Lina Kovačević je hrvatska dizajnerica i VJ-ica na privremenom boravku u Londonu koja je još za vrijeme studija dizajna u Zagrebu osvojila mnogobrojne domaće i internacionalne nagrade.
razgovara:
Srđan Sandić
Lina Kovačević diplomirala je na Studiju dizajna na Arhitektonskom fakultetu Sveučilista u Zagrebu. Od 2001. godine profesionalno se bavi oblikovanjem vizualnih komunikacija te je dizajnirala niz vizualnih identiteta i drugih idejnih rješenja na području “starih” i “novih” medija.
Kao VJ nastupala je na recentnijim novomedijskim festivalima kao sto su Club Transmediale u Berlinu, Contact Europe u Beču i ArsElectronica u Linzu. Izlagala je na domaćim i međunarodnim izložbama, radovi su joj objavljivani u stručnim publikacijama, a 2006. uvršteni su u knjigu Anatomy of Design, autora Mirka Ilića i Stevena Hellera. Iza sebe ima nekoliko važnih dizajnerskih nagrada: par Magdalena, ID Annual Design Review, Art Directors Club NY, Red Dot Communication Award, ADC NY: Young Guns 5, Indeks Award: Design to improve life nomination i druga priznanja.
Magistrirala je dizajn na St. Martins School of Arts and Design u Londonu 2010. s projektom Set for an online romantic Dinner – setom hibridnih proizvoda namijenjenih online romantičnim susretima. Od tada je izlagala u sklopu London Design Festivalu, u Utopia Project Spaceu u Londonu, surađivala s klijentima poput Cisco Network, Museum of London, Arthesia te s londonskim koletivom The Decorators na nizu instalacija.
KP: Set for an online romantic Dinner naziv je tvog najnovijeg rada u kojem se baviš materijalizacijom nematerijalnih veza, odnosno cyber vezama. Iako rad ide ukorak s tehnološkim razvojem, posjeduje i ironijski odmak spram novih oblika odnosa koji se razvijaju u novim uvjetima.
L. K.: Rad je inspiriran konceptom “distancing objects” (Verfremdungseffekt, op.ur.) Bertolta Brechta. Sastoji se od materijalnih produkata: pola tanjura, kutnog tanjura, USB svijeće, nakita slušalica, leptir mašne slušalica i stolnjaka s rupom za touch pad, a ima ekstenziju u virtualno s malim intervencijama na ekranu. Također, postoji i knjiga bontona Kako se ponašati za vrijeme online romantične večere u kojoj stoji da npr. nije pristojno odgovarati na druge mailove ili nešto downloadati dok večerate. Kit je oblikovan za parove u vezama na daljinu, (ne nužno) mlađu, medijski osviještenu, ali i kritičnu publiku koja će prepoznati funkcionalne karakteristike produkta, no istovremeno uživati u izazivanju i propitivanju takve pozicije.
U Brechtovom epskom teatru taj efekt je korišten da bi se isprovocirala racionalna samorefleksija i kritički pogled na radnju na pozornici. U ovom slučaju, pozornica je Internet. Rad je oblikovan na način da se korisniku odmakne zavjesa i pusti ga se na scenu, no njegov narativ je nedovršen i prepušten situaciji, on daje korisniku priliku da izgradi svoj narativ “on top of bigger corporations narratives“. Također, inspiriran je vjenčanjem iz 2009. godine koje se održalo preko Skypea jer su mladenci bili nekoliko dana na aerodromima, mlada u Londonu, a mladoženja u Dubaiju. Htjela sam od svakodnevne, “mondene” situacije napraviti nešto više ritualno, eskapistički. Sviđa mi se ta ideja praktičnog eskapizma. To je ironično, možda više post-ironično, kao Sebastian Tellier ili kad kažeš da voliš Sweet child of mine od Guns and Roses.
KP: Tvoj rad je interaktivan. Što je to što te vuče interaktivnosti? Što u njoj vidiš? Koliko je ona uspješna s obzirom na medij i format kojim se izražava? Kako se nadovezuje na tvoje druge radove kojima je interaktivnost također bila svojstvena?
