Tema Razgovarala: Vesna Pažin
Hrvatski filmski redatelj Goran Dević jedan je od rijetkih kojemu su na netom završenom 15. Sarajevo film festivalu prikazana čak dva filma: dugometražni igrani Crnci, koji je radio zajedno sa Zvonimirom Jurićem te dokumentarac Sretna zemlja. Sa 38-godišnjim Sisčaninom/Zagrepčaninom, čija su autorska vještina i beskompromisnost mnogima već poznati iz filmova Uvozne vrane, Nemam ti šta reć’ lijepo i drugih, razgovarali smo o (po)ratnim filmovima, krvavim garažama, partizanima i ustašama…
KP: Zašto ste se odlučili baš za Crnce, mučnu ratnu (psihološku) dramu: iz nekih osobnih razloga, smatrali ste da posljednji rat nije na taj način obrađen, da nije dovoljno dobro obrađen u hrvatskoj kinematografiji ili…?
G. D.: Gledajte: ja planski, svjesno i s puno napora pokušavam te teme istjerati iz onoga što radim; ali, one mi se kroz dimnjak i na mala mala vrata vraćaju nazad, pa sam se u jednom trenutku predao i rekao: jebi ga, šuti, napravi to i idi dalje. Čak mi je i mama nedavno postavila pitanje: “Gorane, možemo li ozbiljno razgovarati?” Ja kažem možemo, a ona: “Pa dobro, kad ćeš već jednom napraviti neki lijepi film? Znaš ono: ona se zaljubi u njega, a on neće, i ona pati; pa onda on ipak hoće, i na kraju su sretni”. Odgovorio sam joj: “Mama, i ja se nadam da će to biti vrlo skoro”.
Radi se o tom da je obična fraza kako teme biraju autore; ne: autori biraju teme. I Zvone i ja smo u Crnce ušli jako svjesno i jako racionalno. A razlozi su potpuno drugačiji od onoga kako to izgleda izvana: naprosto, rat je jako dobra tema za dramaturgiju – u kratko vrijeme dešava se jako puno stvari, konkretnim ljudima. U krajnjoj liniji, mi smo svi, na ovaj ili onaj način, iskusili taj rat i to je dio nas. Nije da se pravdam što sam napravio ratni film: unaprijed znam kako to izgleda, kad netko kaže “hrvatski ratni film”. Ali, tu upravo leži naša glavna motivacija: da to ne bude “takav” ratni film, kakve smo gledali do sada.
KP: Je li baš nužno da žene budu sasvim prognane iz tih filmova? U Crncima imate neku suprugu s kojom jedan od likova kratko komunicira telefonom, ali ipak…
G. D.: Ne znam, ali mislim da ja imam dobro opravdanje: napravio sam ratni dokumentarni fim Nemam ti šta reć’ lijepo, koji je isključivo ženski. A kod Crnaca je bitno to što ipak postoje ti neki zameci civilnog života, koji se kao neki rep vuku iza likova: kod jednoga imate odnos sa ženom i djetetom, kod drugoga problem nekih njegovih civilnih navika, treći ima tu krivnju … To su ti neki mali dramaturški prežici bez kojih ne bi bilo šansi za empatiju, preko kojih shvatiš da se to zapravo dešava tvom susjedu, ili tvom sinu.
KP: Ipak, možda je vrijeme za neki sličan film iz ženske, ili barem, i iz ženske perspektive?
G. D.: Kad imaš rat i žensku perspektivu, automatski ti se nudi uloga žrtve, a gotovo nitko još nije uspio napraviti dobar film iz pozicije žrtve. Uvijek su kvalitetni ratni filmovi, na žalost ili na sreću, prikazani iz pozicije onog drugog. A mi smo u Crncima napravili jedan kompletan obrat: gledate film o ljudima koji pate, ali koji imaju i svoju mračnu tajnu, prilično jaku.
KP: Film je vizualno vrlo dojmljiv, precizan i dorađen, što u posljednjih dvadesetak godina i nije baš bio čest slučaj u hrvatskoj kinematografiji.
G. D.: Kao redatelj, imaš neka oružja na raspolaganju: imaš jednog jako važnog suradnika koji se zove snimatelj; u Crncima je to Branko Linta. Kao što smo Zvone i ja razgovarali o svemu, tako smo razgovarali o svemu i sa snimateljem, i s njim zajedno dolazili, manje-više konsenzualno, do načina na koji slikamo određene stvari. Zapravo, rad ne počinje i završava na snimanju, nego počinje od kostimografije, od scenografije i od izbora prostora u kojem se snima. Mi smo svjesno birali prostor koji ima dugačke hodnike, jer su hodnici, ne jednom, kvalitetno iskorišteni u filmu kao mjesta tjeskobe; nekada su to zapravo jedine karte na koje igraš. Iako, ja mislim da je ravnopravna, a nekada i bitnija, osoba pred kamerom. Naime, iako ti ljudi ne izgovaraju stvari koje ih muče, na neki način stvarno osjećaš koji su to problemi, zato što su u pitanju vrhunski glumci, koji znaju svoj posao. Mi smo doista blagoslovljeni jednom jakom generacijom mladih i jednim ugodnim brojem starijih vrhunskih glumaca.
KP: Naslov filma Crnci naizgled je dosta jasan, no nije i jednoznačan?
G. D.: Postoje dvije razine objašnjenja zašto taj naslov. Jedna je stvarnosna: činjenica da je u većini gradova koji su bili u blizini fronta bilo malih vojnih jedinica odjevenih u crno, svi znamo za to. Druga stvar je čisto dramaturška: frajeri obučeni u crno izgledaju opasno, oni govore sami o sebi bojom svoje uniforme. I to crnilo nije samo vanjsko, nego i unutarnje. Jer, nemojmo se zajebavat’: Crnci su crn film.
