Blic Petra Zlonoga (1982.) redateljica je kratkometražnih animiranih filmova i ilustratorica s diplomama dizajna i animacije te iskustvom rada u marketingu i grafičkom dizajnu. U petogodišnjem razdoblju snimila je Daniil Ivanoviču, oženi me (2007.) i Daniil Ivanoviču, slobodan si (2012.), dva nagrađivana studentska filma inspirirana harmsovskim apsurdima, no prožeta podjednako i osobnim autorskim senzibilitetima. Daniil Ivanoviču, slobodan si dobitnik je priznanja za najbolji scenarij na Festivalu hrvatskog animiranog filma 2012. godine, na kojem je prethodni Zlonogin film Gregor 2011. nagrađen kao najbolji studentski rad. U oba slučaja Petra Zlonoga sama potpisuje scenarij, montažu, zvuk, animaciju i režiju. Hrvatski audiovizualni centar dodijelio joj je sredstva za rad na filmu Glad, njenom prvom profesionalnom filmu koji u tehnici tuša i olovke namjerava dovršiti do kraja godine. Na Svjetskom festivalu animiranog filma – Animafest 2013. Petra Zlonoga vodila je radionicu piksilacije i stop-animacije, podučavajući mlađe uzraste tehnikama kojima je ostvarila film Daniil Ivanoviču, slobodan si.
KP: Kakvim biste ocijenili sadašnji trenutak domaće animacije? Kakav je položaj mlađih generacija autora animiranih filmova u odnosu na starije i možete li istaknuti neka nadolazeća imena za koja vjerujete da će se izdići iz prosjeka?
PZ: Čini mi se da je stanje domaćeg animiranog filma dosta pozitivno jer je u Hrvatskoj još uvijek moguće dobiti novac za rad na autorskom animiranom filmu, dok je u drugim europskim zemljama to već jako teško. Pitanje je načina na koji se taj novac dijeli, tko ga raspoređuje i po kojim kriterijima, ali to je uvijek podložno raspravi i ne mogu svi biti zadovoljni. Položaj mladih autora ocijenila bih također jako dobrim. Osjećam se dijelom novog vala animiranog filma, generacije koja tek dolazi. Izdvojila bih Darka Masneca, Jelenu Oroz, Ivanu Pipal, Leu Kralj Jeger i Leonu Kadijević kao autore koje dobro poznajem i vjerujem da će tek dati najbolje od sebe. Ivana Bošnjak, koja je animaciju završila u Norveškoj, i Thomas Johnson rade, pak, na zanimljivom projektu Labirint ogledala u Bonobostudiju s kojim i sama surađujem na filmu Glad.
KP: Domaća tradicija animiranog filma vrlo je snažna. Predstavlja li ona opterećenje ili nadahnuće novom valu animatora?
PZ: Jedan pol motivira, a drugi opterećuje. Zagrebačka škola veliki je ponos hrvatske kulture, ali to je vrijeme daleko iza nas i bilo bi pomalo diskutabilno tvrditi da se nove generacije na nju oslanjaju. Uvijek postoji poriv da se ide dalje i napravi nešto novo, a ni razmišljanja mladih ljudi nisu više ista. Tehnike izrade filmova, tematski interesi i humor također su se promijenili. Postoji svijest o tradiciji, ali ne i njen puni kontinuitet. Od autora starijih generacija, meni su najzanimljiviji Gašparović, Bourek, Kristl i Vukotić.
KP: Usavršavajući se surađivali ste i s velikim imenima svjetske animacije. Tko je na vas ostavio najjači utisak?
PZ: Bez sumnje Caroline Leaf. Radila sam i s Aleksejem Aleksejevom, Priitom Pärnom, Philom Mulloyem, ali Caroline Leaf mi je, čini se, najbliža senzibilitetom. Dojmile su me se njena tiha jednostavnost, decentnost pojave i otvorenost kojom pristupa polaznicima svojih radionica. To su, čini mi se, karakteristike velikih majstora u svakom umjetničkom polju. Nadam se da ću dobiti priliku ponovno raditi s njom.
KP: Imate li još kojeg uzora na polju umjetničkog stvaranja u cjelini?
