Tema Održava se 9. izdanje Supertoona, međunarodnog festivala animacije koji u kinima na otvorenom, u gradskoj jezgri Šibenika prikazuje kratke animirane filmove iz cijelog svijeta. Festival je prvi put održan 2010. godine u Bolu na Braču kad su ga organizirali Zvonko Barišić, Vanja Daskalović, Ivan Klepac, Slave Lukarov, Stjepan Mihaljević i Peter Trebotić. Nakon dvije godine festival se preselio u Šibenik gdje se od tada redovito održava.
Festival prikazuje velik broj animiranih filmova u nekoliko natjecateljskih kategorija koje uključuju kratke animirane filmove, studentske filmove, animirane videospotove, filmove za djecu i namjenske filmove. Svake godine Supertoon donosi i bogat popratni program koji ove godine uključuje posebno zanimljiv program animiranih dokumentaraca.
O počecima Supertoona, njegovoj obrazovnoj ulozi i utjecaju na lokalnu zajednicu, hrvatskom animiranom filmu i budućnosti animacije, s nama je razgovarao direktor festivala Slave Lukarov.
KP: Ove godine Supertoon festival održava se po deveti put. Koliko se festival promijenio od njegovih početaka 2010. godine na Braču? Zašto je postojala potreba njegova preseljenja u veću sredinu i prerasta li festival danas već i Šibenik?
Koncepcijski se nije puno promijenilo od prvih godina u Bolu. Supertoon je i dalje festival s pet natjecateljskih kategorija kratkog animiranog filma, no u njima je svake godine sve više filmova, sve više filmskih autora prijavljuje svoje filmove za Supertoon i dolazi na festival te raste broj popratnih programa. Kad smo pokretali festival u malom mjestu, idealistički smo mislili da će Bol u tih šest dana postati “selo filmova” i živjeti animaciju, postati sinonimom za festival animiranog filma, ali nismo imali financijskih mogućnosti pretvoriti cijelo mjesto u kino na otvorenom. Zatim smo počeli razmišljati o preseljenju, vodeći se time da festival zadržimo uz more, ali da ga prebacimo u grad na našem Jadranu koji još nema filmski festival. Šibenik se nametnuo kao idealna lokacija, unatoč tome što grad nije imao nijedno kino, što smo ujedno smatrali i izazovom i pozivom gradskim strukturama na dijalog o tom pitanju. Supertoon nije prerastao Šibenik i, kad bi bilo potrebe, infrastrukturno nudi i veće pozornice od onih koje trenutno zauzimamo, poput Tvrđave Sv. Mihovila koja ima 1 000 sjedećih mjesta. No u naših sedam šibenskih godina sve kino dvorane u gradskoj jezgri i dalje su ostale zatvorene.
KP: Koliko je za popularizaciju i dostupnost animacije bitno postojanje ovakvih festivala u sredinama izvan Zagreba? Primjećujete li porast interesa za festivalom i animiranim filmovima od prvih godina njegova održavanja?
Jako je važno, ali još je važnije da se kontinuirano radi na edukaciji filmske publike i razvijanju filmske kulture. Svaki mjesec do dva, tijekom cijele godine Udruga Supertoon u Šibeniku organizira dječje radionice, izložbe i projekcije filmova, a festival je zamišljen kao kruna tog ciklusa. Publike je na festivalu svake godine sve više, više je prijavljenih filmova – ove godine 1300. Više medija prati festival i veći je interes javnosti, na čemu smo zahvalni i što nas raduje.
KP: Program Supertoona sastoji se od različitih kategorija među kojima je bogat natjecateljski program, ali i različite radionice za djecu i studente animacije, te posebno zanimljiv program dokumentarnih animiranih filmova. Koji su produkcijski prioriteti pri kreiranju programa i koliko je za festival važna njegova obrazovna uloga?
Prioriteti su natjecateljske kategorije, ali svake godine pokušavamo ponuditi i što raznovrsniji popratni program. Među filmovima izvan konkurencije, animirani dokumentarci nametnuli su se ove godine kao logičan izbor jer su se neki od prijavljenih filmova bavili važnim temama, poput migracije i izbjeglištva. Makun (don’t cry), španjolskog autora Emilia Martíja, primjerice, govori o centrima za pritvor imigranata, animirajući tisuće dokumentiranih crteža na zidovima takvih zatvora na Kanarskim otocima nacrtanih rukama stotina anonimnih ljudi i uključuje svjedočanstva troje imigranata i aktivista za ljudska prava.
