Grad kao tema, ne kao slika

Sa Srdjanom Cvijetić razgovaramo o praksama arhiviranja građe Art radionice Lazareti, organizacijskom pamćenju i prijenosu znanja na nove generacije.

razgovara:
Ivana Pejić
lazareti_web FOTO: Art radionica Lazareti / Facebook

Art radionica Lazareti već je gotovo 35 godina sinonim za dubrovačku nezavisnu umjetničku i kulturnu scenu, dok u hrvatskim i regionalnim okvirima predstavlja jednu od najdugovječnijih udruga i jednog od najživljih aktera civilnog društva. Pokrenuta kao neformalna inicijativa 1989. godine, Art radionica Lazareti primarno je usmjerena prema suvremenim umjetničkim praksama i viziji grada “kao teme”, kao živog prostora susreta i razmjene. O tome kako je organizacija od neformalne inicijative kroz turbulentne ratne devedesete stasala do jedne od najvažnijih organizacija u području kulture, ali i šireg civilnog društva, na koji način je njihov kulturni i aktivistički rad oblikovao lokalnu zajednicu i kako ga ona pamti, razgovaramo s voditeljicom ARL-a Srdjanom Cvijetić.

Art radionica Lazareti jedna je od najdugovječnijih, ali i najaktivnijih organizacija u području nezavisne kulture. U gotovo 35 godina kontinuiranog rada proveli ste niz programa i projekata koji su obilježili dubrovačku kulturnu scenu. Možete li nam za početak izdvojiti ključne momente koji su bili formativni za vaš rad, koji su usmjerili razvoj organizacije i utjecali na sam kontekst u kojem djelujete?

Art radionica je krenula od potrebe za stvaranjem prostora za vlastiti umjetnički rad, za kritički, angažirani i vaninstitucionalni rad. Koncept tog umjetničkog djelovanja tada se referirao na ono što je Slaven Tolj u nekoliko intervjua definira kao sliku Dubrovnika kao “samodopadnu sliku socijalističkog raja” i umjetnost koja takvu sliku održava i odražava. U njoj je sve prikazano idealno, emblematska je slika Dubrovnika iz iste perspektive – stara gradska luka, palme, zalasci Sunca… U gradu tada nije bilo neke vrste suvremene umjetnosti koja bi se živo i aktivno bavila svojom okolinom, kontekstom ili se uopće bavila gradom kao temom, a ne gradom kao slikom.

U tom kontekstu se 1988-1989. godine pokreću prve Art radionice Lazareti. Bio je to ljetni program koji se događao u javnim prostorima grada, na ulici, na Stradunu, u Pilama, na Zvoniku… Sastojao se uglavnom od privremenih izložbi u javnim prostorima, akcija, performansa, intervencija i razgovora. Mario Kopić je pisao popratne tekstove i kroz njih je odmah na početku na neki način bila vrlo jasno definirana estetika Art radionice Lazareti. Ona se najviše nadovezala na konceptualnu umjetnost, na arte poveru, na Beuysa, Ontanija… Veliki utjecaj na pokretanje i prve akcije ARL imaju Neša Paripović, Marina Abramović, Ulay, Jannis Kounellis, Tom Gotovac, Goran Trbuljak, Dimitrijević i drugi. Jako je važno istaknuti da u to vrijeme u Dubrovniku živi Ilija Šoškić, koji direktno prenosi priče i iskustva o arte poveri, crvenim brigadama… Utopijska ideja je bila stvoriti mjesto poput rimske Galerije Attico. Neupitan je utjecaj Milana Milišića, kao i tadašnji rad galerije Sesame u Dubroniku. 