PZ: Na pamet mi padaju talijanski kipar Giuseppe Penone i hrvatski slikar Josip Vaništa. Najdraži domaći pjesnik mi je Tonči Petrasov Marović, a volim i Danijela Dragojevića.
KP: Hrvatski autori animiranog filma redovno ističu golemo značenje Animafesta u Zagrebu za vlastite umjetničke karijere. Da se potrudimo biti nekonvencionalni u pitanju, možda je vama draži neki drugi festival, recimo Annecy?
PZ: Nikada nisam bila u Annecyju. Volim sve festivale animiranog filma, ali Animafest volim na poseban način. I da, i sama sam neke prekrasne momente koji su me približili animiranom filmu doživjela upravo na njemu. Radeći na festivalu iznutra sam motrila kako taj sustav funkcionira, ali njegova topla atmosfera dotiče sve koji ga posjećuju. Ima to veze i s činjenicom da se brojni posjetitelji poznaju. Animafest, međutim, ne drži imidž festivala koji postoji radi sebe, već se otvara širokoj publici, dobro pazeći da prikaže filmove za sve uzraste i ukuse. I profesionalci na njemu mnogo nauče, uz obavezno druženje. Stariji animatori uvijek mi pričaju o izletima i opuštenom raspoloženju po kojem je festival poznat i po kojem ga i stranci pamte sa simpatijom. Animafest se pravovremeno otvara i novim medijima, pa se ove godine, primjerice, odvija i izložba videoigara koje koriste razne animacijske tehnike. Animafest je dakle istovremeno i tradicionalno topao i u toku s trendovima. Sigurna sam da na ovim temeljima može još mnogo toga pružiti novim generacijama autora i publike animiranog filma.
KP: Na ovogodišnjem Animafestu djecu, kao i lani, učite animaciji. Vaš lik Gregor iz istoimenog filma također je dječak, a pisac Daniil Ivanovič Harms s kojim ste ostvarili poseban odnos dugo je bio poznat isključivo kao autor dječje književnosti. Nalazite li nešto privlačno i inspirativno u dječjem pogledu na svijet?
PZ: Mislim da svatko zna koliko je lijepo promatrati djecu kako promatraju. Taj nas trenutak podsjeti na vlastito djetinjstvo i samim time pretvori obične stvari u posve nove. Radeći dječje radionice na prošlogodišnjem Animafestu divila sam se kako djeca sama stvaraju svoje svjetove i zabavu na temelju sitnica koje im pružiš. Nije im potrebno puno objašnjavanja i podučavanja. Ako sam ih nečemu naučila to je super, ali oni su mene podsjetili koliko je način na koji djeca reagiraju na novinu svježiji od mojeg. Stariji svemu prilaze sa strahom i oprezom, a djeca bez puno razmišljanja uskaču u ono što im se sviđa i što im je zanimljivo, ne mozgajući i ne dvojeći.
KP: Što vas je privuklo Harmsovu djelu, a što doprinijelo tome da se od njega naposljetku udaljite?
PZ: Oduševio me prikaz čovjeku izrazito svojstvenog apsurda koji ga istovremeno “ubija u pojam” i izdiže iz teških životnih situacija. Harms piše gorko-slatko, istovremeno zaigrano i ozbiljno. Način na koji pristupa pisanoj riječi, poigravajući se tekstom i idejom, privukao me na prvo čitanje, a kad sam doznala kako je živio, još sam više zavoljela njegov ležerni stil. U filmovima Daniil Ivanoviču, oženi me i Daniil Ivanoviču, slobodan si Harms je prije svega simbol mojih emotivnih odnosa s drugima te u sebi sadržava više likova. Otpuštanje na kraju nije doslovno otpuštanje. Zato mu i kažem “vidimo se kasnije” – spirala se nastavlja i prije ili kasnije susrest ćemo se ponovno. Nije riječ o nadrastanju, udaljavanju ili odbacivanju Harmsa, već o zadovoljstvu susreta s njim.
KP: Harms je upamćen kao veliki osporavatelj kanona realističke umjetnosti, čime posredno i vladajuće ideologije Sovjetskog Saveza. Što vi nastojite osporiti svojim filmovima – pojedine aspekte klasične animacije ili neke okoštale društvene odnose?
