Blic Filmski festivali na otvorenom postali su neizostavan dio ljetnih kulturnih programa, privremeno nadoknađujući izostanak nezavisne kinoprikazivačke infrastrukture širom Hrvatske. Sezonu će tradicionalno zatvoriti Liburnia Film Festival, najstariji festival dokumentarnog filma u zemlji, koji se ove godine održava od 26. do 30. kolovoza na nekoliko opatijskih lokacija. U konkurenciji za festivalske nagrade nalazi se 18 naslova, među kojima će njih šest u Opatiji imati svoje premijerno prikazivanje, a festivalski okvir upotpunjuju programi Regionale, Restartovi filmovi i Beldocs predstavlja te niz popratnih tribina i razgovora.
Natjecateljski program donosi širok raspon osobnih i društveno angažiranih priča: od lirskog portreta zabačenog otoka u filmu (PS) Aleša Suka i veterinarske etičke dileme u dugometražnom debiju Sunčice Ane Veldić O mačkama i ljudima, do obiteljskih i intergeneracijskih slojeva u filmovima Lekcije mog tate Dalije Dozet, Požari Bele Bračko Milešević i Godina prođe, dan nikako Renate Lučić. Intimne vizure prelamaju se i kroz film Kad vrtim film Ines Jokoš te Moja prijateljica Sely Maje Alibegović, dok su društveno-političke borbe u središtu novih radova Nebojše Slijepčevića (Crveni tobogan) i Ivana Ramljaka (Mirotvorac).
O višegodišnjem profiliranju Liburnia film festivala, međugeneracijskim i regionalnim suradnjama te hvatanjem u koštac s problemima dokumentarnog sektora i vizijama njegova napretka razgovaramo s Oliverom Sertićem, selektorom festivala i osnivačem produkcijske kuće Restart.
Ovogodišnji natjecateljski program LFF-a donosi čak šest premijernih naslova. Koliko vam je u selekciji važno da festival publici ponudi naslove koji tek kreću u svoj život, i kako to oblikuje njegov profil?
Mi nismo nužno premijerni festival jer želimo prikazati najbolje lanjske filmove i bilo bi nam glupo “blokirati” filmove, ako su završeni u početku godine i imaju, npr. šanse igrati na ZagrebDoxu. Za filmove je važno da se gledaju, posebno jer život filma ne traje posebno dugo. Ipak, ako je film već imao veliku kino distribuciju ili je prikazan na televiziji, pa ga je stanovit broj publike već mogao vidjeti, a proizvedeni su neki svježi kvalitetni naslovi, ipak se radije odlučujem dati šansu njima. Svake godine to ovisi o recentnoj produkciji. Ove godine je stvarno kvalitativno dobra, nagodinu možda neće biti.
Što se tiče premijera, naravno, volimo ih imati i strašno nam je drago kada nam redatelji i producenti daju povjerenje da upravo iz Opatije krenu na svoj festivalski put. To donosi i svojevrsni prestige festivalu, a mediji rado obraćaju pažnju na autore_ice o kojima se još nije pisalo. To nam sve naravno pomaže u promociji. Mi to povjerenje nastojimo opravdati dodatnom promocijom takvih filmova, ukazivanjem medijima na premijerne hrvatske projekcije i dobrom reprezentacijom na LFF-u. U zadnjih desetak godina, uvijek imamo između 30 i 40 posto premijera, što je za jedan nezagrebački festival dosta dobra brojka.
Liburnia Film Festival poznat je po tome da daje prostor mladim autorima_cama, posebice studentima_cama, ali ih istovremeno stavlja rame uz rame s etabliranim redateljima. Kako vidite tu dinamiku između novih glasova i već afirmiranih autora i što ona donosi publici, a što samoj filmskoj sceni?
