Kritika Razgovarala: Tina Gavranić
U listopadu 2005. godine grupa aktivistica je odlučila osnovati prvi ženski mješoviti LGBTIQ zbor u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe. Nazvale su se Le Zbor, a misija im je bila i dalje jest pomoću glazbe utjecati na smanjenje homofobije i povećanje vidljivosti seksualnih manjina u javnosti. Ove godine slave petu godišnjicu postojanja što je bio povod za razgovor s jednom od osnivačica Le Zbora, Leom Jurišić.
KP: Kako ste u samim početcima, prije 5 godina, zamišljale Le Zbor?
L.J.: Naš prvotni koncept bio je da stvorimo nešto ‘For us by us’. Nešto za nas i za zajednicu što bismo mi same pripadnice LGBTQ zajednice radile za sebe. Kad smo počele nismo znale koliko će to sve skupa daleko ići. Željele smo da to bude zbor u kojem se ljudi malo druže, pjevaju zajedno, nastupaju možda na nekim eventima za ljudska prava (vezano za samu zajednicu), možda na nekim proslavama registriranog partnerstva, usvajanja djece i sl. Onda se malo po malo sve to proširilo, počeli su nas zvati sa svih strana, surađivale smo i s raznim umjetnicima, kolektivima, bile izvan regije i na zapadu.
KP: Vaša prvotna namjera bila je pomoću glazbe doprinijeti promociji različitosti i doprijeti do što šireg sloja ljudi. Što bi rekla koliko ste tijekom proteklih godina bile uspješne u tome?
L.J.: Nemamo metar kojim bismo mjerili homofobiju prije 5 godina i danas. Ono što je bitno jest da smo postale vidljive, da su putem našeg djelovanja lezbijke generalno postale vidljivije, a to je posebno bitno ljudima koji žive u nekim manjim sredinama. Važno im je da vide da netko nešto radi pa makar i u njima dalekom Zagrebu. Nekako su se osnažile osobe unutar same zajednice. U početku nije bilo lako sa curama uopće negdje doći. Mi smo otpočetka zamislile da nastupi uvijek budu javni, događanja na kojima ima dosta medija, nismo nikad nastupale u ‘ormaru’. Članice su se oslobodile prema tome i prema pjevanju, puštanju glasa što je ljudima uglavnom teško. Misli se, usred ove poplave ‘talent showova’, da je to ljudima lako, a to zapravo nije točno. Ljudima je jako teško pustiti glas i prilično su nesigurni u sebe i rezultat koji će uslijediti. Nama je bio cilj da budemo otvorene, da se sve polako uči, da nemamo audicije, tako da smo na samom samopouzdanju dosta napravile. Generalno gledajući mislim da je naše pojavljivanje u javnosti bitno zbog smanjenja homofobije i povećanja vidljivosti LGBTQ pripadnika seksualnih manjina. Po tom pitanju smo dosta napravile jer smo mnogo nastupale, vidljive smo i prepoznatljive. Koliko to neki prosječni građanin/ka iz šire okoline primijećuje i je li uopće čuo za nas, to ne bih znala reći, ali znam da u krugu nevladinih organizacija, LGBTQ zajednice znaju za nas, pa čak i u regiji i na zapadu što nam je jako drago.
KP: Postoji li neka reakcija ljudi ili pozitivan primjer koji ti je ostao u sjećanju?
L.J.: Meni je najdraže kad sa glazbom dirnemo ljude. Bio mi je super trenutak u Karlovcu na Dan ljudskih prava prošle godine. Pjevale smo te naše borbene pjesme i većinom su stariji ljudi bili prisutni. Znamo kako je izgledalo proteklih 20 godina u Hrvatskoj (pogotovo prva polovina ’90-tih), što se smjelo puštati i što je bilo poželjno, a što ne. Mi te starije pjesme izvadimo iz ‘naftalina’ i dajemo im novi štih. Sama činjenica da to ljude dirne mi je jako bitna. Veseli me recimo kad se netko javi mailom i kaže: “Super ste, hvala što postojite!” Tako znaš da to sve ima nekog smisla i doticaja s ljudima i publikom. Drago mi je kad starija populacija pozitivno reagira jer su oni malo konzervativniji i nisu toliko navikli na to. Inače smo uvijek na nastupima imali pozitivne reakcije.
KP: Možeš li se osvrnuti na vaš prvi nastup u klubu mama prije 5 godina i usporediti ga s vašim zadnjim nastupima? Što se promijenilo?
