Kritika Šesnaeste Ljetne noći Teatra EXIT ugostile su sredinom srpnja svestranu mladu umjetnicu Matildu Fatur i Where is the Beat?, njezin diplomski projekt nastao na švicarskoj Accademia Teatro Dimitri, gdje je završila studij lutkarstva. Hrvatska premijera predstave održana je u travnju na Sceni Ribnjak u Zagrebu, a ljetno gostovanje u Studiju EXIT dodatno ju je približilo domaćoj publici. Nakon trogodišnjeg studija glume i lutkarstva u Osijeku i diplomskog u Švicarskoj, Matilda je preselila u Graz, gdje trenutačno studira jazz na tamošnjoj akademiji.
S Matildom smo razgovarali o njenim brojnim umjetničkim interesima, o tome na koji je način njezin život između lutaka, glume, jazza i različitih gradova oblikovao jedinstven umjetnički ritam i o odnosu burnouta i kreativnog rada.
Što je bio presudan trenutak koji te potaknuo da potražiš nove mogućnosti u nekoj drugoj sredini izvan Hrvatske?
Mislim da sam oduvijek htjela otići jer mi se nije sviđao mentalitet okoline, bila sam žedna novih učenja i profesionalnih mogućnosti. U Zagrebu sam se družila s raznolikim, kvir i liberalnim ljudima i mi smo si stvorili neku svoju malu zajednicu. No, vrlo često smo doslovno morali bježati od ljudi koji su nas htjeli napasti jer smo bili “previše”, drugačiji, kakvi god.
Nakon Zagreba sam prvo otišla u Osijek studirati Glumu i lutkarstvo. To je bila velika prekretnica. Studirala sam tri godine i tamo sam naučila nevjerojatno puno, zapravo više nego kasnije u Švicarskoj, i to i danas cijenim. Ipak, tamo se nisam osjećala kao kod kuće. Mentalitet, priče o ratu koje su stalno bile prisutne… Jednostavno mi nije odgovaralo.
Nakon toga sam otišla u Švicarsku na diplomski iz lutkarstva. Fakultet je, nažalost, više naginjao fizičkom teatru nego lutkarstvu, ali ljudi su bili divni. Upravo sam tamo upoznala dvoje kolega s kojima od 2022. imam svoju kazališnu kompaniju Their Unparalleled Majesties’ Grand Royal Tabletop Theatre Company. Zajedno radimo predstavu Boxlife s kojom putujemo po svijetu. Do sada smo igrali u Švicarskoj, Češkoj, Austriji, Njemačkoj te u Americi, u San Franciscu. Ovog rujna pozvani smo na najprestižniji lutkarski festival u svijetu, Festival Mondial des Théâtres de Marionnettes u Francuskoj, te na Međunarodni festival u Subotici, a nadam se i barem jednoj izvedbi u Zagrebu.
U isto vrijeme jazz nikad nije nestao iz mog života. Uvijek sam ga nekako ubacivala u etide i predstave, išla na jam sessione, jednostavno ga nisam mogla izbaciti iz glave. Prije odlaska u Švicarsku otišla sam u Grožnjan na jazz kamp i tamo upoznala kontrabasista Gorana Rukavinu, koji je postao moj mentor i prijatelj. Shvatila sam koliko mi je kontrabas nedostajao, iako je bio težak instrument i često sam se osjećala kao da ne napredujem. Nakon diplome iz lutkarstva odlučila sam: sad ili nikad. Imala sam 26 godina i upisala jazz akademiju. Pripremala sam se nekoliko mjeseci, u međuvremenu odradila internship u Lutkovnom gledališču u Sloveniji i sada sam u Grazu.
Ta Švicarska mi je u tvojoj biografija bila tako neuobičajena, nisam navikla da je to zemlja u koju ljudi iz naše okoline idu studirati. Što je bilo prije, fakultet ili Švicarska?