Oko ARL se formirala skupina ljudi koja je vodila, uređivala i realizirala program izložbi i akcija u javnim prostorima i prostorima kulturnih institucija. Tu su prije svega Slaven Tolj, Marija Grazio Tolj, Mario Kopić, Vuk Ćosić koji je te godine i živio u Dubrovniku, Božidar Jurjević, Marojica Mitrović, Vesna Dedović Mitrović… U krugu ljudi koji se druže i svakodnevno razgovaraju su i Nora Cervelin, Marina Nodilo, Antun Nodilo, Pavo Urban, a prve tekstove za novine o Slavenovom i Marijinom radu i o ARL  piše Antun Maračić. Polako se u tom krugu stvara jedan drugačiji prostor, otvoren prema potpuno drugačijoj estetici, drugačijem poimanju uloge umjetnosti, javnog prostora i uopće pitanju što je to suvremena umjetnost. Najjednostavnije i najbanalnije rečeno, okupljaju se oko ideje da suvremena umjetnost ne mora biti dopadna ili samodopadna i da to nije nešto što ćeš staviti u svoj dnevni boravak na zid, nego se može baviti politikom, društvom, lokalnim kontekstom, nacionalnim kontekstom i podizati to na neku opće razumljivu razinu, kroz estetski čin utjecati ili ukazivati na neki važan proces ili događaj. 

Libia Castro & Olafur Olafsson: “Tvoja zemlja ne postoji”, ARL 2016.

To je vrijeme pred sam rat, koji se u Dubrovniku i Hrvatskoj već itekako predosjećao. Ako pratimo tadašnje događaje i ono što se piše po medijima, i usporedimo s umjetničkim intervencijama u sklopu Art radionica, vidi se jasna veza između tih događanja i tema koje su Slavenova konstantna preokupacija – smrt i prolaznost, nemogućnost komunikacije i društveni prekidi. Godine 1991. odvija se program Basta, organiziran u tadašnjem prostoru Foto-kino kluba “Marin Getaldić” i Muzeju Rupe na kojem su sudjelovali Vuk Ćosić, Slaven Tolj, Ana Opalić, Jurij Krpan, Talent, Vlado Martek… U Muzeju Rupe realiziran je hommage Josephu Beuysu Muzej mjesto permanente konferencije – ARL. Tekst i koncept te akcije piše Mario Kopić, sudjeluju Marojica Mitrović, Božidar Jurjević… U knjižnici je predstavljena prva knjiga Marija Kopića Iskušavanje rubova smisla u izdanju ARL. 

Program se odvijao u ožujku i travnju 1991. Tada su se koristili prostori drugih organizacija i institucija, a sam prostor u Lazaretima je tada uglavnom služio za koncerte, za probe bendova, i slično. Ono što od početka čini kontinuitet i bazu svih naših programa je program Galerije Otok, koja se u svojoj povijesti selila po više lokacija u gradu (Kovačka 3, Pobijana 8…) Iz tog vizualnog programa su izašli svi ostali programi Art radionice. Tako smo kroz vezu vizualnih umjetnosti s performansom od 1996. počeli organizirati Festival Karantena koji se događao kada bi završile Dubrovačke ljetne igre. Tu smo dovodili nove, nepoznate, danas bismo rekli progresivne hrvatske i međunarodne autore koji su se, umjesto klasičnom kazališnom produkcijom, bavili rubnim i međuprostorima kazališta. Već onda su u sklopu festivala u Dubrovniku gostovali Sergej Pristaš, Ivica Buljan, Saša Božić, Oliver Frljić da nabrojim samo neke. Svi oni su neke od svojih prvih predstava bili u mogućnosti pokazati nama u Dubrovniku i uopće u nekom kontekstu van Zagreba.

Nakon deset godina održavanja (1996. – 2006.) festival je postao zasebna programska cjelina pa od 2007. godine imamo godišnji program Scena Karantena koja uključuje desetak izvedbenih gostovanja godišnje. Potom smo 2004. godine pokrenuli program pod nazivom Participacija / Protuotrov. Sastojao se aktivnosti koje su se događale oko i između umjetničkih produkcija: to su bili javni razgovori, tribine i okupljanja građana oko nekih zanimljivih lokalnih tema. Inicijativa i sam naziv programa dolazi nakon što je 2004. u gradu krenulo masovno trovanje životinja po ulicama. Mi smo se organizirali, na jednom mjestu smo okupili građane, tadašnje Društvo za zaštitu životinja, gradsku tvrtku koja je postavila otrov, i započeli razgovor o tome problemu. Mislim da su nadležni tada prvi put uvidjeli da postoje ljudi koji ovakve teme žele javno problematizirati. Program se i dalje odvija pod nazivom Protuotrov jer mislimo da je svaki javni angažman i javno istupanje oko neke javno ili komunalno važne stvari ustvari mala doza protuotrova za toksične odnose koji vladaju u javnoj sferi.

