Tema Piše: Lujo Parežanin
Ni dvije godine nakon što je završila, izložba Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948 – 1980, koja se održala od 15. srpnja 2018. do 13. siječnja 2019. godine u njujorškoj MoMA-i, ne prestaje ukazivati na vlastiti značaj i značaj arhitektonskih praksi koje je predstavila. Naime, među nedavno objavljenim dobitnicima godišnjih nagrada Društva povjesničara arhitekture – međunarodne organizacije bazirane u SAD-u, s oko 2300 pojedinačnih i 600 institucionalnih članica iz 54 države – našao se i njezin katalog, koji urednički potpisuju kustosi Martino Stierli i Vladimir Kulić.
Uz njihov uvodnik i uokvirujući tekst Maroja Mrduljaša, publikacija sadrži priloge Anne Kats (također kustosice izložbe), Tamare Bjažić Klarin, Vladimira Deskova, Andrewa Herschera, Sanje Horvatinčić, Theodossisa Issaiasa, Ane Ivanovske Deskove, Jovana Ivanovskog, Jelice Jovanović, Juliet Kinchin, Martine Malešič, Arbera Sadikija, Luke Skansija, Lukasza Staneka, Matthewa Worsnicka i Mejreme Zatri, dok je Valentin Jeck autor popratnih fotografija.
Kako u svojem osvrtu objavljenom u Životu umjetnosti piše Mia Roth Čerina, publikacija se “od izložbe znatno razlikuje; ne predstavlja njezin katalog, već nužan komplement za potpuno iščitavanje svih aspekata okolnosti unutar kojih valja promatrati izloženu materiju”. Riječ je dakle u određenom smislu o popratnom zborniku koji u dvije cjeline – Focal Points i Case Studies – pristupa različitim kontekstualnim aspektima arhitektonske proizvodnje u socijalističkoj Jugoslaviji, kao i reprezentativnim pojedinačnim slučajevima, poput projekata Bogdana Bogdanovića, Drage Galića, Janka Konstantinova, Borisa Magaša, Juraja Neidhardta, Jože Plečnika, Svetlane Kane Radević, Edvarda Ravnikara, Vjenceslava Richtera i drugih.
U hrvatskom pak kontekstu, ovo novo veliko priznanje važnosti jugoslavenske arhitektonske baštine dolazi nedugo nakon još jednog podsjetnika na njezino sustavno zanemarivanje od strane naše kulturne politike. Kao što smo ranije ovog mjeseca izvijestili na Kulturpunktu, krajem prošle godine istekao je status preventivno zaštićenog kulturnog dobra Republike Hrvatske za glasoviti Hotel Maestral u Brelima. Premda je prijedlog trajne zaštite Maestrala pravovremeno upućen u proceduru za upis u Registar kulturnih dobara RH, Ministarstvo kulture i medija, odnosno nadležno Stručno povjerenstvo za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra, iz nejasnih razloga odugovlači s donošenjem odluke. Kako podsjeća Ivana Pejić, ključan kontekst ovom proceduralnom misteriju daje informacija da tvrtku Sunce hotele, u čijem vlasništvu je i Maestral, preuzima tvrtka Eagle Hills Real Estate d.o.o., poznata kao investitor iza Beograda na vodi i propalog “zagrebačkog Manhattana”, dvaju izuzetno kontroverznih multimilijunskih projekata. Iz perspektive sumnji u dobre namjere Ministarstva, posebno u ovom slučaju zabrinjava podatak da je Ministarstvo kulture i medija u potpunosti ignoriralo službeni dopis koji je udruga Slobodne veze / projekt Motel Trogir, inače jedan od najrelevantnijih aktera kada je riječ o našoj modernističkoj arhitektonskoj baštini, uputila još 7. listopada 2020. godine, tražeći informaciju o zasjedanju nadležnog Povjerenstva.
Iz susjedstva pak stižu nešto bolje vijesti: početkom ovog mjeseca Beogradsko ministarstvo kulture i informisanja objavilo je da kompleks Sava centra konačno dobiva status zaštićenog kulturnog dobra. Uzevši u obzir rasprodaju ključne arhitektonske baštine u Srbiji, osobito u Beogradu, teško da je riječ o informaciji koja upućuje na posvećenost lokalnih vlasti njezinoj zaštiti. Međutim, u kontekstu odjeka MoMA-ine izložbe, ona samo naglašava ironiju kulturne politike našeg Ministarstva kulture i medija, slijepo posvećene turističko-poduzetničkim prioritetima usprkos svim argumentima domaćih i međunarodnih stručnjakinja, institucija i organizacija.
ObjavljenoObjavljeno