Osim toga, velik dio festivalskoga programa ove se godine odvija na brodu. Iako je to produkcijski vrlo zahtjevno i financijski iscrpljujuće, željeli smo gostima autorima omogućiti zaseban dnevni prostor u kojem se mogu još bolje međusobno upoznati i razmijeniti iskustva i ideje kroz panele i prezentacije dok razgledavaju hrvatsku obalu i otoke šibenskog arhipelaga, ali možda još i važnije, donijeti malo filmova stanovnicima otoka Zlarina, Prvića i Kaprija, koji inače nemaju prilike gledati ovakve – nezavisne, festivalske – animirane filmove.
KP: U natjecateljskom programu ove godine prikazuje se i nekoliko hrvatskih filmova, kao i filmovi studentica Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u kategoriji studentskih radova. Čime se vodite pri odabiru filmova, posebno filmova hrvatskih autorica i autora? Može li se hrvatska kratka animacija mjeriti s međunarodnom konkurencijom?
U svih pet natjecateljskih kategorija prikazat ćemo filmove hrvatskih autora i studija animacije, njih čak 17, što svjedoči o tome koliko je zapravo filmova iz Hrvatske zadovoljilo kriterije selekcijske komisije. Razni hrvatski filmovi zadnjih godina osvajaju nagrade na festivalima diljem svijeta te imamo i pojedinaca i studije animacije ovdje koji su u svakom smislu na razini svjetske produkcije animiranog kratkog metra. Što se tiče studentskih filmova, Animirani film i novi mediji mladi su smjer na ALU i animirana produkcija studentskih filmova tek je u začecima. Zagrebačka škola animiranog filma nije bila škola u smislu obrazovne institucije, tako da unatoč tome što Hrvatska ima tradiciju animacije, animatori nisu mogli dobiti formalno obrazovanje kod nas.
Općenito se u odabiru filmova za Supertoon vodimo time da budu narativni, ne nužno eksperimentalni, ili hermetični i namijenjeni uskom krugu “kužera”, jer je ulaz na filmove slobodan, projekcije su na otvorenom i namijenjene su i filmskim profesionalcima i educiranijoj publici, ali i turistima i slučajnim prolaznicima pa trebaju zadovoljiti ukuse potencijalno šire publike. Nastojimo ponuditi za svakoga ponešto i istodobno pokušati razbiti predrasudu da su animirani filmovi “crtići”, da su isključivo za djecu. Kroz fleksibilan medij kao što je animacija mogu se ispričati zaista najraznovrsnije priče.
KP: U Supertune i Supercomm kategorijama prikazuju se animirani glazbeni videospotovi odnosno namjenski filmovi u službi oglašavanja. Doprinose li ove kategorije popularnosti festivala i njegovom komercijalnom uspjehu?
Ove kategorije prije svega na festival privlače autore koji ovakve radove nemaju tako često prilike poslati na druge svjetske festivale animiranog filma jer nemaju kategoriju za namjenski film i drago im je da se njihovi radovi mogu prikazati s animiranim filmovima drugih vrsta, a ne samo na festivalima oglašavanja ili, primjerice, na MTV-ju.
KP: Izvan konkurencije ove se godine, između ostalih, prikazuju i filmovi napravljeni u 3D tehnici za gledanje uz pomoć VR naočala. Koliko je VR tehnologija zastupljena u animaciji i predstavlja li ona budućnost animiranog filma?
Sve se više animiranih filmova radi za VR naočale i ta tehnologija pruža uzbudljive nove mogućnosti, ali VR filmovi zapravo i nisu usporedivi s “klasičnim” filmovima jer je riječ o audiovizualnom iskustvu koje ne prati zadatosti filmskog jezika. VR filmovi će se razvijati u svom smjeru, paralelno s filmom, ali odvojeno od njega. Iz našeg iskustva s VR kinom u sklopu festivala Supertoon interes za takvim iskustvom je velik, a publika, iako počesto zbunjena, redovito je, po skidanju naočala, izrazito oduševljena neposrednošću doživljenog.
ObjavljenoObjavljeno
