Blic
Savez udruga Klubtura objavio je analizu Sektor: podaci 2026., koja na temelju dostupnih podataka nastoji odgovoriti na pitanje kako danas izgleda nezavisna kultura u Hrvatskoj, od čega živi, ili – kako će pokazati sama publikacija – kako preživljava.
Istraživanje polazi od činjenice da država, iako je najvažniji financijer neprofitnog kulturnog sektora, nema razvijen sustav kojim bi redovito pratila njegovo stanje. Podaci o sektoru pritom postoje, ali su raspršeni po različitim izvorima, pa je ključan doprinos analize upravo njihovo povezivanje, čime se dobiva cjelovitija slika o broju organizacija koje stvarno djeluju, strukturi njihovih prihoda i izvorima financiranja. Taj je opsežan posao obavila autorica analize Matija Mrakovčić, uz Domagoja Šavora kao suradnika na obradi podataka, a Savez je službene podatke dopunio anketom koju je u svibnju 2026. ispunilo 67 organizacija i pojedinaca, kako bi zabilježio iskustvo samih aktera o uvjetima u kojima rade.
Nepouzdanost službenih evidencija vidljiva je već kod temeljnog pitanja – koliko organizacija uopće djeluje u području nezavisne kulture. Među približno 10.600 udruga koje u Registru udruga navode kulturu kao područje djelovanja nalaze se i kulturno-umjetnička društva, baštinske i hobističke udruge te one kojima je kultura sporedna djelatnost, a upisane ostaju i udruge koje su odavno prestale raditi. Klubturina analiza u fokusu ima udruge koje djeluju u suvremenoj kulturi i umjetnosti, a kao aktivne uzima one koje su predale financijsko izvješće za 2025., kojih je oko 1.900, te im pridružuje oko 350 aktivnih umjetničkih organizacija.
S pojedincima je situacija još složenija. Jedini javno dostupan podatak odnosi se na samostalne umjetnike i umjetnice kojima se doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje plaćaju iz državnog proračuna, a njih je 1.336. Umjetnici, freelanceri i kulturni radnici koji nemaju taj status ne pojavljuju se ni u jednoj službenoj evidenciji, pa se ne zna ni koliko ih je. Javni podaci tako broj organizacija prikazuju nekoliko puta većim nego što stvarno jest, dok velik dio ljudi koji u sektoru rade u njima uopće nije vidljiv.
Podaci o prihodima, prema kojima više od polovice udruga godišnje raspolaže s manje od 10.000 eura, ocrtavaju izrazito neujednačen sektor. Velik dio scene čine male organizacije koje djeluju na rubu održivosti, a čak četiri od deset udruga ostvaruju manje od 5.000 eura godišnje. S takvim iznosima teško je pokriti i sam program, pa se rad u tim organizacijama uglavnom oslanja na volonterski angažman i sitne honorare, a njihov opstanak ovisi o svakoj pojedinoj potpori. Na drugom kraju spektra nalazi se uzak krug većih organizacija. Tek 6 % udruga ostvaruje više od 100.000 eura godišnje, a na desetinu najvećih otpada oko 60 % ukupnog prihoda svih udruga, pa jedino one imaju kakav-takav kontinuitet rada. Sektor se tako oslanja na malu jezgru, dok je široka baza nezavisne kulture trajno izložena riziku da nestane s prvim izostankom financiranja.
Ta se baza, unatoč nesigurnim uvjetima, posljednjih godina i dalje širi. Od 2016. broj aktivnih organizacija porastao je za više od trećine, ali udio onih koje nemaju nijednog zaposlenog ostao je isti, oko 85 %, što pokazuje da sektor raste ponajprije umnažanjem malih aktera. Ni ondje gdje zaposlenih ima slika nije puno povoljnija. Plaće u organizacijama za hrvatskim prosjekom zaostaju za više od petine i rastu sporije nego u ostatku gospodarstva, a posljedice se vide u odlasku iskusnog i stručnog kadra. Prema podacima Zaklade “Kultura nova”, trećina organizacija uključenih u njezine fokus grupe u posljednjih je pet godina izgubila ključne suradnice i suradnike zbog prelaska u profitni sektor ili odlaska u inozemstvo, a s njima i znanje koje je teško nadomjestiti.
Teret rada koji ostaje u najvećoj mjeri preuzimaju honorarni suradnici, kojih organizacije s jednom do dvije zaposlene osobe godišnje angažiraju u prosjeku petnaest. Iako je takav model rada u sektoru pravilo, u službenoj statistici ostaje nevidljiv. Naime, Eurostat (statistički ured Europske unije) podatke o zaposlenosti u kulturi preuzima iz Ankete o radnoj snazi, koju u Hrvatskoj provodi Državni zavod za statistiku. Anketa bilježi samo osnovno zaposlenje ispitanika, a u ukupnoj slici prevladavaju javne ustanove i mediji sa stalnim ugovorima, pa honorarni angažmani u kulturi i rad uz drugi posao u njoj uopće nisu zabilježeni.
Rezultat je slika koja je u potpunom raskoraku sa stvarnim iskustvom scene. Prema Eurostatu, u Hrvatskoj 95 % zaposlenih u kulturi radi puno radno vrijeme, naspram 77 % u Europskoj uniji, a samo 2 % ima više od jednog posla, naspram 7 % u Uniji. U osnovi, ti podaci odražavaju sigurnost institucija, dok rad koji nosi cjelokupnu produkciju nezavisne kulture ostaje statistički neprepoznat, a time i izvan dosega javnih politika koje se oslanjaju na takve podatke.
