Blic Piše: Lujo Parežanin
Slučajevi u kojima tijela lokalnih vlasti idu protiv odluka upravnih vijeća ustanova u kulturi kada je riječ o izboru ravnatelja nipošto nisu nepoznata pojava – na kocki su, uostalom, ključna mjesta utjecaja, prestiža i, najvažnije, kontrole nad znatnim financijskim sredstvima u kulturnom sektoru. Kao prve instance na kojima se sa strane gradskih vlasti ovjeravaju takve odluke, nadležni odbori pri gradskim vijećima često služe kao mjesta političke kontrole izbora, korektori koji osiguravaju da na čelo institucija dođu željeni ljudi. Najčešće je implicitna logika takvih “intervencija” sasvim jasna, kao primjerice u slučaju zadnjeg izbora ravnateljice Zagrebačkog kazališta mladih, kada je groteskan odnos Odbora za izbor i imenovanja i zagrebačke Skupštine prema proceduri doveo do odbijanja predloženog kandidata Danijela Ljuboje i smjene nepoželjnih članova Kazališnog vijeća koji su ga predložili.
No postoje izgleda i takvi slučajevi koji se doimaju neobjašnjivima iz ma kojeg ugla da im se pristupi, izazivajući potrebu da se preispita uloga gradskih tijela u odnosu na autonomiju kulturnih ustanova. Jednim od takvih slučajeva ovih nas je dana počastio Odbor za kulturu pri Gradskom vijeću Grada Rijeke. Odbor je naime odbio prijedlog Upravnog vijeća riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti da za njegovu novu ravnateljicu bude imenovana kustosica Branka Benčić, usprkos njezinom međunarodno priznatom dugogodišnjem radu – koji uključuje i kuriranje hrvatske izložbe na 57. Venecijanskom bijenalu. Benčić je unatoč tom proceduralnom zapetljaju izabrana na Gradskom vijeću, no slučaj i s takvim epilogom ostaje zanimljiv jer otvara niz pitanja kada je riječ o usklađivanju kriterija sličnih natječaja s uvjetima rada u kulturi, osobito onoj nezavisnoj.
Natječaj za novog ravnatelja/icu MMSU-a raspisan je početkom lipnja, a Benčić je za nasljednicu Slavena Tolja konkurirala uz Nemanju Cvijanovića, Gorana Blagusa i Janku Vukmir. Upravno vijeće Muzeja u sastavu Sabina Salamon (predsjednica), Damir Šegota, Damir Stojnić i Volga Rena trima je glasovima uvažilo preporuku muzejskog Stručnog vijeća, koje je provelo intervjue s kandidatima i kandidatkinjama i zaključilo da se Benčić pokazala kao najprihvatljivija. Stručno je vijeće u svojem očitovanju posebno istaknulo da je Benčić “usmjerena k internacionalizaciji Muzeja, međunarodnoj suradnji i nadogradnji kontakata, a pritom uvažava lokalni kontekst i ima realnu viziju vezanu uz programsko širenje i financiranje.” Napomenuli su kako je “iz njezinog rada i prijedloga programa vidljivo iskustvo u međunarodnim i većim projektima uz kvalitetu fundraisinga, što je bitna komponenta za daljnji razvoj Muzeja”, dok su njezin program ocijenili “najpreciznijim i suvremeno profiliranim” dokumentom koji “ulijeva povjerenje”. Kao kvalitetu kojom Benčić “odskače od drugih predlagatelja”, Stručno vijeće je istaknulo njezino “dobro poznavanje biografije Muzeja” i “želju za nastavkom već prepoznatih formata izložbi”, koje međutim prati i “predlaganje novih i specifičnih aktivnosti”. Bitno je također napomenuti da je za četvoro kandidata i kandidatkinja koji su prošli u uži krug – pa time i za Benčić – dakako utvrđeno da udovoljavaju formalnim kriterijima natječaja prije nego što se prešlo u fazu razmatranja programa i intervjua.