Liburnia Film Festival je mjesto susreta. Otkad nam dolazi velika većina autora, to je super prilika da se kod nas druže, razmjenjuju mišljenja i pitaju pitanja. Publika nerijetko pristupa autoru da ga nešto pita odmah nakon projekcije, pa se tu razviju zanimljive konverzacije, a imaju prilike susresti ih i na programu Piće s autorima sljedećeg dana. Ove godine je to na terasi Palme hotela Bristol.
Mladi filmaši imaju priliku sresti ove iskusnije. Dolaze tu i producenti, snimatelji i montažeri pa kod nas počnu prvi razgovori koji se kasnije prometnu u zajednički projekt. Važno mi je reći da bez obzira na iskustvo i javnu prepoznatljivost, filmovi mladih autora znaju biti izuzetno kvalitetni i zanimljivi, a često i pokupe nagrade. Publika tu naravno najviše profitira, jer może pogledati godišnji presjek hrvatske dokumentaristike, a nerijetko, kao i mi prate razvoj pojedinih mladih filmaša koji su napravili svoje prve filmove.
U programu je prisutna i snažna regionalna komponenta kroz sekciju Regionale, ali i suradnju s Beldocsom. Kako se kroz takve programe gradi šira mreža dokumentarističke scene, i što oni znače za autore koji često dolaze izvan glavnih produkcijskih centara?
Regionale smo pokrenuli prije nekoliko godina kad je samo iz Istarske i Primorsko-goranske županije stiglo oko 20 prijava, a nažalost nisu svi mogli u konkurenciju. Zbog mjesta održavanja, naravno, važno nam je podržati lokalne (u ovom slučaju, regionalne filmaše), a posebno jer je produkcijski nukleus još uvijek čvrsto vezan za Zagreb. Zbog toga me izuzetno veseli kada dobijemo priliku pokazati i filmove koji dolaze izvan tog zagrebačkog kruga. Najviše obrazovnih institucija i inicijativa koje se bave dokumentarcima, pa i produkcijskih kuća je i dalje u Zagrebu, u Rijeci se radi sve više, pa i u Puli. Voljeli bi da se i u Slavoniji, sjevernoj Hrvatskoj i drugim gradovima pojavi više producenata dokumentaraca. Ipak, ove je godine dosta raznoliko. Iako su produkcijske kuće zagrebačke, autori_ce dolaze iz Osijeka, Gunje, Varaždina, Splita, Sanvičenta, i naravno Pule i Rijeke.
Ova druga, postjugoslavenska regija i suradnja s Beldocsom je malena, maltene simbolična suradnja razmjene pobjedničkih filmova, ali s idejom da se u nekom trenutku širimo i počnemo surađivati i s drugim regionalnim festivalima, što je dobro i za hrvatski film, ali i za domaću publiku, koja može upoznati neke nove senzibilitete i kreativne pristupe. Za neku jaču priču trebaju nam ozbiljniji novci.
Nova partnerstva, poput onog s platformom Nova Docu, otvaraju dodatne prostore distribucije i vidljivosti za dokumentarni film. Što to znači za život filmova izvan festivala, mogu li takvi modeli dugoročno promijeniti način na koji domaći dokumentarci pronalaze publiku?
Prisutnost kreativnih dokumentaraca na što više kanala i platformi definitivno stvara i obrazuje publiku i za taj tip programa. Iako su većini ljudi i dalje sinonim za dokumentarni film epske priče o opasnim životinjama prerije i fenomenalnim uraganima, ili biografske priče o poznatim nogometašima i pjevačima, uključivanjem novih i drugačijih priča, zainteresirat će se još netko, pa će se taj krug dalje širiti. Važna je dostupnost.
