Intervju Chiara Bonacchi arheologinja je na Sveučilištu u Edinburgu, specijalizirana za srednjovjekovnu i javne arheologije. U svojim radovima bavi se digitalnom baštinom i politikama prošlosti u kojima spaja različite discipline od arheologije i historiografije do analize podataka na internetu i društvenim mrežama. Godine 2022. objavila je knjigu Heritage and Nationalism: Understanding Populism through Big Data u kojoj analizom podataka s društvenih mreža proučava kako se antička i srednjovjekovna povijest koriste za izgradnju suvremenih nacionalizama.
U Zagrebu je održala plenarno predavanje na međunarodnom skupu Digitalna povijest umjetnosti – Metode, prakse, epistemologija V: Kritički pristupi izvorima u (digitalnoj) povijesti umjetnosti, koji se održao od 16. do 17. listopada u organizaciji Instituta za povijest umjetnosti te u suradnji sa Sveučilišnim računskim centrom (SRCE) i Digitalnom istraživačkom infrastrukturom za umjetnost i humanistiku u Republici Hrvatskoj (DARIAH-HR).
S Chiarom razgovaramo o njenom istraživanju problema povezanih s pristranostima koje se pojavljuju u stvaranju i analizi digitalne baštine današnjice te nepravdama koje proizlaze iz proizvodnje predmeta baštine i epistemologija u okolišima koji se temelje na umjetnoj inteligenciji i društvenim medijima. Chiara nudi i ideju popravka, odnosno obnove digitalnog okoliša koja se kreće prema pravednijoj i uključivoj budućnosti.
Arheologinja ste, ali svoje područje istraživanja povezujete s nečim što nije uobičajeno za arheologe, a to je analitika podataka. Kako ste došli do povezivanja ta dva različita područja?
Po struci sam arheologinja. Završila sam preddiplomski i diplomski studij arheologije, točnije srednjovjekovne arheologije, a zatim doktorirala u području javne arheologije na Institutu za arheologiju UCL-a. Tada sam se počela zanimati za načine kako ljudi doživljavaju i opažaju prošlost. Zbog važnosti i središnje uloge koju digitalne metode i digitalni mediji imaju u našim životima, privuklo me proučavanje javnog iskustva prošlosti koje se odvija i u offline i u online svijetu. Zatim sam se počela usavršavati u računalnim pristupima analizi podataka.
Nakon toga, moje se istraživanje usmjerilo na razvoj novih metodologija za analizu podataka na većoj razini kako bismo razumjeli načine na koje javnost koristi prošlost, te kulturne i društvene vrijednosti koje različiti ljudi pridaju prošlosti i implikacije koje to ima za upravljanje baštinom i interpretaciju baštine.
Na kojim ste platformama i medijima pronalazili podatke?
To uvelike ovisi o istraživačkom pitanju. Nedavno sam se više bavila nacionalističkim i antagonističkim načinima korištenja prošlosti. Zbog toga sam se fokusirala na društvene mreže, ali i na druge vrste internetskih medija, kao i izvanmrežne oblike angažmana koji se koriste. Koristila sam podatke s nekadašnjeg Twittera, a koristit ću i podatke s X-a u svom novom projektu. Također, prikupljala sam i podatke s Facebooka, Flickra te ih kombinirala s tradicionalnijim metodama društvenog istraživanja, primjerice anketama i terenskom etnografijom jer analiza isključivo digitalnih materijala, odnosno podataka s društvenih mreža, rijetko omogućuje dubinsko razumijevanje. Stoga je upotreba više metoda često najbolji pristup za odgovor na istraživačka pitanja.
U svom istraživanju nacionalizma koristila sam podatke s društvenih mreža iz dva razloga. Prvo, jer su to bili prostori u kojima se fenomen populističkog nacionalizma odvijao. Drugi razlog je taj što oni omogućuju prikupljanje podataka u velikom obujmu kako bi se identificirali rijetki trenuci u kojima korisnici spontano izražavaju svoje stavove o naciji pozivajući se na prošlost. Takve je informacije vrlo teško naći kada osobe izravno ispitujete jer su njihovi odgovori podložni pristranostima.