Međutim, usprkos ovom detaljno i vrlo uvjerljivo argumentiranom prijedlogu, Odbor za kulturu Gradskog vijeća Grada Rijeke na svojoj sjednici održanoj u četvrtak, 9. srpnja, nije prihvatio prijedlog Upravnog vijeća MMSU-a, i to tvrdeći da Benčić ne ispunjava formalne uvjete natječaja, odnosno da nije dokazala da posjeduje minimalno 10 godina staža u kulturi! Valjalo bi pritom točno znati što stoji u tekstu natječaja: u njemu se, naime, kao valjani dokaz radnog staža određuje “ispis elektroničkog zapisa podataka HZMO-a ili potvrda o podacima evidentiranim u matičnoj evidenciji HZMO-a u izvorniku ili ovjerenoj preslici”. Da udovoljava kriterijima Benčić je lako dokazala budući da joj temeljem statusa samostalne umjetnice Ministarstvo kulture uplaćuje staž gotovo petnaest godina. No, kako prenosi portal Rijeka danas, predsjednik Odbora za kulturu Zvonimir Peranić ovu je činjenicu komentirao tvrdnjom kako “netko može biti slobodni umjetnik, i ministarstvo mu uplaćivati staž, ali ne mora nužno i raditi”. Tvrdnja je to neshvatljiva iz dva poprilično važna razloga: prvo zato što tekst natječaja ne propituje što znači status slobodnog umjetnika, nego ga naprosto u skladu sa zakonom priznaje kao dokaz staža, drugo zato što pokazuje da predsjednik jednog ključnog tijela u kulturi Grada Rijeke ili ne razumije ili odlučuje ignorirati kriterije dodjele i revizije tog statusa, koji uključuju dakako i kontinuirani, relevantan rad u kulturi.
Na ovakvu je odluku reagirao niz kulturnih aktera, uključujući Hrvatsku sekciju Međunarodnog udruženja likovnih kritičara, koja je dala javnu podršku pravu Upravnog vijeća MMSU-a “na samostalno odlučivanje, kao i mogućnost odabira novog člana kolektiva”. Iz HS AICA-e su također pozvali na “osvještavanje činjenice da je djelatnost samostalnih umjetnika uistinu rad, a pravno gledavši posao, s radnim stažom i svim pravima i obavezama koje iz toga proizlaze”.
No ovu bi argumentaciju valjalo proširiti onkraj samog pitanja uvažavanja djelatnosti samostalnih umjetnika i postaviti pitanje smisla ovakvih formalnih kriterija u sektoru obilježenom prekarnim radom koji se često odvija izvan formalnih okvira ugovora o radu, autorskih ugovora i sličnih “dokaza” djelovanja. Sustav je to koji u iznimno neravnopravan položaj postavlja freelancere, sve i ako su kontinuitet i kvaliteta njihovog rada u kulturi neupitni i provjerljivi – primjerice, materijalima s događanja u kojima su sudjelovali, a napose intervjuom i programom.
Na sličnom tragu za Kulturpunkt je ovu situaciju komentirala i članica kustoskog kolektiva WHW Sabina Sabolović: “Porazna je činjenica da se u izboru Branke Benčić za ravnateljicu MMSU u Rijeci politika upliće u izbor kroz krinku administracije. Imati proces odabira ravnatelja u kojem nije važno što je ta osoba stvarno radila, nego kako to dokazuje je tragikomičan i služi kao polje za političke manipulacije i prepucavanja. Trebaju nam institucije koje vode stručni, iskusni ljudi, s međunarodnim referencama i kulturna politika kojoj je to prioritet. Da Branka sve to ima znaju svi profesionalci, bez obzira na bilo kakve izvode i kopije. Ako neki dokument nedostaje, a želja odbora je da se zaposli kvalitetni kandidat, onda se tako nešto može lako pridodati.”
Logika riječkog Odbora za kulturu posebno se čini apsurdnom iz perspektive procedure WHW-ovog izbora na čelo Kunsthallea, jedne od najvažnijih bečkih suvremenoumjetničkih institucija. “Prošle godine sam kao članica kolektiva WHW izabrana da vodimo Kunsthalle u Beču”, ističe Sabolović i dodaje: “Zamislite da je pred ovakvo Gradsko vijeće došao takav administrativni izazov, da na jedno radno mjesto zapošljavaš troje ljudi. Nemam velike sumnje kako bi to završilo. U Beču su nas – usprkos poznatoj austrijskoj birokratskoj strogosti – doslovno tražili samo kopiju diplome!”
Srećom, Gradsko vijeće Grada Rijeke odlučilo je zanemariti preporuku Odbora za kulturu i na sjednici održanoj 14. srpnja ipak je izabralo Benčić na mjesto ravnateljice MMSU-a. No slučaj je svejedno razotkrio manjkavosti procedure i njezinu neprilagođenost realnosti rada u kulturnom sektoru. U nekoj drugačijoj političkoj konstelaciji, argumenti Odbora za kulturu mogli su poslužiti da se spriječi dolazak jedne neupitno stručne i sposobne kandidatkinje na čelo ključne institucije u kulturi. Utoliko, bez obzira na sretan ishod, ovaj mali zapetljaj u izboru Branke Benčić ipak treba shvatiti kao naputak da je potrebno preispitati kriterije sličnih natječaja i učiniti ih otvorenijima za one čiji se rad odvija u nesigurnim i formalno nejasnim uvjetima.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