KP: Crnci su i oni koji za druge odrađuju prljavi posao?
G. D.: Da, naravno.
KP: Važnu ulogu u filmu igra i jedna krvava garaža; neizbježno je pitanje je li to poznata osječka garaža zbog koje bi Branimir Glavaš trebao biti u zatvoru?
G.D.: Odgovorit ću vam potpuno iskreno: garaža je dramaturški dobra zato što je u nju moguće utjerati čovjeka koji ne zna šta se unutra događa: jednostavno ga pošaljete da spremi auto. Osim toga, ovaj film nije pisan u Tanzaniji niti u SAD-u, pisan je u Hrvatskoj, i to vrlo nedavno, i sasvim sigurno je to što se oko nas medijski dešavalo utjecalo i na nas. Priču s Glavašem ne bih ni potcjenjivao ni precjenjivao, ali, definitivno mogu reći da to nije film o Branimiru Glavašu.
KP: U Sretnoj zemlji – također prikazanoj u Sarajevu, ali u dokumentarnom natjecateljskom programu – kontrapunktirate priče suvremenih “partizana” koji idu u pohode u Kumrovec i “ustaša” koji odlaze na Bleiburg. Film je imao odličan odjek kod hrvatske publike; mislite li da će jednako uspješno moći komunicirati i s inozemnom publikom koja je manje ili nikako upućena u temu?
G. D.: Sarajevo film festival je prvi međunarodni festival na kojem smo gostovali, ali, zanimljivo je da Zemlja već ima fanove i u Nizozemskoj, Mađarskoj i Njemačkoj, iako se ne radi o ljudima s ovih prostora. Inače, to pitanje sebi postavljam uvijek kad nešto radim, ali ga svjesno zaobilazim dok snimam. Cilj mi je napraviti film što je moguće sličniji onomu kako ja o nečemu razmišljam; dakle, trudim se pogoditi sebe, a na ostatak svijeta ću misliti u montaži. Tako da ne mogu reći je li Sretna zemlja univerzalan ili lokalan film. Bio bih zadovoljan ako je to dobar film i samo u lokalnim okvirma; bolje nego da je osrednji u globalnim; da ga svi razumiju, al’ da je ‘onako’.
KP: Sretna zemlja otvara dosta pitanja: jedno od njih je – implicira li dramaturška simetrija i izjednačavanje dviju strana?
G.D.: Najprije moram reći da ću ja sebi dok sam živ davati dramaturšku slobodu kakvu god hoću. Moja polazišta u tom filmu su bila ovakva: ta dva fenomena hrane jedan drugi, da nema jednih, ne bi bilo ni drugih; također, isti prostor je u pitanju: gotovo da nema familije na ovim područjima koju nije dohvatio teror jedne ili druge ideje.
U početku sam htio raditi samo film o autobusu za Kumrovec: snimali smo dvije godine i imali sjajan materijal; ali kad smo smontirali film, koji nije imao ni jedne sekunde predaha, ipak nisam bio zadovoljan; a bio sam uvjeren da to moje nezadovoljstvo neće biti riješeno jednom novom rukom montaže, kraćenjem i dotjerivanjem. U idućih pola godine sam gledao šta bih još unutra mogao staviti, dok se nije pojavila ideja o tom drugom autobusu, fašističkom. Bio je u opciji i treći autobus: onaj kojim činovnici Europske Unije promoviraju tzv. europske vrijednosti po hrvatskim selima i gradovima. To je bio nimalo manje lud autobus od prethodnih, ali smo odustali od njega, jer je sinergija ova dva autobsa bila dovoljna.
A što se tiče izjednačavanja, meni su i jedni i drugi bliski u smislu u kojem mi je blizak svatko tko negdje upražnjava vanjsku formu nekog događaja a da ne dopire do same srži. I Kumrovec i Bleiburg su ne-događaji. I jedni i drugi su, naime, kao na susjedovoj svadbi.
KP: Mislite da oni zapravo i nisu na suprotnim stranama?
G. D.: Ne, to ne mislim; oni su apsolutno na suprotnim stranama. A mislim da ih ni moj film ne izjednačava: na kraju imate starog ustašu, koji prijeti smrću svima koji misle suprotno od njega, dok stari partizan gotovo plačnim glasom poziva na revoluciju koju će radnička klasa morati napraviti, samo se još ne zna koja organizacija i tko će to povesti. Mislim da taj film radi sve samo ne izjednačava te dvije priče: one su po svojim vanjskim manifestacijama iste, a po svojoj suštini su više nego različite.
KP: Čini se da je, primjerice, ta prijetnja smrću na kraju stavljena u jasan kontekst, no, ipak, razmišljate li o mogućim krivim čitanjima dok radite neki (dokumentarni) film?
G.D.: Apsolutno. Ali, morate znati da sam ja, kad radim neki film podvojena ličnost: i čovjek i redatelj. Ono što kao redatelj tretiram kao stvarnost koju ću utrpati u svoje filmove – ta stvarnost mene na neki način i mijenja. Prva stvar koju želim izbjeći su neka opća mjesta i banalnosti; ali, uvijek ste, kao što je to rekao Danilo Kiš, na rubu te “oštrice opšteg mesta i banalnosti” kad se bavite nekim velikim temama. A ja imam ambiciju da se bavim veliki temama. Ali, dokumentarni film generalno nije nešto što bi trebalo biti objektivno. To nije “istina” o tim stvarima , to je moja istina.
Objavljeno
Objavljeno