L. K.: Moj rad se često oslanja na jedinstvene interakcije koje dovršavaju narativ samog rada. Zanima me tehnologija kao fetiš 21. stoljeća i humor koji se polako odmotava kad karakteri započnu interakciju sa mojim objektima. Moji prvi radovi bili su inspirirani ranim net-artom, radovima poput onih Vuka Ćosića i Alexeia Shulgina i počela sam u Multimedijalnom Institutu, mjestu gdje su se sve te stvari događale u Hrvatskoj, što je jako na mene utjecalo i u smislu grafičkog dizajna. Ne mislim da interaktivnost nužno podrazumijeva nove medije, primjer toga je plakat za Human Rights Film Festival koji je bio interaktivan na način da su ljudi mogli pisati po njemu. Česta je bila zabluda u to vrijeme da je sve što se miče po ekranu interaktivno, no to je tzv. “responsive” dizajn. Interaktivnost podrazumijeva izbor korisnika, a ne samo mogućnost da klika mišem po ekranu. U radu Edit This Banner sam se bavila time, jer Internet je upravo takav medij u kojem svaki korisnik ima mogućnost uploadanja i downloadanja, pa sam standardni banner pretvorila u svojevrsni kanal komunikacije. Tek kasnije su se pojavili web 2.0 i društvene mreže i Internet je počeo zadobivati poziciju kakvu danas ima. No, u jednom trenutku stvar je morala izaći iz ekrana, to je logičan slijed, u nešto što je „immersive environment“, odnosno hibrid objekta i virtualnog. Zanimaju me objekti koji naglašavaju momente interakcije sa suvremenom relevantnošću i senzibilitetom.
Kada je 1981. godine Apple predstavio kompjuter sa prvim korisničkim sučeljem (do tada su svi kompjuteri bili tekstualno orijentirani), korisnik se mogao kretati ekranom i birati akcije koje su bile reprezentirane setom jednostavnih grafičkih simbola na ekranu, ostavljajući krajnjeg korisnika nesvjesnim što se u stvari događa iza sučelja. Ta strategija korištenja “Teorije retrovizora”, odnosno da se neki novi medij oblikuje po postavkama već postojećeg, obično je sredstvo neke superiorne sile koja sa ciljem da simplificira ono što bi vjerojatno bilo prekompleksno za shvatiti prosječnom korisniku, ustvari mistificira. Na taj način imamo situaciju da postoji nekoliko nepotrebnih različitih USB priključaka za laptop ili utikača za struju, koji nas dovode do redundantnosti. Trenutno radim na instalaciji koja se bavi time, no želim ponuditi i svojevrsno rješenje, izlaz iz tog sistema. U tom smislu su moji interaktivni radovi vrlo optimistični, kao svojevrsna pobuna protiv tog sistema.
Edit This Banner, 2003.
KP: Nagrade i nagrade i opet nagrade, ti ih imaš barem desetak i sve važe kao prestižne. Može li se živjeti od tih nagrada, jesu li dobra ili loša preporuka (u smislu da te ponekad kao i viši stupanj obrazovanja mogu činiti “prekvalificiranim”, dakle – nezaposlenim)?
L. K.: Nagrade su dobra prilika mladim dizajnerima da se pokažu i skrenu pozornost na sebe. Kada si neovisan, to ti je jedina prilika koju imaš, jer ne stoji nikakva mašinerija iza tebe, pogotovo u zemlji u kojoj ne postoje školarine za kreativne discipline. Recimo, u Nizozemskoj postoji barem šest vladinih subvencija za mlade dizajnere kojima im se daje mogućnost da kreiraju vlastite kolekcije, a u Portugalu vlada plaća mladim arhitektima i dizajnerima da idu na radnu praksu u inozemstvo, dok im oni pokrivaju troškove života, jer bi to drugačije bilo nemoguće u sistemu u kojem se internship/radna praksa ne plaća. Naravno da postoji gomila nagrada, ali struka će uvijek znati prepoznati one koje su vrijedne. To je lijepa potvrda da ono što radiš ima smisla i poticaj za dalje, ali nisu jedini smisao tvog rada. Najveća je potvrda kad vidiš da netko koristi tvoje radove ili da si utjecao na druge u nekom smislu, da si pokrenuo dijalog.
KP: Kako bi ti opisala svoju profesionalnu etiku?
L. K.: Romantični realizam.
KP: Što znači biti etičan u dizajnu? Što to za tebe znači?
L. K.: Woody Allen je to sjajno predvidio u filmu Sleeper. Radnja se dešava u budućnosti gdje je glavni lik zamrznut na 200 godina te ga u nekom trenutku underground organizacija imena “22nd century seems to be a police state ruled by a dictator”, odmrzne sa tajnim planom da ga implementira u društvo kao svojevrsnog špijuna. Prerušivši se u robota, on pobjegne te prolazi kroz niz avantura u distopijskom, “gadgetiranom”, površnom društvu. U jednoj sceni lik Woodyja Allena sjedne na stolac koji izgleda kao apstraktna skulptura i odmah sklizne na pod, digne se kao da se ništa nije dogodilo i nastavi šetati pretenciozno uređenim stanom budućnosti. Etika je svojevrstan luksuz.
KP: Može li dizajn ovog i ovih sustava biti emancipatorna i smislena, društveno korisna disciplina?
