo o programima i akcijama. Europska je komisija sada ambicioznija i kulturu uvodi u ekonomski i politički kontekst i to se radi po prvi put. To što je komisija uspjela u svojem naumu to nije mala stvar.”
Suglasnost Europskog parlamenta, ali i savjeta ministara koji odlučuje jednoglasno, veliki je pomak, nastavlja Klaić koji hvali i spomenutu otvorenu metodu suradnje. Iako se radi o kompliciranom, sporom, birokratskom postupku usuglašavanja mišljenja i različitih praksi država članica, stvari bi se prema Klaiću mogle ubrzati ako bi se uključili stručnjaci i političari u rasprave o dosadnim pitanjima, što bi možda potaknulo i druge da se uključe pa da tako “uhvate posljednji vagon vlaka koji odlazi”.
Nešto ciničniji komentar ponudio je Pierre Sauvageot, voditelj suradničkog projekta In Situ koji se bavi umjetnošču u javnim prostorima. “Europski se duh morao ponovno pronaći i tako su otkrili i kulturu – zanimljiva je, nije preskupa, a mogla bi ljude potaknuti da se osjećaju Europljanima. No, zna se koji su pravi problemi Europe – bogati građani bogatih zemalja obožavaju Europsku uniju i misle da je to odličan način da se govori o njihovim zemljama, a oni u siromašnijim se, pak, boje Unije koja bi im mogla oteti dio nacionalnog dostojanstva i identiteta. Marseille je, primjerice, grad siromašnih ljudi i kada se glasalo o ulasku u Uniju, većina glasača bila je protiv. Tako da je europska administracija svjesna da mora promijeniti odnos prema građanima. Prije 20-30 godina svi su bili za Uniju jer su vjerovali da će osigurati mir i blagostanje, no danas se vidi da se više bavi vrstama sira koje smijete proizvoditi ili nevjerojatnim birokratskim procedurama.”
Sauvageot nije samo ciničan, nego je i skeptičan pa tako natsavlja “Europa zapravo nema kulturnu politiku jer zemlje članice Europske unije kulturi ne pridaju dovoljno veliku važnost. Unija izdvaja određeni iznos novca, no on je uglavnom rezerviran za suradnju. Program Kultura zapravo nije kulturni program nego suradnički, i čak se ni kroz taj program ne izdvaja dovoljno sredstava. Godišnji kulturni proračun Marseillea jednak je ukupnom novcu predviđenom za 6 godina tog programa – to je iznos od 400 milijuna eura. Velika je vrijednost, ipak, u tome što imamo priliku zajedno raditi, što je ionako vrlo komplicirano.”
Vrijednosti uspostavljanja kulture kao prioriteta EU-a svjesna je Ilona Kisch iz Culture Action Europe-a, koja navodi dva ključna pozitivna pomaka. “Jedan je taj što se kroz agendu po prvi put pojam kulture spominje i u drugim područjima Unijine politike i to – što je posebno važno – u vanjskim poslovima, industriji te kreativnosti. Upravo smo na tome dugo inzistirali jer na taj se način otvaraju mogućnosti za nove programe i strategije implementiranja kulture u drugim sektorima. S druge strane, iako nema zakonski temelj, Agenda je usvojena na Vijeću ministara što znači da su svi ministri kulture zemalja unije podržali taj dokument. Nama to daje priliku da se za nešto uhvatimo i upozorimo na obaveze koje su preuzeli.”
Zahvaljujući europskoj agendi za kulturu već se pripremaju i konkretne akcije među kojima je i medijska kampanja koja kreće iduće godine, a “koja će biti fokusirana na proračun Unije za kulturu, i razvoj politika koje bi trebale proizaći iz agende”, zaključuje Ilona Kisch, koju baš kao i sve druge europske kulturnjake, ali i birokrate i političare očekuje dug i mukotrpan posao. Treba se jedino nadati da će naši kulturnjaci EU fondove koristiti poštenije od nekih kolega iz gospodarstva, koji su se – kako čujemo ovih dana – toliko polakomili da su završili pod istragom EU-ovih revizora.
***
Tekst je prvotno objavljen u kulturnom magazinu Prvog programa Hrvatskoga radija Katapultura.
Objavljeno
