Tema U petak, 24. listopada, Općinski prekršajni sud u Zagrebu donio je presudu kojom se četvero aktivista i aktivistkinja kažnjava s ukupno gotovo 10 tisuća eura zbog prosvjedne akcije izvedene tijekom vojnog mimohoda u Zagrebu. Akcija je održana 31. srpnja 2025., povodom obilježavanja 30. obljetnice Oluje, kada su aktivisti preskočili zaštitnu ogradu i legli na trasu kolone ispred vojnih vozila, odjeveni u majice obojene crvenom bojom koje su simbolizirale žrtve ratova.
Policija ih je potom iznijela i privela uz upotrebu sile, iako nisu pružali otpor, dok su se iz okupljene mase čuli povici da se aktiviste i aktivistkinje ubije, baci u Savu i siluje. Na medijskoj snimci prikazanoj na sudu vidi se i muškarac kako šakom udara jednu od osoba koje policajci odnose, dok se u pozadini čuje žena koja dovikuje “treba im još jače”. Policijski službenici nisu reagirali na udarac niti na pozive na nasilje, a javnosti nije poznato ni jesu li naknadno poduzete ikakve istražne mjere.
S druge strane, tri mjeseca kasnije, u žurnom postupku miran i simbolički politički prosvjed proglašen je prekršajem protiv javnog reda i mira, a sutkinja Vesna Fumiš ocijenila ga je “naročito drskim i nepristojnim ponašanjem” koje je izazvalo “uznemirenost, zgražanje i glasno negodovanje velikog broja okupljenih građana sudionika ovog javnog okupljanja”.
U daljnjem obrazloženju presude koju prenose Novosti, objašnjava se da je mimohod bio “proslava obrane”, a ne “manifestacija agresije”, te da su okrivljenici svojim činom “omalovažili i oskvrnuli sjećanje okupljenih građana na poginule i nestale hrvatske branitelje kao i na sve učesnike Domovinskog rata”. Sud pritom zaključuje da su, iako su tijekom privođenja bili mirni i nisu se fizički opirali, pružanjem pasivnog otpora zapravo “pokazali upornost u vršenju prekršaja”.
Posebno je zanimljiva konstatacija da se u ovom slučaju ne radi o prosvjedu ni performansu jer, prema mišljenju suda, javnost nije shvatila što su okrivljenici željeli poručiti, budući da “nema poruke, simbola, uzvika, natpisa ni slogana”. Sud se tako postavlja i kao tumač javne percepcije, preuzimajući na sebe da prosudi što je građanima razumljivo, a što nije. Ali za slučaj da simbolika vojnog mimohoda i čin protivljenja ratnoj mašineriji sami po sebi nisu bili dovoljno jasni, aktivisti i aktivistkinje nakon prosvjednog čina zapravo i jesu poslali proglas medijima, u kojem svoju akciju objašnjavaju kao simbolički podsjetnik na žrtve svih ratova i izraz protivljenja militarizaciji društva te huškačkim i nacionalističkim narativima.
“Danas, dok se održava vojni mimohod koji slavi oružje, ratne operacije i vojnu moć, podsjećamo da rat nije spektakl ni povod za ponos, već simbol uništenja, smrti i razaranja”, stoji u tekstu koji upozorava i da takvi događaji “okupiraju fizički, medijski i financijski prostor, dok obični ljudi gube živote, domove i budućnost” te poziva na ulaganje u društvo koje spašava, a ne uništava živote.
Unatoč tome, već prilikom njihova prvog susreta sa sutkinjom, nakon 18 sati provedenih u pritvoru, pokazalo se da problem nije bio samo u nerazumijevanju poruke, nego i u načinu na koji su je prosvjednici odlučili izraziti. Sutkinja Fumiš tada je aktiviste upitala zašto “jednostavno nisu istaknuli antimilitaristički transparent ili objavili neki članak”. U tom se pitanju možda i najjasnije ocrtavaju granice slobode – iskazivanje otpora režimu prihvatljivo je samo dok ostaje marginalno i nevidljivo.
Ovakvo obrazloženje presude, kao i visina izrečenih kazni, izazvali su zabrinutost dijela javnosti koji smatra da građani imaju pravo iskazati neslaganje s ceremonijalnom upotrebom vojske i općenito s militarizacijom društva. U svojoj reakciji inicijativa Za Hrvatsku slobode, koja okuplja više od 150 organizacija, sindikata, ustanova i pojedinaca, upozorava da se ovakvim postupcima suda sužava građanski prostor djelovanja:
“Ulazimo u zonu u kojoj se vojni protokol tretira kao viša vrijednost od ustavnih sloboda građana. Time se ograničava civilni prostor, a militarizacija postaje ne samo estetika parade, nego i pravni okvir u kojem se svaka kritika označava kao prijetnja. Naša je dužnost jasno reći da nenasilno političko neslaganje nije prijetnja državi, ono je temelj demokratske kontrole države.”
U priopćenju ističu i da osporavanje načina na koji se slavi rat, uloge vojske u javnom prostoru ili monopola jedne službene istine o prošlosti nije incident, nego pravo. Na koncu, Inicijativa traži da se sankcioniranje nenasilnog političkog performansa preispita u žalbenom postupku i pred Ustavnim sudom te da se prestane koristiti retorika javnog reda i dostojanstva države kao “pretekst za discipliniranje političkog neslaganja”. Ovakvim se slučajima, u konačnici, određuje prostor i crtaju granice u kojima ćemo ubuduće moći slobodno misliti i djelovati.
ObjavljenoObjavljeno