L.J.: Naš prvi nastup je bio za pravoslavni Božić. Htjele smo da bude za katolički, ali se nismo uspjele uvježbati do tada. Zanimljivo je da u pravoslavnoj tradiciji uopće nema božićnih pjesama, a one koje smo tada izvele bile su s međunarodnog repertoara (poljske, češke, šarolik izbor). Na tom prvom nastupu htjele smo se predstaviti ljudima nakon samo 3 mjeseca rada. Nismo se puno uspjele uvježbati, ali smo ipak htjele izaći i možda privući još neke zainteresirane jer nas je tada bilo samo 5. U sjećanju mi je ostalo da je Trpimir Matasović, glazbeni kritičar koji je bio na koncertu, na forumu kasnije napisao: “Aha, bio je koncert, bili su super kolači.” Lijepo nas je ‘počastio’. Mi smo svjesne kako je to tada zvučalo, ali nakon 5 godina u odnosu na taj prvi nastup smo nevjerovatno napredovale, čak i naša maestra Lidija to kaže. Tako da što se tiče kvalitete izvedbe i zvuka uopće ne možemo raditi usporedbu, a i sad nas je tri puta više u zboru. Energija i volja su iste, a kvaliteta puno veća.
KP: Postoji li ograničenje na broj članica koje primate?
L.J.: Ne. Zbor je specifičan po tome da nema ograničenja. Može nas biti 50, samo nebo nam je granica. Stvar je u tome da smo se zadržale na toj brojci 15 plus-minus. Mi bismo rado da dođe još cura koje su zainteresirane, ali nisu ni sve spremne dolaziti na probe. Do sada je preko 60 osoba procirkuliralo, a ostaju one koje su najupornije.
KP: Kako se uspijevate organizirati s obzirom na to da vas je puno?
L.J.: Teško se dogovarati oko repertoara, ali nastojimo da su sve zadovoljne, da nijedna ne pjeva pjesmu koja joj je užasno mrska. Nastojimo da sve bude dogovoreno konsenzusom. Ne mogu sve biti oduševljene, toga smo svjesne, ali barem da budu relativno zadovoljne.
KP: Što bi rekla koja se pjesma najviše svidjela publici?
L.J.: U Hrvatskoj najbolje idu pjesme na domaćim jezicima. Tako su npr. Riječke pičke, Moj dečko je gej i Dodolska best off, hitovi. U inozemstvu, npr. u Kölnu je hit bio Das modell od Kraftwerka. U toj pjesmi ima njemačkih i engleskih kombinacija pa su bili oduševljeni. Malo ćemo još trebati poraditi na pjevanju na engleskom, ali mi smo se zapravo od samog početka fokusirale na domaće stvari koje su zanemarene. Slavenski nam jezici, čini mi se, idu bolje. Imale smo pjesme na ruskom, makedonskom i sl. U našim pjevačkim početcima, naša maestra Lidija nam je dala da naučimo jednu dječju pjesmu, Gle ide jež. Pjevale smo jednoglasno, a onda smo se postepeno razvijale.
KP: Ima li nečeg novog vezanog za vaš prvi studijski album koji je već neko vrijeme u pripremi? Osim toga, već postoji i dokumentarac o vama.
L.J.: U procesu je. Snimljen je i sada je u fazi miksanja te pregovaranja s izdavačima. Snimljen je s bendom Vergl Grind, a pošto nije a capella može se puštati i u diskotekama (smijeh).
Dokumentarac Bože čuvaj Le Zbor, koji su snimile Dalia Pintarić i Lora Šuljić uz asistenciju Gabriele Ivanov, uvršten je u program nadolazećeg Ljubljana lesbian i gay film festivala.
KP: Kako je uopće film nastao? Do sada je već prikazan na nekoliko filmskih manifestacija. Hoćete li možda sudjelovati na ljubljanskom festivalu?
L.J.: Nama je super da je film zaživio. Snimljen je u vrlo kratkom roku prošle godine, tijekom travnja i svibnja sa budžetom od nula kuna. Film zapravo prati naš put na festival Various Voices u Londonu. Počinje spremanjem triju djevojaka iz zbora, prati sve nas dok pjevamo i putujemo po Londonu, a završni dio je nastup na festivalu popraćen komentarima nakon nastupa. Meni se jako sviđa i mislim da je pogodio atmosferu. Baš je topla ljudska priča o svima nama. Redateljice su bile super i imale su strpljenja pratiti nas. Nije bilo lako pratiti taj ritam i mnoštvo obaveza koje su nas okruživale. Film je bio prikazan u Hrvatskoj na nekoliko festivala poput DORF-a, a preko DORF-a je išao u druge krajeve jer festival ima svoj putujući dio kojim predstavlja program u drugim gradovima i mjestima. Osim na DORF-u, prikazan je na Liburnia film festivalu te u Sarajevu na PitchWise-u, a sad će biti na tom dugovječnom festivalu u Ljubljani. Uvršten je kao kratki dokumentarac.
Sumnjam da ćemo mi ići u Ljubljanu jer nas nisu zvali i ne znam imaju li organizatori/ice sredstava za naš dolazak. Kako mi nemamo nikakve izvor financiranja i same sebe financiramo članarinama, tako kada nas netko pozove mora nam minimalno pokriti putne troškove, a i simbolični honorar bi dobro došao.