Koliko su sadržaji koji tematiziraju antiku ili srednji vijek prisutni na platformama poput Twittera i Facebooka? Često ta razdoblja doživljavamo kao udaljenu prošlost, koja nema veze s našim suvremenim životom.
Mislim da je korisno razlikovati dvije razine. Ako govorimo o vrlo intenzivnom, dubokom i kontinuiranom interesu za prošlost, to je naravno rjeđe. No ako govorimo o interesu koji je dio svakodnevice – primjerice, ljudi šeću pse pokraj arheološkog lokaliteta, ili idu s obitelji u muzej koji je posvećen Rimskom Carstvu ili srednjem vijeku – to se događa često. Na internetu se mogu pronaći tragovi različitih oblika iskustva prošlosti. U smislu onoga što osobe spominju da su radile, ali i njihovih predodžbi o prošlosti.
Ljudi se ponekad pozivaju na prošlost, primjerice kroz povijesne analogije, kada trebaju potkrijepiti svoje argumente o sadašnjosti. To je ono što Kuhn definira kao povijesnu svijest. Osobe koriste znanje koje imaju, uključujući povijesno znanje, kako bi objasnili sadašnjost i budućnost. A kako stječu to povijesno znanje? U školi, ali i izvan škole – posjetima lokalitetima, čitanjem knjiga, gledanjem televizije. Sve to dolazi u obzir i tragovi svega toga se mogu pronaći na internetu.
Koje se povijesne periode koristi u konstruiranju nacionalnih i nacionalističkih pripovijesti, online ili offline?
Postoji nekoliko različitih razdoblja i ona uvelike ovise o geopolitičkom i kulturnom kontekstu. No ako se fokusiramo na Europu i Sjevernu Ameriku, vidimo da su mnogi mitovi koji hrane nacionalističke ideje povezani s onim što ljudi percipiraju kao svoje podrijetlo. To je često Rimsko Carstvo ili razdoblja prije i poslije njega – klasično razdoblje i rano srednjovjekovlje. No naravno, nisu to jedina razdoblja. Još su važnije teme koje se pojavljuju. Razdoblja se koriste u relaciji s određenim temama: imperijalizam, podrijetlo, civilizacija, a one se prikazuju na način koji može biti koristan određenoj naciji.
U svojoj knjizi Heritage and Nationalism: Understanding populism through big data, spominjete binarne suprotnosti koje nastaju u prikazivanju prošlosti. Možete li navesti primjer u britanskom ili talijanskom kontekstu?
Vrlo često kada se pojedinci pozivaju na prošlost, promatraju je kroz opozicije. Suprotstavljaju jedno razdoblje onome što je bilo prije ili poslije. U kontekstu Ujedinjenog Kraljevstva i Brexita, studiji slučaja o kojoj govorim u knjizi, zagovornici Brexita uspoređivali su Europsku Uniju s Rimskim Carstvom i pozivali ljude da odbace EU kao što je Budika odbacila Rimsko Carstvo. Dakle, postoji napetost i opozicija između Budike, koja predstavlja željezno doba, i Rimskog Carstva, dominantne sile koja dolazi s kontinenta i koja želi nametnuti svoja pravila. Tu se vidi poistovjećivanje s autohtonim, “izvornim” željeznodobnim svijetom koji je bio slobodan i pokušao se obraniti od ove dominantne vanjske sile.