Fakultet sam odabrala jer zapravo ne postoji puno diplomskih studija za lutkarstvo. Postoji jedan u Pragu, ali tamo moraš znati jezik, a prednost imaju studenti koji su završili njihov preddiplomski studij. Gledala sam i Berlin, ali taj studij se plaća i opet je tu bio problem jezika. U tom trenutku pojavio se novi studij, Teatro di figura na Accademia Teatro Dimitri.
Zapravo sam prvotno željela upisati Puppet Try, projekt u kojem bi se svakog semestra selilo u drugu državu, ali nažalost, taj je projekt propao radi pandemije. Nakon Osijeka bila sam prilično izgubljena. Većina mojih kolega je nastavila studij, a ja sam sjedila u Zagrebu i nisam znala što dalje. Na kraju je Teatro Dimitri bio jedini studij na koji sam se prijavila. Primili su me i dobila sam stipendiju, što mi je tada jako puno značilo.
U kojem trenu ti je došlo da spojiš glumu, lutkarstvo i jazz?
Mislim da sam oduvijek spajala glazbu i kazalište. Na faksu u Osijeku često smo radili lutkarske etide u kojima smo svi bili iza scene. Svi smo bili bend, svirali smo i pjevali, i bili scenografi i dramaturzi. Mi smo radili sve, što je zapravo bilo fenomenalno jer su uvjeti bili nikakvi. Nismo imali pravu scenu, možda je sada imaju. Tada smo imali dvije prostorije, tri reflektora, od kojih su četiri i pol bila pokvarena.
Što si dobila iz tog iskustva nedostatka i neprestanog improviziranja, a što iz iskustva obilja i dostupnosti?
U Osijeku smo naučili biti beskrajno kreativni jer nismo imali mnogo. Imali smo profesore i prostor, donekle, ali vrlo često smo radili vani ili u garderobi. Jednostavno nije bilo dovoljno prostorija za sve, pa kad bi netko radio svoj završni projekt, ti si se morao povući negdje drugdje. Radili smo doma, u 7 ujutro ispred Akademije jer bi netko zaboravio doći otključati prostor. Doslovno sam studirala od 7 ujutro do 9 navečer. Vikendima bismo se nalazili kod prijatelja, skuhali kavu i radili lutkarske etide. Nismo imali materijale, izvlačili smo stvari iz ormara, rezali, šivali lutkama vestice, izrađivali sve sami. Ta kreativa koju smo tamo stekli mislim da mi je najviše pomogla u stvaranju vlastitih projekata.
Primjerice, za projekt Where is the Beat? napisala sam tekst, skladala pola glazbe (drugu polovicu Ivan Luić), imala dva vanjska oka, ali nisam imala dramaturga_inju, scenografa_kinju ni majstora_icu za svjetla. Navikla sam se biti sam svoj kazališni kreator, što smatram velikom prednošću jer naučiš razmišljati o svemu. Naravno, uvijek je bonus imati nekoga tko ti može dati vanjsku perspektivu.
U Švicarskoj su resursi bili dostupniji. Da sam bila u Zürichu, to bi bio potpuno drugačiji svijet, ali naš je faks bio u talijanskom dijelu zemlje, prvu godinu smo proveli u bivšoj vojarni koju smo dijelili s vojnicima. Nije bilo glamurozno, ali kada bi došlo vrijeme projekata, imali smo na raspolaganju oko pet tisuća franaka dok smo u Osijeku imali, recimo, 300 kuna. Možda ne pamtim točne iznose, ali razlika je jasna. Mogla sam platiti ljude s kojima sam radila, glazbenike s kojima sam surađivala. Švicarska me, s druge strane, otvorila. Tamo sam se počela manje sramiti svog tijela. U Osijeku sam se često osjećala nesigurno jer nisam bila “konvencionalno ženstvena”. Uvijek sam dobivala te tipične ženstvene uloge koje mi nisu bile ugodne.
Reci mi više o ideji i procesu rada na Where is the Beat?