Za lokalni kontekst značajan je i program Grad je mrtav? Živio grad! pokrenut 2012., kroz koji smo se na neki način htjeli ponovno vratiti u javni prostor, odakle smo i krenuli. Nakon što smo dobili prostor za rad, sve se svelo na izložbe u galerijskom prostoru, predstave u izvedbenom prostoru, itd. A onda su se u periodu od 2005. do 2015. godine iznimno brzo dogodile promjene u turizmu i u tretiranju i izgledu javnog prostora, gdje on primarno postaje resurs za zaradu. Građani se povlače iz javnog prostora koji je nekada služio i njima i turistima, a sada je potpuno okupiran ekonomskom perspektivom, odnosno tržištem. Zbog toga ponovno izlazimo u javni prostor i krećemo raditi umjetničke intervencije ili umjetnička istraživanja koja se tom problematikom bave. 

Grad je mrtav. Živio grad 2015. / FOTO: Marko Ercegović

U čitavom periodu kontinuirano provodimo i rezidencijalni program, jer smo već 90-ih shvatili da je puno ljepše, možda bih rekla i humanije, raditi s autorima koji tu provedu neko duže vrijeme, iz čega onda nastane novi umjetnički rad. No za takav program nemamo stvarne resurse, nemamo svoj prostor u koji bismo smjestili umjetnike, već smještaj iznajmljujemo i plaćamo po turističkoj tarifi. Zanimljivo je da je u projektu za Lazarete, kada smo ga dobili 2000. godine, jedan dio prostora bio namijenjen za rezidencijalni program, tu je trebalo biti sedam ateljea koje bismo dijelili s drugim organizacijama. Međutim, tadašnji gradonačelnik Andro Vlahušić te je ateljee smatrao apartmanima i to je 2009. samo precrtano, izbačeno iz projekta i nikada nije realizirano. Ipak, kontinuiramo nastavljamo raditi rezidencijalne boravke tako da za izvedbene umjetnosti organiziramo dvije do tri rezidencije godišnje, za likovne umjetnike isto tako, a sada smo uveli i istraživački dio za rad s arhivom. To je jedan od važnih procesa koji se odvija paralelno s našim ostalim javnim aktivnostima. 

Prostor Lazareta u kojem djelujete predstavlja paradoksalan primjer: s jedne strane u kontekstu ugovora o korištenju na 25 godina osigurava stabilnost rijetku na nezavisnoj sceni, dok s druge strane predstavlja konstantnu ugrozu, s obzirom na atraktivnost lokacije i njezinu uvijek moguću komercijalizaciju. Kako vi vidite tu poziciju i na koji način ste kroz godine odgovarali na izazov osiguravanja prostora za rad?

Naš ugovor ističe za dvije godine, u svibnju 2025., tako da je skoro već prošlo tih 25 godina. Kad smo ušli u prostor on je bio derutan, prokišnjavao je i generalno je bio dosta neprikladan za umjetnički rad. U njemu se moglo raditi ljeti, ali zimi je prostor bio hladan, vlažan i doista neupotrebljiv za duži boravak. Kada smo potpisali ugovor o korištenju aplicirali smo na natječaj fonda World Monuments od kojeg smo i dobili inicijalna sredstva za obnovu tri krova. Od toga smo krenuli, i na početku smo dosta vremena “izgubili” kroz tu obnovu. Dio prostora obnovljen je donacijama fondacije FACE Croatia i drugih donatora, a dio privatnim kreditima. Od 2000. do danas smo prošli tri puta kroz obnovu Lazareta, koja se svaki puta događala paralelno s odvijanjem našeg programa: početkom dvijetisućitih, potom 2012/2013. godine kada je obnovljeno prvih pet lađa, i onda 2017-2019. godine kada su obnovljene tri lađe za koje ARL ima ugovor. 