PZ: Osporavanje je riječ koju uopće ne bih željela povezati sa svojim radom, u kojem težim afirmaciji nečeg toplog, suštinski ljudskog i pozitivnog. Radije sam “za” nego “protiv” i čini mi se da je naročito u umjetnosti potrebno više onoga što potvrđuje, daje i dijeli od onoga što istupa contra i osporava. Vrijeme u kojem je Harms živio čini mi se mnogo opasnijim od našeg, pa je on razumljivo imao i više motiva i žara za borbu. Tako barem zaključujem iz svoje udobne pozicije u kojoj, za razliku od Harmsa, imam što jesti.
KP: Kod Harmsa uglavnom nema izrazite mijene u svijetu, već se dinamika svodi na razmjerno naglo uvođenje novog pogleda, na toliko spominjano očuđenje. Iz kojeg kuta vi u Daniil Ivanoviču, slobodan si gledate na emocije, čovjeka, prirodu? Pitam jer ne vidim kod vas Harmsov crni humor, grotesku ni parodiju, ali primjećujem obračun s mimezom koji je taj pisac provodio, primjerice, u kazalištu.
PZ: Ako već moram povući paralelu između svoga i Harmsova rada, što je vjerojatno suviše prepotentno, onda bih je pronašla upravo u začuđenosti životom i njegovim vidovima. Način na koji su dijelovi života sljubljeni u funkcionalnu cjelinu u kojoj ništa ne može postojati bez “onog drugog” jer se dijelovi međusobno trebaju – to je ono što me zanima. Apsurd proizlazi iz dualizma, radikalno suprotstavljenih krajnosti koje su dio jedinstvene cjeline. U situacijama u kojima u jednom trenutku možeš percipirati stvari na jako određen i ustrojen način, a u sljedećem se trenutku sve izvrne, ogleda se život. Mi samo navigiramo kroz izmjenjive strane i zanemariti jedan pol u korist drugoga uvijek je pogrešno jer to znači zapeti u radikalizmu i ekstremu. Neizrecivi, najzačudniji i najtočniji moment događa se upravo na mjestu spajanja ekstrema. Taj trenutak Harms besprijekorno prikazuje, a ja ga povremeno nastojim “podragati”.
KP: Često ističete koliko vam je šuma važna. Pretpostavljate li boravak u prirodi i njenu estetiku socijalnim mrežama? Jednostavnije – volite li više biljke i životinje od čovjeka?
PZ: To bi bilo apsurdno – sve je to dio jedne životne cjeline, jedne priče. Nisam tip koji bježi od društva u osamu prirode.
KP: Imaju li životinje u vašim filmovima, primjerice lisice i mačke, neko simboličko značenje, ili su samo odraz simpatije?
PZ: Riječ je opet o istoj fascinaciji šumom, prirodom, čovjekom, životom.
KP: Neki su film Daniil Ivanoviču, slobodan si proglasili performansom, drugi eksperimentalnim filmom. Harms je kao osnivač avangardne skupine OBERIU i sam bio sklon radikalnoj i provokativnoj izvedbi. Koji su elementi kreativnog razumijevanja medija u filmu i ima li u njemu nešto od performansa ili je etiketa proizašla iz činjenice da ste u njemu goli?
PZ: Performativni element je možda činjenica da sam doista fizički otišla u šumu i snimila film, motivirala se i prezentirala to na određen način. Za mene osobno, performativni element bio je činjenica da ja to idem raditi, da sam imala namjeru napraviti film točno takvim i da se ta namjera realizirala, da sam to “izvela”. Bilo je to moje izvlačenje iz zone sigurnosti, prvenstveno u vidu teksta, a manje u vidu tijela koje postoji u filmu. To što se u njemu nalazi gola žena koja skače po šumi čini mi se mnogo manje važnim od teksta i čina izvedbe filma jer je u njima ogoljenost mnogo vidljivija.
KP: Postmoderna jako voli tijelo, kako u umjetničkoj praksi, tako i u teoriji. Koja značenja ono za vas posjeduje, što poručuje njegova pojava u današnje vrijeme, naročito u kontekstu filma u kojem je vaše tijelo istovremeno ono autorice, pripovjedačice i lika?
