Tema Piše: Andrea Milat
Financiranje medija putem javnih sredstava uobičajena je praksa u svim zemljama. Razlikuju se, međutim načini prikupljanja sredstava za financiranje medija, pravila koja omogućuju ali i ograničavaju javno financiranje te uvjeti ostvarivanja prava na javno financiranje. Činjenica da je javno financiranje medija uobičajena pojava, a ne rijetka iznimka, odmah u startu može nas navesti da postavimo pitanje zašto postoji potreba financiranja medija i što se točno financira. Proučavanje modela i oblika financiranja medija u Europi, ali i pojedinim zemljama izvan Europe koje se inače smatraju “najrazvijenijim demokracijama” poput Japana, Kanade, Novog Zelanda i Australije, navodi na jasan zaključak da su prakse usmjerene na financiranje sadržaja.
Sadržaj koji je od javnog interesa često podrazumijeva kritičnost prema političkim i gospodarskim elitama što ga u odnosu na komercijalni sadržaj (1) čini tržišno neuspješnijim, odnosno manje privlačnim oglašivačima koji, praksa pokazuje, neće oglašavati u medijima kritičnima spram njih i time osiguravati opstanak medija koji ih problematiziraju. No, isto tako sadržaj koji je od posebnog interesa javnosti podložan je i (2) financijskim i cenzorskim pritiscima vlasti. Stoga je za demokratsko funkcioniranje društva nužno osigurati javno financiranje medija, ali i njihovu nezavisnost. Istraživanje koje je objavilo Sveučilište u New Yorku pod nazivom Public Media and Political Independence: Lessons for the Future of Journalism from Around the World donosi primjere javnog financiranja medija u 14 zemalja zapadne Europe te Japana, Kanade, Novog Zelanda, Australije i Sjedinjenih Američkih Država. Publikacija polazi od pitanja kako se osiguravaju nezavisnost i demokratsko funkcioniranje medija te identificira neke fokalne točke osiguravanja demokratičnosti medija.
[1] Većina proučavanih zemalja osigurava mehanizme višegodišnjeg financiranja čime se smanjuje mogućnost utjecaja vlasti na ishode financiranja medijskih programa. Javni mediji financiraju se prvenstveno na dva načina: pristojbama i medijskim porezima i/ili porezima telekomunikacijskim kompanijama koji se preusmjeravaju u medije. Sve veći broj zemalja razmišlja o prelasku s načina financiranja medija putem pristojbe na financiranje putem poreza jer se pokazalo da financiranje putem nekog oblika medijskog poreza ne smanjuje (već često i povećava) financiranje, dok istovremeno olakšava financijske pritiske na kućanstva. Neke zemlje također imaju i porezne olakšice za socijalno najugroženije koji su oslobođeni plaćanja ovog poreza.
[2] Javni mediji najbolje funkcioniraju u zemljama u kojima stanovnici osjećaju da mediji odgovaraju njima, a ne političarima ili oglašivačima, odnosno onda kad javni mediji izvršavaju svoju javnu funkciju. Strukture financiranja medija koje omogućuju izravan utjecaj gledateljstva, odnosno javnosti koja medij financira, povećavaju zainteresiranost građana za medij te povećavaju njihovu angažiranost, dok istovremeno stvaraju svijest o odgovornosti javnog medija koju je dužan predočiti javnosti.
[3] Statuti medija važni su jer se njima osigurava da se trošenje javnih sredstava odvija u javnom interesu – odnosno, u zemljama obuhvaćenima studijom, statutima se osigurava raznolikost sadržaja i programa, postojanje obrazovnog i kulturnog sadržaja, te visoka kvaliteta vijesti i drugih sadržaja. Istovremeno statutima i drugim zakonskim odredbama, poput zakonâ o medijima, ograničava se pristran utjecaj vlasti na sadržaj.
[4] U svim zemljama postoje javne agencije, administrativni odbori ili zaklade različitih tipova koje služe kao buffer između medija i vlasti. Neovisnost takvih agencija, odbora i zaklada osigurava se različitim pravnim metodama.