Obnova Lazareta / Izvor: ARL Facebook

S obzirom na specifičnost prostora i veličinu lađa koje su odvojene jedne od drugih zapravo je moguće funkcionirati tako da uopće ne surađuješ s drugima. Međutim, s obzirom na to da smo ugovor potpisali 2000., a prva prijetnja izbacivanjem iz prostora došla već 2001. godine, otpočetka smo se povezivali oko teme prostora, artikulacije tog problema i ostanka u Lazaretima. U tome su prije svega sudjelovale organizacije civilnog društva koje su radile ili i sada rade u Lazaretima: Udruga Deša, Studentski teatar Lero, Plesni studio Lazareti i Društvo multiple skleroze, s kojima smo se na samom početku povezali oko pitanja na koji način objasniti da dio prostora grada mora ostati u svrsi namijenjenoj građanima, ili u svrhu programa koji proizvode sami ti građani, umjesto da se pretvori u casino, restoran ili što je već tada bio plan.

Kao Platforma za Lazarete djelujemo od 2012. godine, sve do danas. Nije riječ o programskoj platformi, iako neke aktivnosti provodimo i zajedno, već je više zagovaračke prirode – branimo stav da dio prostora grada mora ostati javan i nekomercijalan, otvoren za razne kulturne i društvene potrebe samih građana, lokalnih organizacija, ali i drugih organizacija iz Hrvatske s kojima radimo i distribuiramo dosta programa i aktivnosti. 

ARL je u jednom trenutku postao i forum za građanska okupljanja. Što možete reći o povezivanju s drugim organizacijama i inicijativama civilnog društva izvan polja kulture?

Kroz umjetničku i aktivističku artikulaciju problema vezanih uz javne prostore, javna dobra i komunalne probleme, otvorio se prostor suradnje i povezivanja s drugim aktivnim akterima u Dubrovniku, Dubrovačko-neretvanskoj županiji i Hrvatskoj koji se događa u razdoblju od 2005. do 2010. godine. U lokalnom kontekstu, moglo bi se reći da je “kuhalo” na više razina – organizirane su akcije protiv sječe platana na Pilama, sudjelovali smo aktivno u javnim raspravama, Udruga Nazbilj realizirala je iznimno duhovite javne akcije. Povezali smo se s nizom lokalnih aktera i udruga (Dub, Nazbilj, Baština, Domovina, Orlando….) i organizirali forum građana na Porporeli, nezavisna gradonačelnilka sučeljavanja (2009.), pokrenuli programsku cjelinu Urbanistička početnica s Platfromom 9.81.

Sve to je prethodilo pokretanju inicijative Srđ je naš 2010. godine. U tome je razdoblju ARL bila centralno mjesto inicijative SJN. Prije svega jer smo imali sve potrebne resurse – prostor, opremu, znanja. Bilo je jako važno imati mjesto na kojem će se ljudi moći okupiti, razgovarati i organizirati akcije. Sami sastanci su trajali i po čitave noći, onda je slijedila provedba prikupljanja potpisa za referendum, praćenje referenduma… Čitav taj proces se događao u našem prostoru. Zapravo je za ARL sve to predstavljalo neki kontinuitet Protuotrova

Tada smo se povezali s Pravom na grad, Zelenom akcijom i Gongom, koji su nam puno pomogli oko te teme, kao i organizacije i provedbe samog referenduma. A prije toga, još kasnih devedesetih bili smo dio nacionalne kampanje Glas ‘99 koja je prethodila parlamentarnim izborima 2000. godine, a okupljala je sve veće organizacije civilnog društva na razini Hrvatske koje su zagovarale promjene. 