PZ: Tijelo je komadić koji se odnosi prema cjelini. U Daniil Ivanoviču, slobodan si priča se o ljudskim odnosima, o nečijem viđenju na njih, na život, svijet, prirodu itd. Sve se to promatra kroz bazu tijela koja je ne samo podobna za suvremeni performans, već je začudna od kada čovjek postoji. U umjetnosti se tijelo javlja u rasponu od najosnovnije vježbe crtanja akta do majstorskih skulptura. Tijelo je konstantan izvor inspiracije i počelo s kojim kreće svaka akademija jer je čovjek neprestano fasciniran samim sobom. Ta fascinacija nije egocentrična u negativnom smislu. Ona je način otkrivanja. Tijelo nam omogućuje da doživljavamo, spoznajemo, sjećamo se, percipiramo. Tijelo je i primatelj i pošiljatelj, i medij i poruka.
KP: Što ste nastojali postići podvrgavanjem živog tijela animaciji koja se obično shvaća kao davanje pokreta nečem neživom, poput crteža ili lutke?
PZ: Tijelo je u Daniil Ivanoviču, slobodan si tretirano na isti način kao i pozadina, šuma i drugi objekti koji se animiraju, poput drvca i listova. Ono je na taj način izjednačeno s okolišem, dana mu je ista težina kao i drugim elementima, što je i bila inicijalna ideja. Tijelo je tamo kao dio svega drugog. Zato je bilo ogoljeno, takvo kakvo je, kao drvo ili kamen, bez suvišnih epiteta poput odjeće ili drugih znakova.
KP: Iz vlastite zone sigurnosti istupili ste, dakle, s Daniil Ivanoviču, slobodan si, a koje osobne granice namjeravate ispitati filmom Glad na kojem upravo radite? Recite nam nešto o temi i tehnici toga projekta koji razvijate u Bonobostudiju, uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.
PZ: To je jedan mali, tihi film temeljen više na atmosferi nego na priči. Termin poetičan je malo ofucan i često se brka s patetičnim, ali rekla bih da je Glad baš poetična. To je film o trebanju. O svim elementima koje smo već spomenuli u vezi s mojim ranijim radovima, a koji se međusobno trebaju. Tehnika je tuš i olovka s klasičnom animacijom. Glad razvijamo na način kojim su se nekad radili animirani filmovi. Tek ćemo se na kraju poslužiti računalom, no za sada je to poprilično old school film. Trajat će između četiri i pet minuta i trebao bi biti gotov krajem godine. Ali govoriti o filmu prije dovršetka sjajna je prilika da si skočim u usta. Pitanja koja mi je Glad nametnula upravo su ona odgovornosti, discipline, ustrajnosti i predanosti radu. Uvidjela sam da na koncu ostaje samo ono što radiš – ono što pričaš, zamišljaš, želiš, imaš namjeru ostvariti… sve to ostaje u zraku dok ne sjedneš i napraviš. To se može primijeniti na svaki posao, a osobito umjetnički. Postoji velika fama o inspiraciji, no nitko ne živi od ideje ili talenta, već isključivo od rada. Istjerati ideju Gladi do kraja za mene je izazov i ispit ustrajnosti. Do sada sam navikla raditi manje-više sama i posjedovati apsolutnu kontrolu, dok je u ovoj situaciji s više suradnika potrebno znati što želiš od njih, kako to zatražiti i kako ih zaintrigirati da daju sve od sebe i ulože svoj entuzijazam. U tome mi mnogo pomaže producentica Vanja Andrijević i cijela ekipa Bonobostudija koja ima mnogo razumijevanja. Animirani film u konačnici je proizvod tima, što je divno i čini pobjedu završetka filma još većom jer se može dijeliti.
KP: Biste li se nakon niza kratkih filmova prihvatili i dugometražnog projekta, tj. biste li mogli i željeli posvetiti nekoliko godina života radu na jednom filmu?
