Tema Medijska rasprava koja se razvila oko statusa samostalnih umjetnika i prava na plaćene doprinose iz javnih sredstava vrlo je brzo nadišla okvire pojedinačnog “slučaja Kekin”. U atmosferi populističkog prokazivanja onih koji žive od umjetničkog rada i iskrivljavanja same prirode tog statusa, otvoren je prostor za širu diskreditaciju mehanizma kojim se umjetnički rad prepoznaje i podržava na institucionalnoj razini. Da pritom nije riječ samo o nesporazumu, već o svjesnom preispitivanju same ideje javne potpore umjetnosti, potvrđuje i teza Vedrana Salvie iz teksta objavljenog na Indexu: “Osnovno pitanje je može li biti umjetnosti ako se ona subvencionira javnim novcem i kakva je umjetnost koja se naslanja na podršku HDZ-ove Nine Obuljen Koržinek.”
U toj atmosferi diskreditacije – koja nije naišla na artikuliran odgovor Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, osim povremenih istupa predsjednika Upravnog odbora Hrvoja Kovačevića u televizijskim emisijama – oglasila se samoorganizirana skupina samostalnih umjetnika i umjetnica. U priopćenju koje su uputili medijima poručuju kako status samostalnog umjetnika nije socijalna mjera ni povlastica, već institucionalno priznanje profesionalnog doprinosa kulturi, koje omogućuje umjetnički rad izvan tržišnih i korporativnih odnosa.
U proglasu naslovljenom Od prosvjeda do hajke: kako se sustavno ponižava rad u kulturi, samoorganizirani samostalni umjetnici i umjetnice obraćaju se medijima koji su, kako navode, “širili poluinformacije, manipulirali brojkama i pridonijeli stvaranju atmosfere javnog linča – ne samo protiv jednog čovjeka, već protiv svih nas koji stvaramo i živimo od umjetničkog rada.” Poručuju da se ovim slučajem razotkrilo koliko se malo poštuje kulturni sektor i koliko se malo zna o uvjetima u kojima većina umjetnika u Hrvatskoj radi, iako građani svakodnevno konzumiraju njihov rad.
Podsjećaju i na dugogodišnje ignoriranje problema samostalnih umjetnika, osobito u vezi s koeficijentima koji određuju visinu doprinosa. Upozoravaju da im je koeficijent 2009. smanjen s 1,2 na 0,8 kao mjera štednje, te da je vraćen tek 2023. godine nakon 13 godina. Takva korekcija, kako navode, sada se pokušava prikazati kao povlastica.
Posebnu pažnju usmjeravaju na izjave ministrice kulture, koja je, kako kažu, za vraćanje koeficijenta “trebala punih 13 godina, a o uvođenju dohodovnog cenzusa izjasnila se u roku od 24 sata”. Kritiziraju je i zbog relativiziranja egzistencijalne nesigurnosti umjetnika, navodeći: “Ministrica, koja sama posjeduje imovinu vrijednu preko pola milijuna eura, umjesto odgovornosti nudi ruganje: ističe imovinu jednog kolege, a prešućuje egzistencijalnu nesigurnost u kojoj živimo svi ostali.”
Uz izraz solidarnosti s Milom Kekinom “čije se ime posljednjih dana koristi kao mamac za manipulaciju i huškanje”, poručuju i da status samostalnog umjetnika nije socijalna pomoć, nego institucionalno priznanje za profesionalni doprinos kulturi, te da bi uvođenje dohodovnog cenzusa značilo da se umjetnički rad priznaje samo ako je tržišno isplativ – a kažnjava ako je uspješan.
U priopćenju ističu da većina umjetnika ne zarađuje ni približno iznosima koji se navode u medijima, a oni koji uspiju, iz tih prihoda financiraju visoke troškove vlastitog rada – od najma prostora preko honoriranja suradnika do troškova produkcije i marketinga. Posebno naglašavaju težak položaj vizualnih umjetnika, koji i dalje često ne primaju ni simbolične honorare za izložbe, a vlastitim sredstvima financiraju kulturnu produkciju ove zemlje.
Navode i niz sustavnih problema, poput činjenice da se bolovanje samostalnim umjetnicima priznaje tek nakon 42 dana ili da su zbog svog statusa kreditno nesposobni. “U ozbiljnim državama,” poručuju, “rasprava bi išla u smjeru uvođenja temeljnog dohotka za umjetnike ili kompenzacije za štetu učinjenu dugogodišnjim smanjenim koeficijentom”, dok se u Hrvatskoj kulturna politika svodi na “šutnju ili kaznu”. Umjesto podrške, samostalni umjetnici suočeni su s prijetnjama “preispitivanjem statusa” i daljnjim rezanjem prava koja su već sada ispod minimuma.
Priopćenje samostalni umjetnici i umjetnice završavaju pitanjima upućenima javnosti i donosiocima odluka: “Zašto se umjetnici u ovoj zemlji tretiraju kao neprijatelji? Zašto smo stalna meta, umjesto javna vrijednost? I kome to točno smeta što još uvijek – unatoč svemu – stvaramo?”
ObjavljenoObjavljeno