U lokalnom kontekstu ARL je prepoznata kao organizacija koja djeluje na širem društvenom planu. Jedno vrijeme smo bili identificirani s inicijativom Srđ je naš, svi naši redovni programi su nekako pali u drugi plan. Trebalo nam je neko vrijeme nakon referenduma da se vratimo onome što je naš osnovni posao – suvremenoj umjetnosti. Koliko god je taj aktivistički angažman jako iscrpljujuć i zamoran, na neki način nam je i pomogao da budemo jači. Odmogao nam je utoliko što smo u javnoj percepciji u jednom trenutku bili u potpunosti identificirani isključivo s aktivističkom pričom. Stavovi javnosti su podijeljeni – neki te smatraju herojem jer si podigao glas, a za druge si kočničar razvoja, vide te kao neprijatelja, oni neće ostvariti zaradu jer se ti boriš da dio prostora ostane javan i da se ne izgradi još jedan Dubrovnik tik iznad Dubrovnika, da voda ostane nezagađena, i tako dalje. Ta borba je dosta zamorna.

U intervjuu za Abecedu nezavisne kulture, Slaven Tolj je istaknuo značaj rada s kontekstom i u kontekstu, posebno u vrijeme ratne okupacije grada, za kredibilitet koji je ARL stekao u Dubrovniku i zahvaljujući kojem je postao dijelom identiteta grada. Što vam se iz današnje perspektive čini da je od tog ostalo u sjećanju zajednice? Koliko su te godine rada ARL-a dokumentirane i je li iz tog ratnog perioda išta sačuvano?

Zapravo je ostalo dosta materijala iz tog perioda jer se sve pažljivo skupljalo – novinski članci, pisma, katalozi – sve to imamo i danas. Tijekom rata ARL je realizirala akcije u javnim prostorima – sudjelovali smo u oslikavanju izloga na Stradunu koji su tada bili okovani drvenim zaštitnim daskama, tu je svakako značajna izložba Mjesto i sudbina koja se 1993. realizira na više lokacija u gradu, uključujući i skloništa i na kojoj sudjeluju hrvatski i međunarodni umjetnici. Slaven u to vrijeme realizira neke od svojih najboljih umjetničkih radova kao što je primjerice Hrana za preživljavanje. Godine 1996. realiziramo izložbu Otok (tadašnja godišnja izložba SCCA Zagreb) po cijelom gradu i otoku Lokrumu. Na toj je izložbi realiziran kultni Kožarićev stog sijena ispred Kneževa dvora.

Ja sam u to vrijeme bila na fakultetu, dolazila sam u Dubrovnik ljeti i na zimske praznike i osobno sam u tom periodu bila više publika nego uključeni akter, iako sam recimo već 1989. čuvala tu slavnu izložbu o deset godina Galerije proširenih medija, a 1996. sam počela pomagati na izložbi Otok i drugim izložbama. Tako da sam na neki način bila uključena, ali nisam razmišljala o tome ima li Art radionica kredibilitet ili nema. Meni je činjenica da postoji netko tko se na taj način bavi umjetnošću bila normalna. Iz tog osobnog interesa sam se polako sve više i više uključivala i 2000. sam počela raditi u Lazaretima za stalno. 

Koliko se u ovih 35 godina promijenila sama organizacija, odnosno ljudi koji je čine? Je li se dogodila smjena generacija?

Možemo reći da se dogodila jedna smjena, u odnosu na ekipu koja je pokrenula Art radionicu i da je sada potrebna još jedna smjena. Mislim da bez kontinuiteta rada od kraja 1980-ih i bez ARL-a uopće ne bi bilo suvremene likovne scene u Dubrovniku, točnije ne bi bilo ovakve suvremene dubrovačke scene formirane oko ARL, a koja je poetski i estetski dosta prepoznatljiva i ujedninjena. Ne bi bilo prostora koji omogućuje izložbe, rad, umrežavanja, okupljanje oko neke estetske ideje, koliko god ona bila široko postavljena. Slaven Tolj koji je bio pokretač svega je imao svoj specifičan način rada i način okupljanja ljudi koji je meni i dandanas fascinantan.

Dio tih ljudi i članova s početka djelovanja je i dalje tu, a dio je otišao nekim prirodnim slijedom događanja – ljudi su odselili, odustali, rade nešto drugo. U samoj organizaciji nas sada ima četvero zaposlenih i u organizacijskom i financijskom smislu se nalazimo u iznimno stabilnom trenutku, sve funkcionira i svatko zna što radi. Prije je to znalo biti dosta kaotičnije, nestabilno, a bilo je neusporedivo manje programa, naših aktivnosti, ali i financijskih sredstava.

