Bilješke o (dis)kontinuitetu

O arhivskim aktivnostima Centra za dramsku umjetnost, organizacijskim transformacijama i prijenosu znanja razgovaramo s Ivanom Ivković.

razgovara:
Ivana Pejić
Izložba "Frakcija 1996.– 2010.", HDD / FOTO: Dejan Dragosavac Ruta

Centar za dramsku umjetnost na hrvatskoj nezavisnoj kulturnoj sceni djeluje gotovo tri desetljeća. U tom periodu profilirao se podjednako kao produkcijska i teorijsko-kritička platforma kroz koju je niz autorica, teoretičara, dramaturginja i teatrologa oblikovalo vlastitu poetiku, ali i domaću suvremenu izvedbenu scenu u cjelini. Pored produkcijske podrške, CDU je tijekom godina provodio niz istraživačkih, edukacijskih i izdavačkih aktivnosti koji su se fokusirali i na uvjete kulturne proizvodnje i položaj lokalne nezavisne kulturne scene. Kako se u svemu tome razvijala sama organizacija, u kojoj mjeri su bilježili prikupljena znanja te kako su se ona prenosila novim generacijama bila je tema razgovora s Ivanom Ivković.


CDU je osnovan sredinom 90-ih godina pa bih za početak predložila da se nakratko vratimo u taj kontekst. Što je u njemu bio ključni okidač za organizirano djelovanje i to u području izvedbenih umjetnosti?

Centar za dramsku umjetnost osnovan je izdvajanjem aktivnosti vezanih za kazalište i ples iz tadašnjeg Instituta Otvoreno društvo. Tih prvih godina 1995. – 96. CDU facilitira dodjelu sredstava Instituta Otvoreno društvo pojedincima i projektima, no vrlo brzo pokreće i svoje projekte – časopis Frakcija, produkciju dokumentarnog filma Factum i Imaginarnu akademiju u Grožnjanu. Znak vremena je, za današnje pojmove, pomalo staromodan naziv udruge; pojam izvedbenih umjetnosti u upotrebu će ući upravo kroz tekstove u Frakciji. O kontekstu tog politički i umjetnički klaustrofobičnog vremena devedesetih pisali su i govorili moji stariji kolege, suosnivači CDU-a, kao što su Goran Sergej Pristaš, Vjeran Zuppa, Vilim Matula, pokretač Factuma Nenad Puhovski i drugi. 

Kakvom se činila uloga CDU-a nekom tko se priključuje radu udruge u njenom formativnom razdoblju? Možete li izdvojiti neke ključne momente, bilo da je riječ o programima, suradnjama ili nekim drugim utjecajima, koji su usmjerili razvoj organizacije?

Moja generacija početkom dvijetisućitih već zna za CDU, već čitamo Frakciju, već pohađamo radionice kao studenti u Imaginarnoj akademiji u Grožnjanu i pratimo Eurokaz, Tjedan suvremenog plesa, novopokrenute Platformu mladih koreografa, Urban festival i Queer Zagreb. Unatoč minimalnom i nestabilnom financiranju, to okruženje bilo je motivirajuće za niz autorica i autora – u tom periodu kreću Llinkt! (Iva Nerina Sibila, Katja Šimunić i Ljiljana Zagorac) Prostor+ i TRAFIK u Rijeci (Magdalena Lupi, Iva Nerina Sibila, Žak Valenta, Edvin Liverić, Lara Badurina i drugi), OOUR (Selma Banich, Sandra Banić Naumovski, Ana Banić, Mila Čuljak, Adam Semijalac), k.o. kombinirane operacije (Željka Sančanin, Saša Božić, Andrej Mirčev), Marmot Irme Omerzo, Sodaberg Marjane Krajač. Pravdan Devlahović, Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš i Ivana Sajko pokreću izvedbeni kolektiv BADco. kojem se kao studentica dramaturgije pridružujem 2004. godine. Tijekom studija pratim eksploziju aktivnosti na zagrebačkoj nezavisnoj sceni i sve manje me zanima repertoar kazališnih institucija. 

Na tragu uspjeha Frakcije koja je promovirala rad nove generacije, ulazila u suradnje s časopisima kao što su Maska iz Ljubljane i TkH – Teorija koja hoda iz Beograda te koja u jednom momentu postaje međunarodan dvojezičan časopis, CDU pokreće niz prezentacijskih i diskurzivnih aktivnosti pod sintagmom Akcija/Frakcija – predavanja i radionice s međunarodnim gostima, obrazovno-produkcijske projekte poput suradnji s ekscenom, showcase produkcije autora i redatelja kao što su Damir Bartol Indoš, Ivica Buljan, Bobo Jelčić, Nataša Rajković, Natalija Manojlović, Slaven Tolj i Vlasta Delimar nazvan Mala fronta novoga performansa i plesa koji je doživio i svoje dubrovačko izdanje u suradnji s Art radionicom Lazareti te niz simpozija. 