KP: Odakle naslov Bože čuvaj Le Zbor i sama ideja da snimite dokumentarac?
L.J.: Naslov je predložila Gabe uzoru na God save the queen, pošto smo bile u Londonu. Ta pjesma je povezana s Londonom i pričom o subkulturama. Naslov je dobar i zato jer je prevediv na engleski. Bilo je i drugih prijedloga, ali ovaj se pokazao kao najzvučniji.
Prijedlog da se snimi dokumentarac je potekao od nas i pozvale smo Daliju i Gabe da nas prate u London. Nismo u početku imale ideju da to bude dokumentarac, više smo htjele imati nekakav video materijal koji bi nam mogao poslužiti za spot, a na kraju je uz minimalna sredstva i velik trud ispao pristojan mali film.
KP: Osim filma postoji i strip o vama, a sudjelovale ste i u par predstava nastojeći proširiti polje svog djelovanja? Kako je došlo do tih suradnji?
L.J.: Strip je radila Helena Janečić. Bile smo gošće njene glavne strip junakinje Horny Dyke (smijeh). Sudjelovale smo u tri kazališne predstave. Prva predstava su u stvari dvije verzije Vagininih monologa u režiji Dubravke Crnojević Carić. Zbor se tu uklopio sa pjesmom i malo sa plesom. Treća predstava je bila Putujuće pozorište Šopalović koju je režirao Tomi Janežič u ZeKaeM-u. Tu smo iz publike, u kojoj smo bile razmještene, otpjevale dvije pjesme što je bilo u predstavi neočekivano. Suradnje su se desile spontano jer su to ljudi koji znaju za nas i pozivaju nas da se priključimo projektu. Super smo za suradnju, pozovite nas! (smijeh) Iako smo amaterski zbor mislim da nitko nije imao neugodnih iskustava s nama. Radimo s nevladinim organizacijama, umjetničkim kolektivima, queer scenom. Sa Sanjom Iveković smo ostvarile veću suradnju na njenoj izložbi Polje makova/Mohnfeld predstavljenoj na Dokumenti u Kasselu. Ona je bila prva umjetnica s kojom smo surađivale i bilo je to odlično iskustvo. Nedavno smo surađivale i s UrbanFestivalom.
Bilo bi super da je kod nas drukčija situacija pa da nas ljudi pozovu da, recimo nečijoj djevojci ili dečku otpjevamo nešto pod prozorom, ali nismo još dobile takav poziv.
KP: Kako je prošla proslava petog rođendana? Zašto ste za proslavu godišnjice djelovanja odlučile ne pjevati?
L.J.: Zanimljivo. Ipak smo zapjevale na kraju u neke sitne sate, ali htjele smo da to bude neobvezujuća zabava. Puštale smo glazbu svaka po 20 min. Mislile smo da će tako biti ležernije, ali smo imale jedno neugodno iskustvo s Medikom koje nismo očekivale. Djelatnici u Medici su, nakon što su čuli određenu vrstu glazbe s Istoka, ugasili zvučnike i rekli da se to kod njih ne smije puštati. To nas je prenerazilo jer nismo mislile da u prostoru koji je tako otvoren za sve postoji glazba koja je nepoćudna.
KP: Postoji li neka želja koju ste imale na početku, a još je niste uspjele realizirati?
L.J.: Sjetila sam se jedne naše članice, Kristine, koja bi željela da može živjeti od Le Zbora. Mi se uvijek nasmijemo kad to čujemo. Ne znam koliko je tako nešto izvedivo. Velika želja nam je da dospijemo do što više mjesta u Hrvatskoj. Uspjele smo nastupati na zapadu, a po Slavoniji, Dalmaciji i slično – ne. Malo je teže doći u neke krajeve. Osamdeset posto naših nastupa je vezano za Zagreb. Nekad je problem jer nas zovu da nastupimo preko tjedna, a mi u dalje krajeve možemo samo vikendom. Nekad je pak stvar u tome da nas nema tko pozvati jer u toj sredini nema organizacije koja bi tako nešto organizirala. Nekima je malo bed kako će sredina reagirati. Recimo u Zadar nas je pozvala inicijativa Queer i bilo je odlično. Mi smo uvijek zainteresirane, ali uglavnom je problem ili što organizatori nemaju sredstava da nas pozovu i pokriju nam troškove puta ili jednostavno sredina nije spremna. Bilo je i slučajeva da su nas pozvali, a onda kasnije ipak rekli da je bolje da ne dođemo. Dobro je što sada postoji film tako da ako mi negdje ne možemo doći može se preko njega čuti za nas. Isto vrijedi i za naš album, kada izađe. Naš cilj je da pomoću njega priđemo ljudima te da nas čuju preko CD-a ako to već nije moguće uživo.
Objavljeno
Objavljeno