PZ: Ovog trena nemam ambicije za takvo što. To je toliko opsežan posao da se iskreno divim ljudima koji se u njega upuste. Držati konce dugometražnog animiranog filma i imati nadzor nad cijelim projektom nemoguće je bez dobre organizacije i jasne hijerarhije. Rado bih sudjelovala u nekom segmentu animacije, dizajna likova ili pozadine dugometražnog filma, ali režije se ne bih prihvatila.
KP: Lisica i Gregor rađeni su klasičnom animacijom, Daniil Ivanoviču, slobodan si piksilacijom i stop-animacijom, Glad tušem i ponovno klasičnom animacijom. Postoji li još neka tehnika u kojoj biste se voljeli okušati?
PZ: Dojmilo me se ulje na staklu, tehnika koju smo vježbali na radionici Caroline Leaf. Izravna je, nepredvidljiva i zahtjeva dosta improvizacije, tj. može se kontrolirati samo u određenoj mjeri. Imaš okvirnu ideju kako nešto napraviti, ali kad kreneš priča i vizual se nastave razvijati sami od sebe. Malo ti kontroliraš njih, malo oni tebe. Nema vraćanja i popravljanja kao s olovkom. Ako se direktno snima moraš, s jedne strane, biti dovoljno siguran u sebe, a s druge dovoljno opušten da se nešto samo od sebe dogodi. Stop-animaciji ću se, pak, uvijek rado vratiti.
KP: U čemu, kao jedna od predstavnica booma “ženskog pisma” domaće kinematografije, vidite razliku između muškog i ženskog pristupa temama i stilovima filmske umjetnosti?
PZ: Drago mi je da ima puno mladih redateljica i da se njihov glas čuje, ako već znalci procjenjuju da tu postoji neki ženski val. Kad pričamo o filmovima čini mi se da odrednice “ženski” i “muški” ipak nisu prvo što bi u njima valjalo gledati. Svatko po svojim kriterijima najprije gleda je li film zanimljiv, angažiran, posreduje li neki doživljaj i sviđa li se, a tek onda je li muški ili ženski. U nekim se filmovima može osjetiti da su ih radili muškarac ili žena, ali ne mislim da bi to trebalo isticati u prvi red. Razlike svakako postoje: treba ih uočiti, poštivati, radovati im se i proučavati ih, ali one nisu nešto što bi film trebalo prvenstveno odrediti ili negirati. Ne može se pobjeći od toga da neke filmove osjećamo “ženskima”, ali oni mogu biti zanimljivi i muškarcima, a dosadni ženama. Razlike su tu da se priznaju, vide i njeguju, prije svega.
KP: Među ostalim etiketama nalijepljenima na vaše filmove nalazi se i odrednica queer. Slažete li se s njom i, ako da, što je queer u vašem radu?
PZ: Ne znam što je queer u mojim filmovima. Čini mi se da to označava nešto što je pomaknuto. Možda je Daniil Ivanoviču, slobodan si malo queer. Tako su mi barem rekli. Nisam imala namjeru raditi queer ili ne-queer film. Ljudi percipiraju kako žele – kao performans, eksperiment ili queer. Nije na meni da prosuđujem.
KP: Radili ste u reklamnoj industriji. Jeste li i ondje pronalazili prostor za kreativnost i u kolikoj su vas mjeri opterećivali negativni efekti koje reklame mogu imati?
PZ: To je jako nezgodno pitanje. Reklamna industrija hrani puno ljudi kroz niz vrlo konkretnih poslova, često i puno konkretnijih od onih u kulturi. U interesu profita ti se poslovi obavljaju na efikasniji i brži način, s jasnom podjelom dužnosti kakva u kulturi često izostaje. S druge strane nalazi se etičko pitanje ulaganja vremena, talenta i energije u svrhu prodaje. Istina nije crno-bijela. Prostora za kreativnost apsolutno ima i reklamna se industrija prema kreativcima orijentira, ali se oni brzo umore zbog stalnog pritiska da se javnost intrigira uvijek novim pristupima. Imperativ reklame je svježina, a kreativnost mi se čini nečim što se kultivira i njeguje kroz vrijeme i rad. Svježina nije uvijek najvažnija stavka djela. Postoje razlozi zašto su neka remek djela nastala u poznim autorskim godinama, a ne u naponu mladenačke snage.
ObjavljenoObjavljeno
