Intervju Hrvoje Osvadić filmski je, televizijski i kazališni producent od 1999. godine. S redateljem Goranom Devićem suvlasnik je produkcijske tvrtke Petnaesta umjetnost koja se bavi pretežno produkcijom dokumentarnih te igranih filmova, a u četrnaest godina producirali su dvadesetak filmova. Osvadić je pet godina bio predsjednik Hrvatske udruge producenata, osnovane s ciljem podizanja razine proizvodnje audiovizualnih djela te hrvatskog filma, kao i reguliranja profesionalnih standarda u polju.
S Osvadićem smo razgovarali o razlikama rada na produkciji dokumentarnih i igranih sadržaja, važnosti priznanja i nagrada za uspjeh filma te mogućnostima distribucije na malom tržištu.
KP: Petnaesta umjetnost sudjeluje u produkciji igranih i dokumentarnih filmova, možete nam predstaviti osnovne razlike rada na produkciji igranih i dokumentarnih filmova?
Dokumentarni film ima svoje zakonitosti u smislu produkcije, pogotovo kad se radi o autorskom dokumentarnom filmu. U većini slučajeva produkcija se mora prilagoditi temi koju snima – raspored snimanja i sve ostalo ovisi o priči koja se prati. Za razliku od igranog filma većinom je nemoguće napraviti detaljan produkcijski plan, time se povećava broj dana snimanja, a samim tim i troškovi proizvodnje. U usporedbi s igranim filmom u kojem je najvažniji scenarij i produkcijska razrada prema kojoj se dalje radi plan snimanja, tema je u dokumentarnom filmu glavni fokus i sve je podređeno njoj. Što je produkcija više spremna na fleksibilnost u prilagodbi plana snimanja temi time je dokumentarni film bolji.
Kod takvog načina proizvodnje dokumentarnog filma, koja nije odluka nego potreba, sam period proizvodnje ponekad traje i više godina. Na žalost javni izvori financiranja dokumentarnog filma ne prate tu potrebu. Razlika između financiranja dokumentarnog filma i igranog filma je 1/20, odnosno minuta dokumentarnog filma se vrednuje dvadeset puta manje iako su svi troškovi i cijene ljudi, tehnike i usluga jednaki. Time se proizvodnja dokumentarnog filma još više otežava. Zadnjih godina HAVC je počeo povećavati sredstva kojima sufinancira proizvodnju dokumentarnog filma, ali to je još uvijek jako nisko naspram stvarnih potreba. Bitno je naglasiti da HAVC financira maksimalno 60 posto budgeta filma (bilo igrani ili dokumentarni) i da je producent obavezan osigurati ostatak sredstava tako da se na kraju posao producenta dokumentarnog filma svodi na jako skupi hobi u kojem ne postoji nikakav profit koji bi omogućio daljnja ulaganja u tvrtku, daljnji razvoj, napredovanje i konkurentnost na europskom tržištu.
Gotovo je nevjerojatno da hrvatski dokumentarni film ostvaruje tako dobre rezultate na stranim festivalima i da smo na svjetskoj razini jako cijenjeni i to traje već godinama. To možda govori samo o tome koliko ljubavi, truda i vremena ulažemo u dokumentarni film.
KP: Bavite se i angažiranim filmovima, kako oni prolaze na malom tržištu kao što je hrvatsko i koji je najveći izazov produkcije angažiranih filmova?
Sve teme koje obrađujemo u filmovima su vezane za sudbine naših protagonista. Na žalost živimo na području i u vremenima u kojima su ljudske priče protkane mnogim tragedijama od rata pa preko siromaštva sve do uskraćivanja osnovnih ljudskih potreba i sloboda. Tu ponajviše mislim na nemogućnost zaposlenja i života od svog rada. U tako složenom okruženju svaka tema je neizbježno angažirana htjeli mi to ili ne. Mi sa svojim filmovima dokumentiramo vrijeme u kojem živimo, na žalost tragične ljudske sudbine su sastavni dio tog vremena i nemoguće ih je ignorirati.
Filmovi koje radimo većinom su jako dobro prihvaćeni od strane kritike, stranih i domaćih festivala i najvažnije od publike. Do ove zadnje kategorije koja je i najvažnija po nas koji se bavimo ovim poslom, film jako teško dolazi jer televizije u Hrvatskoj ne prikazuju hrvatski dokumentarni film. “Velika kina” su općenito nezainteresirana za hrvatski film, a kamoli za dokumentarni. Zašto, to morate pitati njih, ali često su problem teme kojima se bavimo. Te teme često ne odgovaraju lažnoj slici društva i bezbrižne zabave koja donosi gledanost, prodaju kokica i profit. Sve je to biznis, a mi se bavimo umjetnošću od koje se očekuje biznis, to su teški kompromisi i očekivanja koja nije jednostavno ispuniti.
KP: Kad smo već kod publike, mogu li takvi filmovi, ali i općenito filmovi takozvanih malih jezika, uspjeti bez javnih potpora ili biti komercijalni?