Drugi primjer, povezan s ekskluzivnim nacionalizmom u Italiji, jest ideja poistovjećivanja s Rimskim Carstvom i snažno povezivanje s tim mitom o podrijetlu, naglašavajući njegovu civilizacijsku ulogu prema onome što talijanski nacionalisti smatraju “barbarskim” narodima izvan Italije. I ovdje vidimo istu dualnost i opoziciju korištenja prošlosti u nacionalističke svrhe, ali odigranu na suprotan način na jednoj i drugoj strani Kanala.
Tko objavljuje takve podatke na internetu i na društvenim mrežama? Postoje li specifične skupine ili pojedinci koji su odgovorni za takvu vrstu antagonizirajućeg diskursa koji se služi dalekom prošlošću?
To potencijalno može učiniti svatko tko je bio izložen informacijama o prošlosti ili ju je osobno doživio. To je dio našeg znanja i pozadine, korištenje prošlosti kako bismo razumjeli sadašnjost ili se usmjerili prema budućnosti. Dakle, svatko može izraziti svoje političke stavove i pritom se pozvati na prošlost. Obično ne postoji jedna osoba koja to radi namjerno ili sustavnije od drugih. Ipak, znamo da politički lideri i aktivisti vrlo dobro razumiju moć takvih mitova i koriste ih na drugačijoj razini.
Na primjer, zastava Svetog Jurja u Ujedinjenom Kraljevstvu, koju danas često koriste desničarski pokreti, vrlo je prisutna i u online vizualnim sadržajima. Bilo bi također zanimljivo istražiti kako se prošlost koristi u vijestima za koje znamo da su lažne, a koje se šire na društvenim mrežama s političkim ciljevima. Ipak, mnogo je rašireniji slučaj kada obični građani, korisnici društvenih mreža razgovaraju o raznim temama i pritom spominju prošlost.
Slično je i u Hrvatskoj u kojoj se ove godine obilježava 1100. godina hrvatskog kraljevstva, iako povjesničari i arheolozi smatraju da o tom razdoblju i o kraljevstvu znamo vrlo malo i da nemamo dovoljno podataka o tome kralju i njegovoj krunidbi. Kako se nositi s problemom prenošenja svojih istraživanja javnosti?
Mislim da je to vrlo teško jer je političkim skupinama i političarima potpuno jasno kakvu ulogu imaju kultura i povijest u legitimizacijskoj moći. Zato je, primjerice u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i u mnogim drugim zemljama svijeta, obrazovanje iz povijesti i njezin kurikulum toliko osjetljiva tema i nešto što nove vlade gotovo uvijek žele oblikovati na vlastiti način. To je snažan mehanizam kojim se određenim porukama daje vidljivost i prostor, a drugima ne.
Teško je reći kako istraživač ili muzejski radnik može odgovoriti na takav pritisak jer ako ste javno financirani i radite unutar određenog institucionalnog, političkog ili pravnog okvira, možda ne možete uvijek jasno ili otvoreno reagirati ili zauzeti stav koji je previše suprotan određenim programima. Mislim da to ovisi o tome koliko prostora za djelovanje imate i kako tumačite svoju poziciju unutar određene organizacije. Ipak, pojedinci se moraju truditi koliko god mogu da nađu načina za prenošenje znanstveno utvrđenih informacija.
Do sada smo se bavili s isključivim nacionalizmom. Postoje li pozitivni primjeri korištenja antike i srednjeg vijeka za izgradnju uključivog identiteta?
Morala bih razmisliti, ali pretpostavljam da bi to bilo moguće u slučajevima kada postoji ponos na vlastitu naciju, ali i otvorenost prema drugima, i kada se povijesni primjeri koriste kako bi poduprli takav stav. Primjer Cheddar Mana korišten je kako bi se argumentiralo u korist imigracije i protiv nereda u Ujedinjenom Kraljevstvu prošlog ljeta.