Istraživanje Sveučilišta u New Yorku također pokazuje da javni mediji veći pritisak trpe od strane komercijalnih medija, nego od političara. Komercijalni mediji naime smatraju da istovremeni pristup javnih medija javnom financiranju i reklamama, te njihov olakšan pristup Internetu, stvara nelojalnu konkurenciju. Vlasnici komercijalnih televizija zagovaraju na primjer gašenje javnih televizijskih kanala, proglašavajući ih dotrajalim, odnosno nečim što u vrijeme Interneta i kabelske televizije pripada prošlosti, premda istraživanja jasno pokazuju da televizijski programi javnih medija nude sadržaje (vijesti, obrazovni program, razne dječje sadržaje i sadržaje od interesa manjinskih zajednica) koje komercijalne televizije ne nude. Istovremeno, stvaranje kvalitetnih sadržaja u javnim medijima postaje sve teže jer cijene stvaranja sadržaja od javnog interesa rastu brže nego sredstva financiranja. Prelazak na internetske tehnologije, donekle smanjuje neke troškove proizvodnje sadržaja i omogućava dodatne izvore prihoda javnim medijima, no to ih istovremeno izlaže napadima komercijalnih medija i Europske komisije koji postavljaju pitanje nepoštene tržišne utakmice.
Napadi su fokusirani na uvjete pod kojima je javnim medijima dozvoljeno uvođenje novih usluga. Zanimljiv je primjer spora oko prebacivanja na online servise u kojem Europska komisija preferira rješenje pod nazivom “test javne vrijednosti”. Da bi javni medij uveo neku novu online uslugu, prvo mora podnijeti plan nacionalnom regulatornom tijelu kojim dokazuje društvenu potrebu za tom uslugom i u kojem se procjenjuje kakav će efekt ta usluga imati na komercijalnu konkurenciju. Testovi koji provjeravaju javnu vrijednost (online usluge) moraju biti provedeni prije uvođenja usluge.
Studija Sveučilišta u New Yorku, pokazuje da javni mediji i mediji s javnom funkcijom imaju važnu ulogu u nadgledanju i društvenom ispravljanju neuspjeha tržišta. Mediji čiji je sadržaj izrazito komercijalno (tržišno) orijentiran ne uspijevaju proizvesti kvalitetno i neovisno novinarstvo. U skladu s tim, ne iznenađuje sljedeći zaključak spomenute studije, koji kaže da su javni mediji oslabljeni u zemljama u kojima je došlo do erozije javnog financiranja (Australija, Francuska, Kanada, Nizozemska i Novi Zeland), dok su javni mediji i mediji s javnom funkcijom u skandinavskim zemljama, te Njemačkoj i Velikoj Britaniji dobro financirani i društveno utjecajni.
Od modela proučavanih u 14 zemalja (Danska, Norveška, Finska, Švedska, Nizozemska, Belgija, Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Irska, Australija, Novi Zeland, Japan, Kanada) javni mediji najutjecajniji su u Danskoj gdje imaju dnevnu gledanost od 69 posto, dok u prime-time terminima gledanost naraste na 76 posto. Najveći danski javni medij (DR) financira se s 499.4 milijuna eura, od čega se 91 posto prikuplja putem pristojbi. Svake četiri godine danska televizija DR i Ministarstvo kulture ulaze u pregovore kojima se ugovaraju zadaće javne televizije za period od naredne četiri godine. Ugovorom se definiraju ciljevi javne televizije koji uključuju osnaživanje sposobnosti građana za demokratskim samoupravljanjem, zatim isticanje danske raznolikosti, poticanje kreativnosti i kulture te zainteresirati gledateljstvo za široku lepezu znanja. Posebne obveze podrazumijevaju emitiranje minimum 560 sati izvornih vijesti na godinu u terminu od 17 sati do ponoći, te emitiranje vijesti na jezicima kojima govore imigranti s prebivalištem u Danskoj. Pregovori su vođeni načelom da Ministarstvo kulture smije biti “arhitekt” kulturne politike, ali ne smije intervenirati u proces kulturne produkcije.