Teško je uopće pobrojati i mapirati sve te suradnje koje je CDU inicirao ili u njima sudjelovao. U nedostatku vlastitih prostornih, tehničkih, financijskih resursa povezivalo se s drugim organizacijama, ulazilo u privremene, povremene ali i trajnije suradnje. Jedna od važnijih je Zagreb – kulturni Kapital Evrope 3000, suradnička platforma koju su 2003. pokrenuli CDU, Multimedijalni institut, Platforma 9,81 i Što, kako i za koga/WHW, a kasnije su joj se priključili Bacači sjenki, [BLOK], umjetnički projekt Community Art i Kontejner. Uz višegodišnju stabilnu financijsku potporu Kulturstiftung des Bundes te regionalne Erste Bank grupe platforma je organizirala niz aktivnosti koje su tematizirale promjene društvenih uvjeta kulturne proizvodnje i strukturni položaj nezavisne kulturne scene u Zagrebu. Uz izložbe, predstave, predavanja, simpozije i druge formate izdvojila bih kontinuirane razgovore o kulturnoj politici odozdo. Radila sam kao administrativna koordinatorica i urednica tiskanih izdanja platforme pa su mi sve te aktivnosti još svježe u sjećanju. Kažem, teško je sve pobrojati, sigurno sam preskočila par bitnih imena, ništa nisam rekla o Operaciji:grad 2005. u kompleksu Badel/Gorica u kojoj je naravno sudjelovao i CDU.

Uz suradnje s organizacijama, kolektivima i pojedincima s nezavisne kulturne scene, CDU je uspostavljao i trajne veze s institucijama, prvenstveno onima iz akademskog polja. Što su te suradnje značile za organizaciju?

Kako je dio osnivača CDU predavao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu poveznica s akademskim poljem je tu bila u startu, iako se tih ranih godina možda (g)radilo stvari i njoj usprkos. Dio nas studenata je objeručke prihvatio mogućnost rada u časopisu, sudjelovanje u radionicama, simpozijima, a kasnije i organiziranje novih aktivnosti. Frakcija je uvela pojam izvedbenih umjetnosti, ali i niz autora, teoretičara, teatrologa, dramaturga u naš diskurzivni prostor. Marin Blažević je pokrenuo biblioteku knjiga Akcija u sklopu koje su izdani prijevodi Hansa Thiesa Lehmanna, Jona McKenziea, Razgovori o novom kazalištu koje je on uredio i dvije knjige o Gavelli. Period tijekom kojeg je on preuzeo palicu glavnog urednika Frakcije (2005.-2009.) značio je veće povezivanje s nizom istraživača i teoretičara u polju, ne samo lokalno već i međunarodno, što je kulminiralo konferencijom profesionalnog akademskog udruženja Performance Studies International u Zagrebu 2009. Pojedina povezivanja i suradnje su donijele vidljivost, nove poveznice, sufinanciranje, izazove i motivaciju za daljnji rad.

Dva desetljeća izdavanja dvojezičnog časopisa Frakcija ubrajaju se u najveća postignuća organizacije, a značajan poduhvat bila je i njegova digitalizacija. Kako je izgledao taj proces? Što možemo doznati o suvremenim izvedbenim praksama i široj kulturnoj sceni na temelju te arhive, koliko je ona i danas relevantna?

Nakon dva desetljeća i 71 broja Frakcija se ugasila. Već smo tijekom izlaženja bili pokrenuli proces digitalizacije ranijih izdanja no bio je to spor i sporadičan rad. Kolegice Maja Mihaljević i Renata Šparada su pomogle oko digitalizacije najstarijih izdanja, a ključan je bio skener za knjige koji je razvio Multimedijalni institut, koji nam je pružio i tehničku podršku oko čitavog procesa digitalizacije. Kako su se upiti nizali jer su svesci nestajali, prvo iz knjižara pa iz antikvarijata, osigurali smo sredstva Zaklade “Kultura nova” i nakon pet godina dovršili projekt. Za mene je to bio i vrlo osoban projekt, uz Frakciju sam upoznala kazalište koje me je profesionalno odredilo, pet godina sam časopis vodila kao glavna urednica, i danas su mi neki od temata referentni.

Čitava arhiva je javno i trajno dostupna na frakcija.cdu.hr uz kompletnu i pretraživu bibliografiju. Današnja scena izvedbenih umjetnosti, i nezavisna i institucionalna, u svojim zanimljivijim segmentima nastavak je konteksta koji je Frakcija prvo izmaštala pa i izgradila – vokabular koji koristimo, reference na koje smo kroz Frakciju prvo nabasali i koje su ušle u naše tekstove, performansi i predstave koje smo propustili drugačije zabilježiti već im tragove nalazimo na stranicama časopisa. Arhiva Frakcije je i osobna arhiva mnogih nas koji smo traljavo dokumentirali svoj rad. Upiti oko rijetkih preostalih primjeraka tiskanog izdanja te oko korištenja arhivirane građe najčešće dolaze iz institucija višeg obrazovanja, ne samo iz Hrvatske. 

[d]razgovor: Frakcija — 15 godina oko scene, Goran Sergej Pristaš, Ivana Ivković, Maroje Mrduljaš / HDD

Što je s ostalom građom koja je nastala kao rezultat rada organizacije? Koliko ste pažnje uopće posvećivali dokumentiranju rada? Postoji li i dalje neka količina nesređene građe koja je teže dostupna?