Cheddar Man je mezolitički pojedinac koji je umro prije 10 000 godina u južnoj Engleskoj i vrlo je vjerojatno bio tamne kože. Na TikToku sam pronašla osobu koja je podsjećala prosvjednike protiv imigranata na Cheddar Manov slučaj i navodila ih je da prestanu tvrditi da jedini imaju pravo živjeti u Ujedinjenom Kraljevstvu jer su bijele boje kože i jer su tobože ovdje bili prvi. Time se na duhovit način pokušalo pokazati da sama činjenica da ste bijelac ne daje pravo da budete jedini koji pripadate ovoj zemlji, te da trebamo prihvatiti drugačiji način razmišljanja, a Cheddar Man je bio jedan od argumenata. Dakle, takvi primjeri itekako postoje.
U svom predavanju spomenuli ste svakodnevno iskustvo povijesti. Takvo svakodnevno iskustvo suprotstavlja se konceptu historiografije koja je centralizirana u institucijama poput akademije ili muzeja. Ali što ako se, vikend povjesničari, počnu baviti historiogarfskim interpretacijama koje nisu u skladu sa znanstvenim činjenicama, pa onda nastaju pripovijesti poput one o čudovištu iz Loch Nessa ili izvanzemaljskom podrijetlu Stonehengea?
Mislim da to uvelike ovisi o pojedincima. Postoje oni koji imaju duboko zanimanje i znanje o određenim povijesnim temama, i oni koji ga nemaju, ili ga imaju, ali žele interpretirati priču u određenom smjeru. Rekla bih da je važno tko se zanima za prošlost, tko posjećuje muzeje, arheološka nalazišta, itd. Znamo da i danas postoji određena podjela – status i društvena klasa određuju tko posjećuje muzeje i bave li se “službenim” oblicima povijesti ili ne.
Zanimljivo je i istraživanje Emme Waterton u Australiji, koje pokazuje kako se kapital i društvena klasa preklapaju s načinima na koje ljudi konzumiraju baštinu. Waterton je otkrila da su upravo klasa i status najviše utjecali na dodir s institucionaliziranim oblicima povijesti. Zatim, mlađi stanovnici iz urbanih sredina skloniji su međunarodnim oblicima baštine, ne samo institucionalno priznate, nego i globalne, u odnosu na one povezane s nacionalnim identitetom. Dakle, postoji kombinacija čimbenika koja sačinjava vrlo kompliciranu cjelinu. Teško ju je pojednostaviti jer se razlikuje od zemlje do zemlje. Ipak, neke društvene dimenzije, poput ovih koje sam spomenula, ostaju vrlo važne u određivanju kako pojedinci konzumiraju prošlost.
U svom predavanju istaknuli ste nepravde u podatkovnim sustavima i “mračnu trijadu”: nevidljivost, instrumentalizaciju (weaponization) i dezinformacije. Spomenuli ste da je značaj dezinformacija ponekad precijenjen. Zašto tako mislite?
Nisam htjela reći da dezinformacije ne postoje ili da nisu važne, nego da ne čine cjelinu problema kada raspravljamo o nepravdama u ekosustavu digitalne baštine. Željela sam naglasiti da su jednako važni i drugi oblici nepravde, primjerice kada se selektivno biraju točne informacije koje se uklapaju u određene ideologije i vrijednosti, te način na koji se točne ili netočne informacije koriste za poticanje sukoba, to je ono što nazivamo “instrumentalizacijom” informacija.
Šire gledano, istraživanja pokazuju da dezinformacije, namjerno proizvedene informacije s ciljem obmane, čine zapravo vrlo mali postotak ukupnog sadržaja na internetu. Također sam htjela istaknuti da je razlog zašto smo privučeni dezinformacijama to što su te informacije napravljene kako bi nam bile kognitivno privlačne. Dakle, htjela sam demistificirati i nijansirati mit da su dezinformacije posvuda i da ničemu online ne možemo vjerovati. One postoje, ozbiljan su problem i moramo ih rješavati, ali treba ih smjestiti u širi kontekst i istodobno obratiti pozornost na druge oblike nepravde u ekosustavu digitalne baštine.