L. K.: Bruno Munari u svojoj knjizi Design as Art kaže kako umjetnost ne bi trebala biti razdvojena od života, s lijepim stvarima u koje gledate i odvratnim stvarima koje svakodnevno koristite. Ako ono što svaki dan koristimo bude povezano s umjetnosti i ne bude prepušteno samo slučaju ili hiru, onda neće biti potrebe za skrivanjem ičega.
KP: Epska priča o nedovoljno educiranim proizvođačima i elitistički nastrojenim dizajnerima ukorijenila se između ostalog i u Hrvatskoj? Kako zaobići tu priču, kako se (ne)prilagoditi i preživjeti?
L. K.: Prilagoditi se situaciji i raditi s onim što imaš, tako si “prisiljen” biti inventivan. Vjerovati u utopije.
KP: Dizajn je zrcalo društvenog poretka i polje na koje se projiciraju sve nelogičnosti i zastranjenja suvremenosti. Što za tebe znači pristajati uz društveni poredak, a što znači biti kontra, u dizajnu?
L. K.: Sve što je proizvedeno mora biti i oblikovano, no to je više pitanje ekonomije, nego dizajna samog. Naravno da postoji puno nelogičnosti u današnjem proizvodnom sistemu, često se svaljuje krivnja na dizajn jer je usko grlo kroz koje sve mora proći ne bi li se materijaliziralo i prodalo, no korijen problema leži u cjelokupnoj ideji o proizvodnji. Dizajn je kreativna disciplina, tako da dizajneri imaju priliku naći nekonvencionalno rješenje u svakom novom projektu. Ne mislim da je to nužno kontra, ali pomicanje nekih ustaljenih granica discipline, svakako.
Set for an online romantic dinner, 2011.
KP: Što za tebe znače koncepcije svedive pod pojam “Nova trezvenost” koje vraćaju predmetima njihovo humano svojstvo? Je li tvoj rad, osim što je “user friendly” i human?
L. K.: Moj dizajn proizlazi iz osobnog iskustva na temelju kojeg počinjem istraživanje. Tako sam za zadnji projekt intervjuirala puno prijatelja, bake koje redovito koriste Skype da bi komunicirale s tatom koji živi u New Yorku i sa mnom kad sam u Londonu. Rad je human utoliko što podsjeća na to da nismo savršeni. Moj rad se ne trudi ponuditi instant rješenja koja će život učiniti boljim, nego propituje situacije i obrasce ponašanja, na način da možda provocira, ali i poštuje korisnika i pruža mu priliku za “Novi trezveni hedonizam”. Bio je opisivan kao subverzivan, no ja mislim da mu višeznačnost daje priliku da se situacija vidi iz nekoliko perspektiva u isto vrijeme. Bavi se budućnosti na način da se bavi onime što se dešava “sada” i u svakom slučaju nije ciničan, već iskren i direktan.
KP: U tranzicijskom društvu konflikt “ponuda i rješenja” buja uz preobilje ponude i eksploatacije marketinški stvorenih imaginarnih/cyber prostora konzumerističke Arkadije. Misliš li da je iz takvih društvenih postavki uopće moguća etička pozicija u dizajnu?
L. K.: To je svakako izazov, no mislim da je vrijedan izazov. Zanimaju me neočekivani spojevi -dizajn koji redefinira poziciju same struke, pomiče granice discipline. Vidim ga kao pribor za kreiranje novih scenarija, više nego kao “opremanje” postojećih. Ogoljivanje situacije od poznate, očite kvalitativne vrijednosti daje osjećaj čuđenja i znatiželje, negdje na rubu fikcije, kritike, utilitarnosti i poetičnosti.
KP: Jesu li humor i ironija vrh kritike?
L. K.: Vrh ledenjaka kritike! Humor je često način da se baviš stvarima kojima se inače ne bi mogao baviti, npr. Monthy Pythonovci koji su kroz humor kritizirali englesko društvo na vrlo precizan i secirajući način, metoda koju Englezi inače koriste da bi se konfrontirali sa svojom “mračnom stranom”, kojom se inače ne bi mogli suočiti. Dizajn je jezik, i toliko je inkorporiran u kulturu da nadilazi samu utilitarnost i počinje funkcionirati kao svojevrsni komentar. Ima tu priliku, možda više nego i jedna druga disciplina, baš zato što se ne nalazi pod “staklenim zvonom”, negdje izdvojeno, već je dio svakodnevnih socijalnih interakcija.
KP: Kakav je “uspješan” dizajnerski studio budućnosti i ako nije tajna – koja je cijena tvog zadnjeg rada?
L. K.: Cijenu još čekam od proizvođača. Uspješan dizajnerski studio budućnosti mora imati policu sa Disco Stickom!