Obično život autorskog filma kreće od festivala, pa u najboljoj varijanti i kino distribucije nešto kasnije. Nakon toga dolaze televizije i VOD platforme (video on demand – video na zahtjev). Ja izuzetno volim i cijenim gledanje u društvu, među publikom na dobrom velikom platnu i s dobrim zvukom, a odnos s manjim ekranima je suživot koji treba održavati. Tako će, vjerujem i kroz našu suradnju s Nova Docu više hrvatskih filmova dospjeti do publike u drugim dijelovima regije gdje je njihova platforma dostupna, a to su u ovom trenutku, osim svih zemalja Jugoslavije sada i Bugarska i Grčka.
U najavama ovogodišnjeg programa dosta se govorilo o tome da hrvatska dokumentarna produkcija doživljava “eksploziju” kvalitete. Kao selektor koji iz godine u godinu pratite scenu, kako vidite taj progres – gdje su najveći pomaci, a gdje i dalje postoje rupe ili problemi?
Pomaci su vidljivi i kreativno i produkcijski. Tu također veliku ulogu igra dostupnost dokumentaraca. Prije ste mogli gledati uglavnom TV forme na HTV-u. Danas imate specijalizirane festivale poput ZagrebDoxa ili LFF-a, ali i puno malih, lokalnih festivala. Više je stranih i domaćih dokumentaraca na HRT-u, prikazuju ih i neka kina u svom redovnom programu, a u Zagrebu već 16 godina djeluje Dokukino, jedino specijalizirano dokumentarno kino u ovom dijelu Europe. Tu su i već spomenute VOD platforme, od lokalnih preko regionalnih do međunarodnih. Drugim riječima, prostora za inspiraciju i kreativno uspoređivanje ima daleko više nego ranije.
Upravo zbog toga, sa svim tim prozorima u svijet, autori mogu vidjeti kakva su dokumentaristička stremljenja i s čime se sve dokumentarac igra. Produkcijski je nešto lakše jer postoje radionice i filmski edukacijski programi prepuni sjajnih kreativnih ljudi koji će vam pomoći na razne načine, od brušenja ideje, do posudbe kamere. Nije neznatna stvar i to da je oprema jeftinija i dostupnija. HAVC sa svojom strukturom cjelogodišnjih javnih poziva na različite natječaje otvara mogućnost da se ipak mogu planirati neki produkcijski koraci, poput razvoja scenarija, razvoja projekta i produkcije, a ako vam film upadne na neki pitching forum ili prezentaciju u inozemstvu i za to postoji financijska injekcija putem HAVC-ovih natječaja.
Sve nabrojano kroz godine pomoglo je hrvatskom filmu u zadnjih 20 godina. Mjesta za napredak je puno. Prvenstveno jer se za kulturu u Hrvatskoj generalno izdvaja jako mało, pa posljedično tome i za film. Izdvajanja za dokumentarne filmove unutar HAVC-a treba značajno pojačati u svim kategorijama jer su budžeti dokumentarnih filmova značajno narasli, ne samo materijalni troškovi, već se, ovisno o tipu filma, naravno, filmovi duže istražuju i razvijaju, mnogo je dana snimanja (ako ne želimo fejkati dokumentarne situacije). Tu su mjeseci montaże, ako želimo ozbiljan, međunarodno potentan dokumentarac, a ne zaboravimo i više tjedana rada na zvuku, kolor korekciji i konačno distribuciji filma.
Sve to puno košta i za ozbiljan film moramo tražiti međunarodne koprodukcije, što katkad uspijemo, nekad ne. Volio bih i da je Hrvatska televizija voljniji partner u proizvodnji i s boljim terminima prikazivanja, kakav je slučaj u zapadnoeuropskim zemljama. Moja produkcijska kuća Restart trenutno vrlo korektno surađuje s HTV-om, ali dojma sam da to može biti puno prisnije i opet s većim ulaganjima. Svakako su značajni i filmski edukacijski programi, koje sam već spomenuo, a s obzirom na to da je uloga producenta izuetno bitna u nastanku filma, na neki način treba omogućiti i produkcijskim kućama financijsku stabilnost kako bi mogli opuštenije preuzimati i raditi na novim projektima.
Objavljeno