Kada govorimo o online prostoru i nepravdi u podatkovnim sustavima, postoji percepcija da je sve na internetu dostupno, vidljivo i pristupačno. No vi pokazujete da je sadržaj koji je online zapravo uređen. Tko uređuje te informacije?
Na samim počecima korištenja velikih podataka u društvenim istraživanjima zastupala se ideja da nam teorija više ne treba. Nešto poput: “Odbacimo teoriju jer ćemo samo analizirati podatke i dobit ćemo odgovore – teorija nam nije potrebna!” No uskoro je postalo jasno da web podaci, a posebno podaci s društvenih mreža, nisu “sirovi”, oni su već “skuhani” ili “pred-kuhani”. Uređuju ih mnogi akteri. Prvo, same društvene mreže. One imaju komercijalne ciljeve i zanima ih profit. Stvaraju infrastrukturu putem koje pojedinci mogu komunicirati na način koji mogu unovčiti, oblikuju korisničko iskustvo s tim ciljem na umu. Kompanije odlučuju kakve vrste podataka prikupljaju i koji se podaci ustupaju trećim stranama da se njihovo iskustvo korištenja društvenih mreža unovči. Dakle, one imaju veliku ulogu u oblikovanju podataka, a onda i korisnika.
Zatim su tu sami korisnici. Svako od nas odlučuje o postavkama privatnosti, o tome kako i što objavljuje i kako koristi društvene mreže. Time svjesno ili nesvjesno stvaramo određene vrste podataka, u slučaju baštine, određene predmete baštine i vrijednosti. Na kraju, tu su istraživači i ostale treće strane kao što su kompanije, kreatori politika, itd. Oni podatke izvlače, analiziraju i pretvaraju u nešto novo – znanstvene članke, profit, politike. Time i oni uređuju podatke. Štoviše, ti procesi utječu i na to kako će društvene mreže u budućnosti dizajnirati svoje platforme i politike. Dakle, to je kružni proces u kojem brojni akteri utječu jedni na druge.
U vašem je predavanju postojao i dio nazvan “obnova”. Što možemo učiniti kako bismo popravili nepravdu u ekosustavu digitalne baštine?
Predložila sam tri moguća načina obnove. Prvo, potrebno je osigurati da istražujemo vrste vidljivosti i nevidljivosti koje se pojavljuju prilikom oblikovanja digitalnog angažmana s prošlošću na internetu. Posebno je korisno biti vrlo otvoren u pogledu aktera, glasova i pripovijesti koje ističemo te onih koje možda utišavamo.
Drugi oblik obnove odnosi se na detaljno, analitičko proučavanje uzročnih mehanizama koji dovode do pojave antagonizma povezanog s baštinom na internetu. Postoji niz stvari za koje mislimo da bi ga mogle uzrokovati, ali nitko još nije proučio učinke međudjelovanja čimbenika koji se odnose na pojedinačnog korisnika, čimbenika povezanih sa sadržajem o baštini i jezičnim obilježjima teksta, te čimbenika koji se odnose na komunikacijski kontekst. Kako interakcija ove tri skupine čimbenika potiče širenje neprijateljstva na internetu? To je pitanje na koje nastojimo odgovoriti u sklopu novog projekta pod nazivom Weaponised Pasts, koji financira Zaklada Leverhulme, a koji vodim u suradnji s kolegama sa Sveučilišta u Edinburghu i Sveučilišta u Trentu. Istraživački tim je interdisciplinaran i uključuje arheologe, psihologe i kognitivne znanstvenike.
Treći i posljednji oblik obnove jest obrazovanje: stvaranje tehno-moralnog okvira putem kojeg možemo educirati ljude o praksama rada s podacima o baštini i o “mračnoj trijadi” nepravde u digitalnim ekosustavima baštine – nevidljivostima, dezinformacijama i instrumentalizacijom.
Objavljeno
