Tema Slogan Drugačiji kraj svijeta je moguć pojavljivao se kroz posljednje desetljeće u raznim prosvjednim pokretima – od Francuske, Amerike pa do Čilea. Iako na prvi pogled podilazi osjećaju beznađa i nemogućnosti sučavanja s višestrukim krizama, slogan nas ipak podsjeća da su alternative još uvijek moguće, ali da ih je potrebno zamisliti. Kako bi se istražili mogući načini zamišljanja alternativa, u zagrebačkom Multimedijalnom institutu – klubu MaMa održao se blok predavanja iz radikalne društvene imaginacije, na kojima su sudjelovali umjetnica i aktivistica Cassie Thorton, autorica knjige The Hologram, te Max Haiven, pisac i edukator, autor Palminog ulja: mazivo imperija.
Haiven se u svom izlaganju nije doticao spomenute knjige – u kojoj analizira logiku imperijalizma kroz leću palminog ulja kao jedne ključne robe – već je predstavio projekt Radnik kao futurist, u sklopu kojeg je angažirao dvanaest bivših i sadašnjih Amazonovih radnika i radnica da pišu spekulativnu fikciju o “svijetu nakon Amazona”. Kao jednu od karakteristika vezanih uz suvremenu genijalni poduzetnik-vizionar-tech bro propagandu vlasnika i šefova tehnoloških korporacija, Haiven je istaknuo njihovu aproprijaciju znanstvene fantastike. Primjerice, osnivač Amazona Jeff Bezos veliki je obožavatelj Zvjezdanih staza, u dovoljnoj mjeri da vlastiti izgled djelomice prilagodi onom fikcionalnog kapetana Jean-Luca Picarda, ali i da financira vlastiti program letova u svemir. Haiven je stoga napomenuo da čak i kada je riječ o optimističnoj viziji budućnosti, kao što je slučaj sa Zvjezdanim stazama, milijarderi jedini način njenog ostvarenja vide u vlastitim privatnim inicijativama.
Međutim, teško je zamisliti da bi Jeff Bezos ikad mogao ostvariti svoj san leta u svemir bez eksploatacije vlastitih radnika, kao i razvijanja “inovativnih modela” izrabljivanja. Haiven je podsjetio na Amazonovu platformu za “mikrorad” Mechanical Turk. Dok se trenutna fama o umjetnoj inteligenciji predstavlja kao tehnološka revolucija, samo postojanje sličnih platformi demistificira narative o automatizaciji i pokazuje kako nije riječ o nečemu što se isključivo odvija u tehnološkoj sferi. Naime, platforme poput MTurk svjedoče tome da ideološka slika inovacija i povezana akumulacija kapitala počiva tek na izrabljivanju milijuna ljudi u siromašnim dijelovima svijeta, koji za cente ili dijelove centi označuju podatke da bi postali podobni za treniranje automatiziranih sustava – bez radnih ugovora i prava. Slični modeli automatizacije temeljene na eksploataciji radnica_ka paralelno se razvijaju u skladištima i logističkim sustavima Amazona.
U takvom kontekstu zamišljanje drugačijih budućnosti i alternativnih modela korištenja tehnologije postaje izuzetno važno, kao i stvaranje prostora da tu drugačiju budućnost zamišljaju oni čiji je eksploatirani rad gradi. Haiven vjeruje da eksperimentalni projekti i prakse poput Radnika kao futurista omogućuju da se mašta “pojavi kao kolektivna sila, i to sila koja izranja iz zajedničke borbe ljudi koji pokušavaju shvatiti oblike moći opresivnih struktura, sve s ciljem izgradnje otpora. To je radikalna mašta”. Dakle, umjesto da bude dječačka fantazija milijardera, spekulativna fikcija ima potencijal postati dijelom emancipacijskih praksi.
“Mislim da to stvarno predstavlja ponovno prisvajanje žanra. Ideja je da ne trebate isključivo biti profesionalni pisci da biste pisali, kao i da postoji vrijednost za društvene pokrete u pozivanju neprofesionalnih pisaca da pišu spekulativnu fikciju. Čak i ako će vrlo malo ljudi zapravo čitati te priče, vrijednost nije samo u stvaranju priča koja će nadahnuti milijune ljudi, vrijednost je u procesu. Jer u procesu pisanja o budućnosti i pisanja sebe u budućnost dolazite do valorizacije i potvrđivanja svog iskustva kao radnika ili kao nekoga tko je isključen iz budućnosti”, podcrtao je Haiven.
U svojem je pak izlaganju Cassie Thornton predstavila Hologram, laički sustav uzajamne skrbi i podrške. Rizomatski sustav se može prakticirati diljem svijeta, čak i s vlastitog kauča, a temelji se na ideji Trokuta. Naime, tri osobe – spomenuti Trokut – redovito se sastaju, digitalno ili uživo, kako bi pružile podršku fizičkom, mentalnom i društvenom zdravlju četvrte osobe, nazvane Hologram. Osim pomaganja četvrtoj osobi, troje slušatelja istovremeno uči kako pružati i primiti skrb kroz ovu praksu. Jednom kada su spremni, Hologram će im pomoći da uspostave vlastite Trokute, kako bi sustav uzajamne skrbi mogao eksponencijalno širiti.
Thorton je inspiraciju za projekt pronašla u različitim primjerima društvenog i solidarnog pružanja skrbi, poput solidarne klinike iz grčkog grada Thessaloniki. Naglasila je i važnost učenja primanja skrbi – naime, prema anketama provedenim na osobama koje su se priključivale Hologramu, ljudi su znatno skloniji pružiti pomoć ili skrb, nego što su je spremni primiti ili pitati za nju, čak i od bliskih prijatelja. U tom pogledu Hologram pokušava riješiti problem osjećaja dugovanja. “Mislim da zapravo eksperimentiramo s time što znači stvoriti darovnu ekonomiju u kojoj nema duga. Dakle, veliki izazov, a to je, kakav je osjećaj primiti nešto bez osjećaja da nešto dugujete? I kako je dati nešto bez čekanja da vam se vrati?”, zaključila je Thorton.
Sve u svemu, čini se da drugačiji kraj svijeta možemo zamisliti na isti način na koji ga možemo i ostvariti – kolektivno.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