Art radionica Lazareti / izvor: ARL Facebook

Na koji način dolazi do prijenosa organizacijskog pamćenja – aktivnosti, programa i načela rada, pa i estetike i poetike sa starijih na nove generacije? 

Iz naše organizacijske perspektive najbolje se uči i prenosi znanje ako si prisutan fizički u prostoru, ako pratiš i sudjeluješ. Svaki tekst i svaki zapis je apstrakcija tog procesa. Iz njih se može steći neki uvid i mogu se prenijeti informacije, ali mislim da je stvarna mogućnost prijenosa znanja i iskustava na taj način limitirana. U isti mah, mogu reći da se kopanjem po našem arhivskom materijalu, novinskim člancima može naučiti puno toga o tome kako stvari zapravo funkcioniraju i koliko neki procesi traju. Sama organizacija i provedba aktivnosti i ono što spada u produkcijske aktivnosti, to se najbolje prenosi i uči u hodu, tj. kroz neposredni rad. 

Osim toga, svako vrijeme nosi potrebu za različitim znanjima, za prilagodbom različitim okolnostima, načinima funkcioniranja, komuniciranja, medijima… Kad iz današnje perspektive gledam kako su, primjerice, izgledali naši programski prijedlozi, raspisi projekata i izvještavanje čini mi se smiješnim u odnosu na ovo sada – a pokazuje i čemu smo se sve trebali prilagoditi i koje sve jezike progovoriti.

Koju ulogu u prijenosu sjećanja ima arhiv? Imate li neku veću količinu nesređene (fizičke ili digitalne) građe koja je teže dostupna?

Dok ne dođu tu i dok ne prođu svu tu dokumentaciju, ljudi nisu ni svjesni što se sve tu događalo i koliko toga je napravljeno. Oni koji malo zakopaju u to se uglavnom iznenade. Imamo doista veliku arhivsku građu, nalazi se u ladičarima u uredu, organizirana je u foldere i kutije, po godinama ili po tipu aktivnosti. Recimo, Festival Karantena ima svoju cjelinu, tu su plakati – mislim da su čak sačuvani svi koje smo izradili – potom pozivnice, sve publikacije, itd. Najlošije stojimo s digitalnom građom, video i audio materijale nismo nikad sustavno pregledali i preslušali da bismo uopće znali što se sve tamo nalazi. Imamo i hrpu usputnih fotografija iz vremena prvih digitalnih aparata koje sada spadaju u kategoriju tzv. digitalnog otpada – nismo više morali nositi film na razvijanje pa smo umjesto 24 fotografije slikali njih 300 i sve ih čuvamo iako su loše kvalitete, svaki mobitel danas daje neusporedivo bolje fotografije. Otkad je sve digitalno imam dojam da je i manje dostupno. Drugačiji je i sami diskurs. Mislim da postoji puno veća odgovornost prema tiskanom mediju, pogotovo kod nas koji smo živjeli i u jednom i u drugom vremenu.

Postoji li interes istraživača izvan vaše organizacije za vašom arhivskom građom? Na koji način odgovarate na te potrebe? 

Postoji interes, pogotovo za dokumentaciju inicijative Srđ je naš, a bilo je i nekoliko maturalnih i diplomskih i stručnik radova o Art radionici Lazareti. Potaknuti tim interesom, prošle smo godine, u sklopu našeg redovnog poziva za predlaganje aktivnosti u Lazaretima, uvrstili i rad s arhivom. To bi značilo da netko može predložiti i doći kod nas i baviti se našom arhivskom građom. Javili su nam se Niko Mihaljević i Tea Kantoci koji su tijekom tjedan dana istraživali arhiv ARL-a, a krajem godine bi trebala izaći jedna mala publikacija, njihov artist book o artefaktima iz našeg arhiva ili kolekcije, kako bismo je po arhivistima trebali ispravno nazvati. 