Dugo sam se mučila s tim što želim napraviti. Još sam na preddiplomskom u Osijeku htjela osmisliti vlastiti projekt, ali me bilo strah i bila sam u lošem mentalnom stanju. Na kraju sam s kolegicom napravila lutkarsku predstavu o baki i psu. Bila je namijenjena odraslima, radilo se o baki koja se drogira jer joj je umro suprug. Nije bila posebno uspješna, ali prošla sam i preživjela. Unatoč tome, uvijek sam osjećala potrebu da napravim nešto vlastito, kao da sam sama sebi morala nešto dokazati. Taj unutarnji glas koji mi je stalno govorio “nisi dovoljno dobra” bio je uvijek prisutan.
Zato sam za diplomski odlučila napraviti nešto sama. Prvo sam htjela da tema bude potpuno drugačija, nisam željela govoriti o burnoutu, depresiji i mentalnom zdravlju. Ali ništa drugo nije dolazilo. U jednom trenutku sam jednostavno odustala od borbe i rekla: “U redu, ne mogu ništa drugo smisliti, idemo s ovim.” Prva scena koja se pojavila bila je rečenica: “All of my friends feel like shit.” To je bila prva iskrena misao koja se dogodila, jer su svi moji prijatelji pričali istu priču. Umorni su, iscrpljeni, stalno im se plače, nisu sigurni imaju li depresiju, osjećaju se preopterećeno i izgorjelo.
Mislim da si baš pogodila moment u društvu koji je dosta jak i aktualan.
Ali poanta je bila da predstava ne bude depresivna i teška. Ne volim mračne predstave. To je moja osobna preferencija, ali sjećam se jedne predstave u Švicarskoj o silovanju i pomislila sam: zašto sam ja ušla i sada sat vremena gledam to. U svijetu već ima dovoljno rata, smrti i užasa, pogotovo sada. Zašto bih ja htjela donijeti još nešto što nosi taj osjećaj?
Možda na svoj način mogu pomoći ljudima da se osjećaju manje sami u svemu tome. Da ih barem na sat vremena nasmijem i da ih inspiriram. To mi je bila glavna poanta, a naravno, djelomično je sve to bila i terapija za mene, iako si to nisam željela priznati.
Što ti je bila glavna inspiracija za predstavu?
Veliku ulogu je odigrala skulpturalna instalacija ambijentalnog karaktera Dokolica umjetnice Ines Krasić. Osim toga, na mene je utjecala i knjiga njemačko-korejskog filozofa Byung-Chul Hana pod nazivom The Burnout Society. U predstavi sam citirala nekoliko njegovih rečenica, onih velikih misli koje ti ostanu u glavi pa o njima razmišljaš mjesecima i tek ih nakon godinu‑dvije doista shvatiš.
Kakve planove imaš za Where is the Beat?
S jedne strane, voljela bih je usavršiti, a s druge, postoji taj dio mene koji želi da za mene ostane nedovršena jer još uvijek osjećam potrebu da bude savršena, a znam da nije. Istovremeno, dio mene zna da je želja za stalnim dorađivanjem u suprotnosti s onim što predstava sama poručuje, a to je da je dovoljno dobro zapravo dovoljno. Ne moraš biti fenomenalna u svemu što radiš. Skuliraj se, odi sjest, pojedi grah u Zagorju, c’mon man.
S obzirom na lutkarsku pozadinu i kazališno iskustvo, kako zamišljaš svoje mjesto i doprinos unutar jazz scene?
Ako nikad nisi slušao jazz i dođeš na koncert, sve ti je čudno. Jazzeri se međusobno smiju nekim internim forama, razumiju glazbene citate ili prepoznaju trenutke kada se netko u bendu zabuni i onda to postane simpatično, a ti stojiš tamo i nemaš pojma što se događa. Mislim da bi bilo divno kada bi jazz glazbenici otvorili vrata publici, ne samo izašli na pozornicu i odsvirali svoje originalne pjesme. Ako im pokažeš svoju energiju, ako se zabavljaš i to dijeliš s publikom, tu nastaje konekcija.
Voljela bih uvesti humor u jazz koncerte, kao što neke pjevačice mijenjaju stare, često seksističke tekstove jazz standarda na duhovit način. Publika se nasmije, a kvaliteta glazbe ne pati. Smatram da humor i otvorenost publici samo obogaćuju iskustvo.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