Ne. To odmah mogu reći. Naša kinematografija je na hrvatskom jeziku. Kad bi išli u neku ozbiljnu distribuciju u “velike zemlje” mi bi sve filmove morali sinkronizirati na jezike tih zemalja, jer općenito publika, pričam konkretno o Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Britaniji u redovnoj distribuciji nije navikla gledati filmove koji nisu na njihovom jeziku. Drugim riječima, ako imate titlove u filmu ne možete ići u velika kina. Znači ostaju vam samo mala kina koja ne mogu ostvariti prodaju na ulaznicama da bi vam se uopće isplatilo distribuirati film, a za sinkronizaciju nemamo sredstava. Većinom to i ne želimo raditi jer taj proces i finalni oblik ruši autentičnost filma, a samim tim i kvalitetu.
KP: Spomenuli smo televiziju gdje je loša situacija, kina gdje je loša situacija – kakve su još mogućnosti distribucije i prikazivanja nezavisnih filmova u hrvatskoj?
Neke ozbiljnije ne postoje. Ako se ne dogodi sustavna edukacija publike, ako se velika kina ne natjeraju na to da imaju slot koji se tiče isključivo samo hrvatskog filma, tu nema pomoći. Kroz ovih 20 godina koliko sam ja u tom poslu, ne vidim da se desio ikakav pomak, a nemam ni neku sjajnu, optimističnu sliku za idućih 20 godina. Nedavno smo imali u distribuciji film Na vodi redatelja Gorana Devića, to je konkretno drugi dokumentarni film u distribuciji koji sam imao u 20 godina. Da nema entuzijazma i volje našeg distributera Olivera Sertića vjerojatno se ne bi ni ova posljednja distribucija desila.
KP: Koliko su nagrade i priznanja kritike važna za produkcijske kuće? Da li one utječu na prepoznatljivost organizacija, veći pristup resursima i distribuciji?
Nagrade i priznanja su nam jedino što ostane kada se podvuče crta. Te nagrade i priznanja olakšavaju financiranje proizvodnje filma kroz javne izvore financiranja. Također je i velika potvrda nama, vjetar u leđa koji nas gura dalje i signal da radimo dobro. Da toga nema ne znam za što bi se držali u momentima kada entuzijazam splasne i kada se čovjek zapita zašto to radi.
KP: Bili ste predsjednik Hrvatske udruge producenata, možete nam ispričati koja je njena glavna uloga i na koje načine zastupa interese producenata.
Udruga hrvatskih producenata okuplja producente – osobe koji se bave produkcijom filma i produkcijom filmskih festivala. Smisao te cijele udruge je promicanje filma, rad na poboljšanju sustava u kojem poslujemo, rad na izmjenama zakona koji se tiču naše djelatnosti i općenito poboljšanje profesionalne razine poslovanja. Na redovnoj bazi surađujemo i s Ministarstvom kulture, HAVC-om, Hrvatskom udrugom poslodavaca i drugim udrugama poput Društva redatelja, Društva filmskih djelatnika itd.
KP: S obzirom na vaše iskustvo i pregled situacije, što možete reći u kojem smjeru se razvija producentska struka u Hrvatskoj i što nam eventualno donosi mogući veći upliv stranih koprodukcija?
Producentska struka u Hrvatskoj ide definitivno u dobrom smjeru, otvaranje tržišta prema EU, suradnja s kolegama iz zemalja Europe i svijeta su postali svakodnevica, time smo prestali biti mala klaustrofobična zajednica kako smo izgledali devedesetih. Također je u tome pomogla i Akademija dramskih umjetnosti koja je otvorila smjer produkcije prije ne tako puno godina i time uvela sustavnu edukaciju producenata.
Što se tiče stranih produkcija pozdravljam svaku stranu produkciju u Hrvatskoj, smatram da je to veliki benefiti za našu zemlju u smislu financijskog i promidžbenog dijela tog trenutnog trenda.
Postoji drugi aspekt te priče, a to je što Hrvatska nema razvijeni sustav školovanja filmskih zanimanja, tako da je potražnja za filmskim radnicima i ponuda na tržištu rada u potpunom disbalansu. Okupljanje filmske ekipe je postao veliki problem jer je na tržištu stalno prisutan manjak kvalitetnih filmskih djelatnika. Dok se naš sustav školovanja ne počne prilagođavati potrebama tržišta i ne postane aktualniji i brži i dok se ne uvede sustav prilagodbe potrebama tržišta imat ćemo sve veće probleme u proizvodnji koji su već sada dosegnuli kritičnu točku.
Smatram da zbog te situacije ne iskorištavamo strane produkcije i koprodukcije na način koji bi mogli. Većina ekipe na tim produkcijama su stranci iz prostog razloga što mi ne možemo zadovoljiti potrebe produkcije. Što je veći broj produkcija u Hrvatskoj time se smanjuje postotak naših djelatnika u procesu proizvodnje, a time gubimo prihode od poreza i prireza koji bi svakako dobro došli u državnoj blagajni.
ObjavljenoObjavljeno