Jednu drugačiju vrstu arhiviranja imali ste kroz projekt i izložbu Sakupljač, u kojoj ste prikupljali različite artefakte i sjećanja koja građani Dubrovnika imaju o svom gradu. Kakvo je vaše iskustvo neposrednog rada sa zajednicom i vidite li neki potencijal u sličnoj aktivaciji vlastitog arhiva?

Izložbu Sakupljač Dubrovnik smo radili u sklopu ESF projekta Kultura u centru – Mjesto zajednice. Htjeli smo napraviti nešto što uključuje puno širu publiku od one koja uobičajeno dolazi na naše programe i zamislili smo ustvari jednostavan koncept: da nam ljudi donesu neki predmet koji čuvaju, a koji vezuje njihovo sjećanje na neko javno iskustvo ili iskustvo grada. Imali smo i jedan mali istraživački upitnik u kojem smo ih pitali da vrlo jednostavno navedu dataciju, zašto su sačuvali taj predmet, zašto su to odabrali donijeti, s čime to u Dubrovniku povezuju. U početku smo se bojali hoće li itko doći i kako će to sve skupa funkcionirati. Onda smo malo potaknuli svoje bližnje, prijatelje, susjede, rodbinu i počeli smo objavljivati priče o predmetima koje su donosili na društvenim mrežama. Onda su krenuli pristizati i ostali, na kraju smo skupili 200-ak predmeta. Bilo je tu svega i svačega, od publikacija o ženskom košarkaškom klubu u Dubrovniku 70-ih, do nekakvih komadića kamena koje je otkrhnuo geler u ratu… Kombinacija predmeta je izgledala kao da si došao na Hrelić, samo što je svaki predmet imao neku priču, ujedno i osobnu i kolektivnu. 

sakupljac

Početak sakupljanja i izložbe se poklopio s početkom pandemije i potpunim zatvaranjem svih prostora i aktivnosti, tako da su ljudi dolazili jedan po jedan i donosili nam stvari, čime je sve skupa bilo još i osobnije. Na kraju smo bili jako zadovoljni odazivom i reakcijom zajednice. Naknadno je taj projekt bio nominiran za nagradu fondacije Art Explora iz Pariza. Ušli smo među 20 finalista, odnosno među sedam finalista u našoj kategoriji koja je bila vezana uz rad sa zajednicom. 

Postoji li u vašoj organizaciji potreba za nekim tipom dodatnih resursa koji bi doprinijeli kvalitetnijem upravljanju arhivskom građom? 

Mislim da su to prije svega tehnički resursi – da negdje u gradu postoji dostupan skener A3 formata ili veći, što nitko od nas nema. Svi imamo najjeftinije uredske skenere koji nisu dovoljno kvalitetni za digitalizaciju tiskane građe. Na okruglom stolu o arhiviranju po prvi put sam doznala da postoje dokumenti koje ne moramo čuvati, u osnovi smo slobodni stvarati kolekciju kakvu želimo, ali ako želimo institucionalizirati našu građu postoje određena pravila koja moramo slijediti. U tom kontekstu nam trebaju ljudi, vrijeme i stručna pomoć jer mi u principu sve čuvamo amaterski. Ta je građa obrađena i pripremljena na različite načine, prema intuitivnom nahođenju. Od samih početaka mantra je bila “to je važno” – svaka stvar je bila važna i ništa nismo bacali – i to je ostalo do danas.

Dobro bi bilo da postoji i neko mjesto na kojem bismo mogli čuvati našu građu. U Dubrovniku ima više organizacija civilnog društva koje broje preko 30 godina rada. Od Grada bi se moglo očekivati da prepozna važnost građe koja dokumentira taj rad kao nešto što tvori ideju živog grada, grada kao živog organizma.

Intervju je nastao u sklopu projekta Zajedno smo jači – znanjem protiv krize koji je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta je 490.680,27 kn od čega se 417.078,23 kn osigurava iz proračuna EU, a 73.602,04 kn iz državnog proračuna. Sadržaj je isključiva odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger. Projekt sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske. 

Stajališta izražena u ovom tekstu isključiva su odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger i ne odražavaju nužno stajalište Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske. Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr

Objavljeno
Objavljeno

Povezano