Nekoliko analiza sadržaja provedenih nad danskim javnim medijima potvrdile su, stoji u izvještaju Sveučilišta u New Yorku (str 27), da danski javni mediji objavljuju više vijesti od danskih komercijalnih medija te da potpunije obavljaju posao otkrivanja (političkih) skandala koji su od interesa javnosti. Godine 2007. DR je kupio, objavio i obranio televizijski dokumentarac Den Hemmelige Krig u kojem se razotkriva uloga danske vlade u ratu u Afganistanu. Dokumentarac optužuje dansku vladu da je prekršila Ženevsku konvenciju i razotkriva suučesništvo danske vlade u predaji zatvorenika američkoj vladi za koju je znala da je također prekršila Ženevsku konvenciju. Premijer, ministar obrane i neki tiskani mediji (simpatizeri tadašnje vlade desnog centra) žestoko su kritizirali dokumentarac. DR je branio i dokumentarac i odluku da ga se objavi. Dokumentarac i DR su zbog objave dokumentarnog filma bili podvrgnuti reviziji mediologa koji predaju na danskoj visokoj školi novinarstva. Revizija je zaključila da se radi o vjerodostojnom novinarskom uratku.
Naspram danskog primjera može se postaviti primjer javnih medija na Novom Zelandu koji su podvrgnuti intenzivnoj deregulaciji i komercijalizaciji. Njima se od ’70-ih godina 20.stoljeća dokidaju sredstva, zbog čega se novozelandski javni mediji sve više okreću oglašivačima. Uz to, javni mediji na Novom Zelandu moraju državnoj riznici isplaćivati godišnje dividende u iznosu od otprilike 30 milijuna američkih dolara. Posljedica takvog pristupa javnim medijima je pad kvalitete programa. Sadržaj s javnom funkcijom više manje sveden je na jutarnji nedjeljni program. Novozelandski novinari koji rade u javnim medijima bore se za programske oaze javnog sadržaja.
Navedeni primjeri služe dodatnoj ilustraciji cilja javnog financiranja medija jer je upravo ono to što, uz dodatne osigurače koji medijima osiguravaju nezavisnosti od utjecaja političara i oglašivača, omogućava proizvodnju programa visoke kvalitete i raznolikost sadržaja. Javni mediji su često ti koji provode kritička i dubinska istraživanja o učinkovitosti i funkcioniranju vlade i vladajućih stranaka.
Javno financiranje medija ne mora podrazumijevati samo oblik vlasništva već se može govoriti i o financiranju javnog sadržaja, odnosno sadržaja koji je od javnog interesa. Pod taj se sadržaj ne ubraja samo tip informacija, već i način obrade informacija. Prvenstveno se pod sadržajem od javnog interesa smatraju pravovremene i točne (ne senzacionalizmom napuhane) informacije koje su važne za društvo u cjelini. Te informacije oblikuju donošenje političkih, zdravstvenih, obrazovnih, ekonomskih, ekoloških stavova. Takve informacije podrazumijevaju dubinske analize i novinarsko istraživanje tema i korištenje točnih podataka koji se podastiru javnosti, te se podrazumijeva da javnost na temelju takvih medijskih inputa donosi odluke koje se u konačnici pretvaraju u političke stavove, a s obzirom na to, mogu utjecati na oblikovanje političkih kampanja te na ishode izbora. Kvalitetno financiranje medija koji objavljuju sadržaj od javnog interesa stoga je važna karika u osiguravanja funkcioniranja demokratskog društva.
Za stvaranje snažnih javnih medija i medija s javnom funkcijom koji su istovremeno lišeni političkih i komercijalnih utjecaja od presudne je važnosti dugoročno i stabilno financiranje putem javnih sredstava.
ObjavljenoObjavljeno