Rijetke su organizacije nezavisne kulturne scene, posebno u tim resursima skromnim godinama kraja devedesetih i početka dvijetisućitih, imale kapaciteta adekvatno dokumentirati svoj rad i arhivirati materijale različitih formata. Nije još bilo online resursa, a uglavnom nije bilo niti fizičkog prostora. Dokumentaciju našeg rada ne prikupljaju niti čuvaju službeni arhivi ili muzeji, čime je značajan dio umjetničkog, istraživačkog, teoretičarskog i kritičarskog rada u polju zaboravljen ili nedostupan široj javnosti. Postojeće, fragmentirane i često polu-privatne arhive nisu sistematizirane niti adekvatno obrađene, sadrže materijale koje često nije moguće identificirati i kontekstualizirati te nisu dostupne javnosti. Frakcija i biblioteka knjiga CDU su pohranjeni u knjižnicama, ali tu je i niz jednokratnih manjih publikacija, plakata, fotografija na klasičnom filmu, VHS kazeta i DVD-a. Znam da je plakat projekta O radu na kojem su surađivali Silvo Vujičić i Dejan Dragosavac Ruta otkupio MSU, nešto toga je u Centru za dokumentiranje nezavisne kulture, u arhivama suradničkih organizacija i institucija. Ali mnogo građe je izgubljeno, ili nije dostupno jer se nalazi na našim računalima (fotografije događanja koje smo organizirali), policama (gdje držim poneki letak i brošuru), u ladicama (audio snimke intervjua koje sam vodila za Frakciju na različitim medijima za većinu kojih više ne posjedujem uređaje), garažama ili špajzama (primjerak plakata koji MSU sigurno drži u boljim uvjetima). 

Je li postojao interes istraživača za vašom arhivskom građom? Na koji način odgovarate na te potrebe? 

Kojeg li olakšanja kada na upit za pojedini članak možeš odgovoriti linkom na arhivu čitavog časopisa! Da, upiti stižu, e-mailom uglavnom, ponekad preko društvenih mreža. Često i upiti za kontaktom osobe koja je u nekom trenutku surađivala s CDU ili Frakcijom. Materijali kolektivne memorije nastali u vaninstitucionalnom kontekstu su često zanimljivi istraživačima, posebice u polju izvedbenih umjetnosti koje u Hrvatskoj institucionalni arhivi neadekvatno prate.

Koliko se u ovom periodu promijenila organizacija? Što se u smjeni generacija dogodilo s programima? Je li vam bilo važno zadržati njihov kontinuitet ili se usmjerenje organizacije mijenjalo s novim ljudima? 

Centar za dramsku umjetnost je od osnivanja 1995. doživio transformaciju kroz četiri generacije umjetnika, istraživača, kustosa, urednika i kulturnih djelatnika – od Vjerana Zuppe i Nenada Puhovskog; Gorana Sergeja Pristaša, Ivane Sajko, Agate Juniku, Emine Višnić i Marina Blaževića; Une Bauer, Jasne Jasne Žmak, Gorana Ferčeca, Olivera Frljića i mene; do Mile Pavićević, Nine Gojić, Matije Price, Nataše Antulov, Karle Crnčević, Espija Tomičića i Lucije Klarić. Taj višegodišnji proces nije bio bez kriza, konceptualnih, financijskih, ali niti bez inovativnih, eksperimentalnih i hrabrih produkcijsko-organizacijskih zaokreta i projekata koji su pratili rast i razvoj hrvatske scene suvremenog kazališta i plesa, interdisciplinarne i novomedijske prakse, te svježe istraživačke i teorijske rasprave. 

Kako je izgledao prijenos organizacijskih znanja, vrijednosti i načela rada na nove članove i članice? Vidite li neki potencijal u organizacijskim arhivskim praksama u svrhu međugeneracijskog prijenosa znanja?

Prijenos organizacijskih znanja u CDU se većinom odvijao organski, prvo kroz suradnju pa kasnije samostalno preuzimanje pojedinih aktivnosti i projekata. Uz ograničene ljudske resurse i često prekaran rad tijekom svih ovih godina bilo je i proklizavanja. Uz dokumentaciju javnih aktivnosti i izdanja od koristi bi bila i cjelovitija arhiva ugovora, troškovnika, aplikacija i izvještaja, dijelom da automatiziramo nužnu administraciju, a dijelom jer ponekad kroz dokumente koji čine pozadinu naših aktivnosti svašta zanimljivo možemo saznati i sačuvati od zaborava. 


Intervju je realiziran u sklopu projekta Zajedno smo jači – znanjem protiv krize koji je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta je 490.680,27 kn od čega se 417.078,23 kn osigurava iz proračuna EU, a 73.602,04 kn iz državnog proračuna. Sadržaj je isključiva odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske. Stajališta izražena u ovom tekstu isključiva su odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger i ne odražavaju nužno stajalište Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske.

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr

Objavljeno
Objavljeno

Povezano