Od svih oblika rada izvan stalnog zaposlenja, pravno je uređen samo jedan – onaj samostalnih umjetnika. Zakon o pravima samostalnih umjetnika donesen je 1996., prije nego što su projektni i honorarni rad postali uobičajeni u kulturi, i od tada nije bitno mijenjan, pa freelanceri, producenti, prevoditelji i drugi kulturni radnici i radnice u njemu nisu prepoznati. Posljedice takvog uređenja najjasnije su se pokazale u pandemiji, kada je država do ljudi izvan statusa samostalnog umjetnika mogla doći samo posredstvom strukovnih udruga. Najavljivana reforma u međuvremenu je izostala, a mijenjao se tek koeficijent doprinosa za samostalne umjetnike, čije je smanjenje iz 2009., uvedeno kao privremena antirecesijska mjera, potrajalo gotovo četrnaest godina.
Pristup u kojem država položaj umjetnika i kulturnih radnika uređuje povremenim korekcijama postojećeg sustava, umjesto da stvori okvir koji bi odgovarao stvarnim oblicima i uvjetima rada, ima svoj pandan u načinu na koji se sektor financira. Analiza pokazuje da se i tu odluke donose iz godine u godinu, bez dugoročnog plana i bez jasnih kriterija na temelju kojih bi organizacije mogle s određenom sigurnošću planirati svoj rad. Novac je pritom raspršen na velik broj malih potpora: Ministarstvo kulture i medija godišnje financira oko dvije tisuće programa organizacija civilnoga društva, s prosječnim iznosom od oko 5.000 eura, što može biti dovoljno za provedbu manjih aktivnosti, ali ne i za stabilan rad organizacije.
Nepregledan je i put kojim novac dolazi do korisnika. Velik dio sredstava za nezavisnu kulturu potječe od igara na sreću, odnosno od dijela prihoda Hrvatske lutrije koji Vlada uredbom usmjerava u kulturu. Izvještaj o izvršenju proračuna pokazuje koliko je lutrijskog novca potrošeno, ali ne i kome je otišao, dok popisi odobrenih programa navode korisnike, ali ne i izvor iz kojeg su financirani. Zbog toga se ne može utvrditi koje su organizacije dobile lutrijska sredstva, a u interdisciplinarnim praksama iz lutrijskih je sredstava 2024. isplaćeno oko četvrt milijuna eura više nego što je odobreno u objavljenim odlukama. Država, drugim riječima, financira sektor bez jasne slike o tome što se tim novcem postiže, a pritom ne vodi evidenciju koja bi javnosti omogućila da prati kako se sredstva namijenjena kulturi troše.
Još je manje pregledna lokalna razina, iako je za većinu malih organizacija najvažnija. Gradovi i općine često su njihov glavni financijer i jedini realan izvor prostora, no udrugama i umjetničkim organizacijama pripada manje od 5 % lokalnog novca za kulturu, a plan razvoja kulture ima tek svaka treća jedinica. Udio koji pripada organizacijama pritom nije vezan uz visinu ukupnih gradskih izdvajanja za kulturu. Dubrovnik, primjerice, za kulturu izdvaja oko 370 eura po stanovniku, više od gotovo svih hrvatskih gradova, ali organizacijama od toga odlazi tek oko jedan posto. Pula po stanovniku izdvaja gotovo četiri puta manje, a organizacijama namjenjuje više od 14 % svog proračuna za kulturu, što pokazuje da su uvjeti rada nezavisne scene ponajprije stvar lokalnih političkih odluka. Organizacija u Zagrebu iz lokalnog proračuna tako u prosjeku može računati na nekoliko puta više sredstava od one u Slavoniji, a u većini hrvatskih općina, prema podacima analize, nema nijedne aktivne udruge ni umjetničke organizacije.
Analiza se bavi i nizom drugih pitanja, od nesigurnog pristupa prostoru i neprovedenih zakonskih obveza o njegovoj dodjeli, preko rada kulturnih vijeća i strateških dokumenata u kulturi, do iskustava ispitanika s umjetnom inteligencijom i europskog okvira kulturnih politika. Podaci koje okuplja ocrtavaju sektor koji djeluje u trajnoj nesigurnosti i čije se stanje s godinama ne popravlja, a posljedice te nesigurnosti odražavaju se i na sam sadržaj rada: više od polovice ispitanika ankete izjavilo je kako prilagođava projekte kriterijima financijera, dok dvije od pet organizacija izbjegavaju javno kritizirati institucije i vlast.
Na koncu, publikacija svoje nalaze prevodi u preporuke za javne politike, polazeći od toga da sektor “ne traži samo više novca, nego i predvidljiva i obrazložena pravila raspodjele”. Preporuke su grupirane u šest područja, od redovitog praćenja podataka i višegodišnjeg financiranja do statusa umjetnika, prostora, lokalne kulturne politike i transparentnosti odlučivanja. Indikativno je da se većina njih može ostvariti u postojećem zakonskom okviru, koji formalno već predviđa mnoga od traženih rješenja, što samo po sebi svjedoči o dugotrajnoj nebrizi institucija za sektor koji financiraju.
U izostanku institucionalnog interesa, nezavisna scena i dalje sama proizvodi znanje o sebi, a analiza koju je pripremio Savez udruga Klubtura postaje temelj na koji se sektor može osloniti u zagovaranju dubljih, strukturnih promjena, bez kojih će njezino sljedeće izdanje bilježiti još sumorniju sliku.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura u kontekstu